Viktor Ivančić: KERUM ILI O BOLI

Viktor Ivančić
Autor 8.5.2011. u 12:00

Viktor Ivančić: KERUM ILI O BOLI

Urbani Jugoslaveni poduzimaju nečuvenu drskost i upućuju mu izravnu javnu prijetnju. U tjedniku „Novosti“, objavljenom 6. svibnja, u zadnjem stupcu na 9. stranici izlazi poruka: „Čuvaj nas se, glupane…“

Probudivši se s nesnosnom glavoboljom, prvom koju pamti za čitavog svog života, Željko Kerum odmah je naslutio da nije u pitanju obična migrena nego teroristički čin. Premda je imao dojam da su mu oči otvorene, ništa nije vidio od gustog dima koji mu se, iznutra, širio od uha do uha. Pokušao je probuditi Fani, ali ga je ona nehajno munula nogom u prepone i okrenula se na drugu stranu. Krajnjim naporima volje, dok mu je glava ključala od boli, skliznuo je s kreveta, otpuzao preko sobe, dokopao se mobilnog telefona i utipkao broj dogradonačelnika Šundova, prijatelja, kuma i poslovnog partnera.

– Jure, hitno dolazi! – jedva je izustio.

– Šta je bilo? – uznemirio se Šundov.

– Hitno dolazi, ovo je strašno!

– Dobro, dolazim. Ali šta se desilo?

– Minirali su spomenik Franji Tuđmanu!

                                        x x x

Petnaestak minuta kasnije, nakon što se probudio iz kratke nesvjestice, gradonačelnik Kerum osjeti lagano pljeskanje po obrazu i vidi pred nosom golemu glavu svog zamjenika. Tu je i Fani, budna, s čašom vode u ruci, no njezina je glava nešto manja. Jure Šundov pomaže mu da se pridigne.

– Ubi se od razmišljanja dok sam vozio vamo, al ne mogu dokučit da ga jebeš – kaže. – Kako su mogli minirat spomenik koji još nismo ni podigli?

– Ne znam kako, al su ga minirali – obavještava ga pretpostavljeni.

– A jesi baš skroz siguran? – sumnjičav je Šundov.

– Valjda ja najbolje znam šta mi je eksplodiralo u glavi! – viknu gradonačelnik i iznova osjeti vrtoglavicu. Kum se hvata za mobitel s namjerom da zove hitnu pomoć, ali Kerum to odlučno odbija i, dok mu se magli pred očima, izdaje direktivu: „Policiju zovi, policiju…“

                                        x x x

Pola sata kasnije policija žutim trakama obilježava mjesto zločina, u obiteljskoj kući Željka Keruma na Mejama. Istražitelji fotografiraju prostorije, traže otiske prstiju, prikupljaju materijalne dokaze, krišom pogledavaju Fani u prozirnoj spavaćici. Gradonačelnik, koji se nakon druge kraće nesvjestice osjeća prilično dobro, daje iskaz jednome od njih. U zapisniku stoji:

„Svjedok izjavljuje da ga nikad ranije u životu nije zaboljela glava. Svjedok izjavljuje da je prije neki dan zamislio da se u Splitu podigne spomenik Franji Tuđmanu. Svjedok izjavljuje da je tu svoju zamisao i odluku jutros javno obznanio, a kasno noćas, točnije između 2 i 2.30 nakon ponoći, osjetio je strašnu eksploziju, uslijed koje je spomenik Franji Tuđmanu odletio u zrak, a on sam dvaput nakratko izgubio svijest. Na pitanje kako može biti siguran da je u eksploziji raznesen upravo navedeni spomenik, svjedok izjavljuje da valjda on najbolje zna što mu je bilo u glavi. Na pitanje je li vidio počinitelje, svjedok izjavljuje da nije. Svjedok se upućuje na rentgensko snimanje glave, kako bi se prikupili materijalni tragovi za forenzičare. Na kraju davanja iskaza, svjedok je primijetio pismo gurnuto ispod ulaznih vrata njegova stana…“

                                         x x x

Pismo pronađeno kraj ulaznih vrata stana splitskog čelnika uklanja sve dvojbe oko naravi terorističkog akta. Kompjutorski ispis na listu papira A4 formata sadržava sljedeće rečenice:

„Čim se u glavi gradonačelnika Željka Keruma rodila ideja o spomeniku Franji Tuđmanu – ratnom zločincu, tiraninu i krvopiji – mi, pripadnici tajnog saveza Urbanih Jugoslavena, odlučili smo i ideju i spomenik minirati. Ovim putem obavještavamo sve zainteresirane da borci našeg radikalnog krila, Urbano-jugoslavenske Ekstremističke Brigade (UJEB), preuzimaju punu odgovornost za ovaj revolucionarni čin. Također naglašavamo da se na ovoj diverziji nećemo zaustaviti. Svaka pomisao na podizanje spomen obilježja Franji Tuđmanu – ratnom zločincu, tiraninu i krvopiji – provocirat će našu odlučnu reakciju, te će slijediti nemilosrdni UJEB u glavu. Smrt fašizmu!“

                                         x x x

– Nema sumnje, izljev bronce u mozak! – kaže specijalist Kliničkoga bolničkog centra Split nakon što je pomno, iz svih uglova, pregledao snimku. Time potvrđuje da je nesnosna bol, makar relativno kratkotrajna, posljedica djelovanja minsko-eksplozivnih sredstava unutar gradonačelnikove lubanje. Također biva bjelodano da meta brutalnoga terorističkog napada Urbanih Jugoslavena nije sam Željko Kerum, nego je target bio spomenik prvome hrvatskom predsjedniku, čija izgradnja još nije započela.

– Izljev bronce u mozak? – prestravljeno ponavlja gradonačelnik. – Je li to opasno po život?

– Bilo bi da je mozak nešto veći – smiruje ga liječnik. – Ali pošto je zaista sićušan, većina krhotina ga je promašila. Što bi se reklo, imate više sreće nego pameti!

                                         x x x

Gotovo svi uposlenici Policijske uprave, uz pojačanja u ljudstvu iz metropole, angažirani su na potrazi za teroristima, zasad bez vidljiva uspjeha. Oživljavaju se doušničke mreže, pročešljava grad, ispituju politički sumnjivci, prisluškuju telefoni. „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati“, glasi nalog iz Zagreba.

U isto vrijeme, Splitom se nezaustavljivo šire legende o bratstvu Urbanih Jugoslavena, skupini posebno okrutnih i militantno nastrojenih fanatika, koji se organiziraju kroz ilegalne ćelije, bez milosti uništavaju simbole hrvatske državnosti – štoviše: same pomisli na njih! – i pritom koriste dosad neviđene metode mentalnoga terorizma. Broj im se ne zna, no sve sluti na to da ih je više nego što vlasti žele priznati. Grad živi u strahu. Uspaničeni stanovnici, iz predostrožnosti, trude se što manje misliti na domoljubne pizdarije: na velikom protestnom mitingu protiv Haškog suda okuplja se jedva desetak najhrabrijih.

U rano jutro 4. svibnja, na godišnjicu smrti Josipa Broza, zidovi Dioklecijanove palače prekriveni su grafitima ispisanim prijetećim gotičkim slovima – „UJEB“, „UJEB NE OPRAŠTA“ i „VIVA UJEB“. Uz neke od njih naslikani su tipizirani portreti Željka Keruma koji na njima, upravo zbog vjernosti originalu, izgleda kao da ne zna tko mu glavu nosi.

                                                   x x x

– Čime se ti monstrumi služe ako mogu dizat u zrak objekte koji su tek zamišljeni? – nervozno prvi čovjek grada pita načelnika Odjela za protuterorističko djelovanje, s kojim se, dok traje izvanredno stanje, sastaje dvaput dnevno. – I kako ta banda može neopaženo prodrit u moju glavu?

– I za nas je to enigma, još radimo na tome – sliježe ramenima načelnik. – Tehnike koje se danas koriste za mentalni terorizam vrlo su sofisticirane. A kao što znate, nasilnici su uvijek za dva koraka ispred onih koji nasilje žele spriječiti.

– A šta da ja u međuvremenu radim?

– Dok ih ne lociramo, pokušajte teroristima ne davati povoda za nove napade.

– Kako kad mogu minirat sve na što ja pomislim?! Pa ne mogu mislit na ništa, jebo ga bog! Ako ja, recimo, mislim na gole pičke, oni će i njih dignit u zrak!

– Uz dužno poštovanje, istraga pokazuje da počinitelji nisu fokusirani protiv golih pičaka, nego protiv Tuđmana i Hrvatske.

– Ali nema dana da ja ne mislim na Tuđmana i Hrvatsku!

– To je jako rizično. Preporučujem da se, do daljnjega, suzdržite.

                                         x x x

Koliko god nevoljko, Željko Kerum ipak se trudi slijediti upute brižnog policijskog načelnika. Izbjegava se upuštati u neizvjesne diskusije. Ne dolazi na sjednice Gradskoga vijeća. Misli isključivo o profitu i trgovačkim aranžmanima. Zatvara oči pred zastavom i državnim grbom. Zahtijeva od Fani da ne nosi karirani grudnjak. Akademskog kipara Kažimira Hrastu, koji ga presreće na hodniku s idejnim rješenjem za spomenik Franji Tuđmanu – šest metara visoka statua, licem okrenuta prema moru, s pesnicom uzdignutom u nebo – otpravlja diplomatski vješto: „Jedi govna!“

Ipak, sve vrijeme osjeća da ga nevidljive oči motre. Čula mu govore da teroristi nadziru svaki njegov potez. Ispunjen je nemirom i zebnjom. Je li mu glava dovoljno prazna da ostane netaknuta? Policija je očito nemoćna da ga zaštiti, a on novi napad dinamitom zasigurno ne bi podnio.

Naposljetku, Urbani Jugoslaveni poduzimaju nečuvenu drskost i – koristeći se konspirativnim kanalima – upućuju mu izravnu javnu prijetnju. U tjedniku „Novosti“, objavljenom 6. svibnja, u zadnjem stupcu na 9. stranici izlazi poruka sljedećeg sadržaja:

„Čuvaj nas se, glupane! Zasad ti zadajemo samo glavobolje, ali uskoro prelazimo na razornije mjere! Smrt fašizmu!“

                                                  x x x

– I? Šta ćemo sad? – zabrinuto pita dogradonačelnik Šundov. – Kakva smo mi to vlast ako ćemo popuštat pred teroristima?

– Jure, neću o tome ni da mislim ni da govorim – presiječe ga nadređeni.

– Dobro, znam da ti je frka. Al moramo nešto odlučit…

– Lipo ti kažem, neću o tome ni da mislim ni da govorim.

– A bar mi onda nekako javi na mote.

– Šta da ti javim na mote?

– Pa kakvi je sad stav oko tog spomenika Tuđmanu?

– Puca mi kurac za spomenik Franji Tuđmanu!

I u tom trenutku gradonačelnik Željko Kerum osjeti snažnu eksploziju u donjem dijelu trbuha.

Novossti

Viktor Ivančić
Autor 8.5.2011. u 12:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija