Treća sreća, najveća…

Igor Serdar
Autor 27.8.2021. u 13:43

Izdvajamo

  • Meni je puno veća senzacija ovovremenska spoznaja da se u Hrvatskoj u 21. stoljeću, 30 godina nakon rata mogu potpisati pod ovaj tekst bez straha od svemogućeg da će me smaknuti zbog jedne jedine istinite spoznaje do sada neviđene na našim prostorima. Od devet novih rasprava na toj sjednici vladajući su prihvatili osam. Can you believe?  Yes, we can.  A new way of managing.

Povezani članci

Treća sreća, najveća…

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

„Imamo Hrvatsku“ bio je povijesni poklič, pa krik, pa vrisak, a sad je i vapaj. „Imaju Hrvatsku“ – današnji je zaključak, ali nemaju Zagreb – dodao bih.

Od 17. stoljeća kad je Galileo Galilei navodno rekao „Eppur si muove“ nije bilo redovite radne sjednice zagrebačke gradske skupštine u kolovozu kad su svi na odmoru, ali jedna potpuno nova gradska vlast sazvala je treću sjednicu baš 26. kolovoza 2021. u 9 sati ujutro.

Taj je tajming odabran, čini se iz više razloga.

Možda je prvi razlog bio 20 godina nakupljanja smeća koje se spremalo gdje je tko stigao i kako je tko mogao pa ga se nakupilo toliko da nas glava boli i boli.

Možda je prvi razlog bio samo zbog glomaznog otpada koji intenzivno gori i vreba svojom vatrom sasvim određene ljude – za razliku od običnog kokošarskog smeća koje se jednostavno razvrsta, stavi u kantu, obradi, proda i spali – ono malo što ostane – proizvodeći u tom procesu jeftinu energiju.

Možda i zbog predizbornog trika jednog dugogodišnjeg frika koji Zagrepčane košta 6 milijuna eura mjesečno i eksponencijalno raste kao Covid 19.

Ipak, čini se da je cijela ta priča i silno uzbuđenje sasvim određenih ljudi ipak , ipak  zbog „novog modela upravljanja“ koji se običnom puku čini kao „samo restrikcije, smanjenja svega, stezanje remena, štednje i racionalizacije svega“, ponajprije prihodovne strane mnogih sasvim privatnih proračuna…

Tako barem možemo pročitati u novinarsko/uredničkim razmišljanjima u večernjim satima ili rano ujutro, a zapravo svih 24 sata, ali i gledati i slušati na raznim medijskim platformama  kao i širom nacionalnih i globusu značajnih vrlo ekspresnih analitičara koji ipak analiziraju s dozom razmišljanja oslonjenog na osobne prihode , rashode i vijek trajanja tog nezahvalnog i škakljivog posla.

Zagrepčani i ostali građani čitaju i prate politiku snažno i odvažno, ali ipak Skandinavci to rade još temeljitije kaže relevantno istraživanje ozbiljnih ljudi.

Lijepo je, za razliku od inače, spoznati da smo mi u malenoj Hrvatskoj i potresom razrušenom Zagrebu prvi do navodno naprednih zemalja po BDP-u.

Naš BDP je europsko dno dna bez obzira što imamo više jedrilica i jahtica nego kad se sve te brodice cijelog svijeta zbroje. Najbrojniji smo jahtaši na svijetu. No, dobro, vlasnici tih plovnih objekata i nisu baš u većini naši građani, ali naši građani nisu u većini u vlasništvu ničega. Niti firmi, ni hotela, a ni banaka, ni cijelih industrija…, ma sve je nečije – osim teritorija i poratnih pokliča neukih.

„Imamo Hrvatsku“  bio je povijesni poklič, pa krik, pa vrisak, a sad je i vapaj.

„Imaju Hrvatsku“ – današnji je zaključak, ali nemaju Zagreb – dodao bih.

Čini se da je na tom putu i Split, a možemo reći da i Rijeka i Istra politički „bježe“ od ove trodecenijske muke po vlasništvu. Je li to „novi model“?

Ne znamo kakav je taj novi model, ali prema starom modelu je nevera pomela konkurenciju i očito je da „mete sve pred sobom“. Ali, to je privatno vlasništvo.

Možemo li slično izvesti i s onim što nam je preostalo od „društvenog vlasništva“ u tom novom modelu upravljanja?

Nije nam to još za sada komunicirano jer valjda nije pravi „tajming“, ali sjetih se Pirandella i njegove briljantne literarne bravure „E cosi se vi pare“ – u prijevodu: Tako je ako vam se tako čini, pa se eto čini da bi to i moglo biti…

Nisam u mogućnosti doći do informacije je li to da mi to možemo prevara – kao što mi govori sve veći i veći broj ljudi koji su s puno nade zaokružili platformu „Možemo“ – ali trudim se svim mogućim dostupnim alatima, atributima i apozicijama prokrčiti put u toj šumi administrativnih pozicija iznad mene.

Na direktnom putu do rješenja te zagonetke ispriječio se hrast lužnjak birokratskog aparata uz pomoć sitnih interesa, straha i laži, ali znam da psi laju zbog sebe, a ne zbog sela i da zvijeri ostavljaju tragove u snijegu pa kad padne snijeg vidjet će se čiji je trag ostao na mojoj zemlji po kojoj i danas hodam.

Zapravo znam da nije pitanje hoće li netko shvatiti ovo što pišem nego je pitanje kad će shvatiti. Postoje ljudi koji smišljaju zagonetke. I oni koji ih rješavaju. Sad su potrebniji ovi koji rješavaju. Poslije toga idu ovi koji pišu.

Zamislite da oporba na sjednici u Saboru osim 30 redovnih točaka vladajućoj većini po hitnom postupku predloži novih 9 točaka za raspravu.

Zamislite zatim da vladajući odluče da prihvaćaju svih 9 novih rasprava zato jer ne žele „vladati na silu“…, žele „novi model upravljanja“…možete li to zamisliti?

To se jučer 26. 8. 2021. dogodilo na 3. sjednici Skupštine Grada Zagreba po prvi puta od stoljeća sedmog pa zato jebeš Galilea Galilea, oprostite što psujem, on je to navodno uzviknuo tek u 17 stoljeću za vrijeme inkvizicije…, meni je puno veća senzacija ovovremenska spoznaja da se u Hrvatskoj u 21. stoljeću, 30 godina nakon rata mogu potpisati pod ovaj tekst bez straha od svemogućeg da će me smaknuti zbog jedne jedine istinite spoznaje do sada neviđene na našim prostorima. Od devet novih rasprava na toj sjednici vladajući su prihvatili osam. Can you believe?  Yes, we can.  A new way of managing.

Auor je viši stručni savjetnik za medije stručne službe Grada Zagreba

Tagovi:
Igor Serdar
Autor 27.8.2021. u 13:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija