Zaraza zla i mržnje

Ladislav Babić
Autor 5.2.2015. u 11:07

Zaraza zla i mržnje

„Hrvatska danas sve češće govori kako je u stanju stati na put Srbiji na europskom putu, ali hajde da zatvorimo knjigu ovom presudom, da zadovoljstvo i nezadovoljstvo ostavimo za sobom“, u kontekstu prevrtljivosti igrarija barbarskih političara sa svojim narodima, ostaje da se prvo ispovraćamo, a onda pokušamo, ako ne baš zatvoriti knjigu zločina, zla i krvi, prepustiti je povjesničarima. Sankcioniranje zločinaca pravdi, a obeštećenje žrtvama; postojećim državama, ali humanizirane suštine koja im fali.

Još i prije no su se divljaci – prikriveni po nacionalističkim busijama unutar zajedničke države – otvoreno prikazali javnosti u svem svojem ratobornom barbarstvu (na žalost, pod egidom slobode govora – a govor je pažlivijim slušateljima već onda navještao mržnju – branili su ih neki najodličniji demokrate, od kojih se valjda mnogi prevrću u grobu sagledavši posljedice svog nepromišljenog čina. On, u kontekstu žrtava koje su izazvali njihovi branjenici, ne može drukčije ni biti nego ovako eufemistički nazvan, kako god mnogi pravdali njihov postupak ljudskim pravima i čovječnošću. Ona je posve neusporediva s humanošću spram svih nevinih žrtava rata, što bi – uvjeren sam – svi mrtvi i zbiljski nevini živi, jednoglasno potvrdili), mnogi zaista humani intelektualci pozivali su na razum, smirivanje strasti, spuštanje garda i ljudskost. Za, i poslije svršetka ratova diljem bivše domovine, ne jednom su to najodličnije žene i muževi Regije i svijeta činili, pozivajući na popuštanje tenzija i uspostavljanje normalnih odnosa, nakon što se pod dirigentskom palicom lokalnih barbara uspostavila nova geopolitička karta ovog dijela svijeta. Već više od 20 godina pruža im se prilika – na pozive nevladinih organizacija, neinstrumentaliziranih medija, papinih metafora o Savi i Dunavu, presuda Haaškog suda i ICJ-a na uzajamne tužbe Hrvatske i Srbije o genocidu, a oni uporno i dalje koriste marševski korak, umjesto prirodnog ljudskog hoda. Na kraju presude Međunarodnog suda pravde, još jednom se ponavlja poziv nekad sukobljenim, a danas još uvijek konfrontiranim stranama:

 „Sud se već referirao na navedeno pitanje nestalih osoba (vidjeti točke 357-359), u kontekstu njegovog ispitivanja glavnog zahtjeva. On napominje da su pojedinci nestali tijekom operacije “Oluja”, njegova neposredna posljedica. Možemo samo ponoviti svoj zahtjev objema stranama za nastavkom suradnje u cilju rješavanja – što je prije moguće – pitanja sudbina nestalih osoba. Sud podsjeća, nadalje, da se njegova nadležnost u ovom slučaju temelji na članku IX Konvencije o genocidu, te da je stoga jedino mogao donositi odluke u granicama koje postavlja taj Instrument. Njegovi rezultati su, dakle, u tom okviru – ne dovodeći u pitanje moguće odgovornosti stranaka u odnosu na bilo koju povredu međunarodnih obveza – osim onih proisteklih iz same Konvencije. U mjeri u kojoj takve povrede postoje, stranke ostaju odgovorne za posljedice. Sud potiče stranke da nastave sa svojom suradnjom, s ciljem da ponude odgovarajuću odštetu žrtvama takvih povreda, dakle konsolidiranje mira i stabilnosti u regiji.“ (autorov prijevod)

Daklem, da svoje djelovanje podrede „konsolidaciji mira i stabilnosti u regiji“. Ostaje velika sumnja u dogledno ostvarenje tog poticaja; zahtjev je vjerojatno preteška riječ, jer bi pretpostavljao postojanje prinudnih mehanizama u slučaju njegova kršenja. S obzirom da se čelni ljudi vlada i opozicija obiju država – manje više svi ogrezli najmanje u krimen nacionalističke ideologije – formalno prihvaćajući presudu bez prava žalbe (zbog statuta suda, a ne njihove dobre volje) takmiče u javnim izjavama kome ta presuda pogoduje i što je navodno dokazala, s praktički uvjetujućim pozivima drugoj strani (posebno to čine hrvatske vlasti) što da poduzme želi li normalizaciju odnosa. Kako je to bilo suđenje oko pitanja genocida – temeljem tužbe i protutužbe strana u sporu – jedino bi trebala biti bitna eksplicitna suština presude: genocida nije bilo ni na jednoj strani! Pozivanje na dijelove presude koje treba shvatiti prvenstveno kao podršku konačnom pravorjeku suda, nije negoli pokušaj njenog relativiziranja, isključivo u očima vlastite javnosti. Kojoj je, čini se, još uvijek od korice kruha potrebnija dnevna doza „nacionalne svijesti i ponosa“, a kako ju lakše prikupiti negoli anatemiziranjem druge strane. I umjesto da se ovaj „neriješeni“ rezultat iskoristi kao poticaj za smirenje tenzija i kriminaliziranje pojedinaca na koje se obje strane pozivaju kao jedine vinovnike počinjenih nedjela (prvenstveno pred svojom javošću, u pogledu zločina sunarodnjaka), one iznova počinju optuživati jedna drugu. S većom dozom prepredenosti.

Za razumijeti je ratom pogođene osobe, s obzirom da im trauma (i neznanje, svakako) ne dozvoljava razlikovati genocid od holokausta i oba od ratnog zločina, te nezadovoljni sudskom odlukom ističu vlastitu sudbinu u prilog njene „nepravednosti“. Teško je, međutim, humanom ljudskom biću razumjeti reakcije vlada i opozicije obiju država (može li čovjek razumijeti barbare?). Samo, pitanje je kad će traume žrtava rata, već desetljećima iznova podjarivane od nacionalšovinista, prestati diktirati odnose unutar i između država. Kada ćemo konačno svoj uporni marševski korak, zamijeniti prirodnim ljudskim hodom? Licemjerne floskule tipa “oprostiti da, zaboraviti ne”, svakodnevno ponavljane s „ove strane Drine“ od pripadnika „najkršćanskijeg naroda svijeta“, u praksi tek služe dokazivanju kvazikršćanskog morala. S aspekta njihove kvazireligioznosti, njima je lako prevariti ovce, ali ne i Boga u čije postojanje navodno vjeruju. Pravi bi vjernici to doista i znali.

Politika je stariji zanat i od onog „najstarijeg na svijetu“, čije su poslenice svetice u odnosu na političare. Prisjetimo se svojedobnih izjava Vesne Pusić – eksznanstvenice ogrezle do grla u političke vode – kako Hrvatska neće mimo uvjeta EU dodatno otežavati put Srbije prema toj asocijaciji. Nakon presude ICJ-a, hrvatski ministar pravde Orsat Miljenić, kao prvo istu tretira u smislu „tko gubi, ima se i pravo ljutiti“ – nalazeći u njenom sadržaju pobjednike i gubitnike, a potom ponovno oživljene hrvatske uvjete postavljene Srbiji za pristup EU nastoji prikazati kao Unijine. Opozicija osuđuje presudu, HAZU (skupina pretpostavljenih vrhunskih intelektualaca) i kojekakve udruge namnožene više od gljiva poslije kiše, ogorčene su. Sa srbijanske strane, savim slične reakcije. Kad predsjednik Srbije, nezadovoljan presudom, ali sa dozom razuma neočekivanom od bivšeg člana Šešeljevih radikala, izjavljuje:

„Hrvatska danas sve češće govori kako je u stanju stati na put Srbiji na europskom putu, ali hajde da zatvorimo knjigu ovom presudom, da zadovoljstvo i nezadovoljstvo ostavimo za sobom“, u kontekstu prevrtljivosti igrarija barbarskih političara sa svojim narodima, ostaje da se prvo ispovraćamo, a onda pokušamo, ako ne baš zatvoriti knjigu zločina, zla i krvi, prepustiti je povjesničarima. Sankcioniranje zločinaca pravdi, a obeštećenje žrtvama; postojećim državama, ali humanizirane suštine koja im fali. Lično mi je sasvim svejedno čija je to izjava, jedino bitno je njezino ostvarenje! Što na kraju negoli cinično konstatirati:

Jebite se ljudi, samo ni po koju cijenu sa političarima. Oni oko sebe šire zarazu zla i mržnje!

Tagovi:
Ladislav Babić
Autor 5.2.2015. u 11:07