Tuđman u suknji? Nazdravlje!

Marijan Vogrinec
Autor 24.9.2014. u 09:23

Tuđman u suknji? Nazdravlje!

„Novi HDZ“ strojevim korakom udara i na Pantovčak i na Markov trg, s vlastohlepnom kolonom minornih desničara koji, pojedinačno, u javnom životu gotovo ništa ne znače. Vođa „novog HDZ-a“ nema program svladavanja krize, ali zato neusporedivo više voli Hrvatsku od svoga kraljevskog imenjaka s Duvanjskog polja, Ante Starčevića, Josipa Jelačića, Stjepana Radića i Franje Tuđmana zajedno. Kakve li sreće za Bijednu Našu: voli je Tomislav Karamarko!

Piše: Marijan Vogrinec

„Voli li Hrvatsku itko više od Karamarka? Što bismo mi s tom ljubavlju?“ To je naslov genijalne kolumne Ante Tomića, objavljene ovih dana u Jutarnjem listu, nekako baš u vrijeme kad je već milijun šetso tisuća pedeset i deveti put, neugodno sijevajući razrogačenim očima, šef „novog HDZ-a“ zgromio javnost: „Ovo je sad već agonija, ovu nenarodnu vlast treba hitno smijeniti!“ Hrvatska zove, zove Karamarka i njegove, Kolindu Grabar-Kitarović na Pantovčak i tada će poteći med i mlijeko upropaštenom zemljom u čije upropaštavanje je stranka Oca Domovine (sic!) Franje Tuđmana „savjesno“ ugradila 18 vladajućih godina. Čak je i prvostupanjski, na sudu, HDZ osuđen zbog pljačkanja vlastitog naroda. Jedina stranka s tim krimenom u Bijednoj Našoj i cijeloj regiji!

„Idemo se sada boriti za Hrvatsku da ne morate ići živjeti u blagostanju diljem Europe i svijeta“, kliktao je Karamarko s govornice upravo okončanog 13. općeg sabora Mladeži HDZ-a. „Hrvatska ima i previše potencijala za to u industriji, u poljoprivredi, u turizmu i svemu drugom. Zadaća je vas mladih staviti Hrvatsku u funkciju.“ Predsjednička kandidatkinja Grabar-Kitarović oduševljeno je pokazivala rukom na amatersku bistu HDZ-ove maskote: „Krenimo zajedno u bitku, nastavimo gdje je Tuđman stao!“ OK, demagogija i prizemni populizam su jedno, a hrvatska zbilja nešto sasvim, sasvim drugo!

„Domoljubi“ su punili džepove

Elem, protiv koga bi se to Karamarko borio kad joj nikakav neprijatelj ne prijeti ni iz susjedne galaksije, a kamoli da ju je već okupirao!? Što je pak radila Kolinda Grabar-Kitarović tolike godine u vrhu NATO-a, shakespeareovsko je pitanje, kad ne zna ništa o tim neprijateljima i ugrozama, a srljala bi za Karamarkom u bitku. Naravno, daleko iza ešalona čije su glave unaprijed isprogramirane kao žrtve.

Šefu „novog HDZ-a“, razumljivo i zašto, nije poznato ni ono najbitnije o „hrvatskim potencijalima“, koji će još dugo – zaslugom Franje Tuđmana i njegovih pouzdanika, koji su nakaradno nasadili državu! – ostati samo apstrakcija za demagoško mazanje očiju naivnim biračima. Već najmanje dvije godine, Karamarko telali o tomu da stranka „radi na svom gospodarskom programu“. Radi li radi „novi HDZ“, navodno sa stručnjacima Angele Merkel, ali nikako da ga izradi. Možda bude gotov do srpnja 2015., čuje se iz stranačkih kuloara.

Karamarko vidi potencijale u industriji, poljoprivredi i turizmu. Industrija je u RH smišljeno, planski pljačkana i razarana već od prvih dana državne „samostalnosti“, pod glupim izgovorom kako „socijalistički mastodonti“ i samoupravljanje ne mogu opstati u kapitalističkom, tržišnom gospodarstvu. Rat je u to gospodarsko razbojništvo došao kao kec na jedanaest: blizu 300.000 radnika za krato je vrijeme „restrukturirano“ izravno na ulicu ili na burzu rada! Odabrani su uredno prebrojili novac od „preustroja“ podijelili s političkim gazdama, podijelili ulazne vize stranim mecenama „državne samostalnosti“, a ratom i sudbinskom neizvjesnošću izbezumljeni je „hrvatski narod“ drhtao u podrumima ili čučao na prvim crtama bojišnice! „Domoljubi“ su punili džepove.

Sve HDZ-ove vlade i njezini „ekonomski stručnjaci“, koji su izvrsno naplaćivali „savjetničke“ usluge, tupili su posredstvom državnih medija kako Hrvatskoj ne treba industrija, živjet će od usluga! „Pogledajte Irsku!“ A Irska je uskoro i sama zatrebala usluge. Da se spasi od propasti, jer nije svijet baš toliko glupav i tupav da se može živjeti samo od prodavanja „pameti“.

Industrijski najrazvijenija republika SFR Jugoslavije za maršala Josipa Broza Tita ostala je bez industrije! Hajde, da malo cjepidlačimo: na rudimentima bivšeg sjaja i ponosa, kojima su se nekad klanjali u cijelom svijetu. Zagrebački Žitnjak danas je industrijska pustinja kao nakon atomske kataklizme, a stotine moćnih tvornica širom Zagreba u kojima su deseci tisuća radnika proizvodili sve od igle do lokomotiva i generatora za svjetske hidrocentrale – jednostavno su zbrisane s lica zemlje. Nema više spomena vrijedne tekstilne industrije u Varaždinu, Čakovcu, Dugoj Resi, Osijeku, Kninu, Splitu…

Tuđman je tekstilne brige, kao pravi vlasnik naroda i države, prepustio janjevačkoj zlatarskoj obitelji Gucić, koja mu se valjda kvalificirala besplatnim šleperom odbačenih istočnonjemačkih vojnih odora za prve postrojbe ZNG-a. Ubrzo su ih i zenge odbacile zajedno s falšim rumunjskim i kineskim puškama, koje je trebalo svako malo popišati da im se cijevi ne savijaju od usijanja. No, dobro, zato nam danas razvikani njemački trgovci relativno skupo preprodaju svoje second hand i bofl „krpice“ iz Kine, Bangladeša, Indije… „Imamo Hrvatsku!“ – stiskao je Otac Domovine (sic!) zube i vitlao šakom na kninskoj tvrđavi.

Gdje su splitski industrijski divovi među kojima je samo jedna Jugoplastika zapošljavala sve žensko iz Dalmatinske zagore. Danas grad pod Marjanom grca u nezaposlenosti, slavi mise zadušnice za Antu Pavelića i rasistički se krevelji na poljudskom stadionu. Bijedna naša u četvrt stoljeća nije bila u stanju sagraditi jednu-jedinu školu u svom drugom po veličini gradu – četvrt milijuna žitelja! – ali jest spomenik imenu ustaškog zločinca Rafaela Bobana, čije je otkrivanje osobno počastio SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar.

Dramalj: Sto eura za tri zvjezdice!?

Koji to industrijski potencijal vidi Karamarko u Slavonskom Brodu, Osijeku, Vukovaru, Bjelovaru, Karlovcu, Rijeci ili bilo kojem drugom većem hrvatskom gradu u kojem se za „komunističkog mraka“ proizvodilo višak vrijednosti, izvozilo robu, redovito isplaćivalo pristojne plaće i mirovine, gradilo i mic po mic napredovalo tako da su to svi građani mogli osjetiti u vlastitim obiteljima!? Demagogija i prizeman politički populizam su jedno, rekli smo, a aktualna zbilja nešto sasvim, sasvim drugo.

Poljoprivreda? Ma, koja pusta poljoprivreda!? Hrvatski seljak i PIK-ovi još su za Titove Juge obrađivali – i to bez pustih milijarda poticaja radi poticaja, za svaku travku i svakog brojlera! – 1,7 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, a danas se obrađuje jedva oko 700.000 hektara. Hrvatski baby beef tamanile su i okrunjene glave na svim kontinentima, hrana se izvozila i u SAD, a danas 75 posto jela i pila uvozimo. Čak jaja, mlijeko, slamu, šumsko lišće, zemlju za cvijeće… Zašto? Je li naš čovjek udaren u glavu ili su ga 18 godina udarali „nacionalno svjesni“, manje-više stalno isti „domoljubi“ i „poduzetnici“ iz HDZ-a i šest godina oni iz SDP-a? I sada bi ovi iz Tuđmanove kolone u borbu! Čak i ženske isukale sablje ne bi li na svaki način pripomogle osvojiti tvrđavu vlasti.

Turizam? Šef „novog HDZ-a“ ima pravo utoliko, ukoliko smatra turizam zlatnom kokom u posrnulom gospodarstvu Bijedne Naše. Nema pak pouzdane nišanske sprave, ako drži da će gospodarstvo uskrsnuti prodavanjem sunca, mora, mačevanja, lokalnog amaterizma, terevenki zrćanskog tipa i štandovskim nametanjem domaće radinosti pretežno slabije i srednjestojećim stranim turistima. Zahvaljujući nemuštim „strategijama“ nekolicine manje-više istih turističkih „stručnjaka“ u milosti stranačkih vlada, domaćih gostiju gotovo više i nema. Koja si to hrvatska četveročlana obitelj može priuštiti morski tjedan za 60-100 eura na dan u apartmanu s tri zvjezdice (makar u Dramlju nedaleko od Crikvenice) plus tri obroka dnevno, plus izlazak u šetnju uz koji put pizzu, sok ili sladoled? Kakav poludnevni izlet brodićem ili posjet obližnjem nacionalnom parku već je strašan izazov za džep.

Em naši građani nemaju novca za taj „luksuz“, em je hrvatska vlast već od 1990-ih godina sve poduzimala ne bi li prognala domaćega gosta s domaćeg Jadrana. Pa, ljudi, nije to više Titova Jugoslavija kada ste se masovno dva-tri tjedna brčkali u moru, zalijevali crnjakom oboritu ribu sa žara i preplanuli nabrajali kolegama s radnog mjesta koliko ste puta među rajskim Čehinjama, Njemicama i Talijankama u badićima zasjenili švalerski mit o Giacomu Casanovi!

Hrvatska je u toj „totalitarnoj Jugi“, u godinama uoči njezine burne eutanazije, zarađivala od znatno skromnije turističke prodaje sunca i mora blizu osam milijardi dolara! Bijednoj Našoj je trebalo više od 20 godina i pustih milijuna promidžbenih eura da dohvati promet od oko sedam milijardi eura. Kolika je od toga čista zarada, nikad se ni jedna vlast Bijedne Naše nije otvoreno izjasnila. Broje se dolasci gostiju, odlasci, noćenja, automobili na granicama, popunjenost hotela i privatnih apartmana… i tako neke apstrakcije iz kojih se, zapravo, ne vidi temeljno: koliko turizam ostavlja novca u državnoj blagajni i privatnom džepu.

Sada su prenapregnuti svi materijalni i planski resursi, upotrijebljena sva turistička pamet i dalje se očito više neće moći ni tzv. planom 365. Karamarko, vidi se, ne zna ili smišljeno krije činjenicu da turizam sudjeluje u ukupnoj gospodarskoj bilanci neke zemlje, pa i RH, tek s 10-15 postol Može manje, ali ne znatno više. Samo turizam nije u stanju izvući Bijednu Našu iz krize.

Predsjednička kandidatkinja Grabar-Kitarović širokog osmijeha sluša svog šefa, koji pravi račun bez krčmara s njom kao prvom hrvatskom predsjednicom. Ona pokazuje rukom na bistu HDZ-ove maskote i nesmotreno si, kao možebitnoj predsjednici svih građana, pravi medvjeđu uslugu: „Nastavimo gdje je Tuđman stao!“ Tuđman je za neduga vladanja groteskno glumio svog idola, zagorskog susjeda s druge strane brijega koji ga je osobito tetošio, maršala SFRJ Josipa Broza Tita. Njegovu je bistu počasno držao u svom uredu, a nasljednici ju Stjepan Mesić (dva mandata) i Ivo Josipović nisu dirali, pa i dan-danas miruje na istaknutomu mjestu. Karamarko pak smatra Tita najvećim zločincem valjda svih vremena i cijelog svijeta te ubojicom Hrvata. Mudro šuti o Tuđmanu kao titoisti, partizanskom generalu, direktoru beogradskog JNA-kluba „Partizana“, ateistu, publicističkom apologetu jugoslavenskog komunizma…

Stari Aristotel je svojim „Organonom“ naučio cijeli svijet kategoričkoj silogističkoj pameti: ako je A jednako B, a B je jednako C, onda je i A jednako C! Jednostavne premise i jednostavna konkluzija. Za šefa „novog HDZ-a“ ta logika ne vrijedi. A za Kolindu Grabar-Kitarović? No, bez šale, to što je Tuđman radio s Bijednom Našom i gdje je stao – ne ponovilo se! Taj je čovjek, osobito zbog uloge u ratu u BiH, doveo RH na međunarodno izoliran otok na čiji su i sam spomen u svijetu posprdno okretali glavu. Glupavim se izjavama o ustašama i tzv. NDH zamjerio Židovima u svijetu i samom Izraelu, čije se posljedice još osjećaju. Na unutarnjem je planu dodatno raspalio požar međunacionalne mržnje rasističkom izjavom o tomu kako je sretan što mu žena Ankica nije ni Srpkinja niti Židovka!

Tomić: Naprosto slaboumne izjave!

I tu bi Grabar-Kitarović nastavila Tuđmanovo djelo!? Zna li ta gospođa koja većinu svog političkog života nije proživjela u Hrvatskoj i ne osjeća svu nesreću građana Bijedne Naše koliko ovdašnjeg puka podržava (ne)djelo karikature maršala Tita? Je li Hrvatska zaslužila dobiti Tuđmana u suknji? Nazdravlje! Pa i rođeni mu je sin propao na izborima, umišljajući si da građani žele nastavak „izvornog tuđmanizma“, izvan HDZ-a. Karamarko je, špekulirajući prezimenom prvog hrvatskog predsjednika, uskrsnuo Miroslava Tuđmana u svojoj kvoti saborskih klupa. S obzirom na očekivanja, bez veće koristi.

„Za nešto više od godinu dana Tomislav Karamarko će pobijediti na izborima“, tvrdi kolumnist ključnih izdanja EPH Holdinga Ante Tomić u rečenoj genijalnoj kolumni. „Dosta je da samo raširi ruke, vlast mu razdragano trči ususret. Pa ipak, za nekoga tko mora napraviti nešto tako jednostavno, opušteno i bezbrižno, on se čini čudno nervozan i zapanjuje javnost izjavama koje su naprosto slaboumne. (…) Kraj svih gospodarskih i socijalnih nevolja koje su nas pogodile, vođa opozicije nalazi potrebnim istaknuti samo da on voli Hrvatsku. Čitav bi se politički program Tomislava Karamarka ustvari mogao staviti u dva stiha starog svatovskog hita Dalibora Bruna: ‘Neka, neka, nek’ se zna. Volio sam samo ja.’ (…) Velika je zaista drskost da se Tomislav Karamarko hrvatstvom stavlja ispred ljudi (odnosi se na tri aktualna ministra s respektabilnim braniteljskim pedigreom, više nego i u jednoj HDZ-ovoj vladi – op. M.V.) čije su biografije u rodoljubnom smislu, objektivno, uzornije nego što je njegova, ali u tome nipošto nije usamljen.

On se tek neodgovorno i lakomisleno pustio niz struju mišljenja kakva danas prevladava na desnici, gdje se kao bjelodano i samorazumljivo uzima da je vlast izdajnička, jugoslavenska ili čak četnička, a i inače, u medijima, privredi, kamo se god okreneš, rovare i mute nekakvi petokolonaši iz notorne Uprave državne bezbednosti. Strahovitu histeriju dižu oko toga i nema baš nikakvog načina da ih itko razuvjeri, niti bi oni željeli da ih netko razuvjerava, kako njihova teorija jednostavno nema veze sa zdravom pameću.

Mogli bi im, recimo, kazati kako Ivo Sanader, nedvojbeno najočitiji krivac za naše teško stanje, potječe iz nesvakidašnje pobožne obitelji, kako ga je školovala Crkva, jedan mu je brat svećenik, a jedna sestra redovnica, i kako se čini prilično nevjerojatno da je netko s tako besprijekorno hrvatskim i katoličkim rodoslovom agent Udbe, no uzaludno je to pričati.“

Desničarima je pamet uvijek smetala. Ti ljudi, dođu li s Karamarkom uistinu koncem 2015. godine na vlast – a svi su izgledi da hoće, jer nema neke organizirane bolje opcije ni dostatne koncentracije kritičke svijesti birača – imat će jedinstvenu priliku djelom pokazati da prethodne četiri godine nisu lagali građanima ni skakali sami sebi u usta. Morat će pokazati kako se to Bijedna Naša diže iz recesijske kaljuže, stasa u blagostanju, koristi materijalne i mentalne potencijale, postaje svjetski uzorna demokracija s manjinama kao kap na dlanu i kako osobno Isus Krist sa svojim (pre)glasnim biskupima u političkim haljinama puni tanjure pitomom „hrvatskom narodu“.

Desna politikantska histerija, koju predvodi „novi HDZ“, ovih je dana postala i sporazumno udobnim (sutra materijalno vrlo unosnim i položajno probitačnim!?) utočištem rashodovanom i obeščlanjenom do marginalnosti lijevom (?) HSLS-u Darinka Kosora, posljednjeg predsjednika Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine Zagreba. Sam vrag će znati kako svjetonazorski i ideološki Kosor i Karamarko mogu zajedno i koliko su politika i moral u politici različite prostitutke u istom bordelu.

To prostituiranje radi osobne materijalne koristi i moći skupina oko stranačkog čelnika, odnosno prvih koalicijskih glava, podrazumijeva jedan jedini uvjet: podobnost. Osmanlije su u ove krajeve donijeli neumrlu dosjetku za tu političku pragmu: sjaši Kurta da uzjaši Murta. A podobnost je, politička i svaka druga, plodan humus za korupciju i kriminal, tvrdi sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Ivana Čalić, koja je proljetos prvostupanjski presudila bivšem premijeru i šefu HDZ-a Ivi Sanaderu, njegovim pomagačima i stranci u slučaju Fimi medije. Nakon što je HDZ s partnerima preuzeo 2003. godine vlast od (i tada!) kompromitirane SDP-ove koalicije Ivice Račana, počela je pljačka „hrvatskog naroda“ zbog koje je Čalić kaznila HDZ s pet milijuna kuna te ga obvezala vratiti državi još 17,5 milijuna. Tu „igru“ Sanaderove skupine, ma kako to Karamarko negirao, platit će svi članovi te najbrojnije političke stranke.

„Nemamo mi ništa s kriminalom i korupcijom, mi smo novi HDZ i ne može 250.000 naših poštenih i časnih članova snositi krivnju zbog nedopuštenih radnji pojedinaca“ – Karamarkova je klasika, koju papagajski opetuju najviše oni, koji su i za Sanaderovih mandata bili ljudi od najvišeg povjerenja. Fraza „novi HDZ“ valjda bi trebala u javnosti ukloniti crvenu krpu krimena ispred stranačkog mekog trbuha i „povratkom Tuđmanu“ isključiti neugodan eho notorne estradne činjenice: sve je isto, samo njega više nema! Koliko to drži vodu, kakvog su birači pamćenja i što mogu zdravorazumski pretpostaviti, pokazat će se na izborima. Kažu, vlast je uvijek onakva kakvu narod zaslužuje.

Čalić: Zloupotreba vlasti se ne isplati!

Bivši Vjesnikov daroviti „crni“ novinar Marin Dešković, sada na platnoj listi medijskog tajkuna Ninoslava Pavića, nedavno je pod egidom „Šok za Tomislava Karamarka“ ekskluzivno donio Nedjeljnom Jutarnjem listu obrazloženje presude u slučaju Fimi Medije.

„Ova presuda je poruka da je politička korupcija zlo, da je zloupotreba vlasti za osobne probitke, materijalne, ali i sve druge, sramotna, da se ne tolerira i u konačnici ne isplati“, napisala je sutkinja Čalić. „Ivo Sanader je svojim ponašanjem pokazao stav koji ni danas nije rijedak u političkom i društvenom životu, a to je da se stvara dojam da su političari iznad zakona. Poruka je ovo i svim pravnim osobama, političkim strankama i njihovu članstvu o tome kakva je odgovornost političke stranke, kao i da će tu i takvu, tuđu, pojedinačnu odgovornost platiti svi, pa i oni koji s kaznenim djelima odgovornih pojedinaca nemaju nikakve veze, te da odgovornost stranke kao pravne osobe ne prestaje, ne briše se brisanjem iz članstva fizičke osobe kojoj je povjerena odgovornost.“

Sudeći po Karamarkovom ponašanju, komentarima ionako nesuvislih poteza Kukuriku koalicije i izjavama o hrvatskoj prošlosti i budućnosti, to stajalište sudbene vlasti RH mu je zadnja rupa na svirali. On strojevim korakom udara i na Pantovčak i na Markov trg, s vlastohlepnom kolonom minornih desničara plus jedan podjednako minoran bivši socijalistički omladinac koji, pojedinačno, u javnom životu gotovo ništa ne znače. Karamarku je dovoljno: voljeti Hrvatsku! On ju voli neusporedivo više od svoga kraljevskog imenjaka s Duvanjskog polja, Ante Starčevića, Josipa Jelačića, Stjepana Radića i Franje Tuđmana zajedno. Kakve li sreće za Hrvatsku: voli je Karamarko!

Uistinu, opravdano je zabrinut uvaženi kolumnist i književnik Ante Tomić: što će Bijedna naša s tolikom ljubavlju Tomislava Karamarka!?

Marijan Vogrinec
Autor 24.9.2014. u 09:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija