Teror verbalne masturbacije

Ladislav Babić
Autor 26.12.2012. u 20:37

Teror verbalne masturbacije

Crkva voli grešnike koji se kaju. (E.M.Remarque)

         Zbiva se to u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, masturbira cijelo stado i noću i danju! Da odmah bude jasno, ovoj parafrazi Desankinih stihova nije cilj ismijati njenu poemu, a još manje tragične događaje iz naše prošlosti. Kažem, naše – jer jednom to zaista bijaše zajednička prošlost ljudi ove regije. A držeći se one pokojnog Maršala„Tuđe nećemo, svoje ne damo!“ – zašto bih ikome prepustio ono što bijaše i jest moje? Ne, parafraza početnih stihova tragičnog spjeva posvećena je fragmentu raspukle cjeline, mada nije nimalo neočekivano što su se i ostali ugledali na nju. Odnosi se na takozvano predziđe ovčarstva – razumijete odmah o kojoj se zemlji radi, zar ne? – u kojoj ovčice pod dirigentskom palicom svojih pastira sasvim javno danonoćno bestidno drkaju, kako u svojim torovima, tako i preko svih mogućih dostupnih im medija. A od onih etabliranih to su gotovo svi, skoro ni nema izuzetaka. Da mi moguće ne bi nabili porez na širenje pornografije, odmah se ograđujem kako spomenuta masturbacija nema veze sa fizičkim užicima – ona je prvenstveno verbalnog tipa – ali je itekako povezana sa onom prvom. Drage i premile ovce i ovnovi, nakon što su kradom, daleko od očiju svojih janjaca, obavili tu nadasve „perverznu“ radnju, zadovoljivši tako „životinjski“ dio svojih osobnosti, izašli su – predvođeni svojim pastirima od kojih je ne mali broj istu stvar radio u svojim posvećenim torovima (da sad ne spominjem prevrtanje mlade janjetine – dakako, ne na ražnju već preko vlastitih ruku) – pod svjetla reflektora.

Shvativši kako su u potaji svojih ložnica činili bogu neugodno djelo, nakon polsatnog okajavajućeg lupkanja pestima u prsa: „Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh…!“, odlučili su od svoje dječice – ali i od svih ostalih članova društva koji se ne smatraju ovcama – učiniti savršenstvo. A savršenstvo, po njihovom mišljenju jest:

„Nikad nemoj javno pričati o onome što u potaji radiš , jer bi te mogla stići kazna našeg Nadpastira!“.

Na stranu to što spomenuti (ne, nije to njegov zemaljski namjesnik, papa Štrumpf) ni jednom riječju nije osuđivao ono što je u biološkoj prirodi rečenih ovaca i cijelog čovječanstva. Dapače, negdje među prvim redovima svoje poruke on im izričito naređuje:

“Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“

 Na koji individualni način će to, već dobrano namnožene njegove tvorevine, činiti – ostavio je svakom pojedincu na slobodni izbor rukovođen njegovom fantazijom. A mašta ljudska, pa i ona spominjanih ovčica i njihovih pastira, nenadmašna je u smišljanju načina odigravanja te najmilije igre ljudi. Igraju je na sve moguće načine: kako u mješovitim ili istospolnim parovima te grupama, sami sa sobom ili sa partner(om/ima), mladi sa mladima, stari sa starima i mješovito, da zaobiđem one najperverznije načine (zbog ranije spominjanog poreza i tek toliko da poštedim pokoju ovčicu koja se nesmotrenošću provukla među čitatelje).

Da, da – namah uskaču pastiri uzvišene čistoće – no naš nam Nadpastir izričito kaže: “Plodite se, i množite“, a ne; „igrajte se sa tako ozbiljnim stvarima k’o što je rasplod!“. Donekle ih svaćam, jer zaista – na radnom mjestu nije ni prostor ni vrijeme za igru, a oni su naredbu svog Vrhovnog komandanta shvatili kao radnu obavezu uz koju nikako ne valja zabušavati masturbirajući partnera ili, ne daj bože – sebe sama! Doduše, cijelo čovječansvo, otkada zna za sebe, radi te stvari danonoćno i nije za primjetiti da se Nadpastir nešto naljutio. Dapače! Dozvolio mu je da se namnoži preko svih granica. Gotovo 7 milijardi učesnika igre ljudi, što u potaji – okajavajući potom svoje postupke u posvećenim torovima – što besramno uživajući u privilegiji koju im je priroda dodijelila, ne znajući za ikakvo samookrivljavanje, uživaju u spomenutim aktivnostima. I u masturbaciji! Ipak, jedinstvena populacija konzumenata s vrela tjelesnih užitaka nakon izvršenog čina oštro se dijeli u dvije grane. Prva, na sav glas i nadasve javno, osuđuje ma i sam spomen aktivnosti od kojih još ni ruke nisu oprali. Oni sad samo riječima nastavljaju prethodnu djelatnost – verbalno masturbirajući – smatrajući to ovaj put nadasve bogougodnim djelom. Drugi pak, đavlovi sljedbenici, vide grijeh upravo u poltronstvu prvih, a ne u daru prirode koji koriste zajedno sa ostalim živim bićima – barem sisavcima.

Dakako, vragovi učenici spadaju tamo kuda i njihov gospodar – u pakao – a pastiri, predvođeni spomenutim Štrumpfom i njegovim nižerangiranim generalima moralnog odgoja, nastoje im ga stvoriti već na Zemlji, u predziđu ovčarstva napose. Nastojeći homogenizirati svoje stado, potaknuli su osnivanje takozvane „udruge GROZD“ koja se – za razliku od „udruge RODA“ , čiji članovi žive na ovom a ne nekom izmaštanom svijetu – protivi uvođenju Zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole, kao i sadržaja kurikuluma koji je donijelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. A što njih smeta? Ne znaš što li više – spominjanje masturbacije, homoseksualnosti, zaštite od trudnoće, prekida trudnoće, potpomognute oplodnje,…, jednom riječju – sve što se dotiče prirodnog pristupa spolnosti kao posve naravnoj biološkoj činjenici. Jer, članovi dotične udruge čim izađu iz svojih ložnica, gube svoju spolnost i postaju bogobojazne bespolne sluge svoga Vrhovnog Gospodara, tumačeći – prema vlastitom nahođenju – njegove spise, riječi i naloge svome vlastitom stadu. Tako, jedan od pastira izvan predziđa ovčarstva (no s obzirom da se ovčice smatraju pripadnicima općeg stada, onda je to i njihov čuvar) kaže:

„Kršćanstvo nije protiv znanosti, kao što neki tvrde, ono je za znanost, ali i za dosljednu obranu ljudskog života od njegovih najranijih faza.“

Kršćanstvo, pa to je bar svima jasno, zar ne – nikada ni nije bilo protiv znanosti! Ni kada je uspaljena kršćanska rulja masakrirala jednog od najvećih antičkih naučnika 5. stoljeća, upravnicu Aleksandrijske biblioteke, astronomkinju, matematičarku i filozofkinju Hipatiju:

Ćiril, aleksandrijski patrijarh, mrzeo ju je zbog njenog prisnog prijateljstva sa rimskim namesnikom, kao i zato što je predstavljala znamenje učenosti i nauke, koje je rana crkva poglavito poistovećivala sa paganstvom. Nalazeći se u velikoj ličnoj opasnosti, ona je ipak nastavila da predaje i objavljuje, sve dok, 415. godine, kada je jednom prilikom odlazila u Biblioteku, nije naišla na razjarenu gomilu Ćirilovih parohista. Oni su je svukli sa kočije, strgli joj odeću i, naoružani oštrim školjkama zvanim petrovo uho, živu odrali do kostiju. Posmrtni ostaci su joj spaljeni, dela su joj uništena, a ime zaboravljeno. Ćiril je, međutim, postao svetac.” (Carl Sagan, “Kozmos”)

Ni kada su sudili Galileju, natjeravši ga da javno demantira svoje učenje i ode u doživotni kućni pritvor, što je – doduše – bila bolja sudbina od one kojoj su podvrgnuli Giordana Bruna, zbog širenja znanstvenih istina koje je kršćanstvo „oduvijek podržavalo“. U današnjoj oštroj ideološkoj podjeli svijeta na, uvjetno rečeno, konzervativce i naprednjake, mnoge učene ovce (čak i s akademskim stupnjevima) nastoje aposteriorno opravdati postupak Crkve, ribajući njene grijehe prošlosti a nastojeći zataškati one suvremene (pedofilija, transfer nacističkih ratnih zločinaca u Južnu Ameriku, pranje novaca,…), kako bi je učinili što privlačnijom čak i onima koji razočarano napuštaju njezino stado. Pa, kaže jedan od akademskih ovnova, naše gore list (koji, usput rečeno, navješćuje ledeno doba kad svi govore o klimatskom zatopljenju, sumnja u teoriju evolucije, zastupa unošenje kontroverzne teorije o novom genetskom porijeklu Hrvata u školske udžbenike, itd.), pravdajući postupke Crkve protiv osnivača moderne znanosti:

„Galileo nije imao znanstvenog dokaza, i u tome je cijela priča, nego je pribjegao teološkim dokazima, jer, mora se reći da je bio i vrlo jak teolog. Tu se, naravno, upleo u različite teološke svađe, u međuvremenu umiješali su se i protestanti koji su napadali crkveno učiteljstvo zbog revizionizma, i razni drugi čimbenici koji sa znanošću nisu imali puno veze. Osim toga, malo je poznato da je Galileo bio osobni prijatelj ondašnjega pape Pavla V, kojemu je često dolazio, s kojim je cijela poslijepodneva šetao u vrtu i dugo raspravljao s njime, jer su papu također jako zanimala znanstvena pitanja. Prema tome, sve što je o »slučaju Galilei« u svijesti prosječnih ljudi, što se godinama o tome pisalo po knjigama i učilo iz udžbenika, to je povijesni falsifikat.“

Neovisno o stavovima uvaženog ovna glede činjenica i njegovog zauzimanja stava o komplementarnost vjere i nauke tokom cijele ljudske povijesti, iznesenih u intervjuu „Glasu Koncila“, ispada gotovo pohvalno što Galileo Galilei nije bio osuđen zbog znanstvenih, već rad svojih teoloških stavova! Da ne povjeruješ! Skoro 130 godina poslije Darwinove smrti, Sveta Stolica – u svom ustrajnom podržavanju znanosti i njenih rezultata, eto – konačno priznaje kako je “teorija evolucije u skladu s Biblijom”, ali iz Vatikana su poručili da se ne namjeravaju posthumno ispričati njezinom tvorcu Charlesu Darwinu! Zarad šikaniranja i napadaja, a sve zbog obrane istine – crkvene, dakako. Netko reče da crkveni mlinovi melju sporo, ali zato – temeljito! Otpor istraživanju matičnih stanica, negiranje učinkovitosti kondoma za zaštitu od AIDS-a, protivljenje medicinski potpomognutoj oplodnji i zamrzavanju zametaka, samo se neki od novijih dokaza kako se Crkva ne protiv nauci, dapače – koči je u njenu razvoju. Jer, povijesno gledano, znanost je dokazana snaga koja mijenja svijet slijedom prirodnih i društvenih zakonitosti. Religija mijenja svijet “nasilno” – snagom autoriteta a ne dokaza – i neprestano se prilagođava (neke sporije, poput kršćanstva, točnije – katoličanstva – a druge brže) najnovijim naučnim spoznajama.

I sad, pastirska aristokracija okupljena oko Hrvatske Biskupske Konferencije sazvala u jednom od svojih svetih torova konferenciju za novinare, željne da čuju što vrhovni čuvari stada imaju poručiti – Urbi et Orbi – svojim ovčicama. Iznoseći pastirske stavove o svemu i svačemu, pa i o tome kako su svećenici „zbog ispovjedne tajne do sad davali svoje živote, a to su spremni i sada“ (!), osvrnuli su se i na uvođenje Zdravstvenog odgoja u škole. Potom je u zagrebačkoj župi Dobrog pastira održana, uz prisustvo roditelja, tribina pod nazivom “Što je sporno katolicima u navedenom zdravstvenom odgoju u školi?”, na kojoj je istaknuto isto što i pred medijskim poslenicima:

„…da uvedeni zdravstveni odgoj uključuje četiri modula, od kojih prva tri modula za ljude kršćanskog svjetonazora nisu sporni (higijena, prevencija ovisnosti, prevencija nasilja), ali da je sporan četvrti modul koji se odnosi na spolni odgoj, odnosno na rodnu ravnopravnost. Roditeljima je pojašnjeno da će se nastava spolnog odgoja izvoditi već od trećega razreda osnovne škole do trećega razreda srednje škole, i točno je objašnjeno što će se konkretno u kojem razredu o spolnosti učiti. Kao ključne probleme u sadržaju toga spolnog odgoja predavači su istaknuli prikazivanje rodne ideologije prema kojoj je sasvim prihvatljivo da si djevojčica zamišlja da je dječak i obratno. Naglasili su da se seksualnost u nametnutom spolnom odgoju tretira isključivo kao fizički čin, bez uključivanja emocija, što je za katolike neprihvatljivo. K tome će se djecu učiti, istaknuto je, kako će masturbirati, kako će si postavljati kondom, kako će se s partnerom dogovarati oko zaštite pri spolnom odnosu, i zbog zaštite od neželjene trudnoće, i zbog zaštite od spolno prenosivih bolesti, te kako će se ponašati ako se dogodi neželjena trudnoća. Kao dodatni je problem istaknuto to što se sva ta problematika djeci nameće prerano, u njihovoj gotovo dječjoj dobi te ih se tako na neizravan prerano upućuje u svijet spolnosti.“

A u četvrtom, za njih spornom dijeli kurikuluma, učenicima se mastrubacija predočuje kako sasvim prirodna radnja ljudskih bića, neškodljiva po fizičko i psihičko zdravlje, zbog koje ne bi trebali u životu imati mentalnih problema niti je ispovijedati kao grijeh (pred svojim pastirima koji, čini se, s velikim užitkom slučaju takve ispovjedi). Da će se djecu učiti kako masturbirati je naprosto dio prljave propagande (od promicatelja „duhovnosti“!), poput svojevremene kako će u komunizmu sve žene biti zajedničke. Tumači im se kako ni homoseksualnost nije nastranost ili bolest već naprosto prirodna seksualna orijentacija (po nekim procjenama, do 10% ljudi ispoljava eksplicitnu ili latentnu homoseksualnost), što je još 1973. godine shvatila Američka psihijatrijska asocijacija, a 1990. usvojila kao znanstveni stav i Svjetska zdravstvena organizacija ukonivši je sa svoje liste bolesti i poremećaja. To je znanstvena istina koju „pastiri božji“ podmeću kao širenje homoseksualne propagande, a vjerojatno sličnim smatraju podučavanje o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti! Pa će opet uskočiti sa bilijskim pričama o grešnim i poročnim gradovima Sodomi i Gomori, koji bijahu kažnjeni božjim gnjevom radi ispoljavanja raznih (seksualnih) nastranosti; bludničenja, spolnog odnosa sa životinjama odnosno – sodomije, kako naši nadasve moralni i istinoljubivi duhovnici, širitelji božje riječi i zakona, vole falsificirano nazivati homoseksualnost, u očajničkoj obrani svojih shvaćanja. Mada nigdje izričito ne stoji da su gradovi uništeni upravo zbog nje.

Katolička Crkva u Hrvata, nazovimo konačno pravim imenom tu vrhovnu pastirsku udrugu zaduženu za čuvanje svojih ovaca, izgleda je u paničnom strahu kako njeni janjci ne bi shvatili da je upravo ona bolesna, a ne homoseksualci, i time se preko noći premetnuli iz ovčje u ljudsku vrstu. A, nad ljudima ništa ne pomaže njihov pastirski štap! No, eto, ponovit će oni neznano koji put – Crkva se nipošto ne protivi znanosti. Nije li nadasve ironično da antičku Grčku (sa svojim shvaćanjem homoseksualne ljubavi kao njenog višeg oblika), a ne kršćanstvo, smatramo kolijevkom zapadne civilizacije? Je li odnos prema homoseksualnosti uzrok tome, ili možda činjenica da su stari Grci odavali veće poštovanje slobodnom ljudskom izboru negoli potonji obožavatelji dogmatskih spisa?

I tako, odlučili pastiri poduzeti široku društvenu akciju u kojoj angažiraju roditelje, učitelje, ravnatelje školskih i predškolskih ustanova, političku desnicu, poakademčene ovce i ovnove, svoj vjerski časopis koji neslužbeno iznosi njihove službene stavove, te sve živo što diše ovčjim dahom – podržani od svog vrhovnika, pape Štrumfa i svom silom konzervativnih dogmi kojima vitlaju oko sebe (sjetimo se samo dogme o nepogrešivosto pape, kojoj se svojevremeno čak i biskup Strossmayer suprostavio) – kako bi sabotirali namjeru vlade da uvede u osnovne i srednje škole Zdravstveni odgoj kao obavezni predmet. U tome ih je podržao čak i Predsjednik Udruge ravnatelja srednjih škola, čini se u iskrenom uvjerenju kako te ustanove moraju širiti odgojne oblike u skladu s hrvatskom tradicijom, a ne znanstvenu istinu i moral usklađen sa vremenom u kojem živimo. Aktivisti, takozvani „Nepomireni“ (sa vremenom u kojem žive?), organizirali su takozvane „Prosvjede igračaka“ – sasvim nesvijesni u čijim rukama upravo oni predstavljaju igračke – koji su doživjeli pravi debakl, s porukom: „Ne dirajte im djetinjstvo“, što u prijevodu na jezik normalnih ljudi znači – „ostavite ih doživotnim, zatucanim infantilnim janjcima, kakvi smo i mi prosvjednici“. Uračuna li se kao potpora i sramotni međudržavni ugovor RH sa Vatikanom, po kojem vrla pastirska braća bezočno cecaju novac, kako od isto tako i od raznomišljenika, ne hajući za negodovanje poslijednjih, dok istovremeno ustraju u tvrdnji kako „u odgoju ključnu riječ imaju obitelj i roditelji, koji moraju imati pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“. Na slobodan izbor glede upotrebe svog poreza, dakako, nemaju pravo – sve dok ovaj curi u čobansku škrabicu.

Razmotrimo pobliže tu floskulu kako roditelji „moraju imati pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“. Može se čovjek odgajati, ali i uzgajati. Na žalost, nije da se ovo potonje danas itekako ne radi na svim stranama – i nedemokratskim, jednako kao i demokratskim. Stvar je jednostavnu u modusu kojim se tome pristupa. Za odgajanje mladih generacija svakako ne bi trebali biti zaduženi duhovni pastiri koji stoljećima dokazano ne mogu izaći na kraj kako sa svijetom tako ni sa samim sobom, a posebno sa vlastitom seksualnošću, ni političari, niti oni koji formalno jesu zaduženi za taj čin ali se daju manipulirati i od jednih i od drugih. To bi trebali raditi pedagozi, dobro potkovani psihologijom, filozofijom i humanističkom etikom – ljudi koji rezoniraju sa svojom epohom, a istinom prvenstveno – u sprezi sa obrazovanim roditeljima. Ljudi nepotkupljivi, koji nisu poltroni i ne vješaju po zidovina svojih stanova dokaze tek svog formalnog obrazovanja. Oni, koji su davno shvatili da forma ne sadrži u sebi i suštinu, ali je suština istovremeno i forma bitka. Na ogromnu žalost populacije ove regije – a predziđa ovčarstva još i više – takvi ljudi kao da ne raspolažu dovoljnom moći za promjene. Zato sam veoma sumnjičav u uspjeh uvođenja ovog predmeta u škole, bez naknadnog „rebalansa“ – revidiranja njegova sadržaja. Pod pritiskom svih ranije spomenutih snaga, baš kao što se pod pritiskom realnosti prave rebalansi državnog proračuna. Uostalom, reći će netko – dječica, mladići, odrasli ljudi i starci će, bez obzira na javno nadrkavanje Katoličke Crkve i nadalje masturbirati između svoja četiri zida i birati partnere prema seksualnim preferencijama. To je možda i najlakše učiniti; teže se riješiti vlastita licemjerja, a još teže konačno odrubiti glavu sedmo ili sedamstoglavoj aždaji koja vjekovima sprečava istinsku ljudsku slobodu.

Možda bismo mogli riječi kojima prikrivaju svoje unutrašnje siromaštvo, istovremeno ga prodajući kao duhovno pastirstvo: „u odgoju ključnu riječ imaju obitelj i roditelji, koji moraju imati pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“, shvatiti i na slijedeći način. Ja sam jugounitarističkih, ti si kroatocentričnih, on je antifašističkih, netko četvrti fašističkih, peti liberalnih a šesti pak socijalističkih svjetonazora. Nekako ne mogu izbjeći sumnji kako dotična pastirska braća u tom pogledu više ne bi inzistirala da svi mi imamo „pravo na slobodan izbor odgoja svoje djece“, a još manje zahtijevala da se u škole uvedu posebni programi u skladu sa ovako različitim pogledima na svijet i društvo. Dakako, to čak ni za ljude – a ne samo ovce – nije prihvatljivo, iz jednostavnog razloga. Postoji sito koje prosijavaja raznorazne stavove i svjetonazore, a naziva se etikom. Humanističkom a ne božanskom, relativnom (no ne i relativističkom) a ne apsolutnom, ovisnom o stupnju razvoja društva a ne jednakom za sva vremena. Dok ustaju protiv suvremenog pogleda na ljudsku spolnost, seksualne i rodne odnose među ljudima, ti samozvani čuvari duha bez duše nekako su, zabavljeni svojim frustracijama, zaboravili kritički osvrnuti se (u skladu sa vremenom koje zajednički dijelimo) na vlastiti odnos prema ženama, celibat u svojim redovima, negativni odnos spram međukonfesionalnih brakova – jer bi to kao loše utjecalo na odgoj djece – i slične pojave u vlastitim redovima. Vjerujem da ćete zaludu na školskim ili crkvenim satovima vjeronauka (gdje su prvi nametnuti u školski odgoj sekularne države, a drugi su uvjetovani zaplašivanjem slabijim ocjenama na onim prvima) slušati istine o inkviziciji, prisilnom pokrštavanju domorodaca ili o najgorim papama crkvene povijesti. Možda o niz silovanja, bludničenja i incestuoznih veza kojih je prepun Stari zavjet? O „pravedniku“ Lotu koji s ženom i kćerima bje pošteđen prilikom zatiranja Sodome i Gomore, jer namjesto da dopusti njihovim stanovnicima „da se namiluju“ njegovih gostiju (božjih anđela), on im u zamjenu nudi svoje dvije netaknute kćeri: „njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite“. Ili o tim kćerima koje kasnije zatrudnješe (prethodno ga opivši) sa vlastitim ocem? Valjda sam smetnuo iz vida kritički odnos Katoličke Crkve spram analiza oblika netrpeljivosti – koji obuhvaćaju etničku, spolnu, rodnu, rasnu, i inu vrst odnosa prema drugima i drukčijima – a sadržani su u hrvatskim školskim udžbenicima za osmoškolce i srednjoškolce (1, 2, 3, 4, itd.). Na kojima se odgajaju i obrazuju nove generacije. Izmaklo mi je i očitovanje Crkve kao cjeline i pozivanje na odgovornost svojih pastira poslije nerijetkih ustašonostalgičarskih eskapada, određenje prema povezanosti vlastite organizacije s nacizmom i poslijeratnim spašavanjem ratnih zločinaca, bulažnjenju nadbiskupa Srakića kako „Sloboda može samo odmoći čovjeku”, odnos prema otkrivanju i procesuiranju hrvatskih ratnih zločinaca iz proteklog rata,… Gdje li se zaturiše crkvene kritike ili opoziv, ako već ne zahtjevi za hospitalizacijom povjesničara i svećenika – pročelnika odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu – dr. Stjepan Razuma koji ostade bez istoga (razuma), tvrdeći kako je „Jasenovac velikosrpski mit, a ne logor u kojem su tokom II svjetskog rata ubijani Srbi, Židovi i Romi…”. I dok Crkva u Hrvata ostaje bez riječi, teksta ili makar pantomimskog određenja prema ovakvim pojavama koje truju mlade generacije, ona neumorno verbalno masturbira nad stvarima o kojima pojma nema, prakticirajući ih samo u ilegali iza debelih crkvenih zidova.

Kad bi mnogi roditelji, de facto ovčice koje slijede upute svojih pastira a ne vlastiti razum, češće pogledavali u unutrašnje zrcalo negoli u vanjskom provjeravali svoju fizičku ljepotu, možda bi shvatili da farizeji nisu živjeli samo u Kristovo vrijeme, već se nalaze i s ove strane ogledala. Bi li ih, barem napola istinit satirični tekst (kao što satira uglavnom jeste) „Zašto Bog ne bi dobio profesorsku poziciju”, mogao uvjeriti da preispitaju sebe i kvalifikacije vlastitih pastira koji su diplomirali kod nekompetentnog profesora? Ili će naprosto, nakon zatajene, zajednički nastaviti onu javnu – verbalnu masturbaciju?

 

Ladislav Babić
Autor 26.12.2012. u 20:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija