Tko na tvrdoj stini povijest piša

Ladislav Babić
Autor 10.9.2015. u 14:13

Izdvajamo

  • Tko krivotvori povijesne događaje, odnosno elemente koji bi bacili realniju sliku na njih, uvjeren da "na tvrdoj stini piše“, zaista mentalno živi u stoljeću sedmom, čiji mentalitet nažalost prenosi na sadašnjost i njegove generacije. Zaista, što historija svoje aktuelne sudionike može naučiti? Većinu možda otprilike to, da postoje vremena kada se zločin ne isplati, vremena kada se djelimično i ona kada se vrlo isplati. Zato, pažljivo planirajte svoje "nepodopštine" kako biste ih uklopili u po vas najpovoljniji period. Boginji pravde bi već netko jednom trebao strgnuti povez sa očiju, da konačno vidi stvari u pravoj svjetlosti. No, možda ga upravo stoga tako ljubomorno stoljećima ne skida, jer je suviše osjetljiva želuca, ili - naprosto ne želi gledati silovanje povijesti.

Povezani članci

Tko na tvrdoj stini povijest piša

Foto: braniteljskiportal

Za Franju Tuđmana je znano kako bi, da ga “dragi bogo” na vrijeme nije uzeo k sebi (zajedno sa svojim ustašodinim ministrom obrane), najvjerojatnije bio optuženik za ratne zločine pred Haaškim sudom, o čemu je više puta govorila i svojevremena tužiteljica suda Carla del Ponte. No, kako je “svatko nevin dok se pravno ne dokaže suprotno” (i Hitler, Mussolini, Milošević,…, dakako?) – fraza koja se često koristi u obrani vlastitih zločinaca, ali se ne primjenjuje na ostale – to se vrlog nam Franceka, odsada do vječnosti tretira isključivo kao sudbinom darovanog nam “taticu (s)lijepe naše”.

Piše: Ladislav Babić

Prije narednih hrvatskih parlamentarnih izbora nije zaludno podsjetiti se na kojim osnovama će se dodavati obećanja za bolji život ove i narednih generacija. Prozru li se lažni temelji na kojima stvarnost počiva, lakše će se shvatiti i „figurativnost“ obećanja svih institucionalnih učesnika u laži kojih je cilj privući ovčice u svoj tor, a potom ih musti do mile volje u skladu s interesima elita koje ćete legitimirali svojim nepromišljenim glasom. Mada, moguće većina pomisli da ono što slijedi nema veze s predstojećim izjašnjavanjem. Riječ je o dijelu onih koji su vam, navodno, omogućili da se osjećate slobodni. No, jeste li stvarno?

        Kažu da je povijest učiteljica života; začkoljica je u tome što će nam je – vrlo vjerojatno – potomci proučavati temeljem “podataka” direktno zainteresiranih sudionika za skrivanjem prave istine. Prvenstveno o svom vlastitom učešću u zbivanjima, što je – čini se – lakše činiti smišljenim falsificiranjem cjeline, negoli podataka o vlastitom udjelu. Indoktrinirani narod će teže posumnjati i/ili kritički percipirati cjelinu zbivanja nad kojom i nije imao bog te pitaj kakav detaljni pregled, pa se osobne “nepodopštine” lakše strpaju pod taj tepih. Prisjetimo se kako će – odnosno, kako izgleda – pisanje najnovije hrvatske povijesti, koje je još uvijek sudionik većina građana, najveći dio njih u pasivnom obliku. Fizički “svjedok”, s intelektualnom sposobnošću da svoju interpretaciju prilagodi očekivanjima elite. Zbog vlastitog socijaldarvinističkog nagona održanja u kaljuži nacionalne države i njene kvazicivilizacije. Pritom, ne moraju trijumfirati Srbi ni Bošnjaci, niti Ameri ili Mađari, jer matrica je za sve ista.

        Navodno postoji nešto što nazivamo zločinom, ali postoji isto tako relativiziranje činjenica. Oni koji ne vjeruju u bajke i mitove, shvatit će da je tome zaista tako, ali će ostali – sami se vrlo vješto koristeći tom sposobnošću – učestvovati

u pravdanju postupaka elita pri uspinjanju na vlast. Primjerice, upucam li vas jer ste „pogrešne“ etničke pripadnosti, različito se tretita u pravnom sistemu ove (uostalom, i svih drugih) države, u zavisnosti jesam li to učinio u miru ili ratu, jednoj od najkorištenijih prilika – ujedno i alibija – za eliminaciju nepoćudnih stvorova, etnija, ideologija, svjetonazora,… Ovisno o prilikama, postajete zločinac, monstrum, heroj ili čak “otac domovine”; tumačenje kojeg se elite koje su uspjele društvenu svijest preoblikovati tako da zanemari etičke komponente, svestrano trude podržavati.

        Za Franju Tuđmana je znano kako bi, da ga “dragi bogo” na vrijeme nije uzeo k sebi (zajedno sa svojim ustašodinim ministrom obrane), najvjerojatnije bio optuženik za ratne zločine pred Haaškim sudom, o čemu je više puta govorila i svojevremena tužiteljica suda Carla del Ponte. No, kako je “svatko nevin dok se pravno ne dokaže suprotno” (i Hitler, Mussolini, Milošević,…, dakako?) – fraza koja se često koristi u obrani vlastitih zločinaca, ali se ne primjenjuje na ostale – to se vrlog nam Franceka, odsada do vječnosti tretira isključivo kao sudbinom darovanog nam “taticu (s)lijepe naše”. Za hrvatske generale Gotovinu i Markača – u javnosti percipirane poput nevine dojenčadi – postoji najneposrednije svjedočanstvo suca (nećemo o svjedočenju svjedoka i dokaznog materijala) koji je učestvovao u oslobađajućuj drugostepenoj presudi (s odnosom glasova 3:2 ), da je donešena pod međunarodnim pritiskom! S oduševljenjem je ogromni dio domaće javnosti – onaj na pola evolucionog puta između dalekih predaka i Homo sapiensa – primio tu odluku, poslije koje uopća nije razmišljao kako je osuđeni kriminalac s raspisanom potjernicom, plaćenik Legije stranaca i ratni – znate već što – domoljubnog tipa, poslije višegodišnjeg skrivanja po svijetu i boravka u haaškom zatvoru, nakon veličanstvenog dočeka od vlasti homoneandertalske države, preko noći postao tajkun u području uzgoja tuna. Doduše, s obzirom na mentalni sklop prosječnog građanina, ni ne iznenađuje njegova nezainteresiranost za deal između “nevinih” generala i “ljevičarske” koalicione vlasti. Sretno generali, upišani u povijest svoga naroda!

661910.clanak

Foto: braniteljskiportal

        Trebalo je skoro dva desetljeća da protiv bivšeg sisačko-moslovačkog župana Đure Brodarca (bivši vatreni komunist i politički progonitelj nacionalistički nastrojenih Hrvata”) bude podignuta optužnica za zločine, koju je ovaj rezolutno odbacio svojom smrću, kao neprežaljeno nevinašce umrijevši u istražnom zatvoru! Jeste li zaboravili generala Bobetka, optuženog od međunarodnog suda (ICTY) za zločine protiv civila u operaciji “Medački džep”, kojeg su od hapšenja čuvali hrvatski “kestenjari”, te je sav sretan po sebe i po hrvatsku javnost te oficijelnu povijesnu “nauku”, u miru preminuo kao još jedno nevinašce? Jer, kao što rekosmo, “svatko je nevin dok se pravno ne dokaže suprotno”! General Korade, “domoljubni luđak”, koji ne vjerujem da je bio milostiviji u mirnodopskoj egzekuciji Hrvata negoli u likvidiranju Srba, bit će zapamćen kao jedna od svijetlih točaka hrvatske povijesti (nakon što zanemarimo likvidacije „remetilačkog faktora“, potegnemo u obranu PTSP i batalimo interes Haaškog suda za njegove ratničke huncutarije). Još jedan tipični hrvatski heroj, „vitez“ Tomislav Merčep, strpljivo očekuje (zajedno sa hrvatskim pravnim sustavom) dostojanstvenu prirodnu smrt, koja će ga – četvrt stoljeća nakon zločina koji je počinila njegova zločinačka grupa – osloboditi svake krivnje po optužnici “za odvođenje, zlostavljanje, mučenje i ubijanje pedesetak civila sa zagrebačkoga, kutinskoga i pakračkog područja”. I upisati u spisak još jednog kreatora države. Suđenje koje se upravo ponavlja s ublaženom optužnicom“umjesto zapovjedne odgovornosti, sada ga se tereti da je samo propustio spriječiti pripadnike postrojbe u vršenju ratnih zločina protiv civilnog stanovništva” – i koje će trajati od nemila do nedraga (njegove prirodne smrti), tek je jedan od modusa pisanja “svijetle povijesti, bez ijedene mrlje”, od stoljeća sedmog do beskraja (svi se narodi i države uzdaju u svoje beskonačno trajanje). U međuvremenu, između očekivanja malo (osude) i vjerojatnijeg (preminuće) događaja, “slavonski Napoleon” je uveličao inauguraciju hrvatske predsjednice, kao posebni uzvanik u njenoj VIP loži.

        Spisak bi bio nepotpun bez još jednog ratnog zločinca, Branimira Glavaša – tipa koji u osnovi nije osuđen zbog ratnih zločina, već zbog neposlušnosti prema vrhu HDZ-a – da bi nakon bijega „domoljuba“ koji bi i tuđe živote za domaju dao, ali ne i u njoj robijao – Ustavni sud poništio tu presudu. Pa se Brankec trijumfalno vraća u Hrvatsku i nesmetano nastavlja demonstrirati svoj urođeni fašizam, pred ljevičarskom(?) vlašću za čije vladavine ga je sud oslobodio, ispijajući Adolfovo (onog kome sud nije „dokazao“ zločine!) vino. I dok narod uživa u tome kako ovaj sumanuti tip (poput prekodrinskog si parnjaka Šešelja) zajebava vlast, guštajući skupa sa ljubavnicom Führerovu pijaču, s većim guštom no su akumulatorsku kiselinu ispijale njegove žrtve – on se, oslobođen optužbe, upisuje u hrvatsku povijest kao još jedan od slavnih vitezova koji su učestvovali u njenom ispišavanju.

        To su samo neki poznatiji primjeri kako hrvatsko pravosuđe – u komplotu s domaćim i inozemnim interesima – učestvuje u pisanju povijesti, procesuirajući ratne zločine kao domoljubne nepodopštine pretvorene u herojstva. Najjednostavnija metoda je razvlačenje procesa, dok optuženi ne umre ili predmet ne ode u zastaru (doduše, za ratne zločine je to formalno nemoguće, pa se primjenjuje prva metoda). To uviđaju i u EU, jer nije čudno da je pred Evropskim sudom pravde (ECHR) vrlo hrvatsko pravosuđe na trećem mjestu po žalbama građana nezadovoljnih sporošću i presudama domaćih sudova, a svako malo se u njihovu korist dosuđuju odštete zbog lijenosti ili nesposobnosti institucija. Naravno, to se odnosi na mirnodobske civilne procese, uz neizbježno okretanje glava pri prikrivanju ratnih zločina kojih procesuiranje – iz raznoraznih razloga – ni domaćima ni strancima ne odgovara. Što dresirana većina naroda percipira kao svoju i svojih „vitezova“ božansku čistoću i nevinost. A i kad se osuđeni, nakon dvije trećine odslužene kazne, vrate u domaju za koju su podnosili “nepravednu kaznu”, euforično ih dočekuje Crkva, političari, generali i ostala desnica, kao besprijekorne, nevine viteške domoljube (Blaškić, Kordić). Da to nije samo ograničeno na ultradesnicu, svjedoči i hrvatska predsjednica Kitarović, svojim neodređenim izjavama za javnost u pogledu rehabilitacije od Mesića umirovljenih generala (a posebno u odnosu na Norca i Koradea), iza kojih se jasno nazire njen nedvoumni stav:

“Retablirat ću ih pozivom da se uključe kao vanjsko savjetodavno tijelo. Oni se ne mogu vratiti u aktivnu vojnu službu, ali mogu djelovati kao savjetnici, savjetodavno tijelo s Generalskim zborom.”

Uzme uli se u obzir i mokrenje njenog prethodnika na Mesićevu odluku, teško je ne sklopiti jasnu, skoro konsenzualnu sliku odnosa hrvatske politike i većine javnog mnijenja u odnosu na prošle događaje, sadašnje slavljenje njihovih najzločinačkijih učesnika, te podršku povijesnom falsifikatu koji će potomstvo proučavati kao nepatvorenu istinu. Uz prilagođeno tumačenje suvremenih događaja, praćeno revizijom onih od prije 1991. godine – „Povijest će, gospodine, lagati kao obično.“, odgovorio bi Bernard Shaw na pitanje “Što će reći povijest”. Idealisti, kao rođeni gubitnici, predodređeni punitelji jama, konclogora i plinskih komora iz kojih izlaze samo kroz dimnjak, ipak će se prikvačiti uz varavu nadu, tješeći se da ima i poštenih povjesničara (Goldstein, Jakovina, Klasić,…). Nadu im održava činjenica da istina posjeduje izuzetna erozivna svojstva – napose u nagrizanju laži – poput univerzalnog optapala svega postojećeg, vode. Ali, što će objektivnim svjedocima događanja – čije svjedočenje proturječi službenom krojenju zbivanja – otkriće tople vode (istine) za stoljeće ili dva, kad im je upravo za života često i od kruha potrebnija?

        Tko krivotvori povijesne događaje, odnosno elemente koji bi bacili realniju sliku na njih, uvjeren da “na tvrdoj stini piše“, zaista mentalno živi u stoljeću sedmom, čiji mentalitet nažalost prenosi na sadašnjost i njegove generacije. Zaista, što historija svoje aktuelne sudionike može naučiti? Većinu možda otprilike to, da postoje vremena kada se zločin ne isplati, vremena kada se djelimično i ona kada se vrlo isplati. Zato, pažljivo planirajte svoje “nepodopštine” kako biste ih uklopili u po vas najpovoljniji period. Boginji pravde bi već netko jednom trebao strgnuti povez sa očiju, da konačno vidi stvari u pravoj svjetlosti. No, možda ga upravo stoga tako ljubomorno stoljećima ne skida, jer je suviše osjetljiva želuca, ili – naprosto ne želi gledati silovanje povijesti.

Ladislav Babić
Autor 10.9.2015. u 14:13