Viktor Ivančić: KAKO IZNAJMITI JOSIPOVIĆA

Viktor Ivančić
Autor 30.9.2011. u 20:25

Viktor Ivančić: KAKO IZNAJMITI JOSIPOVIĆA

Već duže vrijeme hrvatski predsjednik Ivo Josipović nije komunicirao s mrtvima. To je dosta neobično, budući da se u početku mandata njegova najživlja politička aktivnost odvijala na grobištima. Tada, na širem prostoru tzv. regije, gotovo da nije bilo stratišta, jame, spomen kosturnice ili masovne grobnice nad kojom svježe izabrani državnik nije položio vijenac, sućutno oborio glavu i izrazio zasluženu počast palima. Jedan novinski komentator, pun loših namjera, tada ga je čak nazvao nadgrobnim predsjednikom, referirajući se na njegovu izrazitu sklonost „da bude svakoj humci poklopac“.

Ne mogu odoljeti napasti da podsjetim na furiozni angažman i političku predanost tokom dva najintenzivnija mjeseca iz tog slavnog razdoblja. Elem: sredinom travnja prošle godine predsjednik Josipović najprije je na zagrebačkom Mirogoju odao počast žrtvama holokausta, zatim se u Ahmićima poklonio ubijenim bošnjačkim civilima, potom ubijenim Hrvatima u Križančevu selu, da bi onda položio vijenac u Jasenovcu, gdje su u najvećem broju ubijani Srbi, Židovi i Romi; u svibnju te godine predsjednik je pohodio stratište Hrvata na Ovčari kod Vukovara, potom stratište srpskih civila u Sijekovcima u BiH, onda stratište bošnjačkih civila u Kozarcu kod Prijedora, te stratište hrvatskih civila u Briševu, također u blizini Prijedora; u lipnju je najprije otišao u Tezno kod Maribora, gdje je masovna grobnica u kojoj su pokopani pripadnici kvislinških vojski i civila, zatim je istog dana produžio u Bleiburg, gdje se tradicionalno obilježava masovno stradanje ustaša i civila, onda je još jednom skočio do Ovčare, da bi turneju završio u Jadovnom, gdje je tokom predzadnjeg rata funkcionirao ustaški logor smrti.

Na koncu tog razdoblja pretrpanog aktivnošću, Ivo Josipović je, simbolično, na Dan oružanih snaga RH, posjetio grob Franje Tuđmana, položio vijenac s trobojnim vrpcama, uredno prekrižio dlanove na preponama, saslušao što mu pokojnik ima reći i dostojanstveno se naklonio. Nije osjetio nikakvu nelagodu. Nije ga prožimao osjećaj apsurda uslijed svog tog protokolarnog bazanja po posljednjim počivalištima. Nije tu državničku aktivnost doživljavao kao nesporazum, a nadgrobne obrede kao žalobnu farsu, naprotiv, vodila ga je ideja prosvijećenog humanizma. Nije se osjećao neobično dok, na kraju turneje, iskazuje pijetet onome koji je stvorio političke i vojne pretpostavke za zločin u Ahmićima, čije je žrtve dva mjeseca ranije također podario vijencem.

A onda se sve promijenilo. Pošto je ponestalo preminulog dijela populacije koji bar jednom nije politički rabljen, predsjednik Republike Hrvatske počeo je komunicirati sa živima. Blagotvorna navika šutnje za vrijeme službenih posjeta odjednom ga je napustila i Josipović, ovisno o željama trenutačnog auditorija, lupa li ga lupa. Tako se i pomno njegovana sućut prema žrtvama, „bez obzira na njihovo nacionalno porijeklo“, premetnula u decentnu sućut prema zločincima, uzimajući u obzir isključivo njihovo nacionalno porijeklo. „Nisam siguran da su se s hrvatske strane u Haagu našli pravi ljudi“, kazao je za nedavnog boravka u New Yorku.

Dobronamjerni kritičari već su Josipovića upozorili da bi se, s obzirom na to da obnaša funkciju predsjednika države, a k tome je i stručnjak za kazneno pravo, nakon svoje izjave morao angažirati na otkrivanju „pravih ljudi“ koji bi se „s hrvatske strane“ trebali naći u Haagu, kad već ti „pravi ljudi“ nisu ni Gotovina ni Markač, e kako bi se namirila pravda zbog stotina ubijenih civila srpske nacionalnosti. No, što ako u tom slučaju predsjednik ne bi mogao izbjeći da ne spomene ime onoga na čijem je mirogojskom počivalištu lani položio vijenac s trobojnim vrpcama i skrušeno mu se poklonio?

Josipović je kasnije licemjerno vrdao, zamijenio prezent s perfektom, prepustio se tragikomičnome opravdavanju i nastojao skrenuti pozornost s Gotovine i Markača – koje je isprva nesumnjivo imao u vidu – kazavši da su „primjerice, Čermak i Blaškić zasigurno bili krivi ljudi u Haagu“. Ali zar Tihofil Blaškić nije u Haagu bio osuđen na devet godina robije, koje je usto i odležao? Što to uopće znači kazati za nekoga tko je pravomoćno osuđen zbog ratnih zločina da spada među „krive ljude u Haagu“? I to izreći s pozicije predsjednika države? Po čemu je Josipovićev američki istup drugačiji od otvorene podrške Gotovini i Markaču koju je nedavno uputila Jadranka Kosor? Ili od ocjene Zorana Milanovića da je haška presuda hrvatskim generalima „nepoštena i nepravedna“?

Nema razlike, jasno, i gornja pitanja služe samo da se izmjeri temperatura tople vode. Stranka koja je Josipovića delegirala za visoku političku funkciju, uostalom, svojedobno je donijela sramotnu „Deklaraciju o Domovinskom ratu“ – revizionistički dokument koji je oslužbenio najbjednije nacionalne frustracije i označio konačnu prevlast mitologije nad stvarnošću – i ne bi trebalo začuditi ako se jednom utvrdi da ju je ugledni pravni stručnjak osobno sastavljao. Kao što je svojevremeno vrlo uspješno iznajmio svoje znanje kada se hrvatska država pravnim putem protivila zahtjevu za izdavanjem haške subpoene Gojku Šušku.

No, budući da su ta domoljubna cendranja postala prilično dosadna, nešto mi se drugo u „slučaju Josipović“ čini zanimljivijim. Naime, najvažniji element u njegovoj američkoj izjavi – „Nisam siguran da su se s hrvatske strane u Haagu našli pravi ljudi“ – sadržan je u činjenici da je ona izrečena pred delegacijom hrvatskih iseljenika, dakle pred življem koji svakoga dana za doručak konzumira porciju rodoljublja poput kukuruznih pahuljica s mlijekom, i dosta je sigurno da su ovi baš takvo što od dragoga gosta htjeli čuti. Tim više što su hrvatski iseljenici, kada ih je predsjednik počastio posjetom, upravo bili u jeku priprema za unisone prosvjede u svim većim svjetskim gradovima zbog „nepravedne i nepoštene“ presude iz Haaga.

Očigledno je da hrvatski predsjednik ima navadu i sposobnost refleksne adaptacije na profil publike kojoj se obraća. Čini to u hipu, takoreći neprimjetno. Stoga mu ne treba preoštro suditi. Njegove reminiscencije o Haškom sudu bile bi posve drugačije pred skupinom smrknutih birokrata iz Bruxellesa, na primjer, i ne bi mu padalo na pamet da se upušta u difamiranje te institucije, kao što je to rutinski i prirodno učinio pred hrvatskim iseljenicima. Da ga je kakvim neugodnim slučajem zapala obaveza da se u Americi druži sa srpskim iseljenicima, moguće je da bi izjavio kako je Draža Mihailović bio trodimenzionalna ličnost.

Ne možemo, dakle, biti sigurni da Ivo Josipović doista misli ono što govori. Štoviše, uz tako intenzivnu razmjenu energije između govornika i publike nije uputno niti baratati s uvriježenim pojmom osobnoga mišljenja, jer će prije biti da se radi o mišljenju gomile koje se formulira kroz njegovu osobu. Vrlo sličnu osobinu, ali nešto sniženog intenziteta, uzgajao je i njegov prethodnik, Stjepan Mesić, pa postoji opravdana sumnja da se radi o navici prelaznoga tipa. Taj je, sjetimo se, kao uvjereni antifašist, svojedobno pred hrvatskim iseljenicima u Australiji nadahnuto veličao NDH, a kasnije, kad se njegov antifašizam učvrstio u povoljnijem društvenom okruženju, tvrdio da je australske Hrvate ustvari zajebavao.

Ivo Josipović nije zajebant, a i njegovi su talenti u tom pogledu mnogo veći od Mesićevih da bi ih se isplatilo proćerdati na sprdnju. Iz odgovarajućeg rakursa, može se to tumačiti i kao kontinuirana humanitarna aktivnost: milosrdno i širokogrudno udjeljivanje svojeg Ja okupljenom auditoriju. Nakon jednog od nedavnih posjeta Beogradu predsjednik se založio da, zbog podizanja kvalitete međudržavnih odnosa, Hrvatska povuče tužbu za genocid protiv Srbije. Sutra, kad kvaliteta međudržavnih odnosa ne bude u prvom planu – ili kad bude govorio u sali punoj nabrijanih hrvatskih branitelja – lako će posvjedočiti da je tu tužbu osobno sastavljao, a on ništa ne radi mimo svojih čvrstih uvjerenja.

Čovjek se može upitati čemu sav onaj ceremonijalni obilazak pokopanih žrtava i smucanje po ukletim pustopoljinama da bi se godinu dana kasnije relativizirali zločini i podrivala jedina institucija koja je o njima – o žrtvama – vodila kakvog-takvog računa. Tajna je u nekontroliranom porivu za udvaranjem. U adaptabilnosti kao najizraženijem svojstvu političkoga vođe u tranziciji. U spremnosti da, gdje god se pojavi, nastupi kao imitacija samoga sebe i prilagodi se potrebama nazočnih. Poznato je, osim toga, da napaćeno hrvatsko iseljeništvo dočekuje predsjednika daleke domovine kao da iznajmljuje smoking: u obzir dolazi samo onaj koji im savršeno pristaje.

Eto formule za suvremenog i svugdje omiljenog državnika: polivalentno Ja, osobnost na bazi kaučuka i odjevne navike kameleona. Obični građani na takva se populistička pregnuća najlakše naviknu. Poznate su vam one situacije kada u nemaru ispljunete žvakaću gumu na trotoar, a policajac vas zaskoči i upozori da nije pristojno bacati predsjednika na pod. „Netko će na njega ugaziti, pa će mu ljepljiva smjesa uništiti potplate“, strogo će vas upozoriti.

Nedavno je splitski gradonačelnik Željko Kerum nakon zatvorenog sastanka sa šefom države obznanio javnosti da je „oduševljen Josipovićem“, pa je vrlo izvjesno da je ovaj za njihova susreta gutao samoglasnike, koristio poštapalicu „abate iss“, hvalio Duška Mucala kao kazališnog intendanta ili čak ponudio logističku pomoć kod izgradnje Kristova monumenta na Marjanu. Nastupiti kao predsjednik po Kerumovoj mjeri, s takvom preciznošću ugoditi svojem budućem ljubitelju, ozbiljno je postignuće, što samo znači da Ivo Josipović raspolaže potencijalom za podvige nesagledivih razmjera. Evidentno je riječ o političkom sluhisti za kojeg ništa nije nemoguće. Nitko se ne treba iznenaditi ako jednog dana u novinama osvane vijest: „Predsjednik Republike Hrvatske prilikom službenoga posjeta Keniji pojavio se na konferenciji za štampu kao crnac.“

Zbog svega toga nije odviše mudro uzrujavati se zbog Josipovićeve američke izjave – „Nisam siguran da su se s hrvatske strane u Haagu našli pravi ljudi“ – ako je bit problema jedino u tome jesu li „pravi ljudi“ oni kojima se govornik tog trenutka obraća ili su to mogli biti neki drugi. Stvari su u tom smislu nepromjenjive, jer samo o strukturi i željama prisutnih ovisi koje će od svojih mišljenja rent-a-vladar izdeklamirati.

No, što onda činiti? Kako obuzdati zahuktalu proizvodnju gluposti i eventualno kontrolirati štetu? Ne bih se htio miješati u složene državničke poslove, ali postoji ono drevno iskustvo da čovjek, kada mu se učini da stvari idu u nepovoljnom smjeru, treba zastati i vratiti se svojim početcima. Valjalo bi duboko udahnuti, otrgnuti se tekućoj stihiji i obnoviti samoprijegoran politički rad iz rane faze mandata. Treba otići na neko od znamenitih grobišta i prilagoditi se tamošnjoj publici.

Viktor Ivančić
Autor 30.9.2011. u 20:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija