Tragedija bi bila da se Opara pojavio pred muralom Palmine Piplović

Povezani članci

• Tko će koga, nego svoj svoga!
• Čovjek koji je spasio svijet
• Neko je odlučio da nam gasi sjećanja
• Borba za budućnost
• Kako je moja majka postala ateistkinja
• Nerzuk Ćurak: Ne vidim razlog zašto građani BiH ne bi imali kapacitet za građansku državu

„Danas je tragedija što ovdje nema gradonačelnika, što nikoga nije poslao. Mislim da ovakve akcije potiču poglavito mlade na razmišljanje. Ovo nitko neće moći izbrisati i ostat će ovdje kao podsjetnik“ istaknuo je Ranko Britvić, inače član „Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista“ na otvaranju murala posvećenog splitskoj heroini Palmini Piplović koju su 1944. uhapsili Nijemci i objesili u njenom Varošu na rasvjetni stup.  Tragedija uistinu i jest ako zbog ničeg, onda zbog te djevojke koja zvjerski mučena i na koncu obješena nije izdala svoje drugove koji su joj bili veza sa partizanima, no bojim se da je tragedija vezana za gradonačelnika grada pod Marjanom kudikamo veća.

Tragedija vezana uz sve tragedije koje nisu bile po „guštu“ vodstvu grada, aktualnoj politici koja je još za vrijeme Tomislava Karamarka označila pravac u kojem se treba ići. Pravac u kojem će oni što kritiziraju to moći raditi, ali u svoja četiri zida. Pamtite li tu rečenicu koja je najavila jednoumlje u Hrvatskoj? Pamtite li dan kada je gradonačelnik nekoć ponosnog Splita odlučio u istom i sprovesti to i takvo jednoumlje?

Splitski gradonačelnici od kada ih se pamti bili su slika i prilika svog vremena. Vremena u kojem su obnašali tu izuzetno zahtjevnu i važnu funkciju u jednom gradu specifičnom po svemu. Gradonačelnici grada Splita, kroz njegovu burnu i bogatu povijest, prezentirali su prošlost grada, njegovu sadašnjost i budućnost i bili su osobe koje su ga kroz vremenske periode obilježile. Davale mu pečat, davale gradu nove dimenzije i doprinosili stvaranju cjelovitije slike o gradu kakvu imamo danas.  Za samu povijest grada ta funkcija bila je od izuzetne važnosti, jer je u sebi sadržavala sazrijevanje prvenstveno građanskog društva, koje je u pravilu iznjedrilo u tom trenutku u vremenu svog odličnika, najboljeg među njima, ali čovjeka prvenstveno koji je volio svoj grad i trudio se da mu omogući rast, prosperitet, progres  i ugled.

Splitski načelnici, a povijest grada nam to govori, bili su i vizionari, te velikoj većini njih možemo zahvaliti na vizuri kakvu ovaj grad ima, ali i na samoj percepciji o gradu kakvu imamo danas. Split kakvog poznajemo svojim nesebičnim radom za grad izgradili su gradonačelnici kroz njegovu povijest. Antonio Bajamonti koji je dva puta obnašao tu dužnost, Ivo pl. Tartaglia koji ga je vodio kroz turbulentna vremena austrijske uprave i Kraljevine SHS. Vlado Matošić koji je sa gradom dočekao rat, Ivo Tijardović koji ga je kulturno za istog uzdigao, Vjekoslav Viđak koji ga je za zamaha MIS-a izgradio u grad.

Grad Split oduvijek je bio turbulentan grad. Barem što se tiče njegovih stanovnika. Grad krajnosti koje su se udarale na tako malom prostoru, grad gospode, ali i grad ribara i težaka. Te dvije krajnosti egzistirale su kroz povijest najviše zaslugom njegovih „poteštata“ koji su umjeli pronaći taj fini balans, balancu kako mi kažemo u Split. Balancu između tako suprostavljenih krajnosti, južnjačkog mentaliteta, „vruće dalmatinske krvi“ i bunta koji je kroz povijest bio simbolom slobodarskog i nepokorenog Splita. Splitski gradonačelnici bili su ljudi koji su razumijeli tu „balancu“ i danonoćno radili na mirenju ta dva svijeta. Gospode koja su bila kasta za sebe, i običnog malog čovjeka koji je u toj gospodi vidio neprijatelja. Splitski gradonačelnici bili su taj jezičac na vazi, i ljudi koji su osluškivali puls grada, jednako pazeći na crvene i crne, jednako davajući prostor svim svjetonazorima, ideologijama i politici koja se uvijek u svakom vremenskom periodu involvirala u grad.

Ti ljudi su budno pazili da u Splitu bude prostora za svakoga, i za anarhiste i za gospodu koja je vladala gradom, za komuniste i za rodoljube. Svi ti ljudi uglavnom su koegzistirali jedni uz druge i grad im je davao demokratski prostor da se izraze, da budu ono što žele, ovisno o svojim životnim i svjetonazorskim stavovima. Sve do današnjih dana i do pojave gradonačelnika Andra Krstulovića – Opare.

Ako još mislite da je ignoranstvo prema jednom običnom muralu posvećenom jednoj od najvećih heroina grada Splita jedina njegova tragedija, tada očito niste upoznati sa svim njegovim tragedijama od kojih je ovaj zadnji slučaj samo nastavak istog ideološkog obrasca, tj. jednoumlja kako smo kazali na početku.

Za mandata Andra Krstulovića – Opare taj se divni balans o kojem smo govorili, a koji je krasio grad kroz njegovu povijest grubo i znalački pretvorio u disbalans. Ta divna i prirodna koegzistencija svih njegovih građana koji su navikli živjeti jedni uz druge, ali i imati svoj „komad“ grada na najgori se mogući način prekinula, ukinuvši podlo i smišljeno jednoj populaciji njegovih građana svoje mjesto. Urbani punktovi grada, kao što je bilo Kino „Zlatna vrata“ u kojem su se osim kulture filma održavale i brojne druge manifestacije, a uključivale su autore, književnike, novinare i kulturnjake grada (koji nikada nisu bili mainstream politički definirani), smjenom Tamare Visković grubo je oteto upravo toj populaciji grada. Onoj urbanoj, prskosnoj, onoj koja je bila kritički dio posebno na aktualnu vlast i politiku. Ista stvar se u kratkom razdoblju dogodila i sa GKMM, Gradskom knjižnicom u kojoj su se održavali slični događaji, dakle promocije knjiga i tribine koje nisu bile baš po guštu vodstvu grada.

Ista stvar dogodila se, a govorimo cijelo vrijeme o mandatu Andre Krstulovića – Opare,  i drugim institucijama grada, urbanim punktovima istog, da bi se na koncu „očistilo“ i u sasvim benigne radijske emisije poput „Izgubljene generacije“ koju se ugasilo sa lokalnog radija samo zbog toga što je podsjećala na vremena koja se po gradskoj administraciji trebaju promptno prebrisati gumicom.

Taj atak na svoje građane, na jednu urbanu scenu i ako hoćete na jedan od identiteta grada koji se nije mirio sa sudbinom i unaprijed skrojenim uniformama u kojima građani Splita trebaju marširati pred aktualnom politikom i gradonačelnikom, dogodio se podlo, dogodio se planski i smišljeno, a u njemu su sudjelovali, da tragedija bude to veća, svi oni koji to nisu izveli iz svojih političkih pobuda, već po „nalogu“ iz stranačkih središnjica.

I tu dolazimo do objašnjenja zašto se gradonačelnik Opara nije pojavio na otvaranju murala posvećenog Palmini Piplović. Palmina Piplović kao i splitska urbana kultura, književnost i povijest, podsjetnici su na jedno vrijeme u kojem je grad imao identitet, svoj ponos i svoje heroje. Ignoranstvo spram tog i takvog grada, pravilo je vladavine Andre Krstulovića Opare, a ne njegova tragična epizoda. Pravilo koje jasno definira jednoumlje. Jer samo se jednoumlje ne klanja herojima kakva je bila Palmina, i samo se u jednoumlju guše oni koji drugačije misle, pišu i govore. Jednoumlju koje istina ne vješa o rasvjetne stupove, ali na sličan način guši. Kako Split kao grad u kojem je drugačije mišljenje moguće, ali samo u četiri zida, tako i Hrvatsku, koja je tom politikom postala taocem tih ljudi. Domoljuba, velikih patriota koji kako vidimo čuvaju svoju zemlju da je nitko ne kritizira.

Tragedija bi zapravo bila da se Andro Krstulović Opara pojavio na otvaranju tog murala. Palmina od takvih kao što je on pijetet ne zaslužuje.