Tuzlanski samoupravni kapitalizam

Autor/ica 👤Amila Kahrović - Posavljak 4.6.2015. u 09:29

Povezani članci

foto: tuzlalive.ba

Naime u samoupravnom socijalizmu, radnici su imali prava, bilo je nezamislivo da neko radi bez ugovora, zdravstvenog osiguranja, raznoraznih bonusa, regresa i trinaestih plata. U samoupravnom kapitalizmu, radnici su morali godinama fizički čuvati fabriku, zatim je ”oteti”, ući u nju, početi proizvodnju ni od čega i svoje prve prozvode plasirati u manje od mjesec dana da fantomskoj sili kantonalnih i viši-nivo birokrata dokažu da mogu nešto napraviti od svoje firme. I sve to bez ugovora, plate, osiguranja…

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Daleko od očiju svekolikog bh. mainstreama, u tuzlanskoj Diti se događa prava mala revolucija. A njoj je prethodila isto tako dugačka i mainstreamu nebitna borba. Godinama su se radnici Dite i drugih tuzlanskih fabrika borili za svoja prava i protestirali protiv privatizacijskih igrica u kojima su se raznorazni lokalni-moćnici, kantonalni birokratski patuljci i stranački šefovi iz Sarajeva igrali s fabrikama i njihovim radnicima. Nerijetko su u toj borbi radnici nazivani izdajnicima ili stranim plaćenicima, hapšeni, maltretirani i na svaki način ponižavani.

Inače, u povijesti razaranja bh. fabrika značajnu ulogu su imale i ekspertske vlade koje nisu učinile ništa. Ustvari jesu, dokazale su da su ekspertske vlade jednako katastrofalne kao i neekspertske. Priča o ”ekspertizmu” se koristila samo da se radnicima zamažu oči i da se stvori privid nekakvog truda vlasti.

Radnici su dizali i revolucije koje su prijetile da socijalno osvijeste region, a koje su skončavale u sumanutim teorijama zavjere. Te teorije su (sve prizivajući 1992. godinu) u javnost plasirali politički moćnici potpomognuti maloumljem priručnih hodža i popova, ali i određenog dijela akademske zajednice uvijek spremne da pod izlikom tobožnjeg dubinskog shvatanja stvari strastveno brani establišment.

Godinama su radnici tuzlanske Dite fizički čuvali svoju fabriku da je ne raskrčme krimi-privatizatori i lokalni tajkuni koji bi pogon za proizvodnju nečega, da ilustriramo, prodali kako bi mogli kupiti još dva-tri luksuzna vozila za stranačku i(li) kantonalnu birokratiju. Uz to, od uništavanja firme, doteklo bi još da se dupe malo ohladi na nekom skupom ljetovalištu zbog čega bi njegovo tajkunstvo još šizofrenije vjerovalo u svoju važnost. Jer, tako je bolje. I za stranku, i za famozne strane partnere (što je eufemizam za bolumentu svjetskih mešetara), a i za MMF koji živi od zemalja s propalom privredom poput BiH.

A onda su radnici odlučili da je dosta. Ušli su u svoju fabriku. Doduše, ni lokalni moćnici se nisu predali. Moglo se čuti čak i da se radnicima spremaju krivične prijave jer su prekršili… Ma ko zna šta, nije ni bitno. Nešto će se već smisliti da se ućutkaju radnici i zgasne fabrički dim. Više je trendy graditi kič-vjerske objekte i šoping centre nego li obnavljati rogobatne fabrike. Osim toga i isplativije je. Nakon što se u kapitalomolji prizove nebesko spasenje i blagosilja pljačka kao prosto kruženje kapitala u prirodi, osiromašeni građani novac od raznih oblika zaduženja troše u šoping centrima u vlasništvu nekog s vrlo važnim zaslugama za narod. Drugim riječima kontroverznog biznismena što je, opet, drugi naziv za ne baš ulične kriminalce već one malo sofisticiranije. Uz to, vlasti još uzmu neki od mnogobrojnih kredita sa globalnog pljačkaškog menija da se zadovolje mega apetiti. Ionako će i taj kredit vraćati sirotinja.

U svemu ovome, tuzlanski radnici se nisu predali. Izvojevali su najveću radničku pobjedu nakon rata u BiH. Država, ta famozna konstrukcija koja kod nas podrazumijeva mrežu tajkuna, pardon vlasti na svim nivoima, im nije pomogla. Naprotiv, bila je glavnim sudionikom rastakanja fabrika i prodaje istih već spomenutim stranim partnerima ni za kakav novac. Bez ikakve pomoći države, radnici su ušli u fabriku koju su sami fizički sačuvali i počeli proizvodnju s onim što su tamo zatekli. Stečajni upravnik im je dao rok do kada njihovi proizvodi moraju biti na policama. Tranzicijska bajka dalje ide ovako: radnici su pokrenuli proizvodnju, no nisu mogli pokrenuti pogon za praškaste deterdžente jer im nedostaje parovod koji košta 200.000 KM, otprilike koliko jedno luksuznije vozilo kantonalnog birokrate ili njegovih satelita. No, radnici se više odavno ne uzdaju u vlasti. Jer, država, valjda, prema njima nema nikakve obaveze. Već oni njoj moraju dokazati da mogu postojati. Za cijelu situaciju nema bolje ilustracije od onoga što su za medije istakli sami radnici. Tvrde da, iako su pokrenuli proizvodnju, niko od njih još nema ugovor s fabrikom i nema garancije da će svi radnici biti zadržani na poslu. Ipak, radnicima je važno do skupštine, koja će biti održana 30. juna, dokazati da mogu raditi i da fabrika može opstati.

I u tome je valjda razlika između nekadašnjeg samoupravnog socijalizma (kojeg su omraženim u svojim post-ratnim pričama učinili naci tajkuni) i nove tuzlanske forme koja bi se u dobroj zezanciji mogla nazvati samoupravnim kapitalizmom. Naime u samoupravnom socijalizmu, radnici su imali prava, bilo je nezamislivo da neko radi bez ugovora, zdravstvenog osiguranja, raznoraznih bonusa, regresa i trinaestih plata. U samoupravnom kapitalizmu, radnici su morali godinama fizički čuvati fabriku, zatim je ”oteti”, ući u nju, početi proizvodnju ni od čega i svoje prve prozvode plasirati u manje od mjesec dana da fantomskoj sili kantonalnih i viši-nivo birokrata dokažu da mogu nešto napraviti od svoje firme. I sve to bez ugovora, plate, osiguranja…

S druge strane, raznorazni indijsko-arapsko-bjelosvjetski milijarderi koji su upropastili veliki broj nekadašnjih fabrika u BiH nisu nikome morali ništa dokazivati. Samo zato jer je ova država, sa sve fabrikama koje su dotični kupili, bila privatna prćija njihovih lokalnih partnera koji sebe zovu bh. vlastima. Radnici fabrike Dita su odlučili da više ne budu privatna svojina nekog kontroverznog biznismena, a ni prćija njegovih kolega s vlasti.