Vidjelica Mija Martina Barbarić

tačno.net
Autor 21.12.2013. u 09:11

Vidjelica Mija Martina Barbarić

Vješanje skojevaca Drage Palavestre i Alice Rizikalo od strane okupatora u Mostaru, 15. jula 1943.

U romanu Sime Mraovića ‘Konstantin bogobojazni’, ima jedno sjajno mjesto u kojem jedan od njegovih prijatelja, braneći ga od šovinističkog susjeda, nakon što se ovaj predstavi kao Petar Krešimir, posve poludi derući se da su mu najdraži ovi s dva imena. Baš kao naša dražesna Mija Martina. Teško se nakon svega odlučiti koji je detalj u priči oko njenog ustaševanja bizarniji. Onaj u kojemu ona prpošno, misleći valjda da je neki faktor, poručuje Željku Jovanoviću da je i ona za dom spremna pa da kazni i nju ili čitav onaj nastup kod Senada Hadžifejzovića nakon kojeg je postalo manje-više jasno da su onakvom mentalnom sklopu neoustaški sentimenti jedini imanentni. Općenito govoreći, zajednički nazivnik višestrukog medijskog ukazanja Mije Martine mogao bi se svesti pod naslov: Manjak inteligencije i višak hormoma. Stoga je nezahvalno krenuti u bilo kakvu analizu izrečenog jer čovjek naprosto ne zna odakle početi? Možda ipak kronološki.

Zanimljivo bi bilo analizirati njezin misaoni proces koji ju je doveo do toga da poruči Željku Jovanoviću kako bi i nju trebao kazniti, s obzirom da to nije objasnila na televizijskom gostovanju. Što je dakle u glavi zaposlenice ministarstva jedne države da šalje uvredljivu poruku ministru druge države i na koji je to način njena stvar, neovisno o dvojnom državljanstvu, omogućenom Tuđmanovim fantazmagorijama o Banovini Hrvatskoj. Analizirajući Mijino i Martinino televizijsko ukazanje teško se oteti dojmu da je njezina pojava najsličnija fenomenu međugorskih vidjelica. One su naime na konstantnoj vezi s Gospom, koja im stalno nesto poručuje, a suvislog sadržaja ni na vidiku. Kod mlade Barbarićke primjećujemo isti mesijanski kompleks, njezinu dubinsku vezu s hrvatskim narodom, u čije ime želi govorit. Ona je puna znanja o hrvatskoj povijesti i tradicionalnim pozdravima, samo se eto baš danas nekako ne može sjetiti nijednog detalja, ali posve pouzdano zna da je smiješno vaditi iz konteksta onih pet ratnih godina. Ponavlja ona pri tom laž o starom hrvatskom pozdravu i Zrinjskome, kojem uporno pridaje libreto Ivana pl. Zajca, k tome posve pogrešan. Čudni su putevi uma kod naše Mije. Kaže ona tako da je Bosna i Hercegovina također njena država, iako se u njoj rodila i provela manje-više dobar dio života tu. Čita Mija tako neke definicije, zalaže se za svijetle tradicije HOS-a, vjerovatno one u kojoj su do temelja minirali Sabornu crkvu u njenom Mostaru i prepuna je demokratskog razumijevanja za sve ljude svijeta. Tu je i neizostavno spominjanje 21. stoljeća, kao i blagi prijekor jednostrano obrazovanim građanima Bosne i Hercegovine koji ne razumiju veličinu našeg Poglavnika Ante.

Upućuje ih Martina, a boga mi i Mija da malo ozbiljnije prouče povijest, stigne se ona pozvati i na srednjovjekovnog Papu, pa i na bana Jelačića. Sve u svemu jedan misaoni galimatijas dostojan kakve ozbiljne Ionescove drame i stoga doista žalosti da je inače sjajno cinični Hadžifejzović, da li svjesno ili ne, nije upitao ključno pitanje koje lebdi u zraku od prvog dana kad je naša marna Hrvatica odlučila stati na branik domovine, na predziđe hrvatstva. Što dakle draga Mija misli o Anti Paveliću i ustaškom pokretu? Pretpostavljam da ju je voditelj želio poštediti dodatne blamaže, ali i bez toga nam je sasvim jasno što ta djeva o tome misli. I dok se ona tako uživljava u ulogu kraljice Katarine, glumi mučenicu Ivanu Orleansku koja poziva napaćeni sarajevski puk hrvatske provenijencije da krene za njom u sigurnost hercegovačkog kamenjara, u njenom rodnom gradu, na devastiranom Partizanskom groblju počiva više od 700 nesretnih mladića i djevojaka, koji su bez igdje ičega krenuli u borbu za slobodu svoga grada i svoje zemlje od zločinackog karaktera ustaške države koju je Hitler instalirao na ove prostore.

Ne znam voli li Mija noćne šetnje i prelazi li uopće preko Bulevara dok boravi u rodnom gradu, ali kad se spuste sjeverni vjetrovi sa Veleža, u tako nekim sitnim noćnim satima, dok sjedim u mraku Partizanskog groblja i gledam poniženi grad, s Musale čujem zvuk konopca, zatezanje ustaških vješala.

tačno.net
Autor 21.12.2013. u 09:11

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija