Zagreb, izborni lakmus-papir

Marijan Vogrinec
Autor 2.6.2020. u 13:04

Zagreb, izborni lakmus-papir

Tko god i kako god (relativno) pobijedi na parlamentarnim izborima u RH 5. srpnja 2020. i uspije formirati vlast, tzv. stabilnu saborsku većinu, bit će u sranju kakvo se sada još ne dâ ni zamisliti. I ne samo/isključivo zbog Pascalovog zakona primijenjenog na ekonomiju već i zbog dugotrajnog unutarnjeg ekonomskog nereda. Ravnateljica uglednog Ekonomskog instituta u Zagrebu Maruška Vizek tvrdi da je Hrvatska već uvjerljivo zakoračila u recesiju: „Mi ekonomisti uvijek više volimo gledati tromjesečne stope, nego godišnje, jer su desezonirane. Tako gledano, pad iznosi 1,2 posto i tehnički smo od prvog tromjesečja u recesiji. Jako smo usporili u četvrtom kvartalu prošle i prvom ove godine. Najgore je tek pred nama. Sada je nezgodna okolnost kako će tehnička vlada osigurati ovu ogromnu količinu novca. Očekivala sam detaljan plan financiranja, koliko novca imamo do kraja godine pa onda mjere. Mi smo išli obrnuto. Uz financijsku, postoji i politička nesigurnost. Što se tiče europskog novca, tu svi pričamo u kondicionalu, a ne u futuru. Ne znamo ni kako EU misli to financirati, a čuli smo i odiozne teze o vlastitom prihodu EU-a što znači gubitak fiskalne neovisnosti“ 

Marijan Vogrinec

Ako će Slavonija i Dalmacija biti izborna poprišta na kojima će se voditi glavne bitke triju valjda jedinih političkih vojskâ što samostalno prelaze izborni prag – HDZ, SDP i Domovinski pokret Miroslava Škore – Zagreb će jamačno biti lakmus-papir što će pokazati relativnog pobjednika među ponuđenim kiselim i lužnatim obećanjima. Koja se ionako u bitnom neće ostvariti jer su napametna, nerealno, prozirno populistička, neutemeljena na raščlambi gospodarske i društvene zbílje samonedostatne države što će najesen/nazimu – svi su izgledi – kritično uletjeti u tzv. pandemijsku recesiju težih posljedica od krizne 2008. i desetak pratećih godina. Neki kažu: obećanje ludom radovanje, ali svejedno hlebinci uvijek iznova nasjedaju na isti politikantski štos. Daju glas onima kojima će netom po izboru psovati i mater i svu bližu i daljnju rodbinu. Takvi smo kakvi smo, nema pomoći, kao ni u tomu da su nam za sve svoje nevolje uvijek krivi – drugi. Jedanput Srbi i komunisti, drugi put pokvareni političari, klimatske promjene i gramzljivi poslodavci, treći put…

Po Blaise Pascalovom zakonu (spojenih posuda), neće biti moguće da globalni ekonomski giganti padnu na koljena ili im gospodarstva gadno zatrokiraju, a hrvatski restlovi restlova za tzv. socijalističkog mraka treće industrijski srednjerazvijene europske zemlje ostanu pošteđeni. Unatoč uspjesima RH u epidemiološkomu hrvanju s bolesti SARS-CoV-2, koji su bolji od znatno većih zemalja i jačih zdravstvenih sustava u Europi i šire u svijetu, stanje gospodarskog zdravlja Bijedne Naše među najgorima je, ako ne i najgore među zemljama članicama Unije. Pandemijska će kriza, očekuje se, dramatično pogoršati gospodarsko – time i opće društveno, socijalno, političko, etc. – stanje u zemlji pa će najveći dio predizbornih obećanja svih stranaka odreda ostati na vrbi svirala. Sada tehničkom premijeru i šefu HDZ-a Andreju Plenkoviću to je – a ne bi priznao ni pred streljačkim vodom – glavni razlog za raspuštanje tzv. Visokog doma i provociranje parlamentarnih izbora cca pola godine prije isteka zadnjeg roka, 15. prosinca 2020. Pobijédimo sada, poslije što bude…

Pandemijska je kriza na više od dva mjeseca gotovo potpuno zaustavila gospodarski život u zemlji i, možda najbolnije za državu čak 20-postotno ovisnu o turističkom priljevu – ove predsezone/sezone/postsezone ostala bez najmanje deset milijardâ eura prihoda od stranih gostiju. Od cca 12 milijardâ turističkih eura na godinu, 11 milijardâ potroše samo strani gosti i tek milijardu domaći. Ove godine, zbog tzv. nove normalnosti i zaraze koja se vjerojatno samo malo pritajila„ pa će epidemiološka strogoća biti pričuvna inačica, ni domaći turisti neće u gomilama navaliti na plavi se Jadran talasa, gdje se u tzv. socijalističkomu mraku pretežno odmarala radnička klasa. Tim više – nemaju ni razloga navaliti – jer turističkim i inim  poduzetnicima ne pada na um sniziti cijene usluga, smještaja, prijevoza, dodatnih sadržaja, etc. Prema najcrnjim predviđanjima nekih ekonomskih analitičara, najesen će se Hrvatska suočiti s grubom istinom o cca pola milijuna nezaposlenih, pravom socijalnom bombom i tragičnom enigmom otkud platiti egzistencijalne posljedice pandemijske krize, održati kakav-takav ekonomski balans na samom rubu recesijske katastrofe. Neki pak najavljuju sasvim izvjestan već najesen – treći bankrot tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene.

Poduzetniku, ne radniku – zašto?

Ovih predizbornih vrućih dana svakojakog politikantskog prostakluka, laži i objeda bez pokrića, prezaposleni sada već tehnički ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović priznaje da se vlada „preračunala“ u travnju i svibnju, pa s 40 milijardâ kuna poticaja tzv. realnom sektoru pokušala spasiti cca 600.000 radnih mjesta u djelatnostima kojima je zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 sasvim zabranjen rad ili drastično ograničen te su ostali bez prihoda i bili prisiljeni otpuštati radnike. Unatoč tomu što je država za svako to radno mjesto plaćala poduzetnicima po 4000 kuna mjesečno, ipak je blizu 30.000 radnika, mahom sezonaca u ugostiteljstvu, turizmu, građevini, etc. završilo na burzi rada. Na burzi rada je trenutno 158.000 nezaposlenih. Samo premijer Plenković znâ zašto taj novac – 4000 kuna po radniku na čekanju blažih epidemioloških mjera – nije izravno uplaćivan na račune radnika, kao u Njemačkoj i još nekim zemljama, a ne poslodavcu koji je mogao i jest u nekim slučajevima vrtio velike svote namjenskog novca – nenamjenski. Navodno je zato 10 milijuna kuna vraćeno u proračun.

U srpnju će se broj „abonenata“ na tih 4000 kuna smanjiti s 600.000 na 80.000-100.000 s tim da se odluke o broju donose iz mjeseca u mjesec. Kakva je sudbina 500.000 radnih mjesta iz „preračunane“ kvote? Nema šanse da će  gotovo već sasvim ukinuta epidemiološka strogoća i živost u gospodarskom sektoru tako brzo nadoknaditi enormne gubitke što se mjere desetcima milijardâ eura i prestrukturiranim poslovnim politikama. Po Aladrovićevim riječima, tehnička vlada i njegovo ministarstvo imaju te alate da do formiranja novih vlasti na osnovi izbornih rezultata reagiraju na sve promjene/poremećaje na području rada i (ne)zaposlenosti. Otkud novac, pitanje je nad pitanjima i vjerojatno na to još ne zna odgovoriti ni sada već tehnički državni blagajnik Zdravko Marić. Aladrović tvrdi da to „nije nepredviđeno“, pa će muljati nešto predizborno magnetično kako je tu i interventni, tzv. helikopterski novac EU-a iz pandemijske interventne kvote od kojih 750 milijardâ eura namijenjenih svima u Uniji, jer nema zemlje čija ekonomija i životni standard građana nisu više ili manje pandemijski ruinirani. I normalno je da HDZ-ova vlast mora predizborno činiti svakojake populističke vratolomije ne bi li se dodvorila biračima.

Kad govorimo o financijskom učinku potpore gospodarstvu u lipnju, koja će se iskoristiti u srpnju“, kazao je tehnički ministar Aladrović novinaru Nove TV Mislavu Bagi, „govorimo o svoti do 400 milijuna kuna. Za te se mjere neće dirati u državni proračun. Očekujemo nešto manje korisnika te pomoći jer se u svibnju počela otvarati ekonomija tako da ćemo iz internih rezervi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje moći isfinancirati tu mjeru. Ako se procijeni da se mora još pomoći gospodarstvu, pogotovo očuvati najkritičnije grane, bit će dodatci. Ne očekujem masovan dolazak nezaposlenih na burzu. Svaki dan pratimo što se događa na burzi rada. U sljedećem razdoblju ići ćemo i na skraćivanje radnog vremena što bi moglo biti zanimljivo poslodavcima budući da bi radnicima platili samo za pola radnog vremena koliko su odradili, a država bi im nadoknadila do pune plaće. Osobito u prerađivačkoj i prehrambenoj industriji.“

E sad, radiš četiri sata, a plate ti osam sati? Gdje toga ima? Nema ni u komunizmu iz najsvjetlijih marksističkih utopija, a bilo bi u Bijednoj Našoj koja ekonomski već desetljećima od prevratničko-ratnih 1990-ih gmiže na koljenima? Otkud novac za takvo što rodijačko-ortačkim kapitalizmom impregniranim HDZ-ovim predizbornim utopistima? „Novac za te mjere je predviđen programom Europske komisije“, obmanjuje Aladrović javnost. „Za Hrvatsku je predviđeno u ovom trenutku 400 milijuna eura. Taj novac bi Europska komisija trebala predstaviti idućeg tjedna i tada ćemo više znati o tomu. Taj novac je inače zamišljen kao zajam i brzina dobivanja tog novca će biti dovoljna da možemo utjecati na gospodarstvo. Kad je riječ o 100 milijuna eura koje Hrvatska još nije dobila iz EU-a, treba reći da smo predali svu dokumentaciju i zatražili i dodatnih 100 milijuna eura. Za tu mjeru ćemo iz Unijinih fondova iskoristiti oko 200 milijuna eura. Novac će doći vrlo brzo tako da neće biti problema likvidnosti.“

Da ta bajka nije iz usta mlađahnog hadezeovca iz zadnje rekonstrukcije vlade zbog korupcijski kompromitiranih ministara i da nije u predizborno doba kada se HDZ hvata i za najbeznadniju slamku spasa pred virovima i zdesna i slijeva, netko bi se još mogao nečemu i ponadati, ali ovako je – tragikomično. Nikakav europski novac Bijednoj Našoj niti je rezerviran niti u zemljama članicama Unije tzv. prve i druge brzine itko uopće doživljava spas hrvatskoga tzv. gospodarstva kao bilo kakav prioritet. To što je Plenković u ime europučana pregovarao i zaslužan je za izbor bivše njemačke ministrice obrane Ursule von der Leyen za čelnicu Europske komisije – i debelo se zamjerio ne samo Nizozemskoj i Francuskoj – nije nikakvo jamstvo za iole povlašteniji tretman u podjeli europskog novca. Von der Leyen se revanširala hrvatskom članu obitelji europučana time što je na jedno od osam potpredsjedničkih mjesta – istina, za izmišljen resor demokracije i demografije, sic transit – izabrala HDZ-ovu Dubravku Šuicu. Nastavnicu engleskog i njemačkog jezika, čiji engleski ismijavaju svi koji uistinu vladaju tim izričajem, opterećenu teškim imovinskim i inim kontroverzama. No, to je već druga, dugačka i za RH vrlo tragična priča.

Naravno da i tehnički premijer predizborno farba tunele samohvalom kako je, eto, baš on zaslužan za izbor Von der Leyen na tron „europske vlade“ i zahvaljujući baš njima dvoje, eto, te hrvatskom predsjedanju Unijom – prešućuje, krajnje nevidljivom i neproduktivnom – Bijedna Naša ima tu „čast“ da joj europski tzv. helikopterski novac, je li, pada s neba u neograničenim količinama!? Samo treba u neko doba noći zvrcnuti: „Hej, Ursula, čuj, trebam toliko i toliko eurića do tada i tada! Može?“ A s druge strane „žice“ umilan glas: „Ma kako ne, Andrej, za tebe i Hrvatsku sve! Evo i 100 milijuna eurića pride! Nek’ ti se nađe, znam s kim imaš posla!“ U Banskim se dvorima, s predizborno jakim razlogom, bagatelizira gruba činjenica kako se Austrija, Nizozemska, Danska, Švedska i još neke što u blagajnu EU-a uplaćuju više no što iz nje dobivaju oštro protive podjeli zajedničkih pandemijskih eura dijelu siromašnih zemalja, pa i RH.

Država financirala likvidnost

Potpredsjednik SDP-a i bivši ministar financija u koalicijskoj vladi Zorana Milanovića (2012.-2015.) Boris Lalovac kazao je televiziji N1 Hrvatska u vezi s europskim milijunima/milijardama eura Bijednoj Našoj da „Andrej Plenković ima svoju perspektivu, ali ta je utakmica daleko od dobivene. U Europi se vode brojne bitke. Tko će mu samo tako dati novac!? Bio je problem i s euroobveznicama. Austrijanci su već stavili ogradu. Još je puno utakmica ispred nas. Nema helikopterskog novca. Samo jedan dan zatvorenoga gospodarstva košta Hrvatsku milijardu kuna, a ovo što je dosad plaćeno došlo je kroz mirovinske fondove, taj dio novca koji je oslobodio HNB. Pogledajte koliko su malo povukli iz EU-a za projekte i nisu koristili za plaće. Možda će dobiti naknadno, ali prvi dio likvidnosti je financirala sama država.“

Sada već tehnički ministar financija Zdravko Marić tvrdi da će „Hrvatska učiniti sve da zemlje poput Austrije ne stanu na put 10 milijardâ eura namijenjenih našoj zemlji“. I on je predizborno jako euforičan kad se radi o „velikom novcu iz EU-a koji čeka Hrvatsku“. Ma što čeka, samo što nije tu i nikakva Austrija, Nizozemska i takve europske tvrdice kojima nije do načela solidarnosti i uzajamnosti neće stati na put Bijednoj Našoj. A RH godišnje plaća Uniji 3,5 milijardâ kuna ili cca pola milijarde eura članarine (jedan posto BDP-a), a uskoro će sedam milijardâ kuna ili milijardu eura (dva posto BDP-a). Je li vjerovati Plenkoviću kada tvrdi da RH povlači iz EU-a više novca no što uplaćuje, pa joj se članstvo itekako isplati i onda to argumentira podatcima o postotcima/vrijednosti ugovorenih projekata što ne daje cjelovit uvid u (ne)uspješnost državne politike u tom području? U razdoblju od 1. srpnja 2013. do 1. travnja 2019. uplaćeno je u europski proračun 19,7 milijardâ kuna, a iz njega je u RH stigla 34,1 milijarde što bi značilo da je država u plusu 14,4 milijarde ili 1,9 milijardâ eura. Plenković i njegove uzdanice likuju, puna šaka brade! Vidite kako je dobro biti u EU i samo će na nekoliko puta ponovljeno novinarsko pitanje sebi u bradu pak priznati kako je više od 80 posto ukupnih investicija ovisno upravo o europskom novcu. Domaća ulaganja? Domaća dodana vrijednost?

Što bi bilo da, recimo, ni nakon desetak godina sramotne čekaonice RH nije 1. srpnja 2013. napokon postala 28. članicom te zajednice? Vrag će znati što bi bilo kad bi i ako bi bilo. Tek, prvaci pobjedničkog tzv. light HDZ-a s nedavnih unutarstranačkih izbora ne bi tako olako razglabali o razlozima zašto je Bijedna Naša – npr. za gotovo pet godina HDZ-ove vlasti – i dalje zadnja u Uniji po isplatama iz europskog proračuna što 1,9 milijardâ eura plusa ne čini nikakvim postignućem za ponos i diku uoči bilo kojih domaćih izbora. Naime, Hrvatskoj je u financijskom razdoblju 2014.-2020. stavljeno na raspolaganje 10,7 milijardâ eura, a iskorišteno je cca 2,3 milijarde ili tek 21 posto. Europski je prosjek 30 posto. Tko je kriv što je Bijedna Naša – europska fenjerašica? Kako se u tom svjetlu čine Plenković-Marićevi hvalospjevi uspjesima, je li, „najuspješnije dosad vlade Andreja Plenkovića i HDZ-a“? Koja ekipa juriša na novi mandat u Banskim dvorima i na novu tzv. stabilnu saborsku većinu baš obećanjem kako će u sljedeće četiri godine razvojno podići RH istim reformama što su ih najavili u prethodnom programu „vjerodostojno“. Previše ofucano i licemjerno? Itekako.

No, pali u dijelu biračkog tijela u pasivnim krajevima što se hvali da će „glasati za HDZ bio na listi i sâm magarac“ njuškom i ušima. Takvima baš ništa ne znači uhićenje i istražno pritvaranje bivše gradonačelnice Knina Josipe Rimac i šake HDZ-ove sitneži u aferi vjetroelektrane niti ih može fascinirati „veliki uspjeh vlade Andreja Plenkovića“ u suzbijanju epidemije virusa SARS-CoV-2 ili Plenkovićeva polit-svjetonazorska „ljubav“ s Ursulom von der Leyen zbog koje će Bijedna Naša inkasirati velike svote tzv. helikopterskog novca za ozdravljenje nepostojećeg, manje-više, hrvatskoga gospodarstva. Takvi izađu i glasaju. Hercegovci s dvojnim državljanstvom stoje pred biralištima od praskozorja, i to u četveroredima. Znaju zašto moraju izaći i zašto mora HDZ dobiti izbore u 11. izbornoj jedinici totalitarnom izlaznošću od 147 posto! Sic transit. Da nije tako, vraga bi Andrej Plenković javnim milijunima hrvatskih poreznih obveznika pokrivao netransparentne dugove mostarske bolnice, npr.

„Hrvatska će učiniti sve što može (birokratska beznačajnica za – neće učiniti ništa, op. a.) da zemlje poput Austrije (je li, Nizozemska, Danska, Švedska, etc., op. a.), koja se protivi prijedlogu Europske komisije o fondu od 750 milijardâ eura za oporavak gospodarstva zemalja pogođenih pandemijom, ne stanu na put prema deset milijardâ eura što su namijenjene Hrvatskoj. Kad je riječ o proračunskoj ovisnosti o turizmu, u lipnju očekujemo izlazak na međunarodno tržište. Kamatne stope su nešto veće od dva posto, a na domaćem niže od jedan posto. Ono što je važno jest da u lipnju imamo čitav niz stvari za platiti. Krenut ćemo na početku mjeseca od mirovina, a nakon toga mogu najaviti da 12. lipnja počinje povrat poreza na dohodak. Novac za sve to već je uračunan u proračunu, kao i novac za zaduživanje. Planirano je još i prije rebalansa jer imamo dospijeće međunarodne obveznice 10. Srpnja u iznosu od 1,250 milijardâ dolara. Kamata je na tu obveznicu prije deset godina bila 6,5 posto, a sada ćemo ju refinancirati s kamatom cca dva posto.“

Zdravko Marić – doduše, ima neke repove iz rada u bivšem Agrokoru i uspio je preživjeti žestoke oporbene inicijative za smjenom – najčvršća je karika Plenkovićeve vlade i dokazano umješan državni blagajnik, pa ga je Plenković razložno stavio za nositelja HDZ-ove liste u V. izbornoj jedinici i sigurno će dobiti povjerenje birača za prolaz u tzv. Visoki dom. Kasnije je ključno hoće li HDZ ili SDP biti relativni izborni pobjednik te tko će i kako sastaviti kadrovsku križaljku na vrhu vlasti. No, rekosmo, ključna bitka za relativnog izbornog pobjednika vodit će se u Zagrebu. Apsolutni parlamentarni pobjednik, kadar samostalno vladati, moguć je koliko i premijera „Hrvatskog Fausta“ Slobodana Šnajdera u središnjem, zagrebačkom HNK-u, sa Zlatkom Hasanbegovićem i Miroslavom Škorom u počasnoj loži. Pretežno intelektualni Zagreb, ali i onaj tzv. srednjoslojni dođoškog profila – pravih purgera već odavno nema! – mogao bi presuditi družbi koja je nasanjkala građane teško postradale u razornom potresu 22. ožujka 2020. (magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru) jer obnova još nije počela, a poseban zakon o obnovi Zagreba gurnut je za jesen.

Damoklov mač – obnova Zagreba

Koja će vlada tada stolovati u Banskim dvorima? Hoće li ili neće donijeti zakon o čijem se sadržaju nisu mogli složiti premijer Andrej Plenković, HNS-ov potpredsjednik vlade i ministar graditeljstva Predrag Štromar te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić? Budući da je obnova odokativno procijenjena na 42 milijarde kuna i kako će trajati desetljećima – vlada RH je neodgovorno propustila tražiti makar dio tog novca u Bruxellesu i upregnuti u taj krucijalan hrvatski interes Plenkovićevu prijateljicu iz EPP-a Ursulu von der Leyen – sve je zapelo na tomu tko će upravljati novcem za obnovu: država ili Grad Zagreb. To nitko neće priznati, ali iskustva u tom smislu su vrlo loša. A tu sitnicu – upravljanje novcem za obnovu – red je, je li, zapisati u zakon, pa… Nema veze što za tri-četiri mjeseca dolaze hladne jesenje kiše, hladnoća i magla, zima i studen, a deseci tisuća ljudi u samom središtu Zagreba i istočnoj okolici nema krov nad glavom? Dok su se Bandić i Štromar svađali i osporavali jedan drugog, obnova je bila na čekanju, postradali čak nisu smjeli sami ništa popravljati, jer se čekalo statičare, trčalo za kojekakvim papirima i dozvolama, a cijele najugroženije obitelji smještalo u Studentski dom „Cvjetno naselje“ u sobičke od par kvadrata… Banke – a odreda su sve kćeri stranih majki – inertno i dalje još stoje sa strane i ne odobravaju povoljnije zajmove. Obnova Zagreba je Damoklov mač nad političkim glavama.

Država i Grad Zagreb mogli su i usred epidemiološke strogoće pokrenuti svojevrstan tzv. new deal, javne radove u obnovi stradale metropole, pa organizirati investitore, privući novac, angažirati namjenske fondove EU-a, zaposliti ljude koji su zbog epidemije otpuštani s posla, etc. Više od dva mjeseca ništa. Doduše, Bandićevi privatni poduzetnici nešto su pak čačkali po krovovima i kupili šutu s nogostupa, sukobljavali se ljudima iz oštećenih stanova, a politika se iz Grada i države bavila politikom na taj način da se pandemijska kriza zlorabila u svrhu predizborne promidžbe HDZ-a kako bi sada, eto, Plenković mogao zasluge pripisati isključivo sebi i svojoj stranci te ih isticati kao adut koji jamči izbornu pobjedu. Taj nesretni zakon o obnovi Zagreba, je li, nije se mogao donijeti ni dva mjeseca prije no što je raspušten Deveti saziv parlamenta, a tzv. lex Agrokor brzinski je donesen za par dana eda bi mala skupina domaćih i stranih „spasitelja bankrotiranog koncerna“, Plenkovićevih i prijatelja vladine potpredsjednice i ministrice gospodarstva Martine Dalić zgrnula u privatne džepove stotine milijuna i eura i kuna.

Ta nevjerojatna muljaža u/zbog/oko potresom razorenog Zagreba mora se u izbornoj hrvatskoj metropoli gadno osvetiti i Andreju Plenkoviću i Milanu Bandiću. O HNS-u i Predragu Štromaru, novom predsjedniku te kritično kompromitirane stranke suradnjom s HDZ-ovom – kako ju je nazivao bivši stranački šef Ivan Vrdoljak – „Titanik vladom“ da se i ne govori. Em se HNS kukavički prodao HDZ-u, a birači su mu dali glasove za koaliciju sa SDP-om, em je iznevjerio na povjerenoj mu izradi zakona o obnovi Zagreba i, pogotovo, na kurikularnoj reformi školstva plus lošem vođenju tog sustava u dva najkritičnija mjeseca pandemijske krize u RH. Kako će se Plenković kao nositelj HDZ-ove liste provesti u I. izbornoj jedinici, koja obuhvaća zagrebačko središte, najviše stradalo u potresu, gdje će ga čekati i prvaci svih drugih važnijih opcija? Kao bos po trnju i zalog nečasne suradnje s Bandićem? Čovjekom s valjda najviše optužnica za korupciju, nepotizam, klijentelizam i sva moguća zla u 20 godina rodijačko-ortačkog upravljanja Zagrebom, s gotovo 10 milijardâ kuna javnog novca, koliko i sve jedinice lokalne/regionalne samouprave u RH zajedno?

Ako to može biti neka poučna paralela, Kolinda Grabar-Kitarović je pala u drugomu krugu predsjedničkih izbora upravo zato što se izblamirala koketiranjem s Milanom Bandićem. Maloumno do te mjere da je inatljivo „našemu Milanu“ (kako mu je svojedobno tepao Radio Sljeme, sic transit) donijela u restoran rođendansku na kojoj se kočio državni grb, pjevala s njim i poručila javnosti da će mu nositi kolaće i u zatvor bude li osuđen zbog niza navodno kriminalnmih djela. I ode drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje pa upravo da je hodala na svojim umjetnim trepavicama! Ode. Plenković nije ništa naučio iz toga?

A kako će se Bandić provesti zbog toga što je svojim tzv. žetončićima držao „Titanik vladi“ i Plenkoviću glave iznad vode, i zato što se osobnim negativnim odnosom prema Zagrebu i Zagrepčanima gadno zamjerio svima s makar dva zrna soli u glavi? U 20 godina i šest mandata, Bandić nije riješio Zagrepčanima ključne probleme – npr. promet i zbrinjavanje otpada – nego se bavio skupim, a ćoravim poslovima: neprepoznatljivim spomenikom Franji Tuđmanu, fontanama, seljakanjem golemog raspela s Hipodroma na Savski nasip, devastiranjem Cvjetnog trga, nepotizmom i klijentelizmom, uzimanjem stranih kredita za mutne potrebe, etc. Ako su Zagrepčani nezadovoljni svojom gradskom vlašću, a jesu, to bi se moglo na izborima preliti na Plenkovića i HDZ i eto belaja za šefa „najuspješnije hrvatske vlade dosad“. Ma što dosad, u povijesti. Nije čudno da će SDP-ova tzv. Restart koalicija predizborno udariti upravo u tu najslabiju točku: derati iz sve snage i združene političke pameti po Plenkoviću i HDZ-u zbog zanemarene obnove Zagreba i promiskuitetnog deala s Bandićem.

„HDZ ionako nikada nije dobivao izbore u Zagrebu, a tek sada potpuno na to može zaboraviti“, objavljuje jedan portal mišljenje bliskog suradnika šefa SDP-a Davora Bernardića. „Ne radi se tu samo o nama. Na Zagreb jurišaju i Most i Škoro sa svojim ljudima tako da zapravo Plenković nema od kuda vući glasove ni sa desnice ni iz centra.“ Ima li onda smisla držati ili barem pretpostaviti izvan svake sumnje da će Zagreb biti lakmus-papir skorašnjih parlamentarnih izbora u Bijednoj Našoj? Itekako. Ako je suditi po Plenkovićevom odabiru nositelja HDZ-ovih listâ u 11 izbornih jedinica, nema iznenađenja u odnosu na proklamirana postignuća „najuspješnije vlade dosad u RH“. Osim Marića u V. i sebi pridržane I. izborne jedinice, Gordanu Jandrokoviću je udijelio II., Žarku Tušeku III., Ivanu Anušiću IV., Davoru Božinoviću VI., Tomi Medvedu VII., Olegu Butkoviću VIII., Ivanu Malenici IX., Viliju Berošu X. i Zdravki Bušić XI. S tom vojskom, plus neki isluženi (npr. Marijana Petir) i otpisani likovi iz drugih „svjetonazorski  i programski srodnih“ (sic transit), zapravo uhljebničkih političkih opcija – koje samo preferencijalni glasovi mogu vratiti u politički život na unosnim  državnim apanažama – Andrej Plenković juriša na relativnu pobjedu.

Recesija je već počela

Bivši šef gubitničkog stožera Kolinde Grabar-Kitarović, Ivan Anušić, te kompromitirani policijski ministar zbog nasilja na izbjeglicama/migrantima Davor Božinović imaju se suprotstaviti u Slavoniji domovinskopokretnim janjičarima Miroslava Škore i SDP-ovim resetirerima plus veteransko pojačanje Tome Medveda radi animiranja tzv. braniteljske/stradalničke populacije kontra Ivanu Penavi na području Vukovara i okolice. Jači adut je i uspješan HDZ-ov borac protiv epidemije bolesti SARS-CoV-2 Vili Beroš koji je u najkritičnije vrijeme zamijenio dozlaboga lošeg Milana Kujundžića, valjda i najlošijeg ministra zdravstva od tzv. samostalnosti RH. Berošu je izborna zadaća poraziti HDZ-ove konkurente u Dalmaciji. Nadnevak 5. Srpnja 2020. pokazat će čija mati crnu vunu prede.

Međutim, tko god i kako god pobijedi i uspije formirati vlast, tzv. stabilnu saborsku većinu, bit će u sranju kakvo se sada još ne dâ ni zamisliti. I ne samo/isključivo zbog Pascalovog zakona primijenjenog na ekonomiju već i zbog dugotrajnoga unutarnjeg ekonomskog nereda. Ravnateljica uglednog Ekonomskog instituta u Zagrebu Maruška Vizek kazala je u „Newsroomu“ televizije N1 Hrvatska da je zemlja – prema metodologiji i izračunima Ekonomskog instituta – uvjerljivo zakoračila u recesiju. „Mi ekonomisti uvijek više volimo gledati tromjesečne stope, nego godišnje, jer su desezonirane“, tvrdi Vizek. „Ako tako gledamo, pad iznosi 1,2 posto i mi smo tehnički od prvog tromjesečja u recesiji. Bez obzira na to koju metodologiju upotrijebili, činjenica je da smo jako usporili u četvrtom kvartalu prošle i prvom ove godine te da je recesija pred vratima. U ekonomskom smislu, najgore je tek pred nama. Možemo biti sretni i zadovoljni bude li jednoznamenkasti pad.

Sada je nezgodna okolnost kako će tehnička vlada osigurati ovu ogromnu količinu novca. Očekivala sam detaljan plan financiranja, koliko novca imamo do kraja godine pa onda mjere. Mi smo išli obrnuto. Uz financijsku, postoji i politička nesigurnost jer ulazimo u izbore i ne znamo koliko će trebati da se formira nova vlada. Što se tiče europskog novca, tu svi pričamo u kondicionalu, a ne u futuru. Ne znamo ni kako EU misli to financirati, a čuli smo i odiozne teze o vlastitom prihodu EU-a što znači gubitak fiskalne neovisnosti.“

Marijan Vogrinec
Autor 2.6.2020. u 13:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija