Ugodan let iz zračne luke Franjo Tuđman!

Ladislav Babić
Autor 30.6.2015. u 08:58

Izdvajamo

  • Uostalom, budimo iskreni: imenovanje po Faustu Vrančiću većinu putnika ne bi ni na što asociralo, dok će naziv „Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman“ odmah prizvati u sjećanje osumnjičenoga, na vrijeme uzletjelog s životne piste kako bi izbjegao suđenje. I to je već nešto. Da se ne zaboravi!

Povezani članci

Ugodan let iz zračne luke Franjo Tuđman!

“ICTY-jev sudija Jean-Claude Antonetti, na suđenju šestorici bivših političkih i vojnih čelnika tzv. Herceg Bosne:

„Tačno je da gospodin Tuđman nije optužen, pošto je mrtav, ali da je živ, bio bi ovdje na optuženičkoj klupi. General Bobetko, da je živ, bio bi na optuženičkoj klupi. To treba imati u vidu kada se govori o udruženom zločinačkom poduhvatu.“

Piše: Ladislav Babić

Franjo je volio zamišljati ljude kako lete u zrak, protivno zakonima prirode, a onda se – u skladu s njima – vraćaju odakle ih je lansirao, na čvrsto tlo, doduše u nešto izmjenjenom biološkom obliku. Teško je moguće tvrditi da je pronašao čuveni „kamen mudraca“ koji žive stvorove pretvara u leševe, ali efekt je ustvari bio isti. Doduše, one s kojima je eksperimentirao baš i nije smatrao ljudima nego Bošnjacima i Srbima, ali što ćeš – ljubav je ljubav, mora se na nekome iživjeti, makar i ne bili od ljudske vrste. Barem u Franjinoj percepciji. Istinoljubivosti radi, i njegov kolega Slobodan bavio se srodnim eksperimentima, čemu se u nešto manjoj mjeri pridružio i Alija, razlikujući se uzajamno i od Franje samo po definiciji ljudskog bića, što je – priznat ćete – svakako hvale vrijedna demokratska manira i pokazatelj njenih dostignuća. No, sukladno „kućnom odgoju“ koji se učestalo spominje u domaji vazda „za Dom spremnoj“, zaustavit ćemo se na Franji, koji je eksperimentima toliko oduševio vlastite sunarodnajke da mu u vječnu čast i slavu namjeravaju podići aerodrom. No, ne baš podići, već preimenovati postojeći čim završi njegova rekonstrukcija, s obzirom da su se avioni svjetskih avioprijevoznika s nelagodom spuštali na aerodrom tako provincijalna imena: „Međunarodan zračna luka Zagreb“, poznatiji kao aerodrom Pleso. Narod među kojim živim sve je drugo sem provincijalan, što dokazuje time da ima prvostolnicu usred metropole i suđenog mu budućeg sveca (ovdje pažljivo s terminima, jer je dotični bio i suđen i osuđen za svoja djela, od negdašnjih Franjinih drugova) – sve snivano još prije davnih tisućutristo godina, u glavama fantasta ranga Vernea, Wellsa, Clarka, Asimova ili Lema. Narod je, sanjajući čas kad će se probuditi, paraleno u svom kolektivnom umu snatrio kako će se pridružiti tzv. zapadnoj civilizaciji, što mu je uglavnom do nedavno – propadalo. Ili ga je ta licemjerna „uljudba“ kojoj je težio smještala u predziđe kršćanstva, ili ga se raspadajuća kula od karata Franjinog imenjaka Josipa otarasila za izvjesno vrijeme, da bi se potom veliki dio naroda – onako bunovno odsutan od etike – pridruživao fašistima,…, da bi konačno uspio! Ne treba mu toliko zamjerati lutanje „bespućima povijesne zbiljnosti“, jer narod je poput svojih korifeja koji mu se nametnu za ugled. Neki cinik reče otprilike, kako je povijest rijeka puna fekalija; da ih nema ne bi ni imala vodostaja. Sad je „svoj na svome“, izuzmemo li pomalo i vlasništvo ne malog broja protjeranih bivših vlasnika. I, kao svaki suvereni narod, red je da se ostvareni snovi konačno ovjekovječe, materijaliziraju (ah, ne mislim na životni standard!) u obliku vječnih spomenika otpornih na tijek vremena, doduše ne i na eksploziv kojim bi ih jednog dana – sukladno Franjinoj ljubavi prema dizanju u zrak – mogli lansirati neki drugi, na isti način kao što su sadašnji učinili sa „vječnim“ simbolima svojih prethodnika. Sic transit…, no – oni toga ionako nisu svijesni. Daklem, ušavši u krug naroda kojima „oduvijek“ pripadaju (čak od prije no su isti bili svijesni sebe), treba svijetu pokazati vlastitu ravnopravnost sa cijenjenim partnerima.

Sve države koje iole drže do sebe, već sam glavni portal kojim se ulijeće u zemlju nazivaju imenima svojih zaslužnika ove ili one vrste, bar tako misle mudre hrvatske glave. Zašto bi se zračne luke Pariza, New Yorka, Chikaga ili Jakarte dičile imenima Charles de Gaulea, J.F.Kenedyja, Fiorello La Guardie, O’Hare ili Soekarno Hatte, a mi ne bismo našim Francekom? Možda, jer nisu baš isti par „nogavica“, rekli bi podrugljivci, ali hipnotizirani narod to ni ne zamjećuje. I tako se jedna njegova stranka maskirana atributom socijaldemokratske, kako bi lakše pred izbore i „svoju mater je…“ samo da ostane na vlasti, dosjetila da ljubav „prvog predsjednika“ neovisne države Hrvatske prema letenju (drugih, doduše), ovjekovječi ugrađivanjem u ime svoje glavne zračne luke. Iskreno, treba primijetiti da su takvi prijedlozi padali već i prije, dolazeći od najvećih konkurenata, koji se uglavnom razlikuju samo u svom javnom i iskrenom, nemaskiranom isticanju fašističkog nacionalšovinizma, što se ovdje uobičajeno naziva domoljubljem (nekako više dira srce). Ipak, istine radi, ispred sviju njih je žena koja je među prvima uvidjela tu predsjednikovu neizlječivu opčinjenost, u čiju čast će zračna luka promijeniti ime obistini li se obećanje stranačke vrhuške. Ta nezaboravna dama, Carla Del Ponte, višestruko se pozivala na istraživanja kojima je „urbi et orbi“ – cijelom svijetu – namjeravala ukazati na neiscrpni predsjednički entuzijazam spram nepovratnih ljudskih letova u nebo, naročito (ali ne isključivo) s teritorija susjedne države. Što je, nažalost, dotični elegantno izbjegao preranim preseljenjem u prostore ispunjene žrtvama svojih pokusa. Isto misli (1, 2) i ICTY-jev sudija Jean-Claude Antonetti, na suđenju šestorici bivših političkih i vojnih čelnika tzv. Herceg Bosne:

„Tačno je da gospodin Tuđman nije optužen, pošto je mrtav, ali da je živ, bio bi ovdje na optuženičkoj klupi. General Bobetko, da je živ, bio bi na optuženičkoj klupi. To treba imati u vidu kada se govori o udruženom zločinačkom poduhvatu.“,

ali sve to ne može pokolebati hrvatske kvazisocijaldemokrate, nacionalšoviniste i opozicione fašistoide, zahvalne daru koji su drugi platili svojim životima. Uostalom, znano je da napredak ište i žrtve, mirile se one ili ne s tom konstatcijom. Ništa ne može spriječiti naum vladajućih elita i puka koji se s žaljenjem sjećaju svog ponajvećeg zaljubljenika letova na eksplozivni pogon, čvrsto zatvarajući oči pred rezultatima njegova djelovanja, jednako čvrsto kao što raznoraznim putevima nastoje ovjekovječiti povijesne laži. Kao što ih nije spriječilo imenovati ulice po Mili Budaku, podizati spomenike Francetiću, služiti mise zadušnice Paveliću, iscrtavati kukasti križ na Poljudu, ili masovno manifestirati po stadionima svoju „za Dom spremnost“, slati vijence za ustaški spomenik povodom „nezaboravnog“ 10. travnja, izbaciti bistu legendarnog maršala iz predsjedničkih ureda i slično, uz prateća hipokrizijska zgražavanja uglavnom usmjerena ka inozemstvu, istinski zaprepašćenom takvim „domoljubnim“ činima.

Ima, doduše, jedan čova kojeg elite što hipnozom drže narod na kratkoj uzdi, neprestano ističu niječući pripadnost svoje varijante srpskohrvatskog jezika zajedničkom policentričnom tijelu, mitologizirajući kako je dotični u svom rječniku s kraja 16. vijeka, izvornog naziva „Dictionarium qunique nobilissimarum Europae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae“ već upotrebljavao naziv „hrvatski jezik“. Kako rekosmo, narod iscijeđenih mozgova nije baš sposoban razlikovati „nijanse“ između istine i laži, pa zašto da ga zlopatimo činjenicom kako je dotični autor ustvari upotreblavao formulaciju »jazik Dalmati(n)zki, Harvatzki, Sarbski, ili Bosanski (jere ovo sve jedan jezik jest)« – o jednom, zajedničkom jeziku. Toveći narod lažju o nečemu što dotični nije učinio, nekako se preskače ono što zaista jeste, vrlo vjerojatno i prvi na svijetu, i time stekao neprolaznu slavu poznavatelja njegova djela i čast da se najveći nacionalni aerodrom – kad elitama već ne paše „malograđansko“ ime Pleso – imenuje upravo po njemu. Dok Franjo Tuđman svoju ljubav prema dinamitaškom letu u zrak nije realizirao vlastoručno (uostalom, jesu li to Adolf, Benito, Francisko, Slobodan ili Alija činili na takav način?), već uz prilježnu pomoć svojih i danas aktivnih prirepaka, dotle je spominjani renesansni genije iz 16. stoljeća vlastoumno osmislio, potom osobno uspješno iskušavajući danas cijelom svijetu znani, široko upotrebljavani izum – padobran! Zamislite, bez i jedne jedine ljudske žrtve, čime je možda i sam kriv za zaborav od svog naroda.

Daklem, zagrebački aerodrom imenom šibenčanina Fausta Vrančića iliti Faustus Verantiusa, bio bi na slavu i čast tog renesansnog polihistora, leksikografa, jezikoslovca i konstruktora – tog domaćeg pandana Leonardo da Vincija, renesansnog „Uomo universale“ – a još više naroda zatrovanih umova likom predsjednika koji je sretno izbjegao suđenje za ratni zločin! Ipak, birajući između panaceje koja bi ih doista približila civiliziranima (doduše, civilizacija je vrlo fluidni pojam) i toksina koji podržava euforiju sve gladnijeg, nezaposlenijeg puka koji gleda bježati glavom bez obzira što dalje od rezultata „tisućljetnog sna“, potonji izbor je daleko vjerojatniji. Kad već jesmo kod izbora imena – s obzirom da konzorcij „koji čine Uprava Aeroports de Paris i građevinska tvrtka Bouygues Batiment International …ima koncesiju od 30 godina za izgradnju novog putničkog terminala te upravljanje i korištenje Zračne luke Zagreb“ – može li vlast neovisno o volji privremenog vlasnika mijenjati ime njegova vlasništva? Jasno da može (ja sam ipak samo idealist greškom preživio izumiranje dinosaura), jer boli kapital „ona stvar“ za naziv koncesije kojom upravlja i mlati lovu, a država kao faktički gazda smije i po budućem svecu Alojziju (još jednom od zaslužnika za letove u nebo) preimenovati svoje vlasništvo, zar ne? Sve u svemu, hrvatske elite, hrvatski narod i hrvatska država idu smjerom kojim ih tjera bezumna inercija, uvjereni kako nema važnijih stvari od vlasti, države i državotvornosti, ma učvršćivali je i cementirali (jedan od najčvršći veziva je neobrazovana omladina!) djelima kojih se stidi humanistički dio svijeta. Sretno im bilo, a još više sreće onima koje lično zahvati taj „civilizirani“ poduhvat, zbog neuklapanja u projekt na djelu.

Storija o preimenovanju aerodroma može biti samo predizborni trik kvazisocijaldemkratske vlasti plutajuće u moru vlastita jada, totalne nesposobnosti, lažnih obećanja, predizbornih trikova i narodnog beznađa. Gotovo je probitačnije glasati za fašiste koji javno kažu da jesu što jesu, negoli za one koji isti sistem vrijednosti skrivaju mimikrijom. Barem bismo točno znali na čemu smo, prestali gajiti iluzije i formirali neki djelotvorni način suprotstavljanja pomahnitalim elitama. Dakako, reći ćete, od dva zla bolje je birati manje zlo; no – zlo je zlo – bilo ono veće ili manje. Da se razbije prevlast hipokrizije vlasti i javno obećanje još većeg zla od strane opozicije, potrebno im je slomiti krila. Tek onda će običan čovjek, nebitne nacionalnosti i vjerskih uvjerenja, zaista slobodno letjeti kroz život, oblikujući ga vlastitim snagama u mjeri koliko je to sposoban činiti. Nikad nisu samo dva izbora; treba dati šansu drugima – vodeći računa o osnovnim etičkim i humanističkim standardima – najstrože ih kažnjavajući ako ih iznevjere. Ukoliko se ne izabere novi put, tko zna koliko ćemo oscilirati između dvije najjače nacionalšovinističke stranke zakrinkane iluzijama za svoje sljedbenike. A onda će sve više državljana hvatati maglu preko aerodroma „Franjo Tuđman“, nastojeći dohvatiti vlastiti „kip slobode“ kojega nisu u zemlji pronašli, na njegovim terminalima susrećući bulumentu turista privremeno ulazećih u zemlju. Briga njih za ime aerodroma i politički režim zemlje u koju dolaze ispuhati se tijekom dvotjednog odmora, a potom se vratiti tamo kuda Hrvatska na ovakav način uzalud stremi. I dok će domaći egzilanti, na svoj način priključeni još očajnijim tražiteljima boljeg života iz Afrike i Azije na obećanom Zapadu – kojeg je u vlastitoj zemlji najbolja alegorija zalazak sunca – domaće elite u sprezi sa stranima, zbrajat će prihode s aerodroma ma kojeg naziva.

Uostalom, budimo iskreni: imenovanje po Faustu Vrančiću većinu putnika ne bi ni na što asociralo, dok će naziv „Međunarodna zračna luka Franjo Tuđman“ odmah prizvati u sjećanje osumnjičenoga, na vrijeme uzletjelog s životne piste kako bi izbjegao suđenje. I to je već nešto. Da se ne zaboravi!

Ladislav Babić
Autor 30.6.2015. u 08:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija