Ukrajina u Grčkoj i Iranu

Marijan Vogrinec
Autor 2.8.2022. u 09:55

Izdvajamo

  • Daljnje produbljivanje socijalnih nejednakosti, osobito među ljudima, cijelim narodima i državama Sjever - Jug, te već i kataklizmične klimatske promjene (tsunamiji, suše, poplave, topljenje ledenjaka, kriza hrane i vode za piće, potresi, pandemije, etc.) zahtijevaju mobilizaciju globalne pameti, suradnju, zajedničko dobro, ulaganja u život, ne u smrt, socijalnu pravdu i pravo svih ljudi, naroda i zemalja na zasluženo mjesto u tzv. međunarodnoj zajednici.

Povezani članci

Ukrajina u Grčkoj i Iranu

(ABC News: John Miller)

Svi moraju biti gazde u globalnoj debati o sudbini svijeta, ili nitko. Više ljudi više znâ i o pojedinačnim, i o skupnim i o globalnim potrebama. Vrijeme solista i soliranja je prošlo, međutim, očito još nije usahla svijest solista o kontraproduktivnosti solističkog mahnitanja i prijetnjâ oružjem u blairovskom stilu i naboju: „Zapadne sile moraju povećati svoje izdatke za obranu kako bi održale svoju vojnu moć“. Nema te vojne moći – ma koliko „izdataka za obranu“ moćnici odbijali od usta svojim građanima – koja može biti moćnija od vojne moći što će se u uvjetima bjesomučne utrke u naoružanju vratiti kao armagedonski bumerang najtragičnije tima što su natjerani „izdatke za obranu“ odbijati od usta svojih obitelji. I što će tzv. zapadnim silama nabildana „vojna moć“ koju ne smiju upotrijebiti, jer posegnu li za njom u nekom trenutku, ovakvom ili onakvom blairovskom fatamorganom o nadmoći i pobjedi, pritisnule su gumb sudnjeg dana. I štakorima duboko u podzemlju svjetskih megalopolisa, pa koji moćnik, je li, želi time potpisati smrtnu presudu sebi/svojoj obitelji u najzaštićenijem atomskom skloništu makar i kilometrima pod Himalajom neka izvoli 

Marijan Vogrinec

Što mu bî, pitali bi jarani. S američkim predsjednikom Georgeom W. Bushem Mlađim na čelu ničim izazvane, zapravo ratnozločinačke 2003. godine agresije SAD-a i koalicije 48 zemalja na suverenu državu Irak – koja je povukla u smrt cca milijun ljudi (više od 80 posto civila) – drugi najveći i nekažnjen krvnik Iraka, tada britanski premijer sir Tony Blair opet je iznenadio ovih dana i tzv. mainstream političare i političke voajere iz sjene. Tada izmišljotinom o kemijskom oružju za masovno uništenje kojim Irak prijeti napasti tzv. slobodni/civilizirani svijet, sada tvrdnjom kako se „era političke i ekonomske dominacije Zapada u svijetu bliži kraju zbog napada Ruske Federacije na Ukrajinu i uspona Kine kao druge svjetske supersile“. I, krpeljski ukopan u svoje irački katastrofalno uvjerenje da je zapadnim vojnim nasiljem – bez obzira na broj ubijenih civila, invalida, rasutih obitelji, prognanih ljudi na migracijska bespuća, razorenih domova i srušenih režima – jedino moguće zadržati i proširiti „neupitno“ zapadno gazdovanje geostrateškim pozicijama, najunosnijim prirodnim i ljudskim resursima na globusu. Ne razgovorima i dogovorima, kompromisima, suradnjom i razumijevanjem, ulaganjima u ekonomski razvoj, zdravlje, znanje, zdrav okoliš i dobrobit svih 7,5 milijardâ žitelja zajedničke domovine Plavog planeta, nego – oružanom silom. „Kulturom“ otimačine i smrti u korist smiješne manjine globalnih manipulatora, neokolonijalista i neorobovlasnika.

Stoga, poručuje vremešni Blair – koji dok je živ ni posthumno neće oprati s ruku i savjesti nedužnu iračku krv i nesreću koja traje i danas, sukrivnju za mučko ubojstvo lidera suverene države prebogate tzv. crnim zlatom Saddama Husseina – „zapadne sile moraju povećati svoje izdatke za obranu (otkad su imperijalni apetiti, agresija, pljačka, ubijanje i razaranje tuđe zemlje i imovine  obrana!? – sic transit, op. a.) kako bi održale svoju vojnu moć“. Kaže da je „brutalna i neopravdana Putinova invazija na Ukrajinu pokazala da Zapad više ne može automatski očekivati od velikih svjetskih sila da se pridržavaju prihvaćenih međunarodnih normi“.

To je s jedne strane izravno priznanje da postoje „velike svjetske sile“ izvan zapadnoga geopolitičkoga/geoekonomskoga/geostrateškog obora koje nisu pokorne SAD/NATO-u i ne priznaju monopolarni tzv. svjetski poredak jednostrano oktroiran u Washingtonu rušenjem Berlinskog zida i raspadom SSSR-a i Varšavskog pakta, a s druge strane da tim „silama“ treba pokazati zube i „vojnom nadmoći“ (sic transit, tempi passati, što se babi snilo, to se babi zbilo?) onemogućiti polit-ekonomski utjecaj, mjesto koje im objektivno pripada na novom reljefu tzv. međunarodnog poretka. Jer se te „svjetske sile“, a Zapad misli na Rusiju, Kinu i Iran – zborno se i otvoreno čulo sa summita skupine najbogatijih zemalja G-7 i EU-a u Njemačkoj, pa NATO-a u Madridu, ali i iz Bidenovih usta na turnejama po Aziji (zemlje ASEAN-a) i Bliskog istoka (Izrael, Saudijska Arabija), etc. – „ne poštuju prihvaćene međunarodne norme“. Sic transit. A te norme (ne)posredno/(ne)formalno propisuje SAD u kompi s tri-četiri „partnerice“ razvojne tzv. prve brzine u Uniji i šire. „Ratificiraju“ ih tzv. međunarodne institucije (UN, WTO, MMF, Svjetska banka, agencije za kreditni rejting, tijela za tzv. međunarodno i ljudska prava, injsl.), kojima je SAD glavni sponzor, utječe na izbor vodstva i zapravo vodi glavnu riječ.

Povratak Tajvana Pekingu

E sad, ako se jedna Kina u svakom pogledu razvija više no dvostruko brže (stopom BDP-a od 7,5 do čak 11 posto godišnje) nego SAD i EU zajedno, brže no Australija i Japan, a polit-ekonomski vrlo učinkovitim projektom Novi put svile konkurira imperijalnomu zapadnom kapitalizmu i u najzabitnijem kutku svijeta tako da se već neko vrijeme diže kosa na glavi milijarderima što se okupljaju na godišnjim summitima u švicarskom Davosu, nije se čuditi zašto američka administracija Joea Bidena vidljivo seli fokus svoje vanjske politike s Europe na Indopacifik. NATO prvi put u zaključcima svog summita u Madridu preimenuje strateškog partnera Rusku Federaciju u neprijatelja i tom statusu pridružuje Kinu. Kina, je li,  Zapadu neuhvatljivo brza naprijed (ima rovera na Marsu, astronautkinja hoda Svemirom, prva je u svijetu po umjetnoj inteligenciji, investira na sve strane, energetski surađuje s Rusijom, etc.) i ostvaruje enormne suficite u vanjskotrgovinskoj razmjeni pa ju treba smatrati neprijateljicom SAD-u i ostatku Zapada pod Uncle Samovim skutima, kršiteljicom pravila tzv. dampinškim cijenama proizvoda i ekonomski toksičnim Novim putem svile kojemu je Zapad u Davosu najavio naći – protuotrov. Sic transit.

Ako treba, i oružanom silom, jer SAD i „partneri“ prijete da neće dopustiti Pekingu povratak kineskog otoka Tajvana (Formoze) u okrilje matične zemlje. Kineski je državni vrh smjesta poručio kako u tom slučaju neće prezati ni od nuklearnog odgovora. U izravnom srazu sa SAD/NATO-om i „partnerima“, sasvim je sigurno, neće ostati bez saveznika, pa se opet otvara isto pitanje kao sada u vezi s Ukrajinom: je li i sudnji dan na stolu? „Kao rezultat Putinovih postupaka“, pametuje Blair, „više se ne možemo osloniti na kinesko vodstvo da će se ponašati na način koji smatramo racionalnim. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne kažem da će Kina u bliskoj budućnosti pokušati silom zauzeti Tajvan, ali ne možemo svoju politiku temeljiti na sigurnosti da neće. Najveća će geopolitička promjena ovog stoljeća doći iz Kine, a ne iz Rusije. Približavamo se kraju zapadne političke i ekonomske dominacije.“ Ta je zapadna nizbrdica primjetna već desetak i više godina i neminovna je, kao što je neminovna i kolateralna, globalno sve raširenija spoznaja o tomu kako SAD nije nepobjediv i kako nije u redu da SAD jedini polit-ekonomski dominira svijetom.

Međutim, u Bijeloj kući – unatoč tomu što se glavni stanari mijenjaju te o nekim istim vanjskim problemima različito misle ili postupaju – tragično, ne osjete smrad kvarne devize America First! što ju je Twitteraš drčno bacio svijetu pod nos. Plagirajući prethodnike što su se poigravali istom namjerom u geostrateškim doktrinama tzv. nacionalne sigurnosti pod zvučnim nazivima o američkom 21. stoljeću, šahovskoj ploči, Euroaziji od Lisabona do Vladivostoka, etc. Ne samo da više nije moguće ni u kojem smislu stanje America First! ili Rusija First!, Kina First! ili tko već četvrti, peti, šesti… First! – želi li se mir i sigurnost u svijetu, a ne sudnji dan koji ni štakori neće preživjeti – nego više nije moguće ni u kojem obliku Zapad First!, Istok First!, Sjever First! ili Jug First! budući da je kapitalistički red stvari tržište – profit po svaku socijalnu i ekološku cijenu doveo u pitanje cijeli sustav. Daljnje produbljivanje socijalnih nejednakosti, osobito među ljudima, cijelim narodima i državama Sjever – Jug, te već i kataklizmične klimatske promjene (tsunamiji, suše, poplave, topljenje ledenjaka, kriza hrane i vode za piće, potresi, pandemije, etc.) zahtijevaju mobilizaciju globalne pameti, suradnju, zajedničko dobro, ulaganja u život, ne u smrt, socijalnu pravdu i pravo svih ljudi, naroda i zemalja na zasluženo mjesto u tzv. međunarodnoj zajednici.

Svi moraju biti gazde u globalnoj debati o sudbini svijeta, ili nitko. Više ljudi više znâ i o pojedinačnim, i o skupnim i o globalnim potrebama. Vrijeme solista i soliranja je prošlo, međutim, očito još nije usahla svijest solista o kontraproduktivnosti solističkog mahnitanja i prijetnjâ oružjem u blairovskom stilu i naboju: „Zapadne sile moraju povećati svoje izdatke za obranu kako bi održale svoju vojnu moć“. Nema te vojne moći – ma koliko „izdataka za obranu“ moćnici odbijali od usta svojim građanima – koja može biti moćnija od vojne moći što će se u uvjetima bjesomučne utrke u naoružanju vratiti kao armagedonski bumerang najtragičnije tima što su natjerani „izdatke za obranu“ odbijati od usta svojih obitelji. I što će tzv. zapadnim silama nabildana „vojna moć“ koju ne smiju upotrijebiti, jer posegnu li za njom u nekom trenutku, ovakvom ili onakvom blairovskom fatamorganom o nadmoći i pobjedi, pritisnule su gumb sudnjeg dana. I štakorima duboko u podzemlju svjetskih megalopolisa, pa koji moćnik, je li, želi time potpisati smrtnu presudu sebi/svojoj obitelji u najzaštićenijem atomskom skloništu makar i kilometrima pod Himalajom neka izvoli.

Ukrajinski rat je u zadnje vrijeme osobito aktualizirao to pitanje, a ruski je predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin stavio svoje nuklearne snage u stanje pripravnosti netom što je počeo „specijalnu operaciju“ u Ukrajini, jer su SAD/EU/NATO i „partneri“ pokrenuli globalnu proturusku histeriju, naoružavanje Ukrajinaca, tzv. sankcije i povećavaju brojno stanje vojske NATO-a na ruskom granicama. S cca 40.000 na više od 300.000 vojnika. To što je Tony Blair bubnuo medijima o zapadnoj vojnoj moći i povećanju „izdataka za obranu“ (sic transit; Rusija i Kina uopće ne prijete napasti SAD/EU/NATO i „partnere“, dapače, nude suradnju i dogovor o spornim pitanjima) jednako je samoubilački neubrojivo i blesavo kao 2002./2003. godine njegovo zločinačko huškanje na agresiju na Irak. Danas je stvar neusporedivo opasnija, jer se ne mogu isključiti nuklearno oružje i Treći svjetski rat u kojemu u slučaju izravnog sukoba Zapada s Rusijom ili pak Kinom – ne može biti pobjednika. Nitko se nigdje neće sakriti. Sve drugo su priče za malu djecu, pa i diplomatska šaketanja nemaju odveć smisla.

Devet nuklearnih zemalja

To zaključuju i neki tzv. neovisni vojni analitičari i na Zapadu i drugdje, sasvim različiti od ovih što na HRT-u, Novoj TV, RTL-u, nekim portalima i društvenim mrežama danomice iskaču iz proturuske paštete ili ozbiljno poimlju Zelenskog koji nema pojma što priziva čovječanstvu kada ga ne prestaje nagovarati da radikalnim postupkom prema Rusima bezobzirno poremeti ravnotežu atomskog straha. Vrlo krhku u slučaju da iznenada zatrokira umjetna inteligencija, digitalije se nakašlju ili predsjednik Biden „pročita“ iz satelitskog ispisa što mu ga je krivotvorno podmetnuo neki Tony Blair iz Pentagona kako je upravo iz sibirske tajge u smjeru SAD-a poletio Sotona-2, a ne jato tetrijebova u potrazi za hranom. Uskoro 80-godišnjak, najstariji predsjednik u američkoj povijesti sve se češće i pred tv-okom kompromitira smiješnom demencijom, pospanim umorom ili pak notornim neznanjem i nesposobnošću točno/razgovijetno pročitati tekst s blesimetra, pa… A samo je američkom predsjedniku dano pritisnuti gumb sudnjeg dana, baš kao i ruskom Putinu, kineskom Xi Jinpingu…

U koji će sudnji dan bez ostatka i ikakve dvojbe sudjelovati svih – koliko se zasad znâ – devet nuklearnih zemalja (Rusija, SAD, Velika Britanija, Kina, Francuska, Indija, Izrael, Pakistan i Sjeverna Koreja) među kojima je Rusija pojedinačno najjača ne samo s cca 6000 nuklearnih bojevih glava već i nekim vrstama tog oružja koja još nema nitko drugi na svijetu. Npr. interkontinentalni hipersonični projektil Sotona-2, radaru neuhvatljiv i neoboriv raspoloživim u svijetu PZO sustavom, a može ponijeti i deset nuklearnih bojevih glava. Svaka višestruko jača od obiju zajedno što ih je SAD 1945. godine ratnozločinački bio bacio na japanske civile u Hirošimi i Nagasakiju. Prema procjenama stručnjaka, po dva Sotone-2 na istočnu i zapadnu obalu, u par minuta brišu SAD s lica Zemlje. Dakako, imaju i Ameri i saveznici u NATO-u i šire svoje atomske konje za utrku, pa ni Rusija ne bi utekla istoj sudbini, ni Kina, ni Velika Britanija, ni… Zapad već desetljećima ima kompleks Rusa i Rusije – bili oni komunisti ili što će već biti – pa blairovski revolveraški mentalitet nije tek prolazna, slučajna pojava. To je dugotrajna i dugoročna doktrina kojoj se prilagođuju politike, prema globalnim okolnostima, a te politike nisu jedinstvene kako Zapad tvrdi u povodu ukrajinske krize niti su dugoročno održive na proturuskoj i protukineskoj zapadnoj fetvi.

Rusija i Kina su svjetske velesile i međunarodno relevantne činjenice ne samo na europskoj već i globalnoj ekonomskoj, geostrateškoj i političkoj razini, i to se ne dâ isključiti iz tzv. novoga svjetskog poretka. Ma što SAD i ostatak Zapada mislili i pokušavali. Također Iran u odnosu na bliskoistočne, ali i šire odnose snaga i interesa. Ta se kvadratura kruga ne može riješiti ovakvim ili onakvim paketima tzv. sankcija s pozicija moći i utjecaja, ucjena i anatema. Još manje mahanjem oružjem, političkim prisiljavanjem ljudi na odbijanje od usta vlastitih obitelji kako bi vojne industrije – osobito međunarodno-dilersko-profiterske, kakva je američka – umnožavale profite na zastrašivanju cijelih država, tuđim smrtima i velikim nacionalnim nesrećama kao sada u Ukrajini. Itekako izazvana sa Zapada i zločinački manipulirana, najviše u korumpiranom ukrajinskom vodstvu te „partnerima“ u činovničkom vrhu EU-a koji će tzv. sankcijsku solidarnost zemalja-članica platiti bilijunima/trilijunima eura, enormnim, a sasvim nepotrebnim, izdacima za energente i hranu iz SAD-a te raznih nedođija, inflaciju i recesiju, jer „demokracija mora pobijediti autokraciju, pa Kineze što krše međunarodna pravila i Iran kojemu nećemo dopustiti izradu atomske bombe“ (sic transit).

Glupost i imperijalna arogancija na entu. Zapad nekomu nešto neće dopustiti (sic transit), a Rusija mora, je li, dopustiti Zapadu da joj dovlači SAD-ove atomske rakete na granicu u Ukrajini!? Ili, Turska treba šutjeti kada SAD/NATO otvara u Grčkoj 10 novih vojnih baza s također SAD-ovim projektilima, a obje su države članica NATO-a. Međutim, Turska i Grčka se već dugo gledaju manje-više preko nišana zbog teritorijalnih i graničnih sporova u Egejskomu moru i na podijeljenom Cipru. Neki dan je Al Jazeera Balkans imala intervju s turskim političkim analitičarem koji tvrdi da SAD/NATO tim vojnim bazama zapravo dolijeva ulje na tursko-grčku tinjajuću vatru i nesmotrenom politikom zapadnoga kvazijedinstva pretvara Grčku u Ukrajinu. Čemu 10 novih SAD/NATO-ovih vojnih baza u Grčkoj, što Turska (à la Rusija u Ukrajini) smatra izravnom prijetnjom sigurnosti i teritorijalnom integritetu svoje zemlje, iako su, je li, obje u istoj zapadnoj vojnoj alijansi. Bude li trebalo, Turska će opet zaratiti s Grčkom i hoće li NATO u tom slučaju – protiv koga? – aktivirati famozni članak 5. članskog sporazuma o zajedničkoj obrani?

Tko će biti NATO-ov neprijatelj? Turska, koja se iz energetskih interesa ne odriče i stanovite suradnje s Rusijom ili Grčka, koja se drži zapadnih tzv. sankcija kao pijana plota i članica je EU-a što Turska uzaludno čeka već desetljećima? Grčka je pak, uz Italiju i Španjolsku, na EU-braniku od migrantskog tsunamija s Bliskog istoka, Azije i Afrike, a Turska drži Uniji glavu iznad vode time što zadržava u svojim kampovima oko tri milijuna migranata kojima je jedini (i)legalni cilj domoći se po svaku cijenu neke od eurounijskih zemalja tzv. prve brzine i Velike Britanije. No, Turska i Grčka se desetljećima ne mogu dogovoriti o nekim ključnim teritorijalnim pitanjima niti jednako tumače međunarodne sporazume koji sežu duboko u prošlost, čak do stanja na završetku Prvoga svjetskog rata. Grčka pak u zadnje vrijeme pojačava i vojnu i obavještajnu aktivnost na granici s Turskom (s 250 časnika pojačava granične snage od 1500 pripadnika), postavlja nadzorne kamere što dosežu i 15 kilometara u turski teritorij, etc. Prijeti li europskom jugu Ukrajina u Grčkoj? Ako ne zbog Turske koja smatra sigurnosnim izazovom grčke, ali i SAD/NATO-ove aktivnosti?

Eho s Bliskog istoka

Iran je takorekuć na puškomet. Nedavna Bidenova turneja u Izrael te u Saudijsku Arabiju radi uspostavljanja protuiranske koalicije na Bliskom istoku u koju bi se uvuklo i saudijskog neprijatelja Izrael – alibi „spriječiti Iran u izradi atomske bombe“, pa i po cijenu vojne invazije na tu naftom prebogatu zemlju (opet nafta, kao u Iraku i Libiji!?) – jest dobrim dijelom iznevjerila zapadna očekivanja, ali i ostavila zlokoban predosjećaj. Biden je obećao da „SAD ostaje čvrsto uz svoje saveznike na Bliskom istoku i da ne ide nikamo kako prazninu ne bi popunili Rusija, Kina ili Iran“. Ta je Bidenova arogantna prijetnja s pozicije vojne moći, ne obazirući se na UN-ove rezolucije i proklamiranu tzv. međunarodnu politiku suradnje i mira, dočekana na nož u Teheranu. „SAD ponovno nastoji stvoriti krizu i napetosti u našoj regiji koristeći se neuspješnom politikom iranofobije“, reagirao je pak glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Nasser Kanaani. Reklo bi se: ista meta, isto rastojanje kad su Ameri u akciji svaki put neuspješne obrane autooktroirane pozicije gazde svijeta. No, kontroverzni saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman Al Saud – krvavih ruku od mučkog ubojstva 2018. godine u istanbulskom konzulatu svog žestokog kritičara, novinara u Washington Postu Jamala Khashoggija – odbio je Bidenov zahtjev da Arabija poveća proizvodnju nafte kako bi pala cijena u SAD-u te ga podsjetio na pogrešnu američku politiku u Iraku. Koju, je li, „ne bi bilo dobro ponoviti sada u regiji“.

Biden je odletio s Bliskog istoka, a eho njegove zlokobne prijetnje – „SAD će koristiti vojnu silu, ako je to posljednje sredstvo za spriječiti Iran da se domogne atomske bombe“ – ostao je širiti se tom regijom u kojoj i inače napetosti ne jenjavaju. Krizna žarišta izbijaju kao mjehurići majmunskih boginja i, kao za vraga, svaki put je neizbježan taj Uncle Sam kao akter. Kao remetilački čimbenik zbog kojega pati cijeli svijet, drži se na tankoj paukovoj niti nad provalijom bez dna. Danas je Ukrajina u Ukrajini, jučer je Ukrajina bila u Koreji, pa Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, a sutra u Grčkoj, u Iranu…? Je li to normalno? Nije. Postoji li UN sa svojim Vijećem sigurnosti, koji bi o tomu morali nešto reći, ali tako da ih se mora poslušati? Postoji, ali kao surogat Lige naroda. Nitko imalo moćan ga ne sluša baš kao što ni Onaj ne sluša mirotvornoga, dobrog papu Franju. Svijet je otišao na kvasinu, pa…

Marijan Vogrinec
Autor 2.8.2022. u 09:55