VIKTOR IVANČIĆ: LAUFER

Viktor Ivančić
Autor 5.3.2013. u 15:27

VIKTOR IVANČIĆ: LAUFER

 Laufer (bilješke o okrutnosti)

Bodež je postajao mlak na njegovim grudima, a pod njim je kucala zgrčena sloboda.

J. Cortasar

Kako vjerovati današnjim novinama, pitao se gledajući naslovnu stranicu koja je bubrila od zavodničkog obilja, izgledala je poput pulsirajuće žive tvari, kao da bi svakoga časa mogla prsnuti i unerediti čitateljevo prugasto odijelo svim onim uskličnicima, obrezanim fotografijama, rasterima i masno otisnutim upozorenjima tipa „ekskluzivno“, „šokantno“ ili „otkrivamo“. Udobno se zavalio u stražnjem sjedištu tamnozelenog volvoa, vozač je došao po njega pred aerodromsku zgradu koja je sličila na plastičnu maketu, otvorio mu vrata uz blagi naklon i servilni smiješak, robotizirano, kako to već godinama čini. Telefonirao je u firmu i glasom koji ne tolerira pogovor naložio da mu pripreme projektnu dokumentaciju, neka se pobrinu da svi papiri budu na broju, sastanak u gradskoj upravi zakazan je u podne i on ovoga puta ne kani bilo što prepustiti slučaju. Zatim je dohvatio novine, da izbjegne napor usputne konverzacije i osigura izliku za šutnju, a onda su, u nekoj vrsti programirane osvete, one dohvatile njega; tehnike vabljenja očigledno imaju učinka, čak i kada ne provociraju ništa drugo osim podsmjeha i sitne zlobe. Tu je po svemu sudeći na snazi olimpijsko pravilo da je važno sudjelovati, svejedno s kakvim motivima, svi su dobrodošli i nitko ne ispada iz igre. Sabornici se zamalo potukli zbog zdravstvenog odgoja u školama, uskličnik, Ikona pop glazbe skrivala kokain u donjem rublju, uskličnik, Više od dvije trećine mlijeka u trgovinama zatrovano aflatoksinom, uskličnik, Razvojačeni branitelj sjekirom usmrtio župnika, uskličnik, Ministrica kulture u tajnoj ljubavnoj vezi, uskličnik, Dvije stotine mrtvih u neredima u Egiptu, uskličnik, Terijer rastrgao bebu, uskličnik… Sve ga je to ipak na neobičan način smirivalo, prijao mu je dodir naslona sjedala po vratu, koža uz kožu, meko poskakivanje automobila u vožnji, brza izmjena dramatično plasiranih neobaveznosti, listao je stranicu za stranicom koristeći se fotografskim metodom, kao da razgledava turistički vodič grada u koji ne namjerava putovati. Na trenutak mu se učini da na košulji osjeća slatkasti miris Irmina parfema, pomisli kako bi bilo korisno otvoriti prozor i oštrim mlazom zraka ukloniti izdajnički trag zbog kojeg bi njegova vječno namrgođena supruga mogla dobiti novi nervni napad, ali odustane, bojao se da ne ispadne komičan, ionako je to po svemu sudeći samo lažni nadražaj, kratka tjelesna manifestacija sjećanja. Osim toga, svaki bi ga bliskiji kontakt s pompozno masakriranim periferijskim pejzažom, betonskim nakazama u vulgarnim pastelnim bojama što su iznikle svuda uokolo bez plana i reda, nepotrebno deprimirao, čak je i pogled u vozačev zatiljak, u mozaik psorijazičnih rumenih mrlji koje su se neravnomjerno grupirale po izbrijanom tjemenu, izazivao manje tjeskobe. Držao je novine u obrambenom gardu, najnoviju kolekciju izvještaja o stvarnosti koja će ga, barem privremeno, od stvarnosti štititi.

Odmah ga je prepoznao na fotografiji, lice s konturom uzdignutog pravokutnika, oči posve približene korijenu nosa, što je stvaralo efekt gotovo blizak karikaturi, neprirodno zadebljana donja usna, ožiljak koji se smjestio posred desne obrve (lijeve na fotografiji) i pružao se horizontalno cijelom njenom dužinom, podsjećajući na potok s otpadnom vodom koji se probija kroz gustiš, samo što dotad nije znao da ga zovu Laufer, kao što mu, na kraju krajeva, nije bilo poznato ni njegovo pravo ime. Članak se, nasuprot prevladavajućoj uređivačkoj poetici, prostirao preko pune tri stranice, u stražnjem dijelu lista, između rubrika s komunalnim i sportskim vijestima, i bio je opremljen kategorički intoniranim nadnaslovom: „Portret zločinca“. Nije, razumije se, znao ni da dotičnoga smatraju zločincem, ili „zločincem“, kako već cijenjenome uredništvu odgovara, pa mu je pozornost rasla usporedo s blagim ježenjem kože na nadlanicama, mada je i to, moguće, bio tek privid nadražaja. Mjesec dana ranije, kada je s timom suradnika i dvojicom klimoglavih gradskih funkcionara obilazio lokalitet gdje će podignuti shopping centar, najveći u ovom dijelu zemlje, ugledao ga je kraj jedne od klonulih zgrada, bivše spavaonice s polupanim prozorskim staklima, ranama na fasadi i hrpama otpale žbuke u podnožju. Prije je moglo biti da su iznenadili oni njega nego on njih, svejedno, zabio je ruke u džepove izlizane kožne jakne i nonšalantno im prilazio, kao da su oni na tome mjestu uljezi, a ne on, šutirajući usput čavle i zahrđale vijke što su mu se našli pred nogama. Približivši se na svega tri ili četiri metra, izazovno ih je promatrao punih nekoliko minuta, emitirajući nelagodu, jer su ovi mrmljali nesuvislosti, petljali s četverostruko presavijenim nacrtima i dječje infantilno glumili kako ih se njegova nazočnost i drska blizina ne tiču, da bi naposljetku, skoro cereći se, rekao: „Tu gdje mislite podignuti tržni centar bio je logor, to znate?“ Stanka. „Možda bi jedna spomen ploča dobro izgledala pred trgovinom dječjih igračaka. Ili, još bolje, na ulazu u kineski restoran.“ Gledao ih je tako da se svima činilo najrazumnije šutjeti. Mudrost tijela nalaže zamrzavanje pred nepoznatim namjerama. Napasnik je bez sumnje očekivao sličnu reakciju, pa je ubrzo nastavio: „A jel’ znate da su ponekad naplaćivali ulaz?“ Dvostruka stanka. „Noćnim posjetiteljima, zainteresiranim za mučenja… Bilo je tu i uglednih građana… Pedeset maraka za gledanje, sto za sudjelovanje. Dodatak od trideset maraka za rukovanje induktorskim telefonom.“ Pošto se šutnja nastavila, Laufer – čiji je groteskni nadimak, banalni fabrikat kriminalnog folklora, tek sada saznao iz novina – pogledao je u njegovu smjeru, očigledno znajući kome se obraća, i za nijansu povisio ton: „Tebi je to normalno? Da se tržni centar gradi na mjestu gdje je nekad bio logor. A što ćemo s ratnim znamenjem, molim lijepo?“ Od onog „tebi“ zaigrao mu je želudac, konopac od živaca i mišićnoga tkiva pritegnuo mu je grudni koš, znao je da je granica prijeđena namjerno. „O tome ništa ne znam“, rekao je nastojeći zvučati što smirenije. „Nitko u ovom gradu o tome ništa ne zna“, podrugljivo je uzvratio. „Ja se bavim biznisom, ostalo me ne zanima.“ „Svi se bave biznisom i ništa ih drugo ne zanima.“ Nije se nazirala svrha, nije pomagala logika, pa je osjetio olakšanje primijetivši da se skupini približava njegov korpulentni vozač, nastupom koji je sugerirao da umjesto kičme koristi rasklopni jarbol. „A s druge strane“, opet se nacerio provokator, „namjena se bitno ne mijenja. Samo se s biznisa zločina prelazi na zločin biznisa“. Odmjeravali su se još nekoliko dugih trenutaka, vozač je u međuvremenu uveličao skup, nastojeći izgledati prijeteće, poprište se ispunilo kombinacijom apsurda i napetosti, a onda se Laufer (tada još neznanac, što se nadimka tiče) jednostavno okrenuo i otišao bez pozdrava. Na leđnom dijelu njegove jakne tu i tamo su visjeli konci iz isparanih šavova. Hodao je jednako nonšalantno, jednako šutirajući zahrđale suvišnosti što su mu bile na putu.

Volvo se neugodno zaljuljao prilikom jednog rizičnog pretjecanja, uz škripu guma, trzaj motora i tihu, polurazumljivu ispriku šofera, ali čak ni to mu nije odvuklo pažnju s članka. Bio je opčinjen ponovnim suočenjem, takoreći, upijao je oštro obrezane rečenice i vrlo se polako spuštao niz novinske stupce, računajući da će oni dobaciti snop smisla na prethodni susret, da će uz pravilno korištenje imati učinak farova za maglu. Laufer je već s devetnaest bio osuđen na tri i pol godine zatvora zbog oružane pljačke podružnice Poštanske banke, u čiji rezultat treba ubrojiti i napuklu čeonu kost jednoga od zaštitara, a na suđenju, iako mu je ispod stola ponuđena dvostruko niža sankcija, odbio je odati odbjegle jatake, „upućujući u tužiteljevu smjeru nadobudno prezrivi smiješak, dajući tako do znanja da se upisuje u sortu okorjelih“. Uslijedio je, očekivano, uzoran kriminalni niz: razbojstva, iznude, preprodaja narkotika, neobjašnjive i bezobzirne provale brutalnosti. Autor novinskoga štiva – Vibor Ivančić, „neokrunjeni kralj crne kronike“, kako su mu tepali zlobniji od kolega – sažimao je njegov životni saldo lukavo balansirajući između faktografije i mitologije, služeći se tvrdo kuhanim klišejima (odbojnim i prijemčivim u isti mah) kojima člankopisci takvih aspiracija nastoje romantizirati svijet podzemlja. Prolazili su dijelom ceste koji se uvijao uz žicom ograđeni rub Sjeverne luke, odakle su se vidjeli napušteni hangari i zgrade bivše vojarne gdje će uskoro niknuti ostakljeni potrošački raj, ustaliti se mravlja živost, svetkovina neona, trajnih sniženja i mirisa kreme od vanilije, no jedva da je letimičnim pogledom okrznuo buduću kapitalnu investiciju, ne želeći gubiti fokusiranost. Lauferov otac nestao je u četvrtome mjesecu rata, kada je ovome bilo nepunih petnaest godina, bez objašnjenja koje bi se moglo sa sigurnošću ponuditi, a majku, sićušnu ženu lica boje citrona, ruiniranog od alkohola, pronašao je godinu dana kasnije kako leži na kauču ukočena pogleda, s praznim bočicama tableta kraj uzglavlja i nekakvom črčkarijom koju je, u provali srdžbe, poderao i bacio kroz prozor, ne pročitavši je. Po izlasku iz zatvora, kada se podvuče crta, imao je više sukoba s pripadnicima vlastite vrste nego s policijom i sva je prilika da još od tada traje neki oblik dvostrukoga odmetništva, što je u taboru s one strane zakona izazivalo zazor i duboka neprijateljstva. Upamćen je incident u noćnome klubu Aspalathos, kada je poznatome kamataru i trgovcu nogometašima, stajući u zaštitu sisate folk pjevačice na koju je ovaj nasrnuo mužjačkom lascivnošću i izložio je javnom poniženju, pepeljarom razbio čeljust, a zatim ga metodično cipelario dobrih petnaest minuta, dok se lokal nije ispraznio. Prema urbanoj legendi, lov na njegovu glavu obustavljen je – uz poruku kako „bolesnika treba ostaviti da dokrajči sam sebe“ – nakon što je pribjegao taktici progonitelja i potrudio se da jednome od vođa klana na kućnu adresu bude dostavljen paket s dva kilograma sirovoga mljevenog mesa. „Pokazivao je iskošeni osjećaj za pravdu“, piše novinar, „ponekad se mogao steći dojam da je kriminal u njegovu slučaju ishod potrošenih mogućnosti, a ponekad da se naprosto radi o poremećenoj ličnosti“. Zadnji ispad ukazivao je na potonje: otvorivši udarcem noge masivna dvokrilna vrata upao je na sjednicu Gradskog vijeća, zasuo prestravljenu klijentelu u teget odijelima i bež kostimima bujicom neartikuliranih psovki, urlao da će se „svima najebati krvave majke“, a onda se popeo na dvanaest metara dugački stol od tikovine, raskopčao šlic i, njišući kukovima poput pijane striptizete, počeo ceremonijalno mokriti po rokovnicima i razbacanim spisima („Sastavljam vam zapišnik!“ vikao je), da bi ga naposljetku četvorica pripadnika osiguranja jedva uspjeli svladati.

Nije htio prekinuti čitanje kada su se, uz nekoliko jednostavnih manevara, parkirali ispred upravne zgrade kompanije, sedmerokatnice u blizini centra obložene zatamnjenim staklenim plohama i fino brušenim traventinom, već je poslao vozača da donese projektnu dokumentaciju, a on ostao zavaljen u kožnome gnijezdu, s novinama u rukama. Susreti s udvornički vedrim licima, izlaganje zračenju poslovnoga optimizma, uvukli bi ga u dnevni vrtlog koji je čvrsto odlučio odgoditi. Članak ga je potpuno obuzeo, strašću ovisnika koji prekida dugu apstinenciju prepuštao se njegovu ritmu i dramaturgiji, blagim pomicanjem usana, kao da u sebi recitira molitvu, podvlačio je usvojeni sadržaj. Laufer je pobjegao iz pritvora prije četiri dana. Još nije utvrđeno na koji se način dokopao pištolja: je li mu ga za kratkog susreta doturio odvjetnik, mladi fićfirić zmijski sivih očiju što se sa stvaralačkim užitkom pravio naivan prilikom policijskog isljeđivanja, ili je oružje nabavio preko nekog od krijumčarskih kanala unutar kaznene institucije. Odglumio je napad astme, završio u ambulanti i deset minuta kasnije – praćen nemoćnim zurenjem uniformirane publike – izašao kroz glavnu zatvorsku kapiju zajedno s crvenokosom liječnicom patuljasta rasta, upirući joj vrh cijevi u desni obraz. Prije nego ju je ugurao u njen automobil (ford fiesta), dvaput je pucao u smjeru gvozdene rampe, da stvori paniku i dobije na vremenu, a onda sjeo za volan i odjurio uz tako prodornu riku mašine da je bila usporediva s cvokotom zuba užasnute suvozačice. Iskoristivši prednost pred potjerom, gledajući više u zamagljeni retrovizor nego kroz prednje staklo, zaustavio je vozilo čim se domogao gusto naseljenog kvarta na istoku grada, ostavio ga skupa s vlasnicom kraj kineskog dućana mješovite robe i brzim trkom nestao u pokrajnjoj ulici, računajući da će ga teže pronaći ako se skriva po haustorima, devastiranim vežama, spremištima za kontejnere i sličnim budžacima u čijim su uglovima stražarili stogovi granula za trovanje štakora. Bio je u pravu: cjelodnevna potraga, na sramotu sustava javne sigurnosti, nije urodila plodom. Izbjegavajući ionako škrtu uličnu rasvjetu, negdje iza ponoći dokopao se skloništa u potkrovlju koje je svojedobno opremio i koristio u posebnim prilikama, tu će imati sve što mu treba da neko vrijeme provede na sigurnom, uključujući konzerviranu hranu (sardine, mesni narezak, grah) dovoljnu za tjedan dana. Noć je uglavnom probdio, osluškujući smirivanje vlastitoga organizma, sve prigušeniju jeku egzotičnih bubnjeva, pokušavajući zamisliti kako se pod biokemijskom prisilom kristali napetosti tope, cijede u vidu ljepljive ružičaste sluzi i nestaju među oprugama madraca. S vremena na vrijeme je, poput relikvije, među prstima prevrtao fotografiju veličine kutije cigareta, iskrzanu na gornjem lijevom rubu: muškarac u mornarskoj majici, dječak gol do pojasa, muškarac drži ruku prebačenu preko dječakova ramena, vrhom kažiprsta dodiruje mu ispupčenu ključnu kost. Taj detalj gotovo mu izmami ironičnu grimasu i vrati ga početnoj sumnji – treba li vjerovati današnjim novinama? – a opet, pažnja mu nije pokleknula, niti mu je padalo na pamet odustati, jer veći dio pročitanog upućivao je na to da novinar crpi informacije iz prve ruke, sasvim je moguće kako su počinitelj i izvjestitelj uspostavili onu vrstu profesionalne solidarnosti koja potvrđuje pravilo da pisanje i nasilje mogu nastupati u bratskoj formaciji. Sa sunčanim naočalama i kapom za bejzbol na glavi Laufer je duže od tri sata sjedio na niskome kamenom zidu uz trotoar, djelomično zaklonjen grafitima išaranom nadstrešnicom na autobusnoj stanici. Bio je usredotočen na nekoliko kvadratnih metara s druge strane ceste, registrirajući okolnu vrevu metodom eliminacije. Nije mu smetala nepomičnost, nije mu opadala koncentracija, riješio je da će, ukoliko se zamisao izjalovi, narednih dana ponavljati isti postupak. Prije sedam ujutro u obližnjem je ugostiteljskom ćumezu uz kavu iskapio čašu pelinkovca da izbjegne moguće nevolje sa želucem, ostavivši pospanoj konobarici bakšiš veći od iznosa računa. U jednome trenutku tijelo mu se napne, osjeti tupe udare u vratnim žilama, nagonski stegne vilice, postane mu jasno da sutra neće morati dolaziti. Pozorno je promatrao i za manje od minute suoči se s nenadanim poklonom: okolnosti mu idu na ruku, sve bi moglo ispasti jednostavnije no što je predviđao. Ustao je, triput snažno udahnuo i izdahnuo, dlanom opipao monotoni reljef drške pištolja zataknutog za remen s leđne strane. Prešavši ulicu skrenuo je desno, laktom u prolazu okrznuo stup semafora, brzim koracima prišao tamnozelenom volvou, pogledao čovjeka na stražnjem sjedištu koji čita novine i bez premišljanja mu ispalio hitac u glavu.

Viktor Ivančić
Autor 5.3.2013. u 15:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija