Vesna Pusić u raljama politike

Ladislav Babić
Autor 23.2.2014. u 08:50

Vesna Pusić u raljama politike

Jedna od najeksponiranijih ličnosti aktuelne hrvatske vlade je svakako njena ministirca vanjskih poslova, Vesna Pusić. Ta doktorica sociologije, svojevremena profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta i pročelnica Odsjeka za sociologiju, gostujuća profesorica mnogih američkih sveučilišta, porijeklom je iz poznate familije Pusićevih. Otac Eugen bio je svjetski poznati pravnik (svojevremeno savjetnik generalnog sekretara UN), za kojeg se govori – uglavnom radi kćerkine političke diskvalifikacije – da je za vremena NDH bio domobranski oficir sudac, dok Vesna tvrdi kako je ilegalno radio za partizane. Brat Zoran je istaknuti borac za ljudska prava u okviru nevladinih organizacija civilnog društva (GOLJP). Svojevremeno obećavajuću znanstvenu karijeru napustila je radi bavljenja politikom, od čega ju je uzalud odvraćao Slavko Goldstein, s kojim je jedno vrijeme, u doba prošlog rata, sudjelovala kao članica redakcije liberalnog časopisa“Erasmus” u izdanju „Erasmus Gilde“ – nevladinog, nestranačkog projekta za promicanje kulture demokracije, čiji je bila direktor. Kao zastupnica stranke (HNS) koju je odabrala sukladno svojim liberalnim pogledima, istaknula se kao jedini saborski zastupnik koji se javno usprotivio prihvaćanju tzv. “Deklaracije o domovinskom ratu”, koja krivotvori hrvatsko učešće u bosanskohercegovačkom ratu. Potaknut tim njenim potezom, i poznanstvom s njenim bratom sa kojim sam jedno vrijeme sudjelovao kao nestranački autor u listu “Vjesnik SDU”, uputio sam joj niže priloženo pismo na koje nikada nije odgovorila. Upravo iz tog razloga – ne smatrajući ga dijelom intimne korespondencije, jer je u suštini nije ni bilo – kao i zbog promjena koje je doživjela u praktičnim manifestacijama svog svjetonazora, odlučio sam objaviti ga. Iz njega je svakako vidljivo da sam u mnogim pogledima necjelovito i prilično površno ocijenio sadašnju potpredsjednicu hrvatske vlade, ali se mogu iščitati i promjene koje su se u međuvremenu desile u njenim javnim nastupima. Na uštrb svih pohvala njenim liberalnim i humanističkim pogledima na nacionalno pitanje i ustrajnosti u suprotstavljanju Tuđmanovoj šovinističkoj bratoubilačkoj politici (što je tada bilo prvenstveno pitanje oko kojega su se suprotstavljali stavovi), sasvim sam zanemario njene neoliberalne ekonomske poglede, baš kao i nagone za vlastitom promocijom koji su je – kako izgleda – natjerali na bavljenje politikom. Glasnogovorništvo kojim u okviru EU zastupa navodno prohrvatske stavove, u osnovi promovirajući interese stranog i domaćeg kapitala, kao i odnosi unutar minorne stranke (lavirajuće na rubu izbornog praga) u kojoj se popela do predsjednice, koja se nedemokratski rješava ranijeg predsjednika i njegovih političkih istomišljenika po modelu prevladavajućem među hrvatskim strankama, samo su noviji dio njene političke biografije. Ne govori li iz nje karijeristički pragmatizam prilikom nesuvislog pravdanja mostarske posjete predsjednika vlade („Dakle, to je bio radni pokušaj da se smire tenzije pa je logično da je premijer otišao tamo gdje se njegova riječ može čuti.“) – usred bosanskohercegovačkih demonstracija – hercegovačkom čelniku stranke koju je pred dva desetljeća optuživala za agreisvne pretenzije i djelovanja prema BiH? Ne potvrđuje li impotenciju hrvatske vanjske politike, pod njenom dirigentskom palicom, i slučaj hrvatskog suzdržavanja kod davanja Palestini statusa promatrača u UN? Kako njenom moralnom integritetu odgovaraju neetička cjenkanja sa Srbijom oko povlačenja tužbi za genocid, što – ukoliko ga je bilo – neizmjerno vrijeđa njegove žrtve, a ukoliko je izostao samo govori o moralnim defektima političara koji se tako prljavim poslom bave? Jeli Vesna Pusić žrtvovala nezavisnost i autonomiju vlastitog mišljenja „dobrobiti“ države kojoj služi; proizlazi li njeno mišljene iz vlastite glave, ili odlazi po njega u EU? Kako osoba, koja je na spomenutom okruglom stolu ispravno konstatirala:

„Ni nove nacionalne države nisu stvarane radi poboljšanja standarda stanovništva, nego su bile cilj same po sebi.“

zamišlja dobrobit države koju zastupa u inostranstvu kao ministrica vanjskih poslova: kao dobrobit svih njenih građana, ili onih struktura (među koje se sama uvukla) čiji je država bila „cilj sama po sebi“ (dakako, zanemarimo li blagonaklono interese vlastite dobrobiti, radi koje im je i država postala navodni „cilj sama po sebi“)? Cjelokupna društveno – ekonomsko – politička situacija kao da na to daje nedvosmisleni odgovor; dovoljno je pobrojati one koji osjetiše, nasuprot onih kojima je uskraćena dobrobit (ili čak i život) od formiranja nove države. Dovoljno je pobrojati strane preduzimače koji i zaslugom vanjske politike koju ona zastupa, ostvaruju vlastitu dobrobit naspram „dobrobiti“ radnika na čiji račun su je ostvarili. Uzmemo li u obzir i HNS-ovo opredjeljenje protiv oporezovanja imovine, te propoduzetničke stavove koje stranka promovira, samo se možemo složiti sa konstatacijom Boris Budena:

“Ljudi znaju da Vesna Pusić nije ministrica vanjskih poslova zato da progura hrvatske interese, nego zato da se slika s njima tamo! Nikakvu drugu ulogu ona nema i svi znaju da je to njezin veliki životni cilj. Ljudi se s time mogu samo pomiriti. Zašto? Zato što treba biti netko i nešto da bi se moglo igrati na toj sceni. Riječ je o političkoj dekadenciji u tim međunarodnim razmjerima. Činjenica je i da te političke elite odlučuju oko malo toga. Svi ekonomski parametri su im zadani, kao i ideolški parametri, a to je hrvatski nacionalizam ili u svojoj liberalnoj građanskoj verziji, koja je soft ili hard verziji.”

Što međutim ona kaže, u vrijeme kada je još nastupala kao promotor antituđmanovske politike, zauzimajući se za zamjenu ratovanja razgovorima? Na prvoj sjednici okruglog stola “Srbi i Hrvati”, održanog 1993. godine u Zagrebu, govori Vesna:

“Nemaju samo državne politike svoj glas, i javnosti imaju svoj glas. Kao jedan glas građanske javnosti mi se javljamo u pokušaju da se razriješi situacija u kojoj smo se našli. U građanskoj javnosti postoje legitimne teme, u građanskoj javnosti uvijek nastaju ideje i iz nje se ideje šire dalje. Na građanskoj se javnosti slamaju sve razlike i svi rezultati nesretnih političkih odluka. Mi se ovdje javljamo kao takav glas građanske javnosti, u kojoj će sve ono što iz ovog okruglog stola nastane imati mogućnost i da zaživi. Djelomično ovaj razgovor služi da se uspostavi civilna komunikacija između naših sredina. No isto je toliko važan i zato da bi se razbila autistična čahura u koju su zatvorene naše javnosti i u kojoj za građane postoje tabu teme, ili barem tabu stanovište o nekim temama. Niti jedno društvo ne može postići ravnotežu i ostati zdravo, ako upravo o onom što na njega najviše utječe odlučuju samo drugi, a ono stoji nijemo s propagandnim parolama umjesto mišljenja. I zato mi, kao primjer građanske javnosti, ovim okruglim stolom, ovdje, i na ovaj način, participiramo u vlastitoj sudbini.”

Toliko tadašnja vanstranačka aktivistica civilnog društva (jedna od prvih jugoslavenskih feministica) o participaciji građana u rješavanju problema koji ih tište, u pleodajeu za glas građanske javnosti, koji se dvadesetak godina kasnije lomi na karijerističkom usponu nekad obećavajuće znanstvenice. Teško se ne složiti sa svojevremenim, od Vesne Pusić prenebregnutim upozorenjem S.Goldsteina. Čovjek je konglomerat različitih stavova koji čak ne moraju biti uzajamno kompatibilni. I nadalje gajim simpatije prema Vesni s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, ali nimalo prema opredjeljenju prve potpredsjednice hrvatske vlade koja je odlučila svirati u antiradničkom „orkestru“ izdajničkih socijlademokrata. Goni li je na to nezadrživa ambicija ili politika kojom se bavi proizlazi iz njenih najintimnijih stremljenja, osiromašenim radnicima može biti sasvim svejedno. Kakav se zaključak može izvući iz uvida u karijere slične opisanoj? Moralni čovjek će neizmjerno cijeniti znanstvenika koji uspije dokazati kako je čovjek u svojoj suštini, egoistično, pohlepno, samopromotivno biće, no s najvećim će prezirom promatrati upravo takvu – egoističnu, pohlepnu i/ili ambiciozno samopromotivnu osobu. Vesna Pusić, usprkos pravovremenom upozorenju, izložila se procjeni kojom možda jednog dana ni sama ne bude zadovoljna.

————————

Cijenjena gospođo Pusić,

situacija u koju ste zapali iznošenjem svog osobnog stava – pred Hrvatskim Saborom – o karakteru oružane intervencije (agresije) Republike Hrvatske u susjednoj BiH, natjerala me da Vam izrazim svoju podršku. I to ne toliko u pogledu suštine Vaše ocjene, s kojom se u potpunosti slažem, koliko u podršku slobode iskrenog i javnog iznošenja osobnog stava (u ovom slučaju – istine) u svakoj prilici, na svakom, službenom ili neslužbenom mjestu, u medijima kao i izvan njih. Iznad slobode savjesti i etičkog stava jedinke ne može biti ni Boga, ni naroda, ni Sabora, ni kolektiviteta ma koje vrste. Pojednostavljeno rečeno, čovjek – subjekt je središte čitavog svemira, što bi na simboličkoj razini trebalo postati potpuno jasno svakome tko je, usred zvijezdane noći, skrenuo pogled prema nebeskom svodu. Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama imaju u tom smislu zajednički centar. Ovo niukoliko ne podrazumijeva etički relativizam koji bi istovremeno legitimirao apsolutni (dijalektika!) subjektivizam. Pojedinac je određen na više načina, među ostalim i povijesno te civilizacijski. Kroz povijest civilizacije provlači se, nažalost tanka, ali kontinuirana i čvrsta nit humanističke etike, jedina društveno prihvatljiva potka individualnoj etici svakog pojedinca. Tvore je svojom ličnošću, djelom i angažmanom kako prethodnici tako i slijednici likova poput Isusa, Erazma, Spinoze, Marxa, Einsteina, dr. Schweitzera, majke Terezije,…, da spomenem samo slučajni ali ne i proizvoljni izbor velikana i u svojim etičkim stavovima. Slažem se sa gospodinom S.Goldsteinom koji je jednom prilikom zažalio zbog Vašeg napuštanja znanstvene karijere u korist politike. Vi ste u svakom slučaju dobitak za HNS, no pitanje je vrijedi li i obrnuto. Uvjeren sam da ćete naskoro naići na reakciju onih – unutar redova vlastite stranke – koji ne mogu pomiriti postojanje dualiteta, jedan pored drugoga, slobodno iznesenih osobnih nasuprot institucionalnih stavova. To je doduše za očekivati, jer morate priznati da u Saboru sjedite prvenstveno kao zastupnik iz redova svoje stranke – od kojeg se očekuje da javno brani i promovira njene stavove (usklađene unutar njenih organa) – a ne kao privatna ličnost koja bi se svaki čas smjela ograđivati od njih. Time bi stranka gubila na autentičnosti svoga profila, a vjerujem i njen zastupnik (predsjednik) kao branitelj iste autentičnosti. U vrlo sličnoj situaciji nalazili su se (uslijed prevelikog ugledanja na institucije građanske demokracije, danas suviše proskribirani) delegati, kojima je zadatak bio zastupanje stavova (interesa) izborne baze. Ova pak, u slučaju nezadovoljstva njegovim angažmanom ima – u idealnom slučaju – pravo na opoziv. Na taj način se demitologizira politika i status političara, koji se svodi na običnog službenika – servisera zahtjeva svoje baze. Kao profesionalac koji slobodnom voljom bira ovaj posao, on je dužan “služiti narodu” na kojega se ionako neprekidno poziva (kao što se, na pr., i pravnik mora držati zakona i pravnih propisa bez obzira slaže li se sa njima ili ne). Ako je pojedinac u sukobu sa stajalištima svoje grupe može ih pokušati promijeniti – što ne uspijeva uvijek – a uspije li, onda često izaziva sukob savjesti kod drugih članova grupe; svoj ste problem tako samo prebacili na drugoga. Možete se solidarizirati sa ostalim mišljenjima zadržavajući pravo na na svoje (mislim da je to Vaš slučaj) ali toliko “solidaran” čovjek koji bi to uvijek činio bez opasnosti po svoj psihički ili moralni integritet, naprosto ne postoji (pun je Sabor Vaših kolega koji – zanemarimo li koristoljubivo konvertitstvo većine – vođeni moralnim dvojbama u koje neprekidno zapadaju, mijenjaju stranke češće od svojih čarapa. Teško mi je povjerovati da oni pred inteligentnim biračima uspijevaju sačuvati netaknutom svoju doslijednost i obraz). Ili, možete kao jedinka, formalno van institucija (recimo, prije Vašeg političkog angažmana) nastupati kao cjelovita, autentična, nekompromitirana ličnost na slobodnom “tržištu” ideja i stavova. Vjerujem (a mislim da ste to i Vi shvatili) kako je taj put najteži i naizgled najneproduktivniji, pa malo njih ustraje na njemu. No, tu se i rađaju ideje koje naizgled neprimjetno – ali i najtrajnije – bivaju apsorbirane u društveno tkivo. Slažem se sa g. Šuvarom koji i političke partije smatra jednim od oblika čovjekova otuđenja.

Vjerujući da je moralnom čovjeku zaista teško žrtvovati nezavisnost vlastite misli i svjetonazora dogmatskoj stezi (glupost!) ili totalitarnoj dogmi (zločin!), sam nisam nikada pripada nikakvoj stranci. Svijestan sam da društvena promocija vlastitih stavova ili spoznaja nailazi na nesrazmjerno veći odjek ima li podršku institucionalno organiziranih “istomišljenika”. Toga su bili svijesni i mnogi priznati ili nepriznati “samostalni mislioci”, pa usprkos tome nisu bili spremni žrtvovati svoju savjest i ljudsko dostojanstvo u ime kojekakvih kolektiviteta ili njihovih “istina” (naučnih, umjetničkih, socijalnih, moralnih, političkih,…). Stoga su moje simpatije uvijek na strani pojedinca koji poput Davida stoji pred gomilom otuđenih, institucionaliziranih Golijata ili kolektiviteta, uvijek u strahu hoće li za života dočekati odjek svojih ideja. “Proroci su kao zvijezde” – reče netko – “kad njihova svjetlost dođe do nas, oni već davno ne postoje”. Društveni angažman pojedinca je svakako potreban, no kad ne zavijate zajedno sa čoporom zbiva se uglavnom ono što se Vama desilo u Saboru – bivate prepušteni (čak i od većine Vaših koalicijskih kolega) osamljenom, individualnom koprcanju na saborskom gnojištu (što ste izveli u svojem stilu: veoma samosvjesno, inteligentno, doslijedno, dojmljivo i nadasve neprijetvorno – doduše, većini Vaših saborskih kolega u potpunosti neshvatljivo). Cijenim Vas (ne i Vašu stranku) kao integralnu, iskrenu, inteligentnu i nekalkulantsku osobu, no bio mi je simpatičniji i draži Vaš nestranački angažman – u “Erasmusu” ili kao potpisnice zahtjeva za Tuđmanovom ostavkom, recimo. Slično angažmanu g. Z.Pusića (s kojim imam “nesporazum”) u okvirima institucija civilnog društva. Da Einstein nje svojevremeno, ispravno promislivši, odbio ponuđenu mu funkciju predsjednika Izraela, vjerojatno bi i ne htijući upao u kontekst odnosa i događaja koji bi narušili njegovu moralnu karizmu. Druga je stvar doduše, što smo od njega preuzeli jedino ono za što smo bili zainteresirani, a to svakako nisu njegovi etički principi.

Svatko sam bira svoj put, pa ovo pisamce gospođo Pusić primite ne kao kritiku, već prvostepeno podršku Vašem moralnom integritetu. Jednom sam napisao kako bih (u kontekstu proteklih događanja) radije bio kreten no Hrvat ili Srbin. Lično bi me zadovoljila atribucija – čovjek, doduše sa velikim početnim slovom. Neovisno jesam li ja nešto od pobrojanog, Vas posmatram na upravo spomenuti način. Primite pozdrave i izraze poštovanja.

Ladislav Babić
Autor 23.2.2014. u 08:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija