„Zapadne vrijednosti“ nakaznog lica

Marijan Vogrinec
Autor 1.10.2015. u 09:59

Izdvajamo

  • Aktualan izbjeglički tsunami biblijskih razmjera prema Europi već je podigao na noge, procjenjuje UN, zastrašujućih oko 50 milijuna unesrećenih ljudi iz razorenih i opljačkanih zemalja s Bliskog i Srednjeg istoka te Afrike. Ovo zbog čega se u izbjegličkom košmaru sada gloži Balkan, šaketa blesavim inatima, zabranama prekograničnog prometa, bodljikavom žicom made in Hungary i maloumnim miniranjem koliko-toliko podnošljivih međususjedskih odnosa, plod je smišljene i posljedicama dalekosežne ujdurme zapadne korporativno-političke kaste radi konstruiranju novog svijeta, tzv. američkog (21.) stoljeća (Zbigniew Brzezinski). Stoljeća strogo kontroliranih instant ljudskih prava i sloboda, profitno umivenog humanizma i uniformirane demokracije iz krojačnice „prugasto sa zvjezdicama“, vlasnika Uncle Sama. Stoljeća kojim vlada SAD za račun zapadnog kapitala.

Povezani članci

„Zapadne vrijednosti“ nakaznog lica

Jewel Samad/AFP/Getty

Zadnjih desetljeća nitko u globalnoj mainstream politici nije ozbiljno uzimao alarme osviještene intelektualne manjine da treba zauzdati, ukrotiti divljeg korporativno-političkog pastuha koji radi profita i dominacije vojno-političke moći bezobzirno gazi temeljne civilizacijske stečevine modernog društva. Makijavelizacija odnosa u degenerativnom je zamahu. Cilj je prisvajanje u svijetu još nezauzetih prirodnih i materijalnih resursa, nametanje političke volje, pokoravanje grubom silom svih i svakoga tko se „ne uklapa“ u zadanu koncepciju „slobodnog svijeta i zapadnih vrijednosti“. Milijuni tih što sada bježe, kao, ne žele se „uklopiti“, jer im se domovine „ne uklapaju“ i zato ih Zapad mora „disciplinirati“

Marijan Vogrinec

Jogunasto pokazivnje ratnih mišića SAD/NATO-a sa saveznicima i Rusije u vezi s Ukrajinom i Sirijom, pripetavanje sankcijama i diplomatsko-političke filipike ne bi li se zastrašilo protivnika i utjeralo dojam najmoćnijeg gladijatora u svjetskoj areni tek su jedna od vanjskih, svima očitih, vidljivijih sastavnica podmuklog scenarija programirane destabilizacije zdravog razuma. Stoga susret ovih dana u New Yorku glavnih „krivaca“ za eutanaziju detanta u kardinalno pogoršanim svjetskim odnosima – američkog predsjednika Baracka Obame i ruskog Vladimira Putina – očekivano nije mogao riješiti ništa bitno. Svijet se na početku 21. stoljeća, nakon bučnog rušenja Berlinskog zida i raspada srp-čekić utvrde, SSSR-a, drastično suočio s redefiniranjem svih ključnih postulata na kojima su se izgrađivali politički i ekonomski odnosi nakon Drugog svjetskog rata. Potajno i poznatih geopolitičkih i vojnih strategija njihovih glavnih aktera.

Prvim su žrtvama razuzdane zapadne korporativno-političke filozofije grabežne predominacije i moći upravo postulati ljudskih prava i sloboda, socijalne pravde, humanizma, slobode odlučivanja o vlastitom životu i prebivalištu, prava na dom i civilizacijske/demokratske stečevine revolucionarne povijesti. Na njima se, kao, napaja suvremeno zapadno društvo. Proklamativno da, u dokumentima za opću uporabu, međunarodnim deklaracijama i rezolucijama UN-a i specijaliziranih mu filijala, ali životna pragma najčešće ima nakazno lice. Na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a, upravo su ga bešćutno očitovali čelnici dviju svjetskih supersila. Obama: „Amerika je spremna surađivati s Rusijom u rješavanju krize u Siriji, ali nema povratka na staro – Bashar al-Assad mora otići s vlasti!“ Putin: „Al-Assada nisu izabrali za predsjednika ni Amerikanci niti Rusi, nego Sirijci, pa ga ni SAD niti Rusija nemaju pravo smjenjivati!“ Novi milijuni izbjeglica mogu na put.

Aktualan izbjeglički tsunami biblijskih razmjera prema Europi već je podigao na noge, procjenjuje UN, zastrašujućih oko 50 milijuna unesrećenih ljudi iz razorenih i opljačkanih zemalja s Bliskog i Srednjeg istoka te Afrike. Ovo zbog čega se u izbjegličkom košmaru sada gloži Balkan, šaketa blesavim inatima, zabranama prekograničnog prometa, bodljikavom žicom made in Hungary i maloumnim miniranjem koliko-toliko podnošljivih međususjedskih odnosa, plod je smišljene i posljedicama dalekosežne ujdurme zapadne korporativno-političke kaste radi konstruiranju novog svijeta, tzv. američkog (21.) stoljeća (Zbigniew Brzezinski). Stoljeća strogo kontroliranih instant ljudskih prava i sloboda, profitno umivenog humanizma i uniformirane demokracije iz krojačnice „prugasto sa zvjezdicama“, vlasnika Uncle Sama. Stoljeća kojim vlada SAD za račun zapadnog kapitala.

A baby cries at the border line dividing Macedonia and Greece

Ognen Teofilovski/Reuters

Manevri destrukcije

To više nije tek vizija, tlapnja kabinetskih geopolitičkih stratega ni desničarska fatamorgana urote protiv „naroda i države“, nego izgledna budućnost globusa koja nam je, katastrofično, zapela ostvariti se pred očima. Zato su žarišne točke masovnog iseljavanja epidemijski inficirane katastrofalnim siromaštvom, ratovima, terorizmom, vjerskim fanatizmom, nacionalističkim ludostima… Taj je tragičan virus svjesno pušten iz geostrateško-vojnih gnijezda jastrebova s one strane Velike bare kako bi se zapadnoj korporativno-političkoj kasti omogućila nezočna manipulacija državama i ljudima.

Silom se ruši legitimne vlasti i postavlja poslušne marionete. Prethodno tajne službe odrade psihološku i logističku pripremu. Nepoćudne se režime glatko proglašava tiranskima, opasnim za vlastiti narod i znatno šire. Isprovociraju se masovni prosvjedi i neposluh u formi „narodne volje“. Ako baš vladajući „satrapi“ ne žele progutati udicu i pribjeći krvavoj represiji, spremno će njihovu „krivnju“ odraditi za stanovitu svotu devizne šuške unajmljeni velemajstori naručene smrti. Kao na kijevskom Majdanu u Ukrajini, za „proljećarskog“ pohoda iz libijskog Bengazija na Tripoli, destruktivističkim manevrom prebacivanja ekstremista iz Libije u Siriju, prije toga (samo)ubilačkim eksperimentima s afganistanskim talibanima, izmišljenim alibijem za rušenja Saddama Husseina u Iraku…

To je isprobani obrazac SAD-a i zapadnih saveznika, kojim se u ime hinjene slobode, demokracije i ljudskih prava, zapravo, osvaja prostor korporativnom zapadnom kapitalu. S Uncle Samom na čelu i nerijetko s blagoslovom UN-a. Kao u slučaju (no fly zona) bezočnog razaranja Libije ili „sprječavanja“ iračkog režima da izazove globalnu katastrofu kemijskim oružjem za masovno uništenje, koje ne posjeduje. UN je dopustio Zapadu ubiti oba nepoćudna predsjednika – Saddama Husseina i Muammara al-Gaddafija. Prvog s pozdravom predsjednika SAD-a Georgea Busha, a drugog s blagoslovom Baracka Obame. Što su time dobili svjetski mir, demokracija i suradnja na osnovama ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja? Ništa dobro. Nož u leđa i neizravnu poruku: „Uncle Samu se ne smije proturječiti ni po koju cijenu, jer…“ I sada izbjeglički tsunami.

Uzroci izbjegličke nesreće čvrsto su naslonjeni na desetljetno bunarenje rascjepa između pet-šest posto bogatih u svijetu koji kontroliraju više od 90 posto prirodnih i materijalnih resursa te više od 50 posto žitelja blizu ili ispod granice siromaštva. Bijela kuća i Pentagon središta su političko-strategijskog programiranja rascjepa između prebogate manjine i mora sirotinje u svijetu koje se, pak, prepušta vojno-obavještajnoj logistici na operacinalizaciju. O tome su iz prve ruke svjedočili i tajnim dokumentima zgrozili svijet glavni urednik/osnivač WikiLeaksa Julian Assange, a potom i najpoznatiji zviždač Edward Snowden, izbjegli zaposlenik CIA-e i Nacionalne službe sigurnosti SAD-a. Uncle Samovi tajni agenti tek pukim slučajem ili nekim čudom još nisu toj dvojici došao glave, ali ne odustaju.

Neokolonijalnu bijedu, ratne sukobe, devastaciju prirodnog okoliša i legaliziranu pljačku u ime „zapadnih vrijednosti“ i stečevina „slobodnog svijeta“ ni slučajno nisu skrivili unesrećeni žitelji zemalja iz kojih sada milijuni unesrećenih bježe glavom bez obzira. Neki zbog rata i smrti, a neki radi spasa od siromaštva i gladi. Destruktivan scenarij programiranog kaosa, koji se sklerotičnoj Uniji upravo vraća kao bumerang, jer su njezine najbogatije članice povijesno umočene u sijanje tog zla, opasno se širi ne samo dublje u Aziju i Afriku nego i u Europu. Tamo, gdje su zemlje obdarene prirodnim resursima ili su geostrateški i geopolitički važne radi kronične potrebe umnožavanja kapitala, najčešće na način bakterijske binarne diobe. Svijet je zblenut i ne zna (ne želi?) reagirati ili drži da ne treba, jer ga se to ne tiče, ako baš nije na prvoj crti agresije korporativnog kapitalizma.

Koliko malo vrijede ljudski životi u tako nehumanom okolišu, gdje i međunarodno humanitarno pravo služi tek kao smokvin list za licemjerje „velikih“ državnih vođa koji bi mogli brzo i učinkovito zaustaviti svjetski stampedo nesreće. Kad bi smjeli od patrona što im iz debele sjene kroje i „stanje nacije“, i vanjsku politiku i same živote. Braća Kennedy su 1960-ih nesmotreno/naivno pomislili da smiju i mogu stati na kurje oko tima iz sjene. Ubrzo su naočigled i zgražanje svijeta – završili pod ledinom. Kao u vesternu. Ljudski životi u aktualnom izbjegličkom povodnju, zapravo, jako malo ili ništa ne vrijede. EU se globalno sramoti, jer se ni o čemu uistinu važnom nije u stanju dogovoriti. To je ovih dana potvrdio susret ministara unutarnjih poslova, a potom i izvanredni summit predsjednika država ili vlada 28 članica EU-a. Kao da su kvote neko rješenje. Prooblem je dublji i složeniji.

1d9f7021ad0c49a08a24af5a1269e7d3_18

Foto: AP

Rješenje je ubiti na izvorima krize inficirajući bacil, uzročnika nesreće, a na to nitko ni ne pomišlja. To je upravo potvrdio rezultat razgovora Putina i Obame u New Yorku. SAD želi ostati big boss u Siriji i na Bliskom istoku, a Rusi se ne žele odreći svog prisustva na tom području. Obama želi maknuti sirijskog proruskog predsjednika, a Putin ne da Bashara al-Assada, jer mu dopušta držati luku Latakiju, jedinu rusku bazu na Sredozemlju, iz koje se mogu nadzirati naftni transporti. Hrvatska se ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić u kultnoj HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u dva (NU2) Aleksandra Stankovića, prva među europskim političarima, odvažila javno imenovati krivce za izbjeglički rusvaj. To su, kazala je, „SAD i drugi“.

Ti „drugi“ su europski saveznici, čelne zemlje EU-a i članice NATO-a, američke vojne šake za „širenje vrijednosti zapadne demokracije“. Sada su te zemlje ciljana odredišta milijuna izbjegličke sirotinje – možda i terirista među njima, dakako, budnih ili neko vrijeme spavača, dakako – u pohodu na „bolji život u sigurnosti EU-a“. Nije slučajno da su ciljana odredišta upravo zemlje, koje se agresivno-imperijalno motaju po Bliskom istoku još od Prvog križarskog rata u osvit prošlog milenija. I u sljedećih osam pljačkaških pohoda iz Europe, pod izlikom oslobađanja Kristovog groba od nevjernika. Ti „drugi“ bili su na Bliskom istoku i glavni grobari na pokopu „mrtvaca s Bospora“: otimački su orgijali na ostavštini Osmanskog carstva, jer pustinjski pijesak pliva na oceanima nafte.

Vremena su se mijenjala, prekrajale državne granice, dovodili i odvodili vladari. Bliski i Srednji istok ostali su poligonom za sukobljavanje zapadnih interesa radi otimanja tamošnjim vlasnicima – koje se prethodno gurne u plemenske i vjerske ratove do istrjebljenja – što je moguće više do bescijenja obezvrijeđenih barela i čim povoljnijih strateških pozicija za kontrolu na linijama transporta crnog zlata.

Politika globalne dominacije

EU, kao Uncle Samova pokorna pudlica za kojom i Hrvatska trčkara s vrećicom za kakicu, osobito otkad je za predsjednicu ustoličena HDZ-ova „žena iz naroda“ ili, točnije, SAD/NATO-ova neslužbena veleposlanica za Jugoistik, još dugo neće željeti ni imati petlje dirnuti u interese korporativno-političke zapadne kaste na tom dijelu globusa. Em ima korist, udjele u nepoštenim profitima od arčenja tuđih ugljikovodika, em računa na ulogu važnog aktera u novoj podjeli svijeta. U tzv. američkom stoljeću propovjednika politike SAD-ove globalne dominacije. Budući da ljudski životi u tom kontekstu malo ili uopće ne vrijede, da je pravda ionako slijepa od rođenja, a međunarodno humanitarno pravo ničem ne služi ni kad se na njega larpurlartistički pozivaju UN/EU-ovi birokrati, sklerotična je Stara dama sklona i izbjegličku krizu „gasiti“ sjedećki, iz mekanih fotelja u Bruxellesu i Strasbourgu te preko leđa siromašnijih zemalja na jugoistočnim granicama.

Eurima Turskoj, Grčkoj i Italiji, kojom šakom centa tranzitnim državama na ruti prema Sjeveru, ali u bitnom – preko leđa Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Slovenije… Najnovija je prepotencija tih iz ergele „drugih“, koji imaju na glavama debelog putra glede i u svezi s uzrocima masovnog iseljavanja, ali ne previše obzira i savjesti, da će vratiti u Sloveniju i Hrvatsku (a Mađarska?) sve izbjeglice koji nisu zatražili azil u tim zemljama. Ekonomske migrante uopće ne žele, a tih je oko 70 posto u masi koja strašnom bujicom navire „u Njemačku“. Od gotovo već 100.000 tih ljudi što prolaze Hrvatskom samo ih je pet (brojkom: 5) zatražilo azil u Bijednoj Našoj.

Zaprepašćujući je podatak da su Albanci iz matične zemlje i s Kosova treći po brojnosti u multinacionalnoj rijeci, koja je u Europu već naplavila pola milijuna ljudi. Među njima ni 200.000 Sirijaca. Navodno ih još blizu pet milijuna kreće na put iz Turske, Libanona, Jordana… Ali otkud toliki Albanci?

Amerikanci i oni „drugi“ dali im „državu“ na Kosovu da NATO i s te strane bude bliže Moskvi, smanjili Srbiju da Rusima ostane što manje, brane samonedostatan kosovski otok vojskom, a Albanci ipak bježe iz dviju vlastitih zemalja u kojima su „svoji na svome“. Ne žele u njima živjeti? Kosovari ne bježe prema Tirani, što bi se prirodno očekivalo, jer im je i granica ionako puka forma, nego se zajedno sa sunarodnjacima iz Albanije pomiješali/sakrili među ešalone Sirijaca i put pod noge, bez putovnica – „u Njemačku“. Eeee, tamo teku med i mlijeko, a kancelarka Angela Merkel blista od sreće i širi im ruke dobrodošlice. Prosvjednici u Parizu slave njezino samaritanstvo tvrdnjom da pretvara Europu u „svjetski zahod“, a sami joj Nijemci već oduzeli aureolu najpopularnije domaće političarke.

MERKEL-PUTIN-OBAMA-CAMERON01-05MAY201

Foto: latestnewslink.com

Hrvatska „žena iz naroda“ – mora da će sutra padati snijeg zbog neposluha Kolinde Grabar-Kitarović „prijateljici Njemačkoj“!? – također joj nije ostala dužna: „Svima nam se bolno obija o glavu berlinska dobrodošlica izbjeglicama“ Koji dan poslije morala se pred kancelarkom Merkel osobno posipati pepelom po glavi: „Znate, gospođo Merkel, nisam tako mislila, znate… nije tako kako se čini…“.

„Nema tu ništa čudnog“, poručuje Marine Le Pen, šefica desničarske Nacionalne fronte Francuske. „Njemačka poziva k sebi milijun migranata kako bi probrala među njima najobrazovanije i dobila jeftinu, robovsku radnu snagu koja se može učinkovito asimilirati u njemačkoj sredini. Ostale će vratiti otkud su došli.“ Kako se već čuje, nešto se slično sprema i u Austriji. Velika Britanija i Francuska nisu blagonaklone prema tolikom useljavanju. Češka, Slovačka, Poljska i Rumunjska žestoko su protiv toga da im Bruxelles kroji useljeničke kvote, ali su preglasani. Mađari se, kao u sovjetsko doba tzv. željezne zavjese prema Zapadu, neumorno ograđuju čeličnim vratima i bodljikavom žicom i od Srbije i od Hrvatske. I od Slovenije će. Sve izbjeglice koje im RH doveze pred tri granična prijelaza, odmah voze u Austriju i dižu dreku preko državne međe zašto Hrvatska čini isto što i oni.

Srbija pak – nakon sukoba izbjeglica i policije na mađarskoj granici, vodenih topova, suzavca i pendreka – doprema desetke tisuća nesretnika isključivo na granicu s Hrvatskom. Nije u redu. Premijer Zoran Milanović bjesni na Beograd što u dogovoru s Mađarima i Slovencima ne šalje dio izbjeglica u Mađarsku via Subotica. Beogradu također udarila krv u glavu, a malouman višednevni „rat“ blokadom kamionske granice na Bajakovu nanio je milijunske štete i Hrvatskoj i Srbiji. Razum, dogovori i međusobno uvažavanje dvaju trgovinskih partnera ustuknuli su pred bahatošću, inatima i običnim primitivizmom.

I s jedne i s druge strane hrvatsko-srbijanske granice, odnosno srbijansko-mađarske, hrvatsko-mađarske i hrvatsko-slovenske ima još većih budala, s neosnovanom ambicijom da odlučuju u politici i međususjedskim odnosima. Oni bi vojsku na granice, policijsku represiju, lisičine i crne marice, jer „svetost“ krvi i tla „ničim ne smije biti dovedena u pitanje“. Kažu, odmah u kukuruzištu, na livadi ili u šumarku, na licu mjesta treba ustrijeliti svakog izbjeglicu koji ilegalno ulazi u zemlju. Pa makar je nakanio samo protrčati kroz nju poput one ptice iz crtića. Među njima se bistrinom uma i diplomatskom svježinom upravo istaknula HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitrović. Zadnji joj je biser: Vlada treba u Bruxellesu „lupati šakom o stol“ i tražiti policijsku pomoć za blokadu granice izvan državnih prijelaza. Drugi joj je kiks u stilu babe Mare da predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću – ona, desničarka i protusrpski legitimirana – cinkari vladu vlastite zemlje, pa to inatljivo čini i u susretu s mađarskim Viktorom Orbanom.

Download-136-600x399

Foto: MTI

Tako se ne bori za nacionalne interese, nego čini smiješnom državnu vlast čiji je i sama dio. Komedija je i to što se HDZ-ova „žena iz naroda“ prtlja u izbjegličku operativu za koju nema baš nikakve nadležnosti. No, voli samodopadno paradirati pred tv-kamerama, jer se tako valjda sama sebi čini jako važnom. Zato si je žurno izmislila povjerenika/savjetnika za izbjeglice, uskrsnula političkog mrtvaca Andriju Hebranga. Ali, avaj, čim se taj počeo militantno šepuriti i miješati u premijerski i policijski posao, za samo ga je dva-tri dana zamijenila svojim političkim ocem Matom Granićem, svojedobno od milja prozvanim Očenašek.

Neizvjesna previranja

Budući da ni sama predsjednica RH nema nikakve operativne ovlasti glede i u svezi s izbjeglicama, totalna je enigma što je uopće Hebrang imao raditi pored državnih organa i institucija i što će raditi Granić. Osim glumatati lijevo smetalo i naslikavati se pred tv-kamerama kao predizborna HDZ-ova maskota, razbacivati već izlizanim objedama kako „ova vlada ne zna raditi svoj posao“, itsl.

U međuvremenu, svijet ide dalje i previranja postaju sve neizvjesnija. Zadnjih pak desetljeća nitko u globalnoj mainstream politici nije ozbiljno uzimao alarme osviještene intelektualne manjine da treba zauzdati, ukrotiti divljeg korporativno-političkog pastuha koji radi profita i dominacije vojno-političke moći bezobzirno gazi temeljne civilizacijske stečevine modernog društva. Makijavelizacija odnosa u degenerativnom je zamahu. Cilj je prisvajanje u svijetu još nezauzetih prirodnih i materijalnih resursa, nametanje političke volje, pokoravanje grubom silom svih i svakoga tko se „ne uklapa“ u zadanu koncepciju „slobodnog svijeta i zapadnih vrijednosti“. Milijuni tih što sada bježe, kao, ne žele se „uklopiti“, jer im se domovine „ne uklapaju“ i zato ih Zapad mora „disciplinirati“ silom „mirotvornih misija“ opremljenih čak i dronovima.

Ali, stvari baš i ne idu kako su, recimo, smislili prije ohoho godina i publicirali američki geostrateški jastrebovi: Henry Kissinger, ne slučajno štićenik obitelji Rockefeller i moćnog svjetskog židovskog financijskog lobija, te Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera. Projekt tzv. američkog (21.) stoljeća i euroazijske „šahovske ploče“ – zbog čije se daljnje razrade Barack Obama ni o čemu bitnom ne smije dogovoriti s Vladimirom Putinom, pa ni o zaustavljanju krvi u Siriji, Ukrajini, Iraku, Afganistanu, Libiji… – nastavit će destabilizirati svijet. S neizvjesnim ishodom. No, sasvim je izvjesno da ciljani „neprijatelj“ iz rečenog projekta, srećom ili nesrećom vlasnik neprocjenjivo bogatih sibirskih prirodnih resursa i opet svjetska velesila, Ruska Federacija, neće gledati skrštenih ruku što čini Uncle Sam ne bi li postao globalni gazda 21. stoljeća.

Vladimir Vladimirovič je pokazao da nije hlebinac, neodlučni amater, ne samo na euroazijskoj „šahovskoj ploči“ nego i šire. U Ukrajini je potez-dva bio brži i učinkovitiji od Uncle Sama i NATO-a, a sada je to učinio i u Siriji. Ruska se najsuvremenija vojna nazočnost vidljivo pojačala, a suradnja s Iranom i Kinom vrlo će vjerojatno izazvati Uncle Samu i fanaticima tzv. Islamske države novu jaku migrenu. Uz onu što je već trpi u Avganistanu zbog sve novih i novih uspjeha talibana i u Siriji, gdje se elitna, američki uvježbana protuasadovska divizija jednostavno predala ISIl-u. Dok je to tako i dok se siromaštvo epidemijski širi globusom, a još će dugo, biti tako, ni izbjegličkom se tsunamiju „prema Njemačkoj“ ne vidi kraj.

Marijan Vogrinec
Autor 1.10.2015. u 09:59

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija