Viktor Ivančić: POD ZASTAVOM PATNIŠTVA

Viktor Ivančić
Autor 10.4.2011. u 00:44

Viktor Ivančić:  POD ZASTAVOM PATNIŠTVA

Pismo cijenjene književnice postalo je medijski hit i dočekano je masovnim ovacijama zbog dosta jasnog razloga: Ivana Simić Bodrožić ostvaruje se kao glas ranjene Hrvatske. Ona, ta Hrvatska, u pravu je ni zbog čega drugoga nego zato jer je ranjena

Odavno nije bilo teksta koji je u hrvatskome medijskom prostoru dočekan s tolikom ljubavlju i pažnjom. Literarni sastavak Ivane Simić Bodrožić pod naslovom „Draga redakcijo Betona“ – izvorno objavljen u beogradskom kulturnom prilogu „Beton“ – istoga je dana, u prošlu subotu, tiskan u dva najtiražnija ovdašnja dnevna lista („Jutarnjem“ i „Večernjem“), preko ovećeg broja stranica i uz manje decentnu opremu – koja se izravno referira na autoričino traumatično iskustvo „susreta uz kavu“ s predsjednikom države Ivom Josipovićem – da bi ga potom prenijeli gotovo svi značajniji portali. Takva prezentacija i medijska uslužnost, usporediva s tretmanom Tuđmanovih govora iz devedesetih, dodamo li još i pretpostavljenu ushićenost publike, imala je sve odlike masovnog aplauza.

Jedan od razloga je zasigurno visoki rejting Ivane Simić Bodrožić na polju književne estrade, gdje se u pravilu briše razlika između trenutačnosti i vječnosti („Jutarnji list“ je proglašava „autoricom jednog od najboljih debitantskih romana hrvatske književnosti“); drugi je paket indiskrecija iz vladarskih odaja, idealna hrana za čitateljsku znatiželju, te odvažnost spisateljice da šefa države prikaže kao napuhanog vlastodršca lišenog osjećaja za hrvatske ratne žrtve; no treći, i najvažniji, sadržan je u „diskursu“ samoga teksta – primjereno patetičnom, budući da spisateljica „otvara dušu“, sa zastavom dostojanstvenog patništva što sve vrijeme vijori iznad rečenica i stilskih afektacija – koji bez greške pogađa gotovo sva opća mjesta nacionalnog narcizma.

Pod dojmom takvih ispovjednih aspiracija, čini mi se primjerenim odmah kazati kako, za razliku od razgaljene većine, već duže vrijeme nisam čitao bljutavije štivo, a ako će autorica iz toga izvući pogrešne zaključke – jer joj je otac poginuo u ratu, što na više mjesta ciljano ističe, gradeći upravo na tome svoj literarizirani društveni komentar – unaprijed joj se ispričavam. Bojim se da napadna prisutnost tog tragičnog momenta zapravo onemogućuje suvislu diskusiju (svakako ne takvu u kojoj bi književnica i njeni mogući oponenti mogli sudjelovati na ravnopravnim osnovama), te da je – avaj – baš zato i ugrađen u onaj „diskurs“ što je, koliko vidimo, u Hrvatskoj dočekan s nepodijeljenim ovacijama.

No, budući da je isprika odaslana, pokušat ću ležernije razmotriti stvarne namjere teksta Ivane Simić Bodrožić. Kako se takav članak uklapa u uređivačku koncepciju „Betona“ nije mi naročito bistro, ali da savršeno reprezentira produkciju uglancanog nacionalizma – „nacionalizma s ljudskim licem“ – kakvoga favorizira središnja medijska scena u Hrvatskoj i kojim je impregnirana tzv. opća društvena klima, to razumijem dosta dobro.

Ivana Simić Bodrožić u prvome dijelu svog pisma „dragoj redakciji Betona“ veli da „ima problem“ i sa Srbima i s Hrvatima, zatim se koncentrira na Srbe, pa pojašnjava kako je zbog proživljene boli dobivala fizičke reakcije kada bi čula „bre“, „lepo“ ili „ujdurma“, komunikacija s „onom stranom“ za nju nije postojala, „ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika“, prošle je godine na Sajmu knjiga u Leipzigu čak proživjela traumu jer je maznula čokoladni kolač sa srpskog štanda (!), potom ispisuje dugu i nježnu posvetu vlastitom romanu, koji donosi i stanovito „oslobođenje“, mada samo djelomično, a k tome je još „slučajno nabasala“ na kolege iz „Betona“, te kroz maglu nazire da „ona strana“ možda i nije integralno mračna, ali nije autorica u to posve sigurna, ispovijeda kako je i dalje itekako oprezna po pitanju ravne ploče i međe kod Tovarnika, vrlo postupno otkriva život „onkraj mogućega“, što mjestimično zvuči gotovo nestvarno glupo („Dakle, postoji taj Beton. Super. Nikad mi nije palo na pamet…“). Ako bih morao sročiti sažetak, glasio bi: „Kako sam se liječila od nacionalne infekcije s minimalnim uspjehom“.

U drugome – intrigantnijem – dijelu Ivana Simić Bodrožić iznosi svoj „problem s Hrvatima“, opisujući za nju krajnje neugodan i razočaravajući susret s Ivom Josipovićem. Do sastanka je, kako saznajemo, došlo nakon inicijative s Pantovčaka, „Savjetnik“ je spisateljici predložio neformalni susret, jer je šef države impresioniran njenim radom, a ova je to oduševljeno prihvatila, odmah obavijestila mamu, pogledala svoj odraz u staklu izloga i pomislila da „tako izgleda osoba koja s Predsjednikom ide na kavu“. Druženje, u trajanju od 45 minuta, pretvorilo se međutim u potpuni debakl, spisateljica je bila zgrožena, bliski kontakt s političkim autoritetom ubio ju je u pojam, i u završnoj sceni – ne mogavši izbjeći otrcani literarni postupak – prikazuje se kako pokisla silazi s elitnog zagrebačkog brda, pošto je kišobran ostavila u autu. („Da, tako izgleda osoba koja s Predsjednikom ide na kavu.“)

Uzgred budi rečeno, ne znam zašto bismo žalili one koji bivaju razočarani „susretom uz kavu“ s visokom političkom njuškom, ako su tu kavu i prihvatili zato da bi bili podareni šalicom državničke počasti, da bi usrkali pjenastu potvrdu vlastite važnosti, budući da se susreti između pisaca i vladara i aranžiraju uglavnom zbog toga da se akteri međusobno okoriste: takvi, po mom skromnom mišljenju, unaprijed zaslužuju sve što će im se dogoditi.

Uglavnom, potencijalna ljubav između predsjednika i književnice osujećena je već u momentu kada se ovaj, natrpan obavezama i arogancijom, nije uspio sjetiti tko je uopće dotična („I, recite, koji je vaš problem?“), što je moralo biti uistinu stresno, da bi se raspala na proste faktore nakon što je spisateljica spočitala Josipoviću susret sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem u Vukovaru i njihov zajednički posjet stratištima. „A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto“, kazala mu je u jednome trenutku. Slijedi napomena za čitatelje i „dragu redakciju Betona“:

„Ovdje samo želim napomenuti kako sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.“

Predsjednik se tome očigledno žustro suprotstavio, možda i održao kakav isprazni monolog o pomirenju, ili o podjednakom odnosu prema svim nevinim žrtvama, nije to baš sasvim jasno iz literarnog zapisa, pošto ga književnica citira selektivno i koristi tek da opiše vlastito raspoloženje, a njoj je muka od svega, „više ga baš i ne slušam“, veli, „više mislim o tome koja sam ja budala“, „želim da ovo što prije završi“, da bi naposljetku, uz konvencionalni ispraćaj, prepustila svoje mjesto skupini istarskih tartufara i spustila se bez kišobrana niz rezidencijalni brijeg, s tjeskobom u duši, kao pokisli klišej.

E sad – zašto je Ivana Simić Bodrožić tako uvjerena da zločin u Paulin Dvoru nije bio dio službene politike tadašnje Hrvatske, iako svi raspoloživi podaci – objavljivani u više navrata – ukazuju na suprotno? Zašto i u trenutku kad piše svoj sastavak, nakon što se valjda iznova upoznala s tim informacijama, makar i kroz birokratov arogantni monolog, misli isto? Jer ako već smatra da je neprimjereno u obredne svrhe „izjednačavati“ Vukovar i Paulin Dvor, mogla je upotrijebiti niz raspoloživih argumenata, ponajprije broj stradalih, ali nikako taj da potonji nije bio dio službene politike tadašnje Hrvatske. Međutim, tada njeno pismo možda i ne bi bilo tako grandiozno medijski oglašeno, niti bi sadržavalo onaj osobiti šarm: da autorica brani hrvatsku državu od predsjednika hrvatske države.

Kratki intermezzo za neupućene čitatelje i dragu redakciju „Betona“: u prosincu ’91. u Paulin Dvoru ubijeno je devetnaest civila, među njima osam žena, da bi njihova tijela bila prebačena i zakopana na prostoru vojnog skladišta Lug pored Čepina; pet godina kasnije, 14. siječnja ’97., u Osijeku je održan tajni sastanak visokih dužnosnika vojno-obavještajne službe, nakon čega su tijela pod okriljem noći iskopana, prebačena u zatvorenim bačvama 500 kilometara dalje, te iznova zakopana u blizini zaseoka Rizvanuša, na šumskome putu uz cestu Gospić – Karlobag. Doista, kako povezati taj zločin i njegovo organizirano prikrivanje sa službenom državnom politikom, znamo li da je sastankom u Osijeku predsjedavao Miroslav Tuđman osobno, diktatorov mladunac i tadašnji šef HIS-a, krovne obavještajne službe Republike Hrvatske?

Kada dakle Ivana Simić Bodrožić tvrdi da ubojstva u Paulin Dvoru nisu bila opslužena državnom logistikom, odnosno „službenom politikom“ – i čak dobiva napad gađenja ako netko misli drugačije – onda jedini njen argument može biti gubitak oca, ona vrsta javno naglašene emocionalizacije prema kojoj književnica ne bi bila ni pozvana objektivno suditi. No upravo ta „normalna“ neobjektivnost  autoričino je najjače oružje – i ona ga energično ističe – pa joj služi kao štit od bilo kakve racionalne primjedbe ili protuargumenta. Ona je pretrpjela težak gubitak i dužni smo se prema njoj odnositi s pažnjom, čak i kada svoj odnos prema „Srbima“ ili „onoj strani“ predočava kroz jeftine šovinističke matrice. Tako je i moguće da se žal za nestalim ocem preoblikuje u zaštitničke porive prema državi („službenoj politici“) koja je, međutim, življa nego ikad, a bila je to i onda kad je uklanjala tragove zločina u Paulin Dvoru.

Olakotne okolnosti inkorporirane su u sam stav, štoviše, stav je na njih u cijelosti osovljen. Autistički raspoložena književnica tim si načinom želi osigurati status neke vrste svjesnog intelektualnog invalida, pa bi onda i recepcija njenih literarnih dobačaja morala biti nužno invalidna, zakočena samorazumljivim osjećajem sućuti.

I to je ono što biva dočekano zdušnim masovnim aplauzom: Ivana Simić Bodrožić ostvaruje se kao glas ranjene Hrvatske. Ona, ta Hrvatska, u pravu je ni zbog čega drugoga nego zato jer je ranjena. Iz njene žrtvene poze, uredno njegovane, proizlazi svjetonazorski kompleks kojemu nije prilično kontrirati. Nacija, s medijskim pogonom koji će je periodično nadraživati i držati u budnome stanju, naprosto uživa u tendencioznom cviljenju, kategoričnoj jednostranosti i lošim literarnim navikama svoje književne vedete, prepoznajući u toj manipulaciji traumom vlastite težnje.

Ivana Simić Bodrožić, razumije se, ima na to pravo, ali jednako je legitimno oljuštiti njen stav – kada ga već zauzima generalno – od zavodljivog emocionalnog oklopa, inače dobro utrženog, tim više što autorica odavno nije dijete, iako još uvijek podražava stil lažnog infantilizma skicirajući i u ovom tekstu etape svog (skoro sredovječnog) „odrastanja“, „sazrijevanja“ i čega li već. Čak i kad se povjerava redakciji „Betona“ da ima problema i sa Srbima i s Hrvatima, zapravo ne govori istinu, jer problemi što ih ona ima s Hrvatima – oličeni ovom prigodom kroz nastup nadutog predsjednika – ustvari se tiču njihova odnosa prema Srbima, tako da autorica i kroz probleme s Hrvatima rješava svoje osobno „srpsko pitanje“, točnije, Hrvati su joj problematični ukoliko sa Srbima problema nemaju, a gledišta koja zauzimaju prema ratnim tragedijama su, po njenom viđenju stvari, nedovoljno hrvatska iliti „prosrpska“.

Koliko god se trudio biti uviđavan, riječ je o petparačkom nacionalizmu, o tankoj književnosti i nevještom literarnom maskiranju uobičajenih plemenskih naricanja o „zaštiti digniteta domovinskog rata“, gdje se zadovoljava ama baš svaki stereotip koji će utvrditi skupna načela i definirati krajobraz opće normalnosti. Ivana Simić Bodrožić naprosto je normalni hrvatski domoljub i ničim – pa ni svojim talentom – ne iskače iz zadanoga nacionalnog kalupa. Pa kada, hineći naivnost, primaoce pisma pita „Jesam li normalna?“, trebali bi joj odgovoriti: Jesi, na žalost, mnogo više nego što bi trebalo.

Novossti

 

 

Viktor Ivančić
Autor 10.4.2011. u 00:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija