Tko će koga, nego svoj svoga!

Izdvajamo

• Koje je od samo 21.000 zatučene djece u Jasenovcu, čija se imena znaju, krivo i za jednog ubijenog jasenovačkog egzekutora iz bleiburške kolone da bi vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, najveći dio klera, HDZ-ovi i ini tzv. desni političari i ustaški potomci imali obraza javno kazati da je „žrtva - žrtva“, pa „jednako treba odati počast“ i tom ubijenom djetetu i njegovom ubojici!? Nema šanse. To nisu iste žrtve. Nikad neće biti ma kako/koliko se krivotvoritelji povijesti trsili uvjeriti ljude da jesu.

Povezani članci

• Kome smeta Velež?
• BALENOVIĆ: OUTSOURCING – NOVA RIJEČ ZA PLJAČKU, OTKAZ I SIROMAŠTVO!
• Rasistička korozija na hrvatskoj šahovnici
• Kobna spirala bezumlja
• BBC: Most kojeg je srušio Tuđman među najznačajnijim uništenim historijskim spomenicima
• Dijasporo, Tvoj Glas Je Bitan!

Foto: Heinrich Hoffmann/ via Getty Images

Crno-bijelo prikazivanje „bleiburške tragedije“ remetilački je čimbenik u društvu koje ima nevjerojatne brige i nevolje sa sadašnjošću, kamoli s budućnošću tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene da bi se i 75 godina nakon najstrašnijeg rata u ljudskoj povijesti na koji je povijesna znanost uvjerljivo stavila točku na i bavilo jalovim poslom tko je čijeg ćaću gonio tada po šumama i gorama i gdje je Svemogući gadno zatajio kad je ratnu pobjedu prepustio „sotonskim komunjarama“, a ne bogobojaznom fra Tomislavu Filipoviću-Majstoroviću i njegovima. Bog i Hrvati, je li!? Tko će sutra komemorirati propast Hrvatskoj u koju je guraju vlastiti neodgovorni žitelji u grčevitom naporu napakostiti i osvetiti se jedni drugima? 

Marijan Vogrinec

Treba biti novinarski neprofesionalac, povijesno neobrazovan ili politički bezobrazno pristran – i to u tzv. medijskoj javnoj kući HRT-u koji takav kakav jest ne bi preživio bez tih 80 kuna što ih dopustili ili ne mjesečno izvlači iz džepova svih vlasnika radio/tv-aparata – pa poput urednice i voditeljice HTV-ove „Teme dana“ (u produžetku Središnjeg dnevnika) Kristine Bojić skockati u desetak minuta novi prilog ne nacionalnom i društvenom tzv. pomirenju, nego neodgovornom raspirivanju ideoloških podjela i netrpeljivosti u zemlji nekompetentnim tretmanom povijesne istine. A s povijesnom je istinom nepristojno sprdati se, a još manje, je li, polemizirati s – istinom kao takvom. Nešto naprosto jest tak(v)o kak(v)o jest (bilo) ili nije (bilo). Trećega nema. Nikakve HRT-ove „mlade lavice“ povijesnog revizionizma – Kristina Bojić nije jedina i nije najvidljivija – pa ni olinjali „stari lavovi“ političke manipulacije s najvidljivijh čuka državne politike i proustaške stranačke tzv. desnice ne mogu dokazati, je li, kako su pobijeni ustaše s Bleiburga „nedužne žrtve nekažnjenih partizanskih zločina i osvete nakon što je Dugi svjetski rat već završio“, da su ustaški i narodnooslobodilački partizanski pokret „jednako zločinački, totalitarni i krvavi“, a jedan od četvorice najistaknutijih vođa antinacifašističke, savezničke koalicije „Josip Broz Tito – zločinac“, pa je onda „žrtva – žrtva koja jednako zaslužuje komemorativni pijetet, cvijet sjećanja i svijeću“.

Zaklano petogodišnje srpsko, židovsko, romsko, etc. dijete – poimence je popisana samo u ustaškom konc-stratištu u Jasenovcu (jedan od više od 40 logora smrti u tzv. NDH) 21.000 ubijene nehrvatske djece u dobi od pet do 14 godina – nije ista žrtva kao zarobljeni na Bleiburškom polju njegov ubojica, zatučen makar i bez suda i bačen u jamu bezdansku na Kočevskom rogu, zatrpan u tenkovskom rovu nedaleko od Maribora ili ga je progutala zemlja negdje u Maceljskim šumama. Ono dijete što nije živo izašlo iz Jasenovca, nego mu je leš otplivao Savom, izgnjio u nekoj masovnoj grobnici od kojih neke do danas nisu otkopane ili je umrlo od robovskog kuluka na seljačkom dobru istomišljenika ustaškog šovinizma, dakle to dijete jest žrtva, ubijeni njegov ubojica nije žrtva u istom smislu. Ne zaslužuje ništa od toga što zaslužuje ubijeno dijete, nego gađenje i prijezir kao svaki nečovjek, nažalost u ljudskom liku.

Dijete što smo ga uzeli za primjer sinonim je patnje svih koji su – uistinu nedužni, jer druga etnička, vjerska, rodna, pa i polit-ideološka pripadnost nije krivnja po sebi! – stradali samo zato što je manji dio veleizdajnika svog naroda, kvislinga i podrepaša maloumno preuzeo provoditi rasne zakone i genocidan program Trećeg Reicha. Zločin je vojno pobijeđen u svibnju 1945. godine kapitulacijom nacističke Njemačke, nedugo zatim i nacifašističkog Japana, a na svjetskim ratnim poprištima ostalo je od 1. rujna 1939. do 9. svibnja 1945. cca 60 milijuna mrtvih (32 milijuna samo Rusa), dvaput-triput više ranjenih/ozlijeđenih, razoreni i najveći europski gradovi, spaljena sela, uništene ekonomije i infrastruktura… Psihičke pak traume nisu zaliječene desetljećima. Najveći broj krivaca za nacifašistički teror i njegove dalekosežne posljedice, pa i na tlu tzv. NDH, nikad nije priveden pred lice one „ćorave“ božice s mačem u desnici i kantarom u lijevoj ruci, pa nacifašistička guja otrovno palaca jezikom svih tih godina. Nekad vidljivije i glasnije, nekad tiše i prikrivenije, ali nije zgažena.

Komu pri zdravom razumu i povijesnoj svijesti danas u Bijednoj Našoj i zašto – čak i bližim/daljim potomcima vojno pobijeđene i demokratski i globalno osuđene/odbačene nacifašističke ideologije – treba ulizivati se ustašluku krivotvorenjem povijesne istine na način da se komemorativno i politikantski pristrano hiperbolizira lažna teza o „nedužnoj bleiburškoj žrtvi“, „partizanskim zločinima jednakim ustaškim“, „Titu zločincu“, Jugoslaviji kao „velikosrpskoj državnoj tvorevini i tamnici hrvatskog naroda“, etc.? Hrvatski državni vrh zajedno s deklariranim eurofilom (sic transit) premijerom Andrejem Plenkovićem – iznimka je samo predsjednik RH Zoran Milanović, indikativno? – nije se udostojio na uvjerljiv i dostojan način ni ove godine čestitati građanima i obilježiti europski 9. svibnja ili Dan pobjede nad nacifašizmom. Najmanje zato što je okrugli – 75. Ali svi odreda, od premijera Plenkovića i predsjednika tzv. Visokog doma Gordana Jandrokovića, nižerangirane ministarske i ine svite pobrzali su na tzv. komemoracije/mise u počast „najvećoj tragediji hrvatskog naroda u povijesti, nedužnim bleiburškim i žrtvama Križnog puta“. Uz klasičan repertoar anatemiziranja „partizana, komunista, Tita, Srba, Jugoslavije“…

Krivotvorina šutnjom

I, kud’ svi Turci, tu i ćelavi Mujo, kaže ona narodna, a tako dobro, što se „hrvatski“ kaže – paše medijsko-informativnoj politici aktualnog vodstva i uredničko-novinarskog postava tzv. javne kuće HRT-a. Kud’ HDZ i šef mu sada već na tehničkom stolcu premijera Plenković, tu Kristina Bojić i ina polit-ideološki podobna družba od povjerenja vladajućih. Neke je još instalirao nesuđeni premijer, a valjda suđeni terminator HDZ-rejtinga na parlamentarnim izborima Tomislav Karamarko, pa ih nisu dirali ni instant premijer Tihomir Orešković iz Kanade koji „muca“ hrvatski niti nasljednik mu s izvanrednih parlamentarnih izbora Andrej Plenković. I onda se HRT-u događaju u nizu krivotvoreni – namjerno ili iz neznanja, pitanje jest za milijun eura – prilozi u kojima se, recimo u TV Kalendaru, govori o tomu kako su „Hrvati morali desetljećima čekati“ pripojenje Istre, Gorskog kotara, Rijeke, Hrvatskog primorja, Dalmacije s otocima matici Hrvatskoj.

Ante Pavelic, head of the Croatian delegation, and Benito Mussolini inspecting the Carabinieri honor guard, Rome, May 22, 1941, Italy, World War II, from L’Illustrazione Italiana, Year LXVIII, No 21, May 25, 1941.

A prešute se Rimski ugovori kojima su ustaše (poglavnik Ante Pavelić vlastoručno!) odmah pošto je Hitler po nacističkoj okupaciji uspostavio Hrvatima tzv. NDH darovali taj dio naše domovine fašističkoj Italiji u znak zahvalnosti za jataštvo u terorističkim kampovima za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i, što je još nedopustivije, krajnje neprofesionalno, prešuti se da su Tito i partizani, Jugoslavenska armija, vojnom silom, uz mnogo krvi vratili te teritorije matici zemlji Hrvatskoj. Potvrdilo je to najviše tijelo vlasti hrvatskog i ostalih naroda u Hrvatskoj – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), praktično vlada u to doba na oslobođenim područjima zemlje, čije su djelovanje i odluke na osnovi samoodređenja hrvatskog i ostalih naroda u Hrvatskoj podržali najveći saveznici SSSR, SAD i Velika Britanija. Hrvatska je u tim granicama kao cjelovita država ostala 45 godina u federalnoj jugoslavenskoj zajednici naroda i narodnosti, a po raspadu SFR Jugoslavije i na osnovi ustavnih novela iz 1974. godine o pravu na samoopredjeljenje do odcjepljenja, tzv. Badinterova komisija priznala je današnju Republiku Hrvatsku.

I to u avnojskim granicama (AVNOJ, ratna vlada buduće Jugoslavije, pandan ZAVNOH-u i antifašističkim vijećima budućih jugoslavenskih republika i pokrajina) koje su izborili Titovi partizani. Nitko drugi. Zašto HRT-ovi urednici i rukovodstvo kuće prešućuje povijesne činjenice bez kojih današnje Hrvatske ne bi bilo? Zbog tih štio na tzv. komemorativnim misama i pred nekim spomenicima žele rehabilitirati ustaški režim, pa se inatljivo – na očigled znatno većinskog demokratskog, antinacifašističkog svijeta – trse omalovažiti, anatemizirati i prešutjeti antinacifašizam koji je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dao izrijekom zapisati u Izvorišne osnove još tzv božićnog Ustava RH. Antinacifašistički temelj, ZAVNOH i partizane nasuprot ustašama i tzv. NDH. Tko ne zna ili mu nešto nije jasno, neka čita.

Ovogodišnje tzv. komemoracije „nedužnim bleiburškim žrtvama“, koje su zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 zabranjene u svojim tradicionalnim masovnim izdanjima na Bleiburškom polju – lani je Austrija čak posebnim zakonom strogo zabranila, uvela snažne pravne sankcije protiv ustaških insignija i svakog drugog oblika veličanja zločinačkog režima tzv. NDH – znakovito su preseljene u Bijednu Našu i BiH (sic transit – BiH!?): u Zagreb i Sarajevo. Uz napadnu državnu financijsku (500.000 kuna tzv. Počasnom bleiburškom vodu), političku i organizacijsku potporu, ali i vidljivu nazočnost, izjave, etc. najviših državnih predstavnika iz redova HDZ-a što je naišlo na zgražanje i osude najvažnijih svjetskih medija, političara i javnosti. U Sarajevu je više tisuća prosvjednika marširalo, a na cijeloj trasi izvješene su fotografije uistinu nedužnih civilnih žrtava što su ih zvjerski ubili ustaše samo zato što su bili druge nacionalnosti, vjere, rodne ili polit-ideološke pripadnosti. Ubijeni su bez suda i ne zna im se grob. To nisu iste žrtve kao pobijeni ustaški krvnici vraćeni s Bleiburga položiti račun za sve što su počinili 1941.-1945. Sarajevo je uzavrelo od prosvjeda protiv rehabilitacijske mise u povodu 75 godina Bleiburga vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i samo su jake snage interventne policije mogle jamčiti da se neće dogoditi nešto strašno.

Sedamdeset i peta obljetnica savezničkog izručenja na Bleiburškom polju Jugoslavenskoj armiji desetaka tisuća razoružanih pripadnika poraženih kvislinških vojski i civila – koje su krajnje kukavički, podvijena repa te zakrabuljeni u civile i opskrbljeni lažnim dokumentima napustili njihovi vođe i vojskovođe, rasisitički i ideolozi genocida te pobjegli prema Vatikanu i dalje u mišje rupe preko Velike bare – u Hrvatskoj se službeno, tzv. komemoracijama i misama ispisuje drukčija povijest od one koja se i kakva se uistinu dogodila. To je svjesno ponovno ponižavanje istinske žrtve eda bi se podmuklo uzvisilo njezine krvnike i ideologiju kojom su ogrezli u krvi. Neće ići. Možda bi netko nepristran eventualno povjerovao u poštene nakane i prvaka tzv. Crkve u Hrvata i proustaških ekstremista te političara što su izlizali jezike prijetvornošću da su „svi totalitarizmi isti i jednako neprihvatljivi, a žrtva je žrtva“ da se ista družina jednako zauzme na jednakim komemoracijama za žrtve svih više od 40 ustaških stratišta u tzv. NDH, čiji je jezivi simbol najstrašniji u jugoistočnoj Europi – ustaški konc-logor u Jasenovcu s okolnim lokacijama u njegovu sastavu.

Nema ih na takvim mjestima. Zašto? Zbog navlas istih razloga zbog kojih je papa Pio XII. u Drugomu svjetskom ratu kukavički šutio o nacističkom genocidu nad šest milijuna europskih Židova, o plinskim komorama, ciklonu B, krematorijima iz kojih se vonj spaljenih ljudskih tijela dnevno širio kilometrima po Njemačkoj i Poljskoj, o jezivim zvjerstvima, paležu, pljački i solovanjima po zemljama tadašnjeg SSSR-a, zbog navlas istih razloga zbog kojih je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac netom po proglašenju tzv. NDH pozvao dijecezu na poslušnost „novoj hrvatskoj vlasti“, a travnja 1942. prihvatio „čast“ pape Pija XII. biti vojnim ordinarijem („ustaškim vikarom“?), zbog istih razloga zbog kojih se Crkva nije odrekla jasenovačkog krvnika u fratarskoj haljini Tomislava Filipovića (Majstorovića, kako mu je tepao kapo stratišta Vjekoslav Maks Luburić, zbog „majstorstva“ u klanju logoraša), ali je totalno prešutjela zaslužnog svećenika zagrebačke crkve sv. Marka Svetozara Rittiga koji je otišao u partizane. Rittig je po oslobođenju bio važan u novoj vlasti, a time Crkvi persona non grata.

Razum i istina

Puno toga u tim tretmanima „povijesnih tragedija“ o obljetnicama i Jasenovca i Bleiburga nema blage veze s razumom, kamoli s istinom i poštenim namjerama – najmanje pak sa zdravom budućnošću zemlje koja valjanje u davno osušenoj krvi ratnih žrtava i krvnika neće nazivati kulturom sjećanja – ali itekako ima veze s politikantstvom kakvo izravno vodi tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu u vražju mater. Mnogi na tom mačevanju totalitarizmima i unovčenom „domoljublju“ žive kao bogovi. Na račun tuđeg novca, neznanja i naivnosti. Kupuju vijence i lampione o javnom trošku i licemjerno u ime „hrvatskog naroda“ krčme desetljećima već velike količine neistine u nečasne svrhe. „Tragedije“ poraženog tzv. NDH te krajnje sudbine vrlo malog dijela – i ne najvažnijih veleizdajnika – jesu tragedije poražene ideologije, preživjelih poslovođa programiranoga genocida u tzv. NDH, njihovih obitelji, rodbine i možda potomaka koji se još nisu ni rodili dok su ustaške uzdanice ostavljale iza sebe krvav trag, gomile leševa civila, žena, djece, starčadi, spaljena i opljačkana sela, silovane pa zaklane djevojčice…, ali ubijeni ubojice, ma koliko ih bilo, broj uopće nije važan, nisu „najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti“.

Teza o Bleiburgu kao „najvećoj tragedija hrvatskog naroda u povijesti“, koju otvoreno podržava aktualna HDZ-ova vlast s državnog vrha, a HRT joj drži svijeću, jest krivotvorenje povijesnih činjenica i navijanje za jednu, proustašku stranu. Time produbljuje i intenzivira ideološke podjele u RH i čini državu nestabilnom, blamira vlastiti režim u međunarodnoj zajednici. Negativna reagiranja iz svijeta na tzv. komemoracije „nedužnim žrtvama partizanskih zločina“ i neodgovorno bagateliziranje na državnom vrhu europskog Dana pobjede nad nacifašizmom govore o stanju ideološkog zdravlja Bijedne Naše više nego sve Plenkovićeve „pomirbene“ izjave zajedno o njegovoj odbojnosti prema „svakom totalitarizmu“. Malo sutra.

Bleiburg ni sve što je uslijedilo nakon savezničkog/britanskog „pakračkog dekreta“ 16. svibnja 1945. na Bleiburškom polju ustašama, četnicima, domobranima, belogardejcima, nedićevcima, ljotićevcima i kojekakvim još okrvavljenim kvislinzima s cijelog područja još međunarodno priznate Kraljevine Jugoslavije pitanje je zločin i kazne, ne tragedije naroda. Nisu ustaše bježali pred Jugoslavenskom armijom zato što nisu željeli živjeti u komunističkoj državi, nego zato jer su znali kakva im kazna slijedi za sva počinjena zvjerstva 1941.-1945. i panično su se bojali suda vlastitog naroda. Tjedan dana po kapitulaciji nacističke Njemačke nisu položili oružje i predali se – obaveza po međunarodnim vojnim uzusima –  već su se kukavički pomiješali s civilnim zbjegovima i pucali na partizane koji su imali cca 3000 mrtvih boraca u borbama do slovensko-austrijske granice. Žrtava je neminovno bilo i među civilima u izbjegličkim kolonama.

Vojni kriterij pravde prije 75 godina i danas ni približno više nije isti, pa i tzv. pitanje osuda bez suđenja, egzekucija i nepoznatih grobišta – na čemu povijesni revizionisti zasnivaju osudu „partizanskih zločina nad Hrvatima za koje nitko nije odgovarao“ ubojstva, na puze ne – uvelike stoji na staklenim nogama. Gdje su, kada i koji ustaše sudili bilo kojem od svojih „neprijatelja“ – zarobljene partizane nisu smatrali ni vojskom, čak ni ljudima, nego bandom; etnički istrjebljivane Srbe, Židove i Rome također! – i gdje/kada su mučki ubijenima obilježavali grobove da bi, je li, danas njihovi potomci i polit-ideološki mecene s vlasti i iz tzv. Crkve u Hrvata imali obraza to isto zamjerati – Titu i partizanima!? Za brzinske je egzekucije nakon Bleiburga vrijedila presuda „deseti bataljun“ pokretnog prijekog vojnog suda Jugoslavenske armije. Nakon identifikacije svakog od izručenih kvislinga Jugoslavenskoj armiji točno se znalo tko je bio tko, na kojoj je bio poziciji u pobijeđenom režimu, što je i kako radio, etc. i to mu je odlučilo sudbinu. Smrtnu kaznu, robiju, gubitak građanskih prava ili puštanje na slobodu. Najveći dio ljudi iz zarobljeničkih kolona preživio je, a neki su kasnije zauzimali i visoke pozicije u komunističkom režimu.

Crno-bijelo prikazivanje „bleiburške tragedije“ remetilački je čimbenik u društvu koje ima nevjerojatne brige i nevolje sa sadašnjošću, kamoli s budućnošću tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene da bi se i 75 godina nakon najstrašnijeg rata u ljudskoj povijesti na koji je povijesna znanost uvjerljivo stavila točku na i bavilo jalovim poslom tko je čijeg ćaću gonio tada po šumama i gorama i gdje je Svemogući gadno zatajio kada je ratnu pobjedu prepustio „sotonskim komunjarama“, a ne bogobojaznom fra Tomislavu Filipoviću-Majstoroviću i njegovima. Bog i Hrvati, je li!?

Na toj matrici „komunisti/partizani/Tito zločinci“ – „ustaše nedužne žrtve“ koncipirana je i HTV-ova „Tema dana“: jedna i jedina istina, pa je u redu dovesti trojicu najvidljivijih s HDZ-ovog državnog vrha koji će ju tumačiti te izostaviti drugu stranu. Tko šiša tu drugu stranu, recimo predsjednika RH Zorana Milanovića ili istaknute sveučilišne profesore tog faha Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovinu, Dragana Markovinu…, koji misle drukčije zato što se drže povijesnih činjenica kao pijan plota? Znaju dobro trenutni šefovi HRT-a i urednica/voditeljica Kristina Bojić tko im je gazda odnosno zašto ih drži na pozicijama te da HDZ uoči parlamentarnih izbora u ljeto konspirativno novači birače i na proustaškoj tzv. desnici, i tu ne smiju omanuti. Ode pozicija u javnoj kući vražju mater bude li profesionalna odgovornost u novinarskom poslu baš cjepidlačila na – drugoj strani. I grubo je u „Temi dana“ pogaženo osnovno pravilo struke, pravilo druge strane. Bi li HDZ-ovi prvaci zamjerili zbog „nije bilo tako“ druge strane?

Bolja prošlost

U društvu kojemu su povijesna istina, objektivnost, razum i zatrpavanje rovova ideoloških, političkih, socijalnih i svakih drugih podjela takorekuć potrebniji od kruha i vode, oktroirana HDZ-ova „istina“ ne pridonosi tzv. pomirbi (sic transit, mrtvi se ne mogu pomiriti, a živi nemaju za što, osim priznati kako je uistinu bilo). Dapače. Ne samo na navodno javnom HTV-u, koji se grozi prigovora da je državni medijski servis isključivo upregnut u interesna kola vladajuće politike/stranke, HDZ-a, već u svakom mediju što drži do svog profesionalnog digniteta, nedopustivo je dati riječ o tako naelektriziranoj temi Bleiburga samo šefu Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću, premijeru Andreju Plenković te premijerovom posebnom savjetniku za društvena pitanja akademiku Zvonku Kusiću, donedavno i premijerovoj uzdanici na čelu tzv. povjerenstva za bolju prošlost, koji je sjedio u studiju sučelice novinarki Bojić. Inače, akademik Kusić je znân u široj javnosti po „genijalnom“ izumu kojega se drže i Plenković sa svom svojom svitom i čak sudovi u predmetima proustaških ekscesa u javnom prostoru. Naime, krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ (ozakonjen još za SDP-ove vlasti Ivice Račana, sic transit!) zabranjen je, ali dopušten u svečanim prigodama (sic transit)! To samo nadinteligentan um može pojmiti da je nešto istodobno i zabranjeno i dopušteno.

Vrag će znati bi li bilo dopušteno – sumnjamo, s obzirom na konstelaciju političkog prostora u Bijednoj Našoj, impregniranom uvezenim emigrantskim ustašlukom iz 1990-ih – da se ne radi o radikalima iz HOS-a. Zašto Kristina Bojić nije u svojoj „Temi dana“ dala riječ i predsjedniku RH Zoranu Milanoviću koji drži da Bleiburg nije to kako se želi prikazati s tzv. desnice, odnosno da se u vezi s Bleiburgom politikantski, povijesno revizionistički zlorabi kršćanski pojam križnog puta. Križni put je bio Isusov put trpljenja i patnje, on je bio pravednik, a ovi s Bleiburga nisu bili ni pravednici niti na križnom putu, drži predsjednik Milanović. Stoga je odao počast, zapalio svijeću i položio vijenac u Teznu u Sloveniji, ne na Bleiburškom polju pod onom hrgom granita na kojoj se lažno imenuje ustaška vojska. Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić kazao da su „mnogi pobijeni iz kolone s Bleiburga itekako bili krivi za zvjerski ubijene u ustaškom konc-logoru Jasenovcu, a jasenovačke žrtve nisu krive ni za jednog ubijenog poslije Bleiburga“.

Koje je od samo 21.000 zatučene djece u Jasenovcu, čija se imena znaju, krivo i za jednog ubijenog jasenovačkog egzekutora iz bleiburške kolone da bi vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, najveći dio klera, HDZ-ovi i ini tzv. desni političari i ustaški potomci imali obraza javno kazati da je „žrtva – žrtva“, pa „jednako treba odati počast“ i tom ubijenom djetetu i njegovom ubojici!? Nema šanse. To nisu iste žrtve. Nikad neće biti ma kako/koliko se krivotvoritelji povijesti trsili uvjeriti ljude da jesu. Austrijski europarlamentarci i mediji još su lani proglasili tzv. komemoraciju na Bleiburškom polju – cca 15.000 ljudi iz cijelog svijeta znakovito obilježeni i odjeveni – „najvećim okupljanjem neonacifašista u Europi poslije Drugog svjetskog rata“, a Katolička crkva u Koruškoj i vlasti su zabranili ustaške insignije. Posebnim zakonom protiv javne demonstracije ustašluka ta je manifestacija kriminalizirana, a s obzirom na njezinu pravu svrhu, postala je nezanimljiva na tomu mjestu i samim organizatorima. Ideja je da se prenese u Bijednu Našu, pa je – i zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 – premijera preseljenja ove godine izvedena u Zagrebu i Sarajevu, uza svu osudu domaće i osobito strane političke/demokratske javnosti.

Bi li takvo što bilo zamislivo u današnjoj Njemačkoj, gdje su također na vlasti demokršćanske HDZ-ove sestre i braća, kojima ni u najluđem snu ne pada na um na takav način slaviti – nacizam, Führera i Treći Reich. Neki Hrvati valjda žive u paralelnom svemiru, pa ne haju za to što Mađarska nema more. Kao ni Kristina Bojić što je ne samo red nego i strukovna obaveza predstaviti javnosti oba stajališta: premijera Andreja Plenkovića i predsjednika RH Zorana Milanovića. Ovako, na djelu je kompromitacija i HRT-a kao neovisnog javnog medijskog servisa koji financiraju svi ljudi u zemlji i državne politike koja ne zna razlučiti svijetle i mračne stranice novije hrvatske prošlosti. Ne prvi ni posljednji put.

„Komemoracije su bile dostojanstvene“, ocijenio je akademik Kusić, a sugovornica se složila; kriterij dostojanstva Sarajevo je izvrgnulo ruglu tisuća ljudi u najvećem prosvjedu protiv rehabilitacije ustaštva zadnjih godina. „Komemoracija u Bleiburgu je uvijek bila na neki način ispolitizirana. Uvijek su bile optužbe da se radi o rehabilitaciji NDH, međutim, ovdje se radilo o misi, o jednom svečanom činu koji nema veze s rehabilitacijom. Međutim, razni politički akteri su se uvijek uključivali oko tih dana i to je svojevrsni neprijateljski savez. Vjerujem da će uvijek biti takvih slučajeva. Nije dobro da se politika i politizacija miješaju u taj čin. Najbolje bi bilo da komemoracija bude zaista za žrtve.“ Službeni se Zagreb jako uzbudio, pa pisao i prosvjednu notu, što je čak i povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović kazala da bi se „misa u Sarajevu mogla pretvoriti u veličanje ustaškog režima“. Premijer Andrej Plenković, koji je zaboravio dati dostojan obol europskom Danu pobjede nad nacifašizmom, našao je potrebnim na vladinoj sjednici pomaziti one s proustaške tzv. desnice tvrdnjom kako „poraz fašizma nije donio demokraciju, nego novi totalitarizam – komunizam“ te da je „svibanj u Hrvatskoj 1945. godine ostao sinonim za poratne komunističke zločine“.

Predsjednik RH Zoran Milanović ovih je predbleiburških dana jasno i bez pardona dignuo tlak proustaškoj tzv. desnici svojim oštrim stajalištima o tzv. NDH. ustašama, Bleiburgu i cijeloj toj priči s revizionističke krijeste, ali time i otvoreno bocnuo premijera Plenkovića i njegove poslušnike. „Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve“, kazao je za posjeta Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu i uoči posjeta Teznu, „postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih slugâ. Tu je uhvaćeno više tisuća ljudi, uglavnom muškaraca, najviše u Sloveniji u Teznu. Moje stajalište o tomu je poznato i više puta sam ga objašnjavao. Godine 2008. sam bio na Bleiburškom polju na kojem se predala lažno nazivana Domovinska vojska koja je par mjeseci prije kraja rata promijenila ime, dobila ustaško zapovjedništvo, koja je izručena njihovim neprijateljima, Jugoslavenskoj armiji, i na kraju se dogodila katastrofa nakon što ih britanske snage nisu htjele prihvatiti kao zarobljenike, nego su ih predale saveznicima.

Djed i unuk

Ubojstva su činjena, ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putem, protagonist mora biti pravednik, a to je Isus. Vojnici u ratu nisu Isus, ni jedan niti drugi, stradavali su zbog huljskog od osa svojih lidera. Križni put je gruba zloporaba Isusovog križnog puta i žrtve, a tu se radilo o ratu, odbijanju da se predaš i zločinima, i jedan manji dio hrvatskog naroda je zbog toga traumatiziran i to se ne zaboravlja lako. I u obitelji sam imao slučaj gdje je moj djed završio tako da su mu nabacili uniformu tri mjeseca prije kraja rata i morao je u zatvor (ne u jamu bezdanku, bez suda i saslušanja, op. a.), bio je u Staroj Gradišci, nakon toga je izašao van. To nije križni put. U Teznu je dokumentirano i u rupe bagerima zatrpano više tisuća, ali ne 200.000 žrtava, kao što ni u Jasenovcu nije ubijeno 700.000 ljudi. Svi koji to tvrde hrane vlastitu mitomaniju i megalomaniju, ali postoji istina.“

Koja istina, je li, ne zanima HRT-ove urednike i njima podobne novinare, pa će u TV Kalendaru na dan donošenja odluka ZAVNOH-a (20. rujna 1943.) o vraćanju Istre, Gorskog kotara, Rijeke, Hrvatskog primorja s otocima te Dalmacije s otocima matici Hrvatskoj prešutjeti taj kapitalni događaj, a objaviti opsežan prilog o ustaškom pilotu u tzv. NDH Mati Dukovcu, koji je tog nadnevka dezertirao i prebjegao na stranu sovjetske Crvene armije. Svaka čast, ZAVNOH i partizansko vraćanje oduzetih i darovanih hrvatskih teritorija matici zemlji aut, a ustaški dezerter koji je za Hitlerove rasističko-imperijalne apetite srušio 44 saveznička aviona – in!? Kriterij za vola ubit’! Svaka čast HRT! Prilog je objavljen lani. Ovog je pak 14. svibnja isti TV Kalendar objavio prilog u povodu rođenja tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana što jest na mjestu u redu, ali nije u redu niti na mjestu da je iz njegove biografije kirurški presczno izrezan partizansko-komunističko-titoistički dio Titovog miljenika s druge strane brda u Hrvatskom zagorju i generala JNA.

Apologet samoupravnog socijalizma (vidi knjige i članke iz tog doba što ih je pisao) do umirovljenja kad je iz čina pukovnika JNA po tada vojnom običaju radi veće mirovine unaprijeđen u general-majora, kadrovik u vrhu JNA, direktor beogradskog sportskog društva i NK Partizana, etc. u tom je prilogu ostao nacionalno osviješteni mesija nad mesijama kojega je „komunistički režim dva puta kaznio zatvorom. U najtežim trenucima Hrvatske, u vrijeme Miloševićevog nasilja, Tuđman je 1990. Preuzeo vodstvo zemlje na prvim demokratskim izborima. Imao je iza sebe potpunu potporu naroda, iseljenih Hrvata i HDZ-a“. Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede! Kraj takve tzv. državne politike koja ne razlikuje loše i dobre epizode, dobre i loše momke u svojoj prošlosti eda bi na dobrom gradila još bolje društvu, nego dopušta i popušta ljudima nahvao (dum Marin) bacati klipove pod kotače općeg dobra, anatemizirati ljude i ideje, prekrajati istinu ionako demografski deficitarna, teritorijalno skučena i polit-ideološki međusobno posvađana i suprotstavljena i medijski nezrela Hrvatska – nema izglednu budućnost.

Tko će joj sutra komemorirati propast u koju je guraju vlastiti žitelji u grčevitom naporu napakostiti i osvetiti se jedni drugima?