UZBRDICE & NIZBRDICE: Ljubo R.Weiss: ČAČIĆ I HRVATSKA PSEUDOELITA

Ljubo Ruben Weiss
Autor 16.1.2014. u 08:03

UZBRDICE & NIZBRDICE: Ljubo R.Weiss: ČAČIĆ I HRVATSKA PSEUDOELITA

Ima li smisla pozivati se na ranije članke, kada se kotrljaju  političke glave u Hrvatskoj?

I zaista,  bez šale, zalažem se za osnivanje nagrade radnog naslova: ON JE MEĐU PRVIMA PREPOZNAO NEGATVCA/NEGATIVKU. Imaju li kolege novinari ista osjetila ili su jednostavno preblizu tim „veličinama“, pa ih ZASLJEPLJUJU? Naime, nije isključeno da se često bolje vidi s jedne pristojne udaljenosti nego kada je osoba u okrilju moćnika još, preciznije, kupljena ili uslugama ili novcem  te lažne veličine. I sada mi ništa drugo ne preostaje nego, povodom isključenja Čačića iz Hrvatske narodne stranke prepisati dijelove ranijeg štiva i dodati koju rečenicu.   „Ako se kaže PROBLEMI Radimir Čačić, zvan Ratko, odmah ima o njima mišljenja i naravno, rješenja. Imao ih je do 1990. a od tzv. demokratskih promjena ima ih neprestano, pa ih izlaže u svojoj Hrvatskoj narodnoj stranci koje je suosnivač i od 1990. stalno u predsjedništvu stranke, u dva mandata predsjednik, a od 2008. opet predsjednik. Zajednički nazivnik za Radimira Čačića kroz trideset i više godina javnog djelovanja,  jest – «nezamjenljivi, bahati političar». I on kao i Milanović, zapravo daleko je od naroda i nikada zapravo nije dijelio sudbinu naroda o kojem toliko «brine». Samo letimičan pogled na njegovu imovinsku karticu pokazuje da ga desetljećima zanima prije svega i najviše, osobni interes i kako još povećati osobno bogatstvo i kako još dodati koju dionicu na ionako velik broj raznovrsnih imetaka. (svibanj 2010.)

I ON IZ SOCIJALISTIČKOG ESTABLISHMENTA

Otac mu je bio dio socijalističkog establishmenta – što samo po sebi ne bi trebalo biti loše – i navodno je sinu dao ime po dvije odrednice koje su ocu bile najvažnije u životu – radu i miru. Otac Nikola bio je 1971. tajnik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske … «Ostvarenja» su Radimirova vjerojatno prva knjiga, u suradnji sa stručnjacima za PR. Čačić je tako vezan za izgradnju cesta u Hrvatskoj koje kao nisu građene timski, nego ih je umalo sve izgradio Čačić osobno. I nije čak ni u tome problem, koliko je to bilo pogodovanje građevinskom lobiju iz kojeg je sam potekao, I upravo ti enormnim krediti podignuti u njegovo vrijeme  kada se zapostavilo sve druge oblike  prometne infrastrukture (željeznicu, rijeke itd,) pritišću Hrvatsku do razmjera – tihog bankrota!

  Taj „genije“ hrvatske ekonomije  osnovnu školu, kao i 7. gimnaziju  završava  u Zagrebu, nakon čega upisuje Arhitektonski fakultet, na kojem diplomira u rekordnom roku (1973.). Naime, taj političar s vjerojatno najviše prometnih nesreća, u životu sve je radio u rekordnim rokovima, najbolje, mudro, hrabro, njemu je nuđeno štošta (predstavnik jedne američke firme za Istočnu Evropu?), ali on je bio i ostao «skroman» čovjek sa samo jednom ambicijom – postati predsjednik vlade RH, premijer i tako nadmašiti oca koji je eto, bio samo tajnik  hrvatske vlade. Put do te dužnosti vodio je  preko – Varaždina. Zaposlio se u poduzeću «Zagorje» gdje mu je tast već osigurao solidnu startnu poziciju da bi kasnije Radimir Čačić uvukao «Zagorje» u najlošiji posao koji je moguće zamisliti – gradnju stanova u Izraelu koja je neslavno završila za «Zagorje», ali ne i Radimira Čačića.

Od „posla stoljeća“ do isključenja iz stranke kod Ratka Čačića postoji problem  razlikovanja  njega kao stvarne osobe i PR koji je sustavno stvaran desetljećima i koji ni danas nije zanemariv i koji će značiti još ponešto rvanja Vesne Pusić s njim i njegovim kadrovima. Ali, ni najbolji PR ne može pokriti temeljnu njegovu značajku kao osobe – BAHATOST

BAHATOST, BAHATOST I OPET BAHATOST

Bahatost Čačića je vjerojatno rezultat nesigurnosti (kažu, najviše bahati su upravo nesigurni ljudi), a dijelom je rezultat moći u kapitalu koji je zgrnuo sustavom „ide loše, osnuj novu tvrtku, zametni trag novcu“, kao i u odličnom mišljenju koji Čačić prezentira sam o sebi. Kada se pogledaju njegovi javni nastupi, do prometne nesreće u Mađarskoj (siječanj 2010.) nema izjave koja bi bila samokritična..

Jer, umjesto da bude primjer ljudima oko sebe, pokazao je da su po njemu, svi ljudi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih.

Inače, čovjek koji u svakom TV nastupu ima rješenja za sve hrvatske probleme, koji kao arhitekt bi trebao znati matematičke i fizikalne veličine, u toj pretjeranoj ambiciji, – postati predsjednik vlade -pokazuje da ne zna elementarnu političku matematiku. Njegova svojevremena turneja po Hrvatskoj u mnogome sličila je na izbornu kampanju – investiran je velik novac u to putovanje Hrvatskom – no, susreti s građanima nisu ga naučili skromnosti i realnosti. Naime, i srednjoškolci znaju da premijera može dati stranka koja osvoji najveći broj glasova u izborima za Sabor RH. Možda mu u tom smislu treba odati priznanje – mogao je prijeći u jednu od dvije dominantne stranke, i dohvatiti se premijerskog položaja, no to je značilo napustiti svoju nerazdvojnu družicu Vesnu Pusić. I tu bi trebalo sada otvoriti priču o Vesni Pusić, no dovoljno je reći da ga je izvrsno poznavala i predugo branila njegove veće pa i  neke presudne nestašluke djelujući s njim u sinergijskom  tandemu i u grčevitoj želji dočepati se visokih političkih položaja. A onima koji grčevito žele vlast, kažu, nikada je ne treba dati.

No, iako nije postao premijer Čačić se dohvatio 2011. mjesta  PPVRH-a i postao glavni šaptač premijeru Milanoviću koji se dao fascinirati Čačićem do te mjere da je branio neobranjivo – da se svakom može dogoditi prometna nesreća, pa i s dvoje mrtvih!  Ne inzistirajući na zamrzavanju političkih dužnosti  i pojavljivanjem na mađarskom sudu u funkciji PPVRH-a i Vesna Pusić i Zoran Milanović napravili su jednu od kardinalnih grešaka u svojim karijerama.

KARIJERNI, NEZAMJENLJIVI POLITIČAR

Radimir Čačić jest takav kakav jest i u 65. godini života nemoguće je očekivati neku promjenu nabolje, vjerojatno samo nagore. Čovjek sklon bombastičnim obećanjima, megalomanskim projektima (primjerice Zagreb na Savi, najbogatiji investitori dolaze itd.)  počeo je i sam vjerovati u svoja puka obećanja.To  nije trebao znati svaki član HNS-a, ali Vesna Pusić i Zoran Milanović to su trebali znati. I kao  svaki  KARIJERNI političar, kojem je politika postala strast i opijum,  Čačić je zapravo bio predstavnik  bahatog, bezobzirnog tajkunskog sloja u Hrvatskoj kojem manje ili više nije do ničega drugog  do ispunjenja osobnih ambicija pod geslom da je sve moguće kupiti – i simpatičnost, i pamet, i vrline kojih nema ili ih je malo, plasirati sliku u javnost koja je retuširana, medijski prostor umalo kada se hoće i koliko se hoće, sve do glasova birača.  Taj tip ljudi ne  zanimaju kritičari unutar HNS-a, unutar stranke, zapravo, zanimaju ih samo utoliko koliko ih je potrebno neutralizirati. Taj Atilin bič osjetili su mnogi koji su se s Čačićem sukobili, jedan od zanimljivih primjera je i sukob s Mirelom Holy.

Njega i tajkunski sloj uglavnom Hrvatska zanima kao njihovo leno, kao država i društvo gdje za njih još ima kakva dionica ili atraktivna nekretnina ili pokretnina. Oni su skloni prikazati svoj rad u nadnaravnim dimenzijama i u kolektivnim dosezima svoj udio najmanje upeterostručiti. Čačić će malo inteligentnije od tajkuna -primitivaca, sanaderovski  prikazati ono što mora (imovinska kartica) ali će bahatošću, bezobzirnošću i nezdravim ambicijama, nadmašiti  mnoge hrvatske tajkune i negativce. Stoga je upravo zaprepašćujuće ovo današnje kađenje Čačiću iz dijela stranke (HNS -sjeverozapad) gdje se zaboravlja da  je rejting stranke s Čačićem na čelu pao na mizernih dva posto, da bi se njegovim odlaskom u zatvor počeo  podizati.

Stoga Radimir Čačić i njemu slični koče razvoj hrvatskog društva, oni su ogledalo njegove nepomirljive podjele na pretjerano bogate i pretjerano siromašne, gdje nitko razuman nema ništa protiv njihova bogatstva ukoliko je stečeno poštenim radom i uz davanja društvu (kroz poreze i druga propisana davanja) koje je veće nego prosječnog čovjeka.

Taj tip političara prelazi, ako treba, bukvalno i u prenesenom značenju, i preko leševa, njima se žuri, oni bi u svakoj trci htjeli biti najbrži, najspretniji i slavljeni kao pobjednici. Bahatost i žurba bili su neki od razloga prometne nesreće koju je Radimir Čačić skrivio u Mađarskoj i  osuđen. Obitelj stradalnika jedva da je spominjana, PR i odvjetnička mašinerija učinili su svoje, umalo da zavara i mađarski sud.

TIPIČAN TAJKUN

Čačić ilustrira nekoliko velikih hrvatskih problema i zabluda – naime, uz neke iznimke, Hrvatska nema normalnu cirkulaciju «elita», manje – više sav politički establishment je premrežen tatinim sinovima i kćerima, osobama iz «čuvenih» obitelji, kumskim i rodijačkim vezama, sada već i povezan kultnim mjestima zabave, red carpet sustavom gdje je taština zamalo sve, a uporan rad, sustavno učenje, realno znanje, te poštenje, gotovo ništa. Slučaj Čačić upozorava na krucijalne probleme političkog sustava u kojem je bila moguća ova bahatost i prijevara,  Plan 21 kao blef, kao i zabluda da mandat svakoj vlasti traje pune četiri godine, Mandat ne ovisi o volji biračkog tijela prije dvije godine nego o volji tog tijela danas. Koliko god nemali alternative ili je ona slabašna, zadnji je tren da se shvati da se ostavke premijera i sličnih mogu dati – svaki dan mandata!

Čačić i tajkunske obitelji nositelji su moralnih (ne)vrijednosti, primjer kako je njima umalo sve dozvoljeno, pa i vježbanje golfa u zatvoru, pa i sastančenja i dogovaranja predizbornih koalicija u vrijeme zatvorskih vikenda, a puku, sitnozubanima, jedva preživljavanje. A da ipak njihova moć nije neograničena pokazuju sudski postupci koji sve više pokazuju da je tajkunsko bogatstvo često nastajalo na sukobu interesa i na nepoštovanju hrvatskih zakona, da o moralu i etici,  se ne razglaba. Kako to već u Hrvatskoj biva nije za isključiti da se netko u DORH-u zainteresira za, bukvalno metar i više visoku hrpu optužnica na koju se nahvatalo podosta prašine.

   I  posebno tu je obveza za sve nas: pravovremeno prepoznavanje negativaca!

(16. 01. 2014,)

 

Ljubo Ruben Weiss
Autor 16.1.2014. u 08:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija