Vratite Veležu oteti dom!

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 10.3.2015. u 11:32

Izdvajamo

  • Velež je simbolički stranac u vlastitoj zemlji, zato i klub siroče. Nasuprot njegovim, stoje simboličke vrijednosti drugih klubova sa etnosom u svome centru i uže sa neoplemićkim i neobegovskim fantazmama, sa onom antimodernističkom idejom identiteta što su ih devedesetih u svom antikomunističkom stavu donijele vladajuće političke oligarhije. Zato su drugi klubovi miljenici etnonacionalističkih režima.

Povezani članci

Vratite Veležu oteti dom!

Foto: šg

Velež se ne može vratiti na svoj Stadion pod Bijelim Brijegom zato što mu to ne dopušta onaj instrument golog nasilja koji se eufemistički naziva politikom

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Epoha u kojoj živimo je u savremenim promišljanjima određena uglavnom kao epoha prostora. S ovom bi konstatacijom mogla korespondirati činjenica da živimo i u epohi globalnih ratova, a rat je ništa drugo do li najekstremnije reorganiziranje prostora. Zapravo, prostor je osnova legitimiranja militarizma. Za to ne treba bolji primjer od Bosne i Hercegovine i Mostara koji je (poslije)ratnim rabotama koncipiran tako da bude podijeljen grad.

Koliko je ekskluzivizam podijeljenih teritorija sveprisutan svjedoči i činjenica da mu nije umakao niti sport. A o tome, dalje, svjedoči i činjenica da mostarski fudbalski klub Velež ni dvadeset godina nakon rata ne može da bude na svom stadionu.

I nema tu nikakve pretjerane filozofije. Stadion pod Bijelim Brijegom je postao jedan od temeljnih toposa Herceg-Bosne koja je nakon rata nastavila postojati kao parastruktura ili struktura iz sjene. A i kao prostor na kome recimo HDZ-ovi jurišnici dočekuju blagoglagoljivog Daria Kordića. U tom smislu i treba čitati priču o tome da Stadion pod Bijelim Brijegom više nije stadion fudbalskog kluba Velež.

predraglucic1

Predrag Lucić tvrdi da je to rezultat golog nasilja: “Velež se ne može vratiti na svoj Stadion pod Bijelim Brijegom zato što mu to ne dopušta onaj instrument golog nasilja koji se eufemistički naziva politikom. Iskreno, ne znam hoće li se taj Veležov povratak otetome domu ikada dogoditi, ali ako se dogodi, mislim da znam kakav on neće biti. Nikoga se neće protjerivati, ničiji se trofeji neće bacati u smeće, ničija se klupska povijest neće uništavati, niti će stadion i na sekundu funkcionirati kao sabirni centar. Jer ako bi se išta od navedenoga dogodilo, tada to ne bi bio Velež, barem ne onaj kakvoga pamtim.”

Ovaj je stadion postao egzemplar osvojene teritorije, a ti se egzemplari ne vraćaju. Drugim riječima, kada bi se dopustio povratak na stadion pod Bijelim Brijegom, pogotovo pod uslovima koje je naveo Lucić (da se niko ne protjeruje, niti da se nečiji trofeji bacaju u smeće) sve ono što Mostar drži kao podijeljen grad bi naprosto palo u vodu. Zato se oko ovog stadiona vode tolike borbe. Za one koji istrajavaju na aparthejdu i konceptu osvojeno-prisvojeno, ovaj je stadion ishodišni topos tog ratničkog identiteta. Za one koji Stadion pod Bijelim Brijegom vide kao opće dobro svih ljudi u Mostaru, bez bacanja trofeja i uništavanja ičije klupske povijesti, vraćanje pod Bijeli Brijeg bi značilo osnovu za budućnost Mostara kao nepodijeljnog grada. A baš je u tome problem. Jer, da se ne lažemo, podijeljeni grad nije želja samo hrvatskih političkih elita, već i bošnjačkih budući da je podjela najbolji jamac za pljačku i nezakonito bogaćenje. U podijeljenom gradu je lako biti “glavni baja”. Otuda se pitanje povratka Veleža pod Bijeli Brijeg može posmatrati kao jedan od prioriteta u Mostaru. Prije svega zbog činjenice da bi to značilo temeljitu i ideološku i prostornu reogranizaciju samoga grada, a samim time i kraj vladavine HDZ-SDA elita koje profitiraju na podijeljenosti. Za one koji insistiraju na podijeljenosti Mostara, Stadion pod Bijelim Brijegom je najjače simboličko mjesto tog njihovog novostvorenog poretka.

kazaz01

O ovoj sprezi govori i Enver Kazaz:

”Zašto Velež ne može igrati pod Bijelim Brijegom? Odgovor na ovo pitanje vodi ka ustroju Daytonske BiH. U njoj se vojna moć pretvorila u političku, a zemlja nezavršenog rata upravo je iz vojnih osvajanja izvukla principe svoje političko-administrativne organiziranosti. To znači da su vojna osvajanja u ratu 1992. – 1995. legitimizirana Daytonskim sporazumom, ali ne samo osvajanja, nego i ideologije koju su proizvele rat, baš kao i političke moći koje su ga vodile. Nepravda prema Veležu, strašna, nepojmljiva, ponižavajuća, krajnje antiljudska, samo je puki simbol takve logike ugrađene u Daytonski sporazum i legitimirane u institucijama sistema. Po svemu netipičan u današnjoj BiH, Velež istrajava na simboličkim vrijednostima prethodnog sistema, na onoj emancipatorskoj gesti koju je taj sistem imao u svom kosmopolitizmu, internacionalizmu, ideji ravnopravnosti, multikulturalizma itd. Te su vrijednosti suprotne onome što u svojoj getoizacijskoj fantazmi zastupaju aktuelne bošnjačke ili probošnjačke politike, a direktna su negacija getoističkih i seperatističkih fantazmi u onim hrvatskim i srpskim. Velež je simbolički stranac u vlastitoj zemlji, zato i klub siroče. Nasuprot njegovim, stoje simboličke vrijednosti drugih klubova sa etnosom u svome centru i uže sa neoplemićkim i neobegovskim fantazmama, sa onom antimodernističkom idejom identiteta što su ih devedesetih u svom antikomunističkom stavu donijele vladajuće političke oligarhije. Zato su drugi klubovi miljenici etnonacionalističkih režima. Nije to samo Zrinjski, mada u simboličkom pogledu on jeste možda najprivilegiraniji fudbalski klub. Jednostvano rečeno, Zrinjski simbol današnjeg, podijeljenog Mostara, a Velež onog predratnog u čiji identitet su se upisivali modernistički narativi prekodirani Titovim socijalizmom iz zadnje njegove liberalne faze.

Sve drugo u toj priči o Veležu i Bijelom Brijegu je administrativno-politička tričarija. To znači da bi najjednostavnijom odlukom vlasti, Velež morao biti vraćen na stadion kojeg su Mostarci i Mostarke podigle u radnim akcijama. To je stadion građana i građanki Mostara, pa time i Veležov. No logika vojne moći pretvorene u politiku tvrdi da je to stadion Zrinjskog, a da se u ovom fudbalskom klubu očituje tuđmanovska simbolička verzija hrvatskog nacionalnog identiteta. Tako se ispostavlja da je administrativno-pravna nepravda prema Veležu, zapravo političko-identitarna kazna. I tu staje svaka pamet, jer je mržnja kapilarno ugrađena u logiku sistema. Mržnja po svemu rasistička i baš zato djelotvorna, moćna, uvjerena da će prema njoj biti konstruirana ukupna budućnost. Zašto se, dakle, Velež ne može vratiti pod Bijeli Brijeg. Odgovor je – zbog mržnje, ozakonjene, institucionalizirane, pretočene u političku odluku i pravnu normu.”

U ovom smislu, problematika povratka Veleža pod Bijeli Brijeg se diže na nivo paradigme u cijeloj Bosni i Hercegovini. Princip povratka je zapravo princip narušavanja ratnih rezultata. Otuda tolike sabotaže tog projekta. Posebice kada je povratak zamišljen kao inkluzivan (otprilike onako kako Lucić vidi povratak Veleža pod Bijeli Brijeg).

dinoabazovic

Dino Abazović, potencirajući upravo paradigmatičnost ovog koncepta, kaže: “Mostar ponajprije, dakle nikako jedini, i ‘F.K. Velež’ ponajprije, također nikako jedini, eklatantan su primjer gdje smo danas i kako stojimo sa ekonomskim, socijalnim, i kulturnim kapitalom u Bosni i Hercegovni. Ovaj abecedarij iz kulturnih i društvenih studija, neutralan sam po sebi, žalosno je na primjeru upravo Mostara paradigmatičan po tome kako etnopolitike ‘kroje’ i fabriciraju novu realnost. Politički kapital, u konačnici zainteresiran samo za klasični, materijalni, ekonomski kapital, u potpunosti investiran u etnopolitiku i kolektivne identitete rezultirao je u tome da su socijalni i kulturni kapital u potpunosti obezvrijeđeni. Hoću reći, baš svaki primjer iz svakodnevnog života društvenih odnosa solidarnosti, tolerancije, otvorenog svjetonazora i prijateljskih odnosa i veza ‘među nama’ (dakle socijalni kapital) nema baš nikakvu političku relevanciju. Hoću dalje reći, svaki pokušaj institucionaliziranja kulturnog kapitala, od reforme obrazovanja do organiziranja sportskih i kulturnih manifestacija, konačno same proizvodnje i očuvanja kulturnih dobara (dakle kulturni kapital), ukoliko nije određen etničkim prefiksom i brzo pretočen u goli ekonomski kapital, nema baš nikakvu političku relevanciju. Tako nakon trijumfa etnopolitike u politici shvaćeno u užem smislu, očekivati je bilo da primat ‘etničkog’ zaposjedne i tradicionalno, ali i pogrešno shvaćene ‘nepolitičke’ arene – npr. sportske i kulturne. Alibi je to da se ustvrdi kako ‘eto mi političari nismo odgovorni, jer narod tako hoće!?’. A simbolički kapital? Ako je već iko zaintereseran za takvo šta, naročito kod generacija rođenih nakon Daytona, neka ga potraži u ‘Veležima’ mladosti svojih roditelja, ponajprije u Mostaru, ali nikako samo tamo.”

Na kraju se treba pitati: šta sve ovo konkretno znači za budućnost Mostara? Postoje dvije verzije budućnosti. Jedna je da se nastavi zatvaranje Mostara u njegove istočne i zapadne okove. Druga je da se grad otvori i to na jedan čudesan i neobičan način: da se otvori samome sebi.

curak1

Ovakav scenario je za našu priču izmaštao Nerzuk Ćurak:

“Godina je 2024. Na lokalnim izborima u Mostaru uvjerljivu pobjedu odnijela je Lista za ujedinjeni Mostar predvođena ljudima kojima nacija u registru vrijednosti nije najvažniji identifikacijski kod. Izbore su dobili na platformi izgradnje mostarske komune kao zajednice sposobne da nepogrešivo i bez ostataka protjera smeće sa ulica u kontejnere različitih boja; da ulice grada imenuje imenima koja ni u najdaljoj asocijaciji ne afirmiraju zločin i zločince iz bilo kog vremena, a može ta Lista sa katarzičnim konsenzusom dati ulicu Suletu Repcu, tu negdje oko Bijelog brijega, može ta Lista budućnosti raditi i stvarati uvjete da barem te godine ako ne prije, Velež se vrati u svoj starozavjetni hram i razvije bilateralnu suradnju sa Zrinjskim u novoj historiji koja trpi i različitu genezu nastanka i razvija pobratimstvo lica u nogometu a za one koji kiselo reagiraju na ovaj sportski internacionalizam jer im je pun kofer idealističkih tlapnji, ja ću se braniti Mudrim: idealizam strogo promišljen vodi ka realizmu. A ta buduća lista je realna barem onoliko koliko je nemoguća, a nemoguća je barem onoliko koliko je moguće ljudskim radom proizvoditi novu stvarnost, pa vidim kako Lista za ujedinjeni Mostar uprkos vladarima Tame opet konsenzusom stvara uvjete za zajednički obilazak mjesta gdje su bili logori u zadnjem ratu, za zajednički obilazak mjesta gdje su ubijani nedužni u svakom ratu a djeca raznih nacija zajedno slušaju svjedočanstva o zlu i pitaju svoje očeve: a šta si Ti radio u ratu tata? Nije ovo bijeg iz čemera sadašnjosti nego mi se ne da da iz ove postvarene stvarnosti tražim mogućnost povratka Veleža na Bijeli Brijeg – samo iz budućnosti, u kojoj uvijek stanuju neočekivane geste, sanjam povratak prognanih. A u ovom podzemnom svijetu koji sada vlada, očekivati povratak Veleža pod Bijeli Brijeg čekanje je Godoa. Ipak, godina koju prizivam nije daleko. Samo devet godina, devet godina do Bijeloga Brijega. Nije nemoguće. Budimo realni – pravimo nemoguće.”

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 10.3.2015. u 11:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija