Umro je cijeli jedan Split

Marijan Vogrinec
Autor 10.5.2022. u 11:00

Izdvajamo

  • Unatoč svim nedaćama - od posljedica Domovinskog rata i ekstremno naraslih pandemijskih troškova do globalno recesijskih, inflatornih, energetskih i inih udara na državnu blagajnu - RH nije toliko siromašna zemlja da je silom prilika primorana svojim žiteljima uskraćivati zdravlje. Ali jest kritično neodgovorne vlasti na državnom/zdravstvenom sljemenu. Kojoj su privatni i stranački interesi o(p)stanka na pozicijama utjecaja i moći neusporedivo važniji od toga koliko teških bolesnika nepotrebno ili prerano umire, koliko beba rode godišnje spuste u rodilišta, koliko mladih obitelji s djecom kupuje jednosmjerne iseljeničke karte, koliko će obitelji ostati bez plaće, u blokadama i pod ovrhama zato što se neki premijer balkanskoga miš-bantustana inati tzv. sankcijama Ruskomu medvjedu, koliko će bolesni egoizam dvojca vladajućih prostaka smiješan balkanski kiflić učiniti globalno još smješnijim, Tuđmanovim - perecom...

Povezani članci

Umro je cijeli jedan Split

Photo: Matija Habljak/PIXSELL

Je li ministar zdravstva Vili Beroš pripremio sve neophodne pretpostavke za povući što veći dio zdravstvenih eura iz Unije za liječenje onkoloških bolesnika ili će Bijedna Naša postupiti sramotno kao u odnosu na bespovratnih cca pet milijardâ kuna za obnovu Zagreba od potresa? Od kojih je iskorišteno svega nešto više od dva posto, pa bi poslije isteka roka u lipnju trebalo vratiti novac Uniji, no zbog epidemije koronavirusa i još nekih traljavih izgovora, ta je obaveza odgođena za godinu dana. Tragična je činjenica da hrvatska vlast nije sposobna uzeti ni bespovratni novac u okolnostima kad Zagrepčani doslovno žive među ruševinama koje im dnevno ugrožavaju živote i ruglom straše turiste, a kako će onda uzeti „onkološke“ eure o kojima Beroš ni abera? Nego se iz zdravstvene vlasti poručuje da ćemo možebitne PET/CE uređaje „sami platiti“. Naravno, kada stignu i stignu li uopće? Kaže mudar pûk, je li, da sit gladnomu ne vjeruje, a vjeruju li zdravi premijer Plenković i tzv. covid-ministar Beroš prijekoj potrebi više od 25.000 oboljelih od karcinoma svake godine? 

Marijan Vogrinec

Svaka čast privatnoj inicijativi u hrvatskom zdravstvu, ali Bijedna Naša nije niti bi smjela biti Kanada ili SAD ili tako neki etat, gdje se mogu liječiti samo oni koji imaju debele novčanike ili skupa osiguranja, pa su si kadri platiti zdravstvenu uslugu, bolnički krevet, odgovarajuću njegu i lijekove. U povodu neki dan održane u Zagrebu Konferencije o ishodima liječenja onkoloških pacijenata, što ju je upriličila hrvatska europarlamentarka prof. dr. sc. Romana Jerković potporom saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, Nova TV je retorički pitala „hoće li konačna križaljka rekonstrukcije vlade pokazati je li se opet izvukao od smjene ministar koji nije odradio niti jedan zadatak u svom resoru – Vili Beroš, a problemi se samo nižu“. Malo potom, Beroš se ipak izvukao u kvazirekonstrukciji u kojoj su – privremeno, do istražnog pravorijeka? – zamijenjena samo trojica ministara osumnjičenih za trgovanje političkom moći i utjecajem. No, teški onkološki bolesnici i njihove udruge su podigli polit-zdravstveno prizemljenu prašinu zbog sve većeg broja ljudi kojima je u javnu sustavu otežano ne samo pravodobno dijagnosticiranje nego i učinkovito, koliko je moguće više, liječenje te smrtonosne bolesti. Hrvatska je po smrtnosti od karcinoma peta u EU, na preglede se čeka mjesecima, a – teško je razumjeti čak i najdobronamjernijima – od pet PET/CT dijagnostičkih uređaja u zemlji s blizu četiri milijuna još neiseljenih žitelja samo je jedan u tzv. državnom vlasništvu (na zagrebačkom Rebru), a četiri u privatnoj poliklinici Medikol koja ima ugovor s HZZO-om.

Onkološki bolesnici ne mogu tjednima/mjesecima čamiti na sve dužim i dužim listama čekanja da bi došli na red za preglede, jer im je svaki dan presudan. U RH ih je pretpandemijske 2019. godine registrirano 25.300,  od kojih je umrlo 13.300, gotovo svaki drugi. To je, plus-minus, otprilike i godišnji prosjek tih oboljenja, a trenutno je na brojčaniku umrlih 17.766 ljudi. I broj raste. Do vladina donošenja Nacionalnog strateškog okvira protiv raka (lani), čija primjena stoji jer nema akcijskog programa niti se ministar Beroš zbog toga zabrinjava (sic transit), u Bijednoj je Našoj od karcinoma umro cijeli jedan grad veličine Splita. U prošle dvije godine te nesretne pandemije virusa SARS-CoV-2, koliko god su se ministar Beroš i HDZ-ovi „epidemiolozi“ iz Nacionalnog stožera Civilne zaštite, HZJZ-a i razvikanijih bolnica upinjali uvjeriti javnost da „teški onkološki bolesnici imaju prednost u dijagnostici, terapiji i liječenju bez obzira na to što se silom prilika proširuju covid-odjeli i odgađaju neki specijalistički tretmani i operacije“, oboljeli od raka čak i u teškim, terminalnim fazama itekako su se osjetili pacijentima tzv. drugog/trećeg reda.

Tko živ, tko mrtav

Da stanje nije pogoršavajuće i nakon što se pandemija nešto pritajila – zbog sve toplijih dana i dužih boravaka ljudi na otvorenom? – ne bi bilo potrebe sada opet izvlačiti tu temu u prvi plan javne pozornosti. Doduše, hrvatski zdravstveni sustav ni godinama prije pandemije nije bio na organizacijskoj, materijalnoj i financijskoj razini koliko-toliko primjerenoj ekonomskoj snazi države i potrebama žitelja, jer su u vladinim glavama uvijek vladali nered i pogrešni tzv. prioriteti. Zašto? Nitko s vlasti još nije i jamačno nikad neće pošteno priznati i vjerodostojno argumentirati. „Ako želite napraviti onkološku pretragu“, kazao je umirovljenik Ivan Validžić novinarki Nove TV Martini Bolšec-Oblak, „morate čekati, ne odete li prije toga na onaj svijet.“ Pročelnica Odjela za nuklearnu medicinu poliklinike Medikol Sunčana Divošević objasnila je novinarki da će „u ovom slučaju, kad pacijent nazove naš centar u Zagrebu, dobiti termin tek 5. kolovoza. Čeka se neprihvatljiva tri mjeseca za naše pacijente“.

Za tri mjeseca tko živ, tko mrtav, a bit će prije mrtav, nego živ, odnosno još živ, ali možebitno već s metastazama i jednom nogom u grobu? Naši ljudi nisu zaslužili takav zdravstveni sustav, tzv. covid-ministra koji nije ni „r“ poduzeo u reformi kojom je prije o-ho-ho vremena papirnato mahao pred tv-okom, ali ni takvog premijera koji tolerira opći rusvaj u zdravstvu iz kojega se već razbježalo po civiliziranom svijetu više tisuća liječnika i medicinskih sestara. Pa će, je li, velika dubrovačka bolnica uskoro staviti ključ u bravu, jer od ministra Vilija Beroša i premijera Andreja Plenkovića više ništa ne očekuju budući da kritična masa osoblja za elementarno funkcioniranje bolnice već dugo održavaju isključivo „posuđeni“ liječnici i medicinske sestre, ljudi koji su odavno morali biti u mirovini, itsl., bitno prorijeđeni termini za preglede i operacije… Jedan Dubrovnik!?

Unatoč svim nedaćama – od posljedica Domovinskog rata i ekstremno naraslih pandemijskih troškova do globalno recesijskih, inflatornih, energetskih i inih udara na državnu blagajnu – RH nije toliko siromašna zemlja da je silom prilika primorana svojim žiteljima uskraćivati zdravlje. Ali jest kritično neodgovorne vlasti na državnom/zdravstvenom sljemenu. Kojoj su privatni i stranački interesi o(p)stanka na pozicijama utjecaja i moći neusporedivo važniji od toga koliko teških bolesnika nepotrebno ili prerano umire, koliko beba rode godišnje spuste u rodilišta, koliko mladih obitelji s djecom kupuje jednosmjerne iseljeničke karte, koliko će obitelji ostati bez plaće, u blokadama i pod ovrhama zato što se neki premijer balkanskoga miš-bantustana inati tzv. sankcijama Ruskomu medvjedu, koliko će bolesni egoizam dvojca vladajućih prostaka smiješan balkanski kiflić učiniti globalno još smješnijim, Tuđmanovim – perecom

Nova javna frka zbog toga što su onkološki pacijenti u teškom položaju i imaju osjećaj da ih je vlastita država nekako gurnula u zapećak skrbi za njihovo zdravlje te novinarska intervencija „na nadležnomu mjestu“ bili su svojevrstan alarm ministru Berošu i Ministarstvu zdravstva da ne smiju ostati gluhi. Ako je vjerovati odgovornima, na zagrebačkom Rebru nema povećane liste čekanja za jedini državni PET/CT pregled više od 50 dana i svi se hitni slučajevi odrade u 30 dana, prema preporuci Ministarstva. E sad… Mjesec, dva mjeseca… No, liste čekanja ipak postoje. Matematika je matematika. Bolest je bolest i matematika je se uopće ne tiče, ima svoj tijek, svoju logiku i svoju progresiju…

Pročelnica Odjela za nuklearnu medicinu poliklinike Medikol Sunčana Divošević je ustvrdila da je zabrinjavajuća lista čekanja nastala zbog ograničenja što ih je postavio HZZO, pa se traže veće kvote za pacijente s uputnicom HZZO-a budući da će Medikol već i prije ljeta popuniti sve termine do kraja godine. Liste čekanja za svih pet PET/CE uređaja se ažuriraju svaki dan, pa neki pacijenti mogu doći na pregled i prije no što su dobili termin tako da svi hitni slučajevi, ako je moguće, budu riješeni za dva-tri tjedna. Ako do tada već ne bude (pre)kasno? To, međutim, ne oslobađa odgovornosti premijera Andreja Plenkovića, ministra zdravstva Vilija Beroša i vladu za to što nisu opskrbili javni sustav dovoljnim brojem PET/CT uređaja, što ne osiguravaju zadovoljavajuće uvjete medicinskom osoblju za ostanak u javnom zdravstvu i što im zaštita ljudskog zdravlja – time i ključnih uvjeta za opstanak vlastite države/nacije – nije prioritet nad prioritetima. Ako su ljudi bolesni ili ih nema, sve ostalo je nebitno i manje važno. Država bolesnika ili bez ljudi nije država niti može opstati, ali ni država u kojoj je zdravstvo najbolje na svijetu, a preskupo i nedostupno većini, nije država niti može opstati.

Gorući problem u Hrvatskoj

Ministarstvo zdravstva je potvrdilo medijima da će povećati broj PET/CT pregleda na uputnicu, što će reći da kani javnim novcem više financirati privatno zdravstvo umjesto državno, koje funkcionira na principima solidarnosti. Već je bilo takvih pokušaja u doba nekolicine prošlih vlada, ali nisu se odveć ukorijenili, pa jamačno neki zapadni uzori o tzv. slobodi izbora i konkurencije i dalje imaju upliva među domaćom političarima od pozicije i utjecaja kojima oponašanje tuđe kapitalističke prakse bolje leži od domaćega javnog interesa. Koji je interes, slično je i s potrebama onkoloških pacijenata, mahom prepušten inicijativama kojekakvih udruga civilnog društva i poduzetnijih tzv. humanitaraca što solidarno iniciraju akcije/manifestacije prikupljanja novca za kupnju medicinskih uređaja, skupih lijekova, složenih operacija, liječenje u inozemstvu, zbrinjavanje u specijalnim uvjetima, etc.

„Jedino je ispravno rješenje“, drži aktivistica Udruge za promicanje prava pacijenata Jasna Karačić, „ojačati javno zdravstvo i to da država uloži novac u kupnju PET/CT uređaja, a ne da pacijenti ovise o ugovorima što ih HZZO ima s privatnicima. Nacionalna strategija borbe protiv raka je na čekanju zato što državna/zdravstvena birokracija ne radi svoj posao, već jamačno kani uvesti – dan preživjelih od karcinoma? Agilna predsjednica udruge Nisi sama Ivana Kalogjera, koja se uspjela izboriti protiv te opake bolesti, smatra državu licemjernom u okolnostima kada je problem kako poboljšati život onkoloških pacijenata: „Reći ću konkretno što znači dan preživjelih Marici, koja živi sama u stanu oboljela od metastatskog raka dojke, bez vode i nema nikakvu pomoć, osim naše udruge“. Navodno će novi uređaji za onkološku dijagnostiku, očekuju u Ministarstvu zdravstva, te akceleratori, etc. stići u javno zdravstvo tek 2025. godine i „jednim sijelom ćemo ih morati sami platiti“. Do tada tko živ, tko mrtav. Sudeći po negativnim zdravstvenim iskustvima, ništa od uređaja do te 2025., jer će to biti – poslijeizborna godina, pa… Magarac, je li, mora čekati da naraste nova trava. Ako naraste?

„Gorući problem u Hrvatskoj su zabrinjavajuće loši ishodi onkološkog liječenja“, ključna je teza zbog koje je upriličena rečena konferencija u Zagrebu ne bi li zdravstveni stručnjaci, predstavnici pacijenata i kreatori politika u tom području predložili optimalna rješenja za to da praćenje i mjerenje ishoda liječenja postanu neizostavne sastavnice zdravstvenog sustava. Iako je pandemija uvjerljivo promijenila prioritete u cijeloj Uniji te je tzv. europski paket za zdravlje s više dostupnog novca, tvrdi Romana Jerković, „generacijska prilika za okrenuti negativne trendove“, hrvatski zdravstveni sustav nije se iskazao koliko i kako je mogao. Najprije bi, je li, trebalo pitati ministra Beroša zašto je uglavnom već prošla tzv. baba s kolačima, a onda i premijera Plenkovića – tako „utjecajnog i cijenjenog“ u bruxelleskom staklenjaku, sic transit – zašto je dopustio Berošu da „našu“ porciju kolača prepusti drugima, čak i znatno manje gladnima. Jest da rezultati mjerenja ishoda onkološkog, ali i svakog drugog liječenja trebaju biti među ključnim smjernicama reforme ili bar skromnije transformacije zdravstvenog sustava, no odgovorni ih reformski operativci ne uzimaju za ozbiljno budući da ni sâm premijer cijelo zdravstvo ne uzima ozbiljno. Da nije tako, ministar Vili Beroš bi barem već prije godine dana bio bivši.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Sudeći pak po birokratsko-konferencijaškom ishodu panela u organizaciji europarlamentarke Jerković i saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, koja se ni po čemu bitnomu nije razlikovala od stotina sličnih o bilo čemu do sada i ubuduće, zaključci i preporuke će ostati mrtvo slovo na papiru budući da nema kerozina koji se zove politička volja vladajućih za pokrenuti motor što kašljuca u leru. Ma tko da je premijer i ministar i ma kako dobre im, argumentirane zaključke/preporuke nudili stručnjaci, ako nema političke volje ni razumno posloženih državnih tzv. prioriteta, ništa od reformskog posla. Ni u onkologiji niti u zdravstvu općenito, ni u ekonomskim razvojnim resorima niti u prioritetnim sektorima u društvu. Što drugo do li birokratiziranje radi birokratiziranja i privida kako se nešto događa ili će se dogoditi znači prijedlog za osnivanje tzv. registra ishoda liječenja, pa onda i osnivanje tzv. neformalne stručne skupine stručnjaka, pacijenata i političara kojoj će, je li, biti zadaća „razmjena informacija i praćenje implementacije Nacionalnog strateškog okvira protiv raka i Europskog plana za borbu protiv raka što će pridonijeti poboljšanju sustava onkološke skrbi u Hrvatskoj“? Neobavezna statistika koja će nekomu/ima poslužiti u godišnjem izvješću radi opravdanja potrošenog javnog novca za dnevnice, putne naloge, reprezentaciju, intelektualne usluge, tiskanje radnih materijala, brošure o radu skupa s izvješćima i zaključcima/preporukama, itsl. Kao što je tradicionalna rutina koja nikom posebno ne služi, ništa ne mijenja i nije obavezno štivo za odlučivanje.

Nije da Bijedna Naša nema liječnike praktičare i znanstvenike – pa i u onkološkom području – koji spadaju u svjetski vrh, krema su koju cijene i klanjaju joj se i nobelovci, ali redovito nema vladajuće političare koji su dovoljno odgovorni, svjesni i savjesni omogućiti da od toga neprocjenjiva bogatstva maksimalno profitiraju domaći zdravstveni sustav, najširi krug tzv. običnih/malih pacijenata i tim se nacionalnim postignućem oplemeni sav ostali stručni/znanstveni svijet. Desetljećima je, na domaćem tlu, taj proces utemeljen naopako: tzv. odljevom mozgova. Vlast se zadovoljava svakovrsnim konferencijašenjima – poželjnije je i s tzv. međunarodnim sudjelovanjem – gdje se, zlu ne trebalo, znâ ukazati resorni ministar/ica ili čak viši državni dužnosnik – a viđeniji/ambiciozniji domaći lumeni se ne ustručavaju putovati na konferencije, kongrese, etc. u inozemstvu, no bili kod kuće ili vani, meta i rastojanje ostaju isti, što će reći – učinak upitan. Struka drumom, vlast šumom.

Na redu su Rijeka, Osijek…

Nema nikakvog jamstva da poslije pomora cijeloga jednog Splita neće od karcinoma umrijeti i za manje vremena cijela jedna Rijeka, pa Osijek… I ta se tragična činjenica o petomu mjestu Bijedne Naše po stopi smrtnosti u Uniji neće se doskora promijeniti nabolje ma što zaključili sudionici bilo kojega stručnog skupa s bilo čijim političkim pokroviteljstvom. Nema, je li, nikakvih znakova za vjerovati u kritičnu promjenu tzv. političke volje vlasti – o kojoj isključivo ovisi bilo kakav boljitak budući da drži ključ blagajne – čak ni da je, možda čisto taktički, ministar Vili Beroš izvisio u vladinoj rekonstrukcijskoj kozmetici. Stopa smrtnosti od raka, standardizirana po dobi, u RH je 324 slučaja na 100.000 stanovnika, a EU prosjek jest 264 takva slučaja. To je krupan javnozdravstveni i ekonomski problem tako da je EU lani u veljači, silom prilika, donio Europski plan za borbu protiv raka, čija primjena u državama članicama podrazumijeva i povlačenje odgovarajuće svote od ukupno četiri milijarde eura plus 1,25 milijardâ eura iz programa Eu za zdravlje. Novac je namijenjen upravo za ono što u hrvatskom zdravstvu najviše škripi: prevencija bolesti, programi dijagnostike i rano otkrivanje raka, razvitak inovativnih metoda liječenja te poboljšanje kakvoće života oboljelih.

Je li ministar zdravstva Vili Beroš pripremio sve neophodne pretpostavke za povući što veći dio tog novca ili će Bijedna Naša postupiti sramotno kao u odnosu na bespovratnih cca pet milijardâ kuna za obnovu Zagreba od potresa? Od kojih je iskorišteno svega nešto više od dva posto, pa bi poslije isteka roka u lipnju trebalo vratiti novac Uniji, no zbog epidemije koronavirusa i još nekih traljavih izgovora, ta je obaveza odgođena za godinu dana. Tragična je činjenica da hrvatska vlast nije sposobna uzeti ni bespovratni novac u okolnostima kad Zagrepčani doslovno žive među ruševinama koje im dnevno ugrožavaju živote i ruglom straše turiste, a kako će onda uzeti „onkološke“ eure o kojima Beroš ni abera? Nego se iz zdravstvene vlasti poručuje da ćemo možebitne PET/CE uređaje „sami platiti“. Naravno, kada stignu i stignu li uopće? Kaže mudar pûk, je li, da sit gladnomu ne vjeruje, a vjeruju li zdravi premijer Plenković i tzv. covid-ministar Beroš prijekoj potrebi više od 25.000 oboljelih od karcinoma svake godine?

Vjerovali, ne vjerovali, tek, činjenica jest – već je umro cijeli jedan Split. Na redu su Rijeka, pa Osijek, pa…

Marijan Vogrinec
Autor 10.5.2022. u 11:00