Y U – T O P I J A

Goran Sarić
Autor 12.4.2015. u 08:57

Izdvajamo

  • Ali, točak istorije niti se može, niti treba zavrtiti unatrag. Uostalom, ni ono prije nije bilo savršeno. Daleko od toga. Ipak, lijepo je sanjati. Iliti, riječima sjajnog Brendana Perryja: I'm building my utopia.

Povezani članci

Y U – T O P I J A

Pa šta onda čekamo, nas čak 92 posto koji mislimo da je prije bilo bolje? Nema nam druge, nego u (omladinsku, radnu) akciju: kuke i motike u ruke, da čupamo korov! Vidim ga još iz aviona, svaki put kad letim iznad domovine. Jeben je taj tranzicijski korov. Opasni su šovinisti. Kad su oni stare prijatelje uspjeli zavaditi … Duboko je njegovo crno korijenje.

Piše: Goran Sarić

Sinoć sam na YouTube opet odgledao izvrsni dokumentarac “Once brothers” (Bila jednom jedna braća), o prijateljstvu dvojice, uz Kukoča i Rađu, ponajboljih ex-YU košarkaša iz čuvene generacije osamdesetih i devedesetih godina prošog stoljeća: Vlade Divca i pokojnog Dražena Petrovića. Film je ovdje već privukao dosta pažnje, mada će u Zemlji Lala i Kanala biti javno prikazan tek ovog vikenda.

Ovako nešto odavno nisam vidio:

http://topdocumentaryfilms.com/once-brothers/

Neću otkrivati puno detalja, samo ovo: nekadašnje veliko prijateljstvo je, po riječima gotovo svih učesnika u filmu, u Americi je naprasno prekinuo upravo Dražen Petrović. Učinio je to, barem dijelom, i pod pritiskom od “kuće”, to jest iz Hrvatske. Jer kako, pobogu, da se i dalje druže “agresor” i “žrtva”? Pa makar su do tada bili veliki prijatelji i još veće zvijezde NBA, a u balkanskom ratu “ni luk jeli, niti mirisali”. No, mladi Šibenčanin tom pritisku niti je znao, a možda ni htio da se odupre. Tako je jednog dana, jednostavno, naprasno “prekrižio” svog druga iz “plave” reprezentacije. Na žalost.

Tako je još jedna lijepa priča iz bivše Juge otišla u prah i pepeo, a Draženovom strašnom nesrećom u automobilskoj nesreći nestala je i posljednja šansa da se tu nešto popravi. A ne bi bilo nemoguće – sjetimo se samo svađanja-pa-mirenja čuvenih “partizana”, Bate Živojinovića i Borisa Dvornika!

No, to je samo jedna od storija koje su pratile raspad Jugoslavije. A je li trud sada, dvadeset godina poslije, po mišljenju stanovnika na njenom tlu novonastalih država vrijedio truda? Pogledajmo malo, tražeći odgovor na to pitanje, rezultate velike ankete Je li nam nekad bilo bolje, u kojoj je portal MojeVrijeme.hr ispitao više od 2200 osoba starijih od 45 godina iz Hrtvatske i Bosne i Hercegovine. Ta starosna granica je određena zbog toga što je bilo važno da u njoj učestvuju ljudi koji su svjesno doživjeli, što znači: živjeli, odrastali, radili… socijalističku Jugoslaviju. Kolokvijalni naziv ankete je veoma indikativan: Jugovina anketa.

Pa da vidimo šta sredovječni muškarci i žene iz susjednih državica sad misle o staroj, mnogima tada omraženoj državi – zbog koje je, eto, vrijedilo raskidati stara prijateljstva – a šta o njihovim novim “kućama”.

Pođimo od BiH. Uopšte me nije iznenadilo što većina uopšte ne krije da su jugonostalgičari. Ali to da ih se čak 87 posto slaže da povratak na jednopartijski sistem ne bi nužno značio nazadak, to zaista nisam očekivao! Doduše, za 26 posto ispitanika je važno koja bi tada stranka bila na vlasti, ali opet… Ubjedljiva većina bi bez ikakve dileme opet mogla živjeti u jednopartijskom sistemu.

Mislite da je u (sredovječnih) Hrvata drugačije? Rogac! I tu skoro tri četvrtine (74 posto) ljudi s ozbiljnim iskustvom života u SFRJ veli da bi, pod određenim uslovima, mogli ponovno živjeti u takvom društvu. “Tek svaki peti ispitanik (21 posto) je kategorički ustvrdio da ne bi mogao živjeti u jednoumlju“. Završen citat.

   E, moj Franjo, da sad ustaneš: ni poleta, ni entuzijazma, ni HAŠK Građanskog, ni onijeh Hrvata…

A koje stvari se najviše cijene iz u krvi i ognju uništene države: zaposlenost (86 posto), obrazovanje (85 posto), javno zdravlje (83 posto), prijateljstvo i ekonomska sigurnost (82 posto) … I tu su Bosanci i Hrvati na istim “talasnim dužinama. I za Hrvate su, naime, posao i (besplatno) zdravstvo ubjedljivo najvažniji “atributi” poželjne države.

A mane, sada i ovdje? Danas je, slaže se većina, puno više korupcije. S ovim se ne slaže tek jedan (1) posto ispitanika To su vjerovatno, upravo konzumenti korupcije, oni kojima nosite peškeš, cekere i koverte.

Danas je, razumije se, mnogo teže i naći posao. Potrebne su mnogo jače veze, deblji buđelari, a radi atmosfera na radnom mjestu je, tvrdi ubjedljiva većina ispitanika, mnogo gora nego prije skoro četvrt vijeka.

Za naše susjede posebno je osjetljivo pitanje ljetovanja. Imaju, a nemaju more! Njih čak 71 posto ne može sebi priuštiti odmor na plavom, ali sve manje njihovom Jadranu. Taj postotak je u Bosanaca i Hercegovaca još veći. Ali mi skoro da i nemamo more, pa nemamo za čim ni žaliti.

Kad se sve ovo, plus sveopšti osjećaj nesigurnosti i brige za djecu, uzme u obzir, onda nije čudno što se većina ispitanika – i nakon svih, što bi rekla pjesma, kleveta i laži – pozitivno izrazila o liku i djelu Josipa Broza: u BiH 65, a u Hrvatskoj, ipak visokih 40%. Za ovu drugu zemlju je posebno značajno napomenuti da Tita pozitivnom osobom smatra i čak trećina vjernika. Kuhariću, Kuhariću, po, po, po – pokislo to perje!

Na kraju ove male rekapitulacije još jedan kuriozitet. Nezadovoljstvo stanjem u novim državama je toliko loše da bi ga mnogi popravljali, vjerovali ili ne – omladinskim radnim akcijama!

“Čak 85 posto građana BiH starijih od 45 godina je za povratak omladinskih radnih akcija i društveno korisnog rada.” Doduše, kod naše “braće po nevolji”, Hrvata, tako misli “samo” 73 posto ispitanika.

Saberi, oduzmi, ne možemo da ne zaključimo: E, moj Dražene i Vlade, moj brko-Borise i Bato Životinjo, oko čega ste se vi sporili!

Pa šta onda čekamo, nas čak 92 posto koji mislimo da je prije bilo bolje? Nema nam druge, nego u (omladinsku, radnu) akciju: kuke i motike u ruke, da čupamo korov! Vidim ga još iz aviona, svaki put kad letim iznad domovine.

Jeben je taj tranzicijski korov. Opasni su šovinisti. Kad su oni stare prijatelje uspjeli zavaditi … Duboko je njegovo crno korijenje.

Ali, točak istorije niti se može, niti treba zavrtiti unatrag. Uostalom, ni ono prije nije bilo savršeno. Daleko od toga. Ipak, lijepo je sanjati. Iliti, riječima sjajnog Brendana Perryja: I’m building my utopia.

 

 

 

 

Goran Sarić
Autor 12.4.2015. u 08:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija