Svetačka aureola nad političkom histerijom

Marijan Vogrinec
Autor 27.6.2015. u 14:21

Izdvajamo

  • Isti vijenac i ista svijeća zatučenom srpskom djetetu u Jasenovcu i njegovom krvniku fra Filipoviću-Majstoroviću!? Malo sutra, to nisu iste žrtve! Izjednačavanje tih žrtava je revizija povijesne istine o tome tko je kriv za zločine. Stoga je ogromna razlika u bitnoj činjenici: komunizam u svojoj ideološkoj suštini ne podrazumijeva rasizam, genocid i antikršćansko zlo, a nacifašizam je sama ideološka esencija najgoreg zla. Nacizam i fašizam ne mogu postojati bez rasizma i genocida, a s komunizmom to nije slučaj. Bez obzira na jezive poslijeratne osvetničke zločine, Titovi su partizani bili na pravoj, a Pavelićevi ustaše na sasvim pogrešnoj strani. Nikakav Karamarko to neće promijeniti.

Povezani članci

Svetačka aureola nad političkom histerijom

Foto: croatianhistory

Ishod kanonizacije stvar je papine volje na osnovi procjene ključnih okolnosti u kojima, kada i kako će Rimokatolička crkva početi, voditi i zaključiti komplicirani postupak uzvišenja nekoga na čast blaženika i sveca. Mudrost pak pape Franje u Stepinčevom slučaju očituje se i osnivanjem „ekumenskog“ katoličko-srpskopravoslavnog tijela, povjerenstva koje ima raščistiti niz važnih prijepora o „svetačkoj težini“ spornog blaženika. Na to ne mogu utjecati ni srbijanski ministar Vulin niti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, pa je jalov posao hvatati se za polemičke guše

Marijan Vogrinec

Bijedna je Naša, očito, postala toliko šizofreno živčana i naelektrizirana za fajt svakog sa svakim da i neznatna iskra u hipu može raspali vatrenu stihiju velikih razmjera. Približavanje „vruće predizborne jeseni“ (i najvjerojatnije prvog dijela zime?) obilno još dolijeva kerozina u tu eksplozivnu smjesu strasti i nečistih savjesti. Tek što scenaristi uličnih nereda daju šatorašima sa Savske 66 mali predah uoči novih performansa zloće, eto na komemoraciji u Jadovnom na Velebitu neodgovornog i politički neodgojenog srbijanskog ministra rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Aleksandra Vulina. On je na drugom po veličini i broju žrtava ustaškom gubilištu u tzv. NDH zamjerio Bijednoj Našoj na reustašizaciji društva (a Srbija odavna već rečetnizirana, s četničkim kadrom na vlasti!). Blaženog je Alojzija Stepinca (uskoro sveca!?), u to mračno doba zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, nazvao ustaškim vikarom.

Jadovno

Kod Šaranove jame u Jadovnu – foto: CROPIX/Luka Gerlanc

Već istog dana popodne i navečer, ta je provokativna iskra bučno raspametila velik dio uglavnom političko-crkvene javnosti, i inače užasno frustrirane na svaki, makar i slučajni spomen bilo čega u bilo kakvoj vezi i sa samim pojmom Srba. Toga je političkog kameleona Vulina, protuhrvatskog džokera radikalske pedigreom srbijanske vlasti, sugeriraju oni u RH s najtežim oblikom političko-ideološkog PTSP-a, trebalo zgromiti na licu mjesta i baciti u Šaranovu jamu. Neka mu trunu pogana duša s kostima tisuća njegovih sunarodnjaka Srba, ali i Židova, Roma, „kvarnih“ Hrvata…, što su ih ustaški koljači 1941. godine strmoglavili u tu velebitsku bezdanku. I mediji su se podijelili, ovisno o tome tko su im gazde i kucaju li gazdina i novinarska srca strogo udesno, sasvim ulijevo ili na mjestu koje im je evolucijskim planom namijenila priroda.

Jedni bi povlačili hrvatskog veleposlanika iz Beograda, drugi srbijanskog pozvali na žestoko ribanje mozga, treći bi nešto prijeteći pisali u srbijansku metropolu, četvrti odlučno privodili „četnike“ na prijavak UN-u i Uniji, peti… Preventivno (sic), Vulinov premijerski šef Aleksandar Vučić, poznat po razmjenjivanju osmijeha s hrvatskom „ženom iz naroda“ i najviši strani predstavnik na njezinoj inauguraciji, naoko je posumnjao u bonton svog ministra („Nije baš mjesto i vrijeme…“). No, „moja je cijela familija poklana ustaškom rukom“ i „nađite mi jednog Srbina koji će reći da je Stepinac zaslužio biti proglašen svecem“. Istina, o tome neće odlučiti ni Srbi niti Hrvati, pogotovo ne njihovi političari, ma koliko bilo „svjedoka“ s jedne ili druge strane, odnosno navodnih Stepinčevih „svetačkih čuda“.

Stepinčeva uloga

Ishod kanonizacije stvar je papine volje na osnovi njegove procjene ključnih okolnosti u kojima, kada i kako će Rimokatolička crkva početi, voditi i zaključiti komplicirani postupak uzvišenja nekoga na čast blaženika i sveca. Papina se mudrost u Stepinčevom slučaju očituje i osnivanjem „ekumenskog“ katoličko-srpskopravoslavnog tijela, povjerenstva koje ima raščistiti niz važnih prijepora o „svetačkoj težini“ spornog blaženika.

Istom se mudrošću vodi i papa Jorge Maria Bergoglio u odnosu na „čudotvorna Gospina ukazanja“ u Međugorju. Već je više od 40.000 „ukazanja“ usred te hercegovačke zabiti i još im se ne vidi kraja, pa je mudri Franjo morao upozoriti lakovjerno stado da Gospa ne radi u poštanskom uredu i ne dolazi na mig nekolicine već 34 godine istih vidjelica. Koje je silno obogatila svojim „pojavljivanjem“, točno u najavljenu tisućinku sekunde, bilo gdje u svijetu! Bez obzira što papa Franjo neće priznati takva ukazanja, milijuni hodočasnika iz svih zapećaka globusa hrle/hrlit će n Međugorje. Je li vjera baš onaj Marxov „opijum za narod“, možemo se i ne moramo suglasiti, ali da ima magičnu moć nad čovjekom – ima! Smanjuje bol od bezočnog iskorištavanja i manipulacije.

Crkveno_i_svjetovno_vodstvo_NDH_46465 alojzije-stepinac1-

Stepinac i Pavelić, foto: politika

Tko je i što je bio bl. Alojzije Stepinac u tzv. NDH i kakvu je ulogu odigrao u odnosu na ustaški režim jako kvarnog katolika Ante Pavelića? Tko je i što je bio nakon oslobođenja Hrvatske od okupatora i domaćih U-kvislinga te kakvu je ulogu odigrao u odnosu na komunistički režim i samog maršala Josipa Broza Tita? Je li zaglavio u zatvoru zato što je, navodno, Titu kazao „ne“, odbio njegov ultimatum da osnuje Hrvatsku katoličku crkvu i odcijepi je od Vatikana ili zato što je svojim autoritetom među klerom i vjernicima te nadbiskupskom logistikom pomagao režim tzv. NDH te djelovao protiv Titove vlasti nakon 1945. godine? Milijun je „dokaza“ i dokaza i za jednu i za drugo tezu.

Nikakva katoličko-srpskopravoslavna „ekumena“ neće konačno potvrditi da je Stepinac za kratkotrajnog tzv. NDH bio isključivo častan čovjek, kritičan prema ustaškom režimu te da je i pokrštavanjem na katoličku vjeru spašavao Srbe i Židove od genocida jasenovcima, šaranovim jamama, koprivnicama, metajnama, klanjem na kućnom pragu i deportacijama u nacističe tvornice smrti. Ni stotine papa nakon Jorge Maria Bergoglia neće ugasiti većinsko uvjerenje Srba da sporni endehazijski nadbiskup nije bio „ustaški vikar“ i da „nije zaslužio biti proglašen svecem“. To je bilo i plebiscitarno uvjerenje među pobunjenim Srbima u Domovinskom ratu, pa su mnogi zločini nad Hrvatima u tzv. SAO Krajini počinjeni iz osvete „zbog Jasenovca i ustaškog pokrštavanja“.

Jedni će, dakle, braniti Stepinca, citirajući njegova navodna prosvjedna pisama Anti Paveliću zbog genocidnih („bez suda i suđenja“) postupaka ustaša (masakr 250 srpskih civila u glinskoj pravoslavnoj crkvi, ubojstva 1943. sedam slovenskih i jednog poljskog svećenika u konc-logoru Jasenovcu, itsl.). Drugi će citirati ružne i kompromitirajuće dijelove njegovih pisama nižem kleru da pozdrave i pokore se ustaškom režimu tzv. NDH i aktivno pomognu njegovoj „državotvornosti“. Navodit će susrete Stepinac-Pavelić, prisilno pokatoličenje Srba i Židova, stotine svećenika-ubojica u ustaškim odorama i postrojbama, koji su okrvavili ruke na vlastitim sunarodnjacima. Netko će se sjetiti najkrvavijeg ustaškog koljača među njima, hercegovačkog fratra Miroslava (Tomislav) Filipovića-Majstorovića. Taj izrod s krunicom oko vrata ni sam nije znao objasniti na partizanskom sudu 1946. koliko je Srba osobno pobio. Sjetio ih se više od 100 samo u Jasenovcu.

Cijela se vojska takvih „duhovnih pastira“ poslije 1945. skrivala na Kaptolu i tražila Stepinčevu ruku spasa od narodnog suda. Argumentirat će se također Stepinčeva uloga u poslijeratnom terorističkom križarskom pokretu, ali i spomenuti da je 1944. godine primio priznanje samog poglavnika Ante Pavelića, tzv „orden za zasluge – velered sa zviezdom“. Zašto je prvi ustaša smatrao Stepinca – zaslužnim!? Za zvjersko ustaško nedjelo protiv čovječnosti nad kojim se u pismima Hitleru zgražao i sam njemački opunomoćeni general pri vlasti tzv. NDH Edmund Glaise von Horstenau!?

Tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac – ma koliko mu neki Srbi „blagodarili“ za živote i kovala ga u pravednika među narodima izvjesna apologetkinja nakaradnih „povijesnih istina“ (o Jasenovcu i Nikoli Tesli) Ljubica Štefan! – nema dovoljno uvjerljivu i snažnu ratno-poratnu biografiju ni za blaženika, kamoli za sveca. Već i same kontroverze o njegovoj ulozi za ustaške/partizanske vlasti, a one se možda nikad neće vjerodostojno raščistiti, dovode u pitanje razložnost molitve takvom „svecu“. No, postupak kanonizacije što ga je počeo papa Ivan Pavao Drugi – priznanje Crkve Stepinčeva pristupa raju i sposobnosti posredovanja kod boga – morat će se završiti. Kada? Ne zna se. Uskoro? Ne zna se. Kaptol tek pretpostavlja: „To će se sigurno dogoditi, uskoro“. No, mudri papa Franjo…

Papina trgovina

Budući da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca, po riječima kardinala Angela Amata, utvrdilo „čudesno izlječenje po Stepinčevom zagovoru“, papa Ivan Pavao Drugi je 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici proglasio Stepinca blaženim. Zli će jezici reći, Papi i Rimskoj kuriji svetac više ni u džep niti iz džepa, ali „lijepo se vidi“. Dio od statistički blizu 87 posto bogobojaznih Hrvata katolika svršava od sreće. No, blaženičkom počašću i svetačkim obećanjem – to Rimsku kuriju ništa ne košta, a „lijepo se vidi“ – svakom je ljudskom stvoru u Bijednoj Našoj natovarena trajna (!?) mjesečna obveza davati Rimokatoličkoj crkvi po 400 kuna od prosječne plaće, 16 lipa od svakih 100 kuna potrošenih u trgovini i 80 lipa od svakih 100 kuna kazne ili takse. Vjerovao – ne vjerovao, katolik – inovjerac, punoljetan – maloljetan, domaći – stranac (osim plaće)…

papa

Ivan Pavao II, foto: mep.putksuncu.hr

Ni papa Woytila nije veslo sisao kad je šuška u pitanju! Obećao nataknuti aureolu sveca nad Stepinčevu glavu, a Srbi i Hrvati neka se glože do sudnjeg dana je li ju ili nije zaslužio i hoće/neće li mu se moliti da njihove želje posreduje bogu. Ni puni tjedan nakon Marije Bistrice, za drugog Papina posjeta RH, notorni će vladin potpredsjednik Jure Radić potpisati 9. listopada 1998. četvrti i najvažniji ugovor s Vatikanom, o gospodarskim odnosima. „Time je onemogućeno državi ucjenjivati Crkvu i miješati se u njezino poslanje“, kazao je oduševljeni zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Prešutio je najsporniju činjenicu: čovjek koji se proglasio Ocem Domovine (sic) i ponašao kao da su država i građani njegova privatna prćija, omogućio je u suradnji s imenjakom blage naravi kardinalom Kuharićem da Crkva bahato ucjenjuje državu i miješa se u njezine poslove. Na nepopravljivu štetu građana i sekularnog ustroja zemlje.

Tuđman će umrijeti godinu kasnije (10. prosinca 1999.), Stepincu još neće biti nataknuta aureola sveca, a građani su u prošlih 18 godina olakšani za više od 10 milijardi teško stečenih kuna! Samo poradi toga da „država ne bi ucjenjivala Crkvu“. Sic! Crkva, pak, slobodno može ucjenjivati državu kako joj se prohtije, što i čini na milijun sofisticiranih načina. Dopuštaju joj nesavjesni političari na vlasti. Oni se i sami kao pijani plota drže unosne kršćanske dogme o vjernicima/ljudima kao stadu ovaca, a zna se od pamtivijeka čemu služe te plahe životinje, što mutavo bleje oko pastira sa štapom. Za striženje, mužnju i klanje! Gotovo. Puk ima sijaset uzrečica i čak pogrdnih parabola o ovčjoj pameti i ponašanju. Odreda sve uvredljivija od uvredljivije. Iznimka je samo Gregor, ali malo je crnih ovaca.

Na internetskom portalu Zagrebačke nadbiskupije, primjetno impregniranom ovih dana kleričkim bijesom na sve i svakoga tko ne piše/izgovara samo medene riječi o bl. Alojziju, dade se pod naslovom „Blaženi Alojzije Stepinac, kardinal (1937.-1960.)“, pročitati ponižavajuća/uvredljiva rečenica: „U tragičnim zbivanjima sloma hrvatske države i u razdoblju komunističke diktature nadbiskup Stepinac ostaje neustrašiv pastir spreman život svoj položiti za ovce svoje“. Pa sad, alal mu vjera, tko pristaje biti vjerska ovca – nikako Gregor, jer njega Crkva mrzi – i masno plaćati tu sramotnu prispodobu, neka bude ovca, neka se osjeća kao ovca. I neka nastavi debelo plaćati iluziju da će time kupiti rajski život u vječnosti. Za koji postoje tek irealna jamstva iz vjerske mitologije. Kupit će mahunu!

No, indikativno je da službeno glasilo Zagrebačke nadbiskupije smatra debakl tzv. NDH „tragičnim slomom hrvatske države“, što je U-nostalgija za svaku osudu jer tzv. NDH niti je bio država (priznale ga samo kvislinške kvazivlasti zemalja Hitlerove koalicije, demokratski svijet nije!), niti hrvatska (već rasistička tvorevina kvarne/ustaške manjine Hrvata) niti je slom zločinačke paradržave bio tragedija za bilo koga psihički zdravog. Kardinal Alojzije Stepinac iz dna je duše mrzio komunizam i komuniste, pa i Narodnooslobodilački pokret i partizane maršala Josipa Broza Tita, kao što i danas „Crkva u Hrvata“ mrzi SDP i njegove partnere. U njima vidi baštinike partizansko-komunističko-jugoslavenske tradicije.

To se vrlo jasno dalo prepoznati (milijunti valjda već put!?) iz homilije u četvrtak 25. lipnja u Crkvi sv. Marka, na misi u povodu Dana državnosti, u kojoj je kardinal Josip Bozanić izjednačio komunizam s fašizmom i nacizmom, „najvećim zlima 20. stoljeća“. Nacizam i fašizam su najveće zlo u povijesti ljudskog roda uopće, prispodobivo samo genocidnom zlu koje je Rimokatolička crkva u ime Isusa Krista nanijela čovječanstvu u devet križarskih ratova, 500 godina inkvizicije, pokrštavanjem Novog svijeta… Zagrebački nadbiskup ima pravo na takvo viđenje ideologija zla, ali katolički se vjernici neće svi suglasiti da su hrvatski partizani, pa i manjina komunista među njima, isti šljam kao što su bili zakleti ustaše. Pa je zločin – zločin, a žrtva je žrtva.

Isti vijenac i ista svijeća zatučenom srpskom djetetu u Jasenovcu i njegovom krvniku fra Filipoviću-Majstoroviću!? Malo sutra, to nisu iste žrtve! Izjednačavanje tih žrtava je revizija povijesne istine o tome tko je kriv za zločine. Stoga je ogromna razlika u bitnoj činjenici: komunizam u svojoj ideološkoj suštini ne podrazumijeva rasizam, genocid i antikršćansko zlo, a nacifašizam je sama ideološka esencija najgoreg zla. Nacizam i fašizam ne mogu postojati bez rasizma i genocida, a s komunizmom to nije slučaj. Bez obzira na jezive poslijeratne osvetničke zločine, Titovi su partizani bili na pravoj, a Pavelićevi ustaše na sasvim pogrešnoj strani. Nikakav Karamarko to neće promijeniti.

Ulaznica za raj

„Crkva u Hrvata“ i buljuk njezinih militantnih biskupa nisu u 25 godina RH ni jednom misom komemorirali smrt kumrovečkog Hrvata maršala Tita, a smrt ustaškog zločinca Ante Pavelića komemoriraju svake godine – u srcu Zagreba i u Splitu! U Crkvi sv. Marka nije bila dopuštena misa zadušnica za njezinog višegodišnjeg svećenika Svetozara Rittiga. On je i dan-danas nepoćudan „Crkvi u Hrvata“, jer se za marionetskog režima tzv. NDH pridružio partizanima, pravoj strani, a ne pogrešnoj, ustašama, kao mnogi u habitima. O kakvoj je crkvenoj pravdi i istini riječ i kad su posrijedi „svetački“ prijepori zbog Stepinca!? Uvijek je ista skrivena pozadina: nezajažljiva grabež za novcem i moći u državi

Umjesto da se živciraju zbog nenormalnih količina kešovine što ju Crkva sasvim legalno uzima iz džepova svih građana, usred najgore recesije, moralnog kraha, bijede i neimaštine, ljudi se mogu grabiti za guše zbog Vulinove oglodane kosti. Bozanićev prethodnik u Zagrebačkoj nadbiskupiji, koji je na samrtnoj postelji tako učinkovito/primjerno – zajedno s cijelom mu obitelji! – prepravio okorjelog Titovog partizana i komunistu Franju Tuđmana u bogobojaznog katolika, zavrijedio je kanonizaciju i više od Stepinca. U kritičnim je trenucima uvjerio mrgodnog imenjaka u novovjeku moć indulgencija, pa su novcem poreznih obveznika zdušno projektirali katolički raj usred hrvatske doline suza! A „Vrhovnik“ si je kupio ulaznicu za Kraljevstvo nebesko.

Bez opasnosti da tko zna koliko dugo čami u božjem zatvoru, čistilištu, dok mu ovozemaljska sirotinja ne izmoli prolaz prema sv. Petru ili bez rizika da ga Lucifer gurne među svoje rogate ognjištare. Imao bi papa Franjo (gle, sami Franceki: Tuđman, Kuharić, papa!) itekakvog računa nabaciti se još dvjema svetačkim aureolama preko jadranskog plićaka: za Tuđmana i za kardinala Kuharića. Stepinčeva je navodno rezervirana. Ionako te aureole nisu zlatne, vide ih tek neki s posebnim vjerskim naočalama za svetačka „čuda“ i Gospina „ukazanja“. Vatikanska blagajna ne bi bila na šteti zbog dviju neplaniranih aureola. Ali, nije se Papa najeo ludih gljiva.

Nesretni srbijanski ministar Aleksandar Vulin, međutim, toliko je sa Šaranove jame razjario pastirske duhove „Crkve u Hrvata“ kao da im je samog Sotonu – rogovima, jezičinom, repom i trozubom – preselio s obližnjeg ustaškog spomenika Stjepanu Devčiću u zaseoku Krču (ubijenom u tzv. Velebitskom ustanku, 1932.) u zlatno-svilene odaje Nadbiskupskog dvora na Kaptolu. Najprije je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu izdao resko priopćenje „o izjavi o bl. Alojziju Stepincu“, a koji dan kasnije istim se tonom i stilom oborio na aktualnu državnu vlast kardinal Bozanić u homiliji u Crkvi sv. Marka za euharistije u povodu Dana državnosti. Pastirske homilije (propovijedi) i inače su politički namjenski traktati kad su (bit će, eto, sedam od 25 godina!) na vlasti mrski „komunjare“, „Jugoslaveni“, „oni što nisu željeli i ne vole Hrvatsku“… Vulin je sada pročačkao po osinjaku i Kaptol je buknuo svim što mu je na antikomunističkoj duši.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije našao je važnim dojaviti da su kardinala slušali na misi u Crkvi sv. Marka „predstavnici izvršne, zakonodavne i sudske vlasti na čelu s predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar-Kitarović i predsjednikom Hrvatskog sabora Josipom Lekom“. Prosuo je žuč zbog „raznih napisa i izjava“ o Stepincu, teško zabrinut, jer se „u Hrvatskoj dopušta nabacivanje blatom na našeg Blaženika“. A, kaže, „mi dobro znamo koja je vrijednost njegova života i umiranja“. Nitko ne osporava pravo kardinalu Bozaniću „dobro zna“ to što „dobro zna“, iako to što „dobro zna“ nema pravo zahtijevati da „dobro znaju“ i misle svi vjerujući Hrvati.

Kamoli da to zahtijeva od vlasti sekularne države. Pa, nije joj Crkva nadređena niti je kardinal Bozanić u tim pitanjima poglavar Rimokatoličke crkve. Pogotovo to, što on „dobro zna“, ne može očekivati/zahtijevati od političara druge države, srbijanskog ministra Vulina i premijera Vučića. I oni imaju puno pravo „dobro znati“ misliti to što „dobro znaju“ i govore, da „Stepinac nikad ni za jednog Srbina neće biti svetac“. Pa, što onda!?

U tom je direktivnom smislu neutemeljenog uopćavanja sročeno i priopćenje Nadbiskupskog duhovnog stola, gdje si Crkva uzima pravo tumačiti stajališta, mišljenja i osjećaje svih katoličkih vjernika i Hrvata. Kojim pravom tvrdi da je Vulinova izjava o „ustaškom vikaru“ – naravno, nekulturna, neistinita već i kao blesava metafora – „za katoličke vjernike vrijeđanje najdubljih osjećaja, za Hrvate ponižavajuća, a za svakog istinoljubivog čovjeka gaženje istine“? Za neke to jest sablažnjiva izjava, za neke nije, a istina o Stepincu bit će trajan predmet spora i znanstvenika i tzv. običnih ljudi. Službeno se može oktroirati „istina“, kao što se „budući premijer Tomislav Karamarko“ već prijeti da će to učiniti preustrojem RH na „istini o Domovinskom ratu i lustraciji“, što je također falična ideja, dokazano ograničenog trajanja. No, Crkva podržava Karamarka i srcem i dušom.

Pupčane veze

U tome je pravi smisao i priopćenja i homilije, milijunti put sinergijski opaliti šamar „komunjarama“, momčadi premijera Zorana Milanovića, ne bi li ih se predizborno grogiralo. I pokolebalo javnost koja zadnjih mjeseci vide pozitivne rezultate SDP-ove vlasti. Zato je, drame uzrujani pastiri oko Stola, „pravo iznenađenje činjenica da odgovorni hrvatske vlade dopuštaju u Hrvatskoj iznošenje neistina i vrijeđanje hrvatskih građana i to od strane predstavnika vlasti druge države“. I potom zlatni tuš: „Takav nemaran odnos hrvatskih vlasti prema istini o blaženomu Alojziju Stepincu i prema hrvatskoj prošlosti znak je nepoštivanja dostojanstva vlastitoga naroda i domovine“. Notorna glupost.

1221730099-36-50

Bozanić, foto: www.glas-koncila.hr

To što „hrvatske vlasti“ nisu po Bozanićevom zagovoru istog časa zgromile nekulturnog Vulina ili ga makar izručile da ga propuste kroz šake obližnji ljudi u crnom, „hrvatski branitelji“ što su „komemorirali“ uz ustaški spomenik nesretnom Stjepanu Devčiću, nema nikakve veze s „nepoštivanjem dostojanstva vlastitoga naroda i domovine“. Ali ima pupčane veze s retorikom i predizbornim porukama razdora iz tabora Karamarkovog „novog HDZ-a“ (novog? – sic), redikulozne konzervativke Ruže Tomašić, šatoraša… Za divno čudo, s obzirom na svoje nekontrolirane/nediplomatske protusrpske ekshibicije te negativan odnos prema partizanima i maršalu Titu, požar bjesnila i razdora razumno je pokušala gasiti sama „žena iz naroda“. I to s neočekivanog mjesta, iz šume Brezovice, gdje je s državnim vrhom sudjelovala na svečanoj proslavi Dana antifašističke borbe i osnutka (22. lipnja 1941.) Prvog partizanskog odreda u okupiranoj Europi.

„Temeljni kućni odgoj nalaže da kad dođeš u tuđu kuću poštuješ njene ukućane“, staloženo je komentirala Kolinda Grabar-Kitarović. „Isto vrijedi i kad dođete u drugu zemlju, ali ja bih rekla da Vulin nije naš problem, nije problem Hrvatske. Mi smo nadišli tu razinu provokacija i Vulin je zapravo problem premijera Vučića, koji mora odlučiti kuda ide.“ Pametnom dosta. Na vlas isto stajalište zastupa i SDP-ova državna vlast: ne treba skakati na zadnje noge i režati na svako provokativno sranje što Bijednoj Našoj povremeno nanese mutna voda s lijeve obale Dunava.

Marijan Vogrinec
Autor 27.6.2015. u 14:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija