Zašto državni vrh RH ne vidi proustaške batinaše?

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 30.8.2019. u 09:21

Izdvajamo

A ima li potrebe promptno reagirati s najviših državnih niša kako se toj i takvoj neuređenoj u svakom smislu Bijednoj Našoj ne bi uistinu dogodila 1933. iz praskozorja nacističke Njemačke? Itekako. Samo, tko će uzeti uzde u ruke kad već premijer i predsjednica bježe od te odgovornosti kao Sotona od tamjana!?

Povezani članci

Nitko drugi do premijera Andreja Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović nije pozvaniji/odgovorniji za suzbi(ja)ti povampireni radikalizam crne, vampir-ideologije, koji je neskriveno namjerio odvesti zemlju u vražju mater, a ljude zakrviti međusobno do te mjere da će država planuti u građanskom ratu ili će joj međunarodna zajednica oduzeti licenciju tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Teško je objasniti – isključi li se sirov izborni inženjering s tzv. uhljebničkim i radikalno desnim biračkim tijelom, kojem su ustaše i tzv. NDH prirasli secu – zašto navodno proeuropski premijer nije već 2016. godine dolaskom na čelo HDZ-a i vlade uporabio raspoložive vrlo učinkovite alate protiv neoustašluka i proendehazijskih provokacija desnog ekstremizma, koji u posljednje vrijeme krvavo atakiraju na živote i zdravlje hrvatskih građana srpske etničke pripadnosti i sramote Bijednu Našu među susjedama i u svijetu

Marijan Vogrinec

Premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nisu krivi/odgovorni za to što se 1990-ih u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj zacrvotočilo sirovo neoustaštvo, kojemu su tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i desna mu emigrantska ruka Gojko Šušak visoko dignuli graničnu rampu eda bi postalo jednom od ključnih karika hranidbenog lanca „državotvorne politike“ i „nacionalne osviještenosti“ nakon tisućgodišnjeg usuda, je li, Zvonimirove kletve, ali su zbog pozicije u državnoj vlasti, ustavno proklamirane proeuropske, demokratske, humanističke orijentacije zemlje i toleriranja sve opasnijih provokacija s ekstremne desnice najodgovorniji za eskalaciju posljedica crne, vampir-ideologije. Nećemo sada o onoj otkud smrdi, a otkud se čisti riba, jer je neupitno – pojedinačno i skupno – javno adresirana krivnja za ideološku i vjersku radikalizaciju društveno-političke zbilje u Bijednoj Našoj. HDZ-ovi državni upravljači, na krijesti nedirnute karamarkovštine, neodgovorno instalirane u politički mainstream, izravno su odgovorni za produbljivanje međunacionalnih, vjerskih i inih podjela među ljudima, nesnošljivost i mržnju, porast socijalnih zala, radnu nesigurnost, disfunkcionalno školstvo i zdravstvo, masovno iseljavanje žitelja u optimalnoj radnoj i fertilnoj dobi, širenje kulture mraka, apatije i beznađa, etc.

Nitko drugi do premijera Andreja Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović nije pozvaniji/odgovorniji za suzbi(ja)ti povampireni radikalizam crne, vampir-ideologije, koji je neskriveno namjerio odvesti zemlju u vražju mater, a ljude zakrviti međusobno do te mjere da će država planuti u građanskom ratu ili će joj međunarodna zajednica oduzeti licenciju tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Možebitno, i ne prvi put u povijesti tzv. Antemurale Christianitatisa (papa Lav Deseti, 1519.), dopustiti moćni(ji)m susjedima da si uzmu dijelove balkanskog kiflića, koje ionako nisu prestali svojatati. I otvorenije od uskukurikaalog s apeninskog plota nesretnog pjetlića Antonia Tajanija („Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija, živjeli esuli, živjele vrijednosti naše domovine“), kojem se HDZ-ovi vlastodršci nisu usudili ni odgovoriti barem istom mjerom. Jer, ako Hrvati „napokon svoji na svomu“ opet nisu zreli vladati sami sobom – međusobno se već treće desetljeće šaketaju i kolju zahrđalim ustaško-partizansko-četničkim britvama „do istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović) – što će im država? Na vlastitu i sramotu cijelog antinacifašističkog/civiliziranog svijeta?

Kobne poruke

Državnim upravljačima nezrelim, nesposobnim i ne-voljnim voditi zemlju na opće dobro, na zadovoljstvo svih građana, na uzor susjedima i široj međunarodnoj zajednici, čini se da je alibi: što gore, to bolje. U protivnom je teško objasniti – isključi li se, što je naprosto nezamislivo, sirov izborni inženjering s tzv. uhljebničkim i radikalno desnim biračkim tijelom, kojem su ustaše i tzv. NDH prirasli secu – zašto navodno proeuropski premijer Andrej Plenković (tu je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović manje važna) nije već 2016. godine dolaskom na čelo HDZ-a i vlade uporabio raspoložive i vrlo učinkovite alate protiv neoustašluka i proendehazijskih provokacija desnog ekstremizma, šovinističko-ksenofobnih skupina, ali i zadrtih pojedinaca, koji su pod krinkom „dostojanstva hrvatskih branitelja i digniteta Domovinskog rata“ permanentno nanosili štetu međunarodnoj poziciji RH i međuetničkim odnosima u zemlji. Forsiranjem tzv. kolektivne srpske krivnje za tzv. velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, hrvatski građani srpskog naroda neprestana su meta verbalnih („četnici““, „Ubij, ubij, ubij Srbina“, „Kill Srbe“, etc.) napada, manjinske diskriminacije u dnevnom životu te sve češće batinaških napada tipa zadnjih nekoliko u šibensko-kninskom kraju, u Viškovu nedaleko od Rijeke, nedokazanih optužbi, npr. za uništenje hrvatske trobojnice u Vukovaru, etc.

Pravosuđe ili ne reagira na nasilje iz nacionalne/šovinističke mržnje – pa time posredno odašilje kobnu poruku da je prihvatljivo vrijeđati i batinati hrvatske građane srpskog naroda – ili ga sankcionira prekršajno, najblaže što je zakonski moguće na razini remećenja javnog reda i mira. Nonsens? Itekakav. Poput Mount Everesta. Premijer Andrej Plenković se o divljem batinaškom napadu zakrabuljene skupine kukavica na Srbe u kninskom zaleđu, koji su u lokalnom kafiću gledali tv-prijenos nogometne utakmice beogradske Crvene zvezde „osudio“ tako da ga je bagatelizirao kao pojedinačni incident, a ne slučaj u nizu kao posljedicu neprihvatljive protusrpske atmosfere u društvu koju politikantski tolerira sama država. HDZ-ov šibensko-kninski župan Goran Pauk, bivši zauzeti pravaš, kazao je novinarima da institucije (koje, je li, moraju raditi svoj posao?) trebaju utvrditi ne radi li se zapravo o obračunu „delija“ i „gorbara“, kako se nazivaju navijači Crvene zvezde i ljutog beogradskog rivala Partizana. Je li, hrvatski građani srpskog naroda međusobno se isprebijali, raskrvarili i demolirali „svoj“ kafić!? Da ti pamet stane na tu logiku, ravnu onoj kako Srbi po Vukovaru trgaju hrvatske zastave.

Policija – gadno se prevario tko je pomislio drukčije – još „intenzivno traži“ maskirane „delije“ ili „grobare“ s velikom vjerojatnošću da ih nikad neće pronaći. Kao ni one što su „uvrijedili RH, hrvatske branitelje i Domovinski rat“ rastrganom hrvatskom zastavom u Vukovaru. Dosta čitan dnevni list upravo je na naslovnici objavio znakovit šlager u povodu predsjedničke izborne utrke najesen – „Opet ispočetka“ – ironično akcentirajući da će kampanja biti u znaku ustaša, partizana i četnika. Drugi svjetski rat je završio prije nešto više od 74 godine, a tog 8. svibnja 1945. partizani su oslobodili Zagreb iz kojeg su se prethodno razbježali ustaški glavešine tzv. NDH s ratnim zločincem Antom Pavelićem na čelu kolone, zlatom opljačkanim Srbima, Židovima, Romima… u konc-logorima, spaljenim selima, nad jamama bezdankama, etc., ali taj rat nije završio u luzerskim glavama preživjelih osvetoljubivih metuzalema, njihovih potomaka i istomišljenika. Drugi je svjetski rat – valjda bez izgleda da ikad završi dok je živo makar dvoje Hrvata – zahuktava se svakog predizborja i svaki put su manjinski Srbi prvi za odstrjel („remetilački faktor“, „četnici“, „peta kolona“, „unutarnji neprijatelj RH i svega hrvatskog“, etc.). „Komunjare“, „Jugoslaveni“, „udbaši“, nevjernici i takvi meta su do prve.

Ideološko crnilo mic po mic prelazi s riječi na djela i, što je najopasnije, ta se djela krvavo šire i – koliko je zaključiti po zauzetosti/učinkovitosti tih institucija koje moraju raditi svoj posao – nitko, koji to može i ustavno je odgovoran/dužan činiti ne kani se miješati u posije. Jer, drži, svinje će ga pojesti? Grabar-Kitarović, s premijerom suodgovorna za stanje unutarnjeg i vanjskog zdravlja Bijedne Naše znakovito šuti o fizičkim napadima hrvatskih ekstremista na manjinske Srbe (ne želi se zamjeriti ni tzv. suverenističkoj desnici niti militantnom dijelu katoličkog klera, koji su joj svesrdno pomogli dobiti prvi predsjednički mandat!?), a notorni ustašluk larpurlartizira šupljom frazetinom kako „osuđuje svaki totalitarni režim“ i protivi se „svakom nasilju“. Sic transit. A u zemlji se naočigled civiliziranog svijeta u kojem ona žarko želi biti faktor raspiruje atmosfera razdora i netrpeljivosti sa svim posljedicama što podsjećaju na Njemačku od siječnja 1933. kada je agonija Weimarske Republike u jezivim okolnostima Machtergreifunga (naci-primidžba: stjecanje moći) prepravljena u nacističku strahovlast tzv. Trećeg Reicha.

Osamdeset šestogodišnji je predsjednik, bivši maršal Paul Ludwig Hans Anton von Beneckendorff i von Hindenburg na pladnju predao vlast Adolfu Hitleru, samoproglašenom Führeru, koji će u kompi s talijanskim fašistom Benitom Mussolinijem i japanskim carem Hirohitom odvesti u smrt 60 milijuna ljudi. Ustaški pokret i rasistički zakoni nacifašizma bili su copy paste podloga svim zločinima u kvislinškoj tzv. NDH, međunarodno nepriznatoj paradržavi koja je (sic transit) objavila rat SAD-u. Nitko to nije ozbiljno shvatio niti je bilo razložno ikad povući tu ratnu objavu. Tzv. je NDH, ratujući na naci-strani, izgubio u bitci za Staljingrad cijelu 369. pojačanu pješačku pukovniju (geslo: „Što Bog da i sreća junačka“) sa 3865 legionara. Veći dio je pobijen, a preživjeli su se siječnja 1943. predali sovjetskoj Crvenoj armiji te ih se 429 (oko 60 posto zarobljenih) pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Mesića iz zarobljeništva priključilo Titovim partizanima. Većina je poginula u partizanskoj odori s crvenom zvijezdom na titovci u teškim borbama s Nijemcima 1944./45. oko Čačka, u proboiju Srijemske fronte i oko Slavonskog Broda.

Nespreman proustaško

Ustašluk je protuhrvatska i duboko protuljudska ideologija te zločinački pokret – vojnički poraženi i povijesno osuđeni – te im ni s kakvim alibijem nema mjesta u modernoj, demokratskoj i europskoj Hrvatskoj, koja je i ustavno proklamirana kao antinacifašistička, sekularna, socijalna država u kojoj etničke i ine manjine imaju uživati ista ljudska prava i slobode kao većinski Hrvati. Odgovorni i savjesni državnici bi morali strogo poštovati te, ponajmanje normativne, vrijednosti. Ne samo prigodno, dodvornički pobjedničkom antinacifašističkom svijetu i takomislećem biračkom tijelu, verbalno i s figom u džepu – kako čine – nego djelom. A vjerodostojno djelo izostaje, jer je Bijedna Naša političko-ideološki duboko podijeljeno i neuređeno društvom, koje zbog razmirica o neslavnoj prošlosti sustavno postaje država slučaj i vlastitim žiteljima, i susjedama i međunarodnoj zajednici. Premijer je Plenković već 2016. godine propustio – a to se od njega očekivalo, jer je imao političkog potencijala i potporu šire javnosti – učiniti radikalniji odmak od desnog radikalizma i rigidne karamarkovštine u HDZ-u, koja je tu stranku i unaprijed samoproglašenog premijera došla teškog debakla na parlamentarnim izborima. Proustaštvo ipak nije dirao i to mu se napado obija o glavu.

Onaj za doma nespreman proustaško s prošlosvibanjske mise crnima s Bleiburga, nevjerni Toma, fasovao je u Austriji godinu i pol zatvora, globu u eurima i izgon iz zemlje, jer nije vjerovao da se u Führerovom heimatu ne pravi kaznena razlika između krvavih rasističkih pokliča „Sieg Heil“ i „Za dom spremni“. U naci-kolijevci, danas opet najmoćnijoj europskoj zemlji s mudrom luteranskom kćeri na kancelarskom podiju, gdje je 95 posto esesovaca – uključivo one najvišeg ranga – izbjeglo kazneni pravorijek, nikomu pri zdravom razumu ne pada na um javno izvikivati nacističke krilatice, komemorirati pod državnim kišobranom pale naciste, slaviti najstrašniji režim u povijesti ljudskog roda ni veličati postulate programiranog zla. Kazne su drastične i – beziznimne. U samom Berlinu, je li, mesingane su pločice na javnim mjestima, na nogostupu ili zgradi, s imenima i prezimenima židovskih obitelji koje su tu živjele prije no što su ih nacisti „konačnim rješenjem“ otjerali u smrt. Holokaust je progutao šest milijuna samo Židova i samo bi umobolniku došlo slaviti rasizam. Na nordijskom sjeveru, gdje se Ante Pavelić zvao Vidkun Abraham Lauritz Jonssen Quisling, nitko pri zdravoj pameti ne odaje počast toj nacionalnoj sramoti.

Ni Talijani ne odaju državne počasti svojim crnokošuljašima i fašističkom režimu, ni u Japanu to nije slučaj… Niti igdje u civiliziranom. Bijedna je Naša valjda planetarna iznimka. Čega se pametni sráme, budale se i primitivci time diče, tvrdi mudar pûk. I ima pravo. Hrvatska državna vlast pak, a više je no tročetvrtinski HDZ-ova u gotovo tri desetljeća RH – pod licemjernim alibija „žrtva je žrtva“ – besramno odaje počast i financira javnim novcem tzv. komemoracije ubijenim pripadnicima (para)vojnih i inih formacija i struktura kvislinškog tzv. NDH (uključivo 500.000 kuna za Bleiburg i nula kuna za Jasenovac), isplaćuje ustaške i domobranske mirovine/invalidnine, šalje svoje dužnosnike na pokope kostiju navodno iskopanih „hrvatskih žrtava partizanskih zločina“, tolerira ekstremistička postrojavanja Keleminčevih „crnaca“ nasred Jelačićeva trga u Zagrebu i skandiranje „Za dom spremni“ vôda hosovaca izvjesnog hitlerbrčić Marka Skeje u Kninu za proslave 24. obljetnice VRA Oluje, etc.

Na fasadi uz novouređeno dječje igralište u Meksičkoj ispred broja 3 u zagrebačkim Gajnicama mjesecima se „ponosno“ koči grafit „Kill Srbe“, a na poleđini prometnog znaka uz Konzum u Huzjanovoj ulici netko je crvenom bojom prekrižio ustaško ušato U s križem među krakovima. Isti fanovi ustaške crnine izgrafitirali su osmoljetku u Splitu, a poklič „Za dom spremni“ nekažnjeno odjekuje sportskim stadionima i čavoglavim binama Thompsonovih koncerata. „Domoljubno“, nema što. Ljudi „vole Hrvatsku, Hrvate i sve što je hrvatsko“. Divota. Redikulozni će Skejo pak kazati novinarima da je „’Za dom spremni’ isto kao u crkvi ‘Hvaljen Isus i Marija’“ te će povijesno „neupućena“ Grabar-Kitarović donedavno tvrditi kako se radi o „starom hrvatskom pozdravu“. Sic transit. Neki dan predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i „vitez Svetog Groba Jeruzalemskog“ Željko Reiner pak uime Hrvatskog sabora drže povijesnokrivotvoriteljsko slovo u cintoru crkve sv. Mihaerla u zagrebačkim Gračanima na ukopu kostiju 294 navodno „hrvatske žrtave partizanskih zločina na kraju Drugog svjetskog rata i poraću“, a HRT-ov spiker čita s blesimetra da su „ovdje ubijani hrvatski vojnici“.

Nonsens od kojeg povijesne znanstvenike boli glava. I zbog laži i zbog toksične poruke već duboko podijeljenoj i međusobno suprotstavljenoj javnosti te mladim naraštajima, kojima obmana može opet skidati glave. U Gračanima su pri bijegu od ruke pravde i odgovornosti za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti ubijeni u teškim borbama s partizanima ustaše iz Pavelićevog tjelesnog zdruga, raznih koljačkih paravojski te njemački nacisti, koji se nisu željeli predati, nego su beznadno pokušali zametnuti trag u medvedničkim šumama i vrletima. To nije bila „hrvatska vojska“, kojoj treba odavati državne počasti ustavno odmaknutog RH od tzv. NDH. Ako se poimence znâ čije su to kosti, a ne znâ se, ljudski je predati ih možebitnoj rodbini radi privatnog ukupa i žalovanja umjesto da se nepoznati posmrtni ostatci politikantski zlorabe javnim performansom. U režiji Pantovčaka i Sabora, Ministarstva hrvatskih branitelja (sic transit, branitelja!?), Grada Zagreba, Gradske četvrti Podsljeme, udruge Falaček Prigorja, Zagrebačke nadbiskupije i Župe sv. Mihaela u Gračanima.

Dobro, zazorno stanje društvenog i političkog zdravlja Bijedne Naše – koja takva kakva jest nikad neće biti Lijepa Naša – gdje se hrvatske građane srpskog naroda predizborno gura kao mete na strelište, vrijeđa, diskriminira, kolektivno okrivljuje za tzv. velikosrpsku agresiju na RH te sve češće fizički napada nije uspordivo sa stanjem u tzv. NDH kako to formuliraju manje-više istoznačno lider manjinskih Srba u Plenkovićevoj vladi Milorad Pupovac, parlamentarni SDSS i službeni Beograd. Jer, da RH jest NDH-2, SDSS-a ne bi bio dio saborske većine, Pupovac u HDZ-ovoj koaliciji ni srpski predstavnici u državnoj, regionalnoj i lokalnoj vlasti. Što jest – jest, ne treba pretjerivati i dolijevati kerozin na već rasplamsalu vatru baš kao što ne treba ni zanemariti ključne okolnosti zbog kojih to zazorno stanje društvenog i političkog zdravlja počinje napadno sličiti 1933. u Njemačkoj kada je proglašen nacistički kanon kako zanemariv postotak Židova i inih tzv. nearijevaca „opasno ugrožava“ lebensraum čistih Germana. Arijevaca. Sic transit. Vidi psihopatski Himmlerov govor od 4. listopad 1943.; slavenski narodi su gnojivo za germanske njive.

Praksa optužbi

Nekoliko posljednjih dramatičnih primjera mrzilačkih napada na hrvatske Srbe, primitivna agresija na ćirilično pismo u Vukovaru, javno političko anatemiziranje lidera hrvatskih Srba i saborskog zastupnika Milorada Pupovca i SDSS-a, ratoborna (ne)diplomatska pripetavanja službenih Zagreba i Beograda, neokončan izrazito neugodan eho proturomskog raspoloženja i porast ksenofobije u odnosu na tzv. izbjeglički/migrantski problem podsjećaju na zlokobnu 1933. u Njemačkoj. Potpredsjednik GLAS-a, saborski zastupnik i pripadnik njemačke manjine Goran Beus Richembergh izrazio je u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska stanovito razumijevanje za Pupovčevo reagiranje na premlaćivanje sunarodnjaka, koji su kafiću nedaleko od Knina gledali tv-prijenos nogometne utakmice srbijanske Crvene zvezde i švicarskog Young Boysa:

„Praksa optužbi, netolerancije, antimanjinske politike u RH je jako intenzivna u zadnjih pet godina. Stalno upozoravamo da to nije samo nadmudrivanje pozicija – opozicija. Stvara se klima u kojoj nema puno prostora između uvrede i udaraca. Možda je preoštra Pupovčeva paralela da se vraćamo u ’90-e, to je bilo vrijeme radikalnih političkih odnosa, jedan brutalan odnos, ali bih usporedio ovo s opasnim početkom 2000-ih godina kada je došlo do radikalizacije političkog jezika, nakon koje smo 10 godina bili lažno uvjereni da smo postavili neke standarde. Mislili smo da smo se digli na višu razinu u demokratizaciji, no dolaskom radikala Kolinde Grabar-Kitarović i Tomislava Karamarka sve je palo u vodu. Činjenica je da Plenković i još neki ljudi iz vrha koalicije nastoje ostaviti dojam svojom retorikom da je sve u redu, ali realnost je drukčija. Pogledajte Karamarkovu političku agendu i vidjet ćete da je Plenković izvršio sve započete ciljeve, pa i ono kad je Karamarko rekao da ćemo samo kod kuće moći govoriti ono što mislimo, a u javnosti samo ono što je zadano. Plenković je pametan, on znâ da je za rejting dobro da u vladi sudjeluju i manjinski predstavnici, ali ako iz HDZ-a stižu poruke netrpeljivosti prema SDSS-u, to nije ni dobra niti konzistentna politika“.

Beus Richembergh bez dlake na jeziku – kao svaki put u sabornici – tvrdi da je „situacija kakvu smo imali u Đevrskama i Uzdolju (fizički napadi na domaće Srbe, op. a.) slična situaciji koja se 2006. Dogodila u Biljanima i Škabrnji, no tadašnja je vlast (HDZ-ova, premijera Ive Sanadera, op. a.) mnogo bolje postupila. Tada su odmah iz vrha države otišli u Biljane i Škabrnju… Premijer ne smije bagatelizirati ovakve situacije“. Kad su pak zaigrani „crnci“ postavili spomenik ustaškom krvniku Juri Francetiću u parku u Slunju te spomen-ploču endehazijskom ministru bogoštovlja (sic transit) i koječega još Mili Budaku u Lovincu na Velebitu, Ivo Sanader je smjesta dao srušiti spomenik i ukloniti ploču ognjištarskom književniku i navodnom autoru ustaške anateme „Srbe na vrbe“. „Situacija je napeta“, kaže Goran Beus Richembergh, „ona se podgrijava, relativiziraju se ustaštvo i uloga nacifašizma. Na društvenim mrežama može reći tko što želi, ali tko se pametan može bojati manjine od četiri posto? A radi se o histeričnom stvaranju odnosa da su oni krivi za sve. Ti ljudi iz krajeva u kojima žive u Hrvatskoj jednako odlaze u inozemstvo kao i Hrvati. A Milorad Pupovac je već nekoliko desetljeća meta ustašoidnih i radikalnih napada. On je najistaknutiji zastupnik manjine kojem se obraćaju svi Srbi u RH, jer ne mogu naći posao, nemaju vodu, struju… Postavite se u njegovu situaciju: što on može uraditi?“

„Tako nije moralo biti“, tvrdi Slobodan Šnajder, jedan od nedvojbeno najboljih suvremenih hrvatskih – ne samo dramskih – pisaca i filozof, publicist, dugogodišnji kolumnist riječkog Novog lista, bivši ravnatelj ZKM-a, etc., kojeg su se „domoljubna“/jalova novohrvatska kultura i država maloumno odrekli. Autor intrigantnog „Hrvatskog Fausta“ (koju se dramu o HNK u ustaškoj paradržavi tzv. NDH matična kuća ne usudi postaviti u RH), „Kamova smrtopisa“, „Nevjeste od vjetra“, „Držićeva sna“, romana „Doba mjedi“… zbog svojih je političkih stajališta voljom režima Franje Tuđmana izbačen iz kazališta i djela mu nisu izvođena u RH, ali je zato plijenio pozornost i pobirao nagrade intelektualno znatno naprednije zapadne Europa (i šire, Izrael, etc.). Štivo od kojeg je zazirao „državotvorni“ Zagreb, dobrodošlo je na najuglednijim svjetskim pozornicama od Irske do Izraela, u Beču, Varšavi, Krakovu, Beogradu… A RH u Uniji, europska država, Europejac joj premijer, predsjednica svjetska globtroterica bez konkurencije, demokracija i kritičko mišljenje zamijenili, je li, „komunistički mrak“? Ljudska prava, slobode i tako to…? A sin hrvatskog pjesnika Đure Šnajdera u novohrvatskoj „demokraciji“ – koja si dopušta prijetiti svojim manjincima njemačkom 1933-om – dijeli prognaničku sudbinu književnih neprijatelja naroda i države iz doba „komunističkog mraka“?

„Ono što se događa u tom kontekstu (povijesni revizionizam na djelu, op. a.) davno sam opisao u Novom listu kao borbu za ‘bolju prošlost’“, kazao je Šnajder kolumnistici slovenske Mladine Heni Erceg, a intervju prenosi zagrebački portal Radio Gornji grad. „Naravno, da se ne radi o prošlosti kakva je ona uistinu bila, već kakvom se prisnila. Kako je ona bila posve drugačija, grozna da groznija nije mogla biti, nju je nekako valjalo prispodobiti potrebama nove quasi-elite da si tu iskrivljavanjem postignutu bolju prošlost osigura kako bi se legitimirala. Jer te su elite, izuzmemo li dio komunističkih elita koje su pristale kolaborirati da bi ostale u vlasti, pale niotkud. Da je to bilo doslovno niotkuda, može se najbolje shvatiti razmatranjem biografija Tuđmanovog vojnog plemstva. (…) U ovom su ratu ‘nobilirani’ generalskim činovima vodoinstalateri, šoferi i sitni kriminalci koji su spašavali svoje karijere upisavši se u francusku Legiju stranaca. Povijest koju prave takvi majstori nije mogla ispasti drugačije nego nakaradna.

Tu je onda jasno koliko su morali drljati, mazati po povijesti, šamarati je i gnječiti, e da bi ona priznala da je ustaški projekt države bio u osnovi utemeljen na tisućljetnom hrvatskom snu, i da se taj san sanjao najmanje 12 stoljeća prije no što je ikome na svijetu palo na pamet da država ima biti nacionalna. Zbílja je bila nešto posve drugo, ustaški pokret mene najviše podsjeća na jedan ‘kalifat’, utemeljen od strane stotinjak terorista spremnih na sve. I onda su oni to svoje sve i počinili.“

Misleći ljudi

Slobodan Šnajder nije jedini – dapače, sav je narod i osobito najveći dio hrvatskih branitelja – zamišljao „jednu sasvim drugačiju Hrvatsku“, Lijepu Našu i topli dom svim svojim građanima bez obzira na etničku, političku, svjetonazorsku, vjersku, rodnu i inu pripadnost. Domovinu kojoj ustaštvo i tzv. NDH neće biti uzor. Daleko im kuća. U kojoj nitko neće biti „gost“, u kojoj se nikog neće progoniti ni za što, ako mu nije dokazana krivnja. Ta je Hrvatska možda, drži Slobodan Šnajder, „mogla biti epitetom, primjer u malom, zajedno s republikama bivše zakjedničke domovine, jedne bolje EU. Da je EU bila u stanju procjenjivati manje makijavelistički, da Zapadu nije bilo tako važno poraziti socijalizam do koljena, da je EU, kao što je htio Ante Marković, primila Jugoslaviju kao cjelinu za svoju članicu, s nama bi još na ovom svijetu danas živjelo onih 200.000 ljudi koji su otpisani kao trošak, plus što bi oko 2,5 milijuna koji su ostali bez šila i ognjila ostalo u svom zavičaju. To je, recimo, taj golemi trošak jednog rasapa koji u ovome što je uslijedilo ne može naći iole suvislo opravdanje. (…) U svakom narodu, pa i najmanjem, nađe se i mislećih ljudi. Pa makar se radilo o statističkoj greški.

Ti misleći ljudi nisu uspjeli objasniti zasukanim nacionalistima jednu ključnu stvar. Da nacionalno čista država nije nikakav deziderat, nešto poželjno, već ruglo naprosto. U svom ekstremnom obliku, hrvatski nacionalizam – to nikako nije cjelina toga pojma – znači ustaštvo. Vodeći ustaše, čim se njihova stvar stala klimati iz vojnih, geopolitičkih razloga, gotovo su zavapili: ‘Neka bude Hrvatska, pa makar i sovjetska!’ Uostalom neki su od njih bili impresionirani odlučnošću i hrabrošću komunista, koje, dok su ih sretali u kraljevim kazamatima, još nisu držali smrtnim neprijateljem. Eto, tu je misao preuzeo ekstremni nacionalizam i njome se hrani do danas. Dakle, nacionalna država, kako god uređena, pa čak i ako počiva na posve suprotnim svjetonazorskim načelima od ustaških. Država naprosto kao sebi inherentan cilj. Aristotel bi rekao entelehija: početak i konac svega. A to je duboko krivo, defektno razmišljanje, i primjer današnje Hrvatske veoma je zoran dokaz za to. Nacionalna država nije nikakvo jamstvo da će ona biti barem donekle uređena. Kako je ona krajnji cilj, nema ni potrebe osobito se truditi oko njezina uređivanja“.

A ima li potrebe promptno reagirati s najviših državnih niša kako se toj i takvoj neuređenoj u svakom smislu Bijednoj Našoj ne bi uistinu dogodila 1933. iz praskozorja nacističke Njemačke? Itekako. Samo, tko će uzeti uzde u ruke kad već premijer i predsjednica bježe od te odgovornosti kao Sotona od tamjana!?