Zataškavanje ustaške krivnje i aktualne hrvatske državne impotencije

Marijan Vogrinec
Autor 23.8.2017. u 11:41

Izdvajamo

  • . Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije - budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

Povezani članci

Zataškavanje ustaške krivnje i aktualne hrvatske državne impotencije

Foto: Tanjug

Docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjana Ana-Maria Piskulić i voditeljica formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikolina Mađar, bezrazložno potpisana s – povjesničarka, opalili su zvučnu politikantsku pljusku povijesnoj istini o iseljeničkom valu iz Hrvatske 1945-ih godina, neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, te iseljavanju iz RH u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Ta vrst krivotvorenja povijesti korespondentna je s vladajućim političko-ideološkim mainstreamom rigidne desnice. Poratni je val lakonski i netočno je objašnjen time da velik dio građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je i poznata mantra ekstremne emigracije, koja se mantra već godinama ciljano interpolira u neuku/pristranu javnost. Za aktualno pak iseljavanje iz RH, koje rečena trojka priznaje „možda najmasovnijim dosad“, krivi su novinari/mediji jer „ističu velike prednosti života i rada“ u tuđini, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“

Marijan Vogrinec

Novinari su – a tko bi drugi? – krivi za to što Hrvatska godišnje ostaje kraća za blizu 100.000 građana kad se manjku novorođenih pribroji iseljavanje trbuhom za kruhom. Samo su u Njemačkoj službeno registrirali 56.000 useljenika iz RH na godinu. A gdje su druge razvijene europske zemlje, otvorene za uvoz radne snage iz sporovoznih članica EU-a, kakva je i Hrvatska. To o novinarskoj/medijskoj krivnji za iseljavanje iz RH bio je u ponedjeljak 21. kolovoza jednoglasan zaključak dr. sc. Ivana Bulića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjane Ana-Marie Piskulić i voditeljice formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikoline Mađar, bezrazložno potpisane s – povjesničarka. Tema emisija bila je povijest hrvatskog iseljeništva te gospodarsko-političke okolnosti s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i kasnije koje su uzrokovale pojedine velike iseljeničke valove u prekooceanske zemlje.

Uglavnom korektan „Pogled u prošlost“ u uvodnom, dokumentarnom i dobrom dijelu razgovornih objekcija troje sugovornika, međutim, povijesno-činjenično je zabrazdio u politikantsko zataškavanje kad je trebalo pojasniti uzročno-posljedične razloge, istinu o iseljeničkom valu iz Hrvatske neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata  te u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Iseljavanje 1945-ih godina lakonski je objašnjeno time da dio velik građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je poznata mantra ekstremne, ustaške emigracije, koja se mantra već godinama smišljeno interpolira u neopovijesnčarski mainstream i širu društvenu javnost radi preinake prošlosti.

Za aktualno iseljavanje, pak, iz Bijedne Naše, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, doduše, trojka je u „Pogledu u prošlost“ priznala da jest „možda najmasovnije dosad“, ali zato što „mediji ističu velike prednosti života i rada“ u razvijenim zapadnim zemljama, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“. To će reći, novinari žele zlo svojim sugrađanima i vlastitoj zemlji, pa mâme Hrvate u tuđinu umjesto da ih odvraćaju i plaše. „Trulim kapitalizmom“, kao nekad? To, dakako, nema veze s istinom i zdravim razumom, kao što nemaju nikakvog opravdanja sugovornici i sama povjesničarka Nikolina Mađar u ulozi voditeljice „Pogleda u prošlost“ za prešutjeti notorne činjenice.

Iz RH se već nekoliko godina masovno iseljavaju mahom mladi ljudi i cijele obitelji u najpotentnijoj radnoj dobi, jer im vlastita država – više od četvrt stoljeća po stjecanju međunarodne državne licencije – nije kadra ili ne želi omogućiti čovjeka dostojan život i izglednu budućnost njihovoj djeci. A to će reći, siguran posao s ljudskim radnim uvjetima i plaćom od koje se može pristojno živjeti i planirati obiteljsku budućnost, prihvatljiv način stambenog zbrinjavanja i društveno-političku stabilnost u zemlji kojom neće mahnitati aveti prošlosti kao dimna zavjesa za prikrivanje polit-kriminalne degradacije i opće moralne destrukcije države i društva.

Bijeg iz neprijateljske domovine

To su ključni detonatori okolnosti u kojima se većina građana ne osjeća sigurno u vlastitoj domovini, u zemlji gdje su Hrvati napokon svoji na svome, nezadovoljni su svim političarima odreda – vidi bilo koju relevantnu anketu u prošlih nekoliko godina – i tko god može, bježi dok može s broda koji tone.

Hrvate ne izgone iz RH u iseljeništvo novinari zato što ne žele lakirati crnilo u zemlji koja sve očitije postaje neprijateljska većini vlastitih građana, nego „grijeh struktura“ o kojem su između redaka opet bili prisiljeni progovoriti i biskupi u svojim homilijama za blagdana Velike gospe. Isti oni, čiji je neoprostiv krimen upravo to da su aktivno pridonijeli dovođenju (is)tih „struktura“ u poziciju i dalje ništa učinkovito ne činiti protiv tzv. bijele kuge i zaustavljanja iseljeničkog tsunamija. Očito je vrag odnio šalu kad su se i „pastiri“ odvažili primijetiti da se „političari brinu samo za svoje vlastito, a ne i narodno dobro“. Otkrili Ameriku.

Pa narod zato i bježi glavom bez obzira i preko Velike bare od tih što su preuzeli odgovornost (sic) za 320.000 ovršenih (42 milijarde kuna duga) i isto toliko blokiranih, za ljude beznadno gurnute u dužničko ropstvo, za 40.000 djece koja bez večere odlaze na počinak, za 21.000 učenika koji jedini topli obrok pojedu u osnovnoj školi, za učitelje i liječnike koji neće dobiti više plaće jer su državni dužnosnici podebljali svoje za prosječnih 1500 kuna mjesečno te kane još nafutrati ionako previsoke mirovine/invalidnine veteranima HV-a i HVO-a…

Valjda zato već mjesec dana ministar financija Zdravko Marić izbjegava razgovarati s čelnicima Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) koja – unatoč volonterskom obrascu djelovanja i usred vatrene kataklizme u Dalmaciji – ne funkcionira. Uzalud šef HGSS-a Vinko Prizmić u očaju zdvaja pred novinarima televizije N1 Hrvatska i žali se na ministra/vladu srca kamenoga, državni proračun će i ubuduće biti nekome majka, a nekome maćeha. Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije – budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

No, rečeni docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić nailazi na puno razumijevanje dviju su-sudionica „Pogleda u prošlost“ kad izvješćuje da će HAZU ovih dana objaviti popis demografski „ispražnjenih područja Hrvatske“, što će biti „izvrsna prigoda mladima koji pomišljaju na iseljavanje da popune prazne prostore“. Genijalna ideja – doduše morska – da genijalnija ne može biti. Kao da mladima ili ikom drugom treba HAZU kako bi se obavijestili da 35 i manje kilometara od Zagreba postoje doslovno ili gotovo prazna sela s kućama i gospodarskim objektima, plodnim poljoprivrednim zemljištem i pristupnim cestama i ostalom infrastrukturom u kojima žive još samo duhovi. Odnosno tu i tamo pokoje (pra)staro čeljade za koje ne mare ni rođeni potomci niti asocijalna država RH.

U tim okolnostima i uvjetima beznadne sutrašnjice, nitko pri zdravoj pameti godinama niti ne pomišlja potražiti zdrav život, pa se uputiti prema Ivanić Gradu, Čazmi, Desincu, Žumberku, Bošnjacima, Zlataru… Da se ne govori o „pravoj“ Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini, Dalmtinskoj zagori, otocima… Tamo leže neprocjenjivi mrtvi kapitali koje se može kupiti za smiješnu bagatelu, unajmiti na besplatno uživanje ili čak dobiti na dar. A nitko neće u mjesta koja su nekad vrvjela vrijednim žiteljima, hranila gradove, škole se tresle od zdrave dječje cike i žamora… Nikakav HAZU nije kadar učiniti ono, što je debelo plaćena dužnost Banskih dvora, Hrvatskog sabora i, paradno – Pantovčaka. No, premijer i predsjednica nemaju vremena za ozbiljan posao i kraj takvih „vladara“ – Hrvatska nema budućnost kakvu su ovi obećali.

Što će mladež na tim pustim mjestima kad im vlastita država tamo ništa ne jamči za zasnovati perspektivan obiteljski život? Ne jamči im ni u velikim gradovima, kamoli na selu. Mladi nisu toliko ludi koliko su pametni ti koji ih poučavaju kako što brže i temeljitije – propasti. Ljudske pustinje u Hrvatskoj će oživjeti jednog dana, ako ne prije, ali kad neke nove upravljačke strukture – možda i nehrvatske, uvezene tko zna otkud ili ratni dobitnici, jer će Hrvati biti imobilizirana manjina – u nekim novim okolnostima primijene u tim područjima bitno drukčiju tehniku reanimacije od larpurlartističke indolencije aktualnih upravljačkih kasta. A „nacionalno osviještenih“ (sic), kako se predstavljaju.

Za sve iseljeničke valove iz Hrvatske, osim onog u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata kad su ključni uzroci bili propala ideologija, ratno gubitništvo i zločini protiv čovječnosti, presudni su bili ekonomski čimbenici. Ljudi nisu mogli živjeti u neimaštini, besposlici i bijedi pod tuđim režimima – od Beča, Budimpešte i Rima do Beograda – vlastita im je rodna gruda bila neprijateljica koja ih nije željela, pa su kupovali jednosmjerne karte za bjelosvjetsku neizvjesnost. Nekoliko prošlih godina, otkako je RH dio „obitelji kojoj oduvijek pripada“, EU-a, paradoksalno, to se Hrvatima na isti način ponavlja i kad su napokon svoji na svome. S „domoljubnom“ vlašću.

Taj ključan podatak licemjerno je preskočen u HTV-ovom formatu „Pogled u prošlost“, kao što se zataškava i krivotvori s razine državne politike. Možda zato što bi tv-akteri morali, prema zakonima povijesne struke i žurnatističkom bontonu, odgovoriti na vladajućem političkom manistreamu i političko-ideološki pristranoj (stranačkoj, a ne javnoj?) televiziji neugodna pitanja: kako je to moguće; tko je za to kriv; tko će i kako sankcionirati krivce…? „Pogled u prošlost“ u tom se dijelu teme o iseljeništvu zadovoljio ostankom na pogledu na – zataškavanje činjenica. Istine.

Baš kao u dijelu sadržaja, gdje se iseljavanje Hrvata 1945-ih godina „objašnjavalo“ tek političko-ideološkim razlozima neslaganja s komunističkom ideologijom novog jugoslavenskog režima te pobjedničkim na antinacifašističkoj strani partizanskim vojskovođom i šefom države Josipom Brozom Titom. Nema spora da je bilo i tih, ali su bili beznačajna manjina, iz kaste krupnih kapitalista i dijelom intelektualaca što su većinom kolaborirali s okupatorom i ustaškim kvislinzima. U strahu od odgovornosti, pridružili su se luzerskim kolonama ustaških ratnih zločinaca i njihove rodbine te dijela zavedenog svijeta što ih je u paničnom bijegu na Zapad predvodio osobno ozloglašeni ideolog zločina protiv čovječnosti i vlastitog naroda poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić, s cjelokupnom „vladom“ te međunarodno nepriznate paradržave.

Ustaški zločinci na „štakorskoj stazi“

Ratni zločinci i gubitnici svih vrsta, staleža i zavičajnog porijekla natisnuli su se u tsunami bijega od odgovornosti, polaganja računa vlastitom narodu za zvjerstva i razaranja što su ih počinili za neslavne vladavine u razdoblju 1941.-1945. U bijegu i skrivanju, za koje su vrijeme činili i nove zločine, izravno im je pomagala Katolička crkva kojoj je – kao i u krvavo doba četverogodišnjeg ustaškog režima – glavni autoritet bio zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. Zločinci, a ne Titovi politički neistomišljenici, među kojima i zloglasni Pavelićev intimus, ustaški pukovnik Erih Lisak, skrivali su se na Kaptolu u Zagrebu i župnim dvorovima u okolici.

pavelic_copy21380

Stepinac u posjeti Paveliću 1941, foto H-alter

Niz katoličkih svećenika aktivno je sudjelovao u ustaškim zločinima, dodijeljeni su im vojni činovi, a najgori među njima bio je jasenovački koljač, hercegovački fratar Tomislav Filipović kojem je zapovjednik tog konc-logora Vjekoslav Maks Luburić nadjenuo nadimak Majstorović, zbog majstorskog klanja zatočenih Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata… Katolička crkva se do danas nije odrekla tog krvavog nečovjeka u habitu, ali zato zabranjuje obljetničarsko podsjećanje u crkvi sv. Marka na istoimnom gornjogradskom trgu u Zagrebu na svećenika Svetozara Rittiga, koji je u njoj godinama do Drugog svjetskog rata slavio mise i iznimno je zaslužan ne samo za njezin uzlet u svakom smislu nego i za crkvenu povijest.

Za razliku od ustaše fra Tomislava Filipovića-Majstorovića, kojega su jugoslavenske vlasti uhitile neposredno po oslobođenju zemlje, osudile na smrt i objesile (nije znao reći koliko je točno ljudi usmrtio ali, priznao je, „moglo bi biti stotinjak“), svećenik enciklopedijskog znanja, obrazovanja i širokog duha Svetozar Rittig se već 1941. pridružio Titovim partizanima. To mu tzv. Crkva u Hrvata nikad nije oprostila, pa mu i ovi „pastiri“ s kaptolskog sljemena što danas licemjerno uskraćuju vjerničkom puku sjećanje na časnog Rittiga u Rittigovoj crkvi nisu ni do – gležnja. Ustaška im je kapa bliža srcu, što reče svojedobno onaj trknuti mantijaš na HDZ-ovom skupu u Splitu, od – partizanske kape. A časni je Rittig bio Titov partizan i čuvao je Isusa Krista pod tom kapom, i crvenom zvijezdom petokrakom.

Pod oltarom franjevačke crkve na zagrebačkom Kaptolu, svećenici su 1945. godine skrili 36 sanduka zlata što su ga ustaše opljačkali žrtvama jasenovačkog logora, a zlato je bilo namijenjeno financiranju križara i tzv. ustanka hrvatskog naroda protiv partizanske, komunističke vlasti.

Crkva je neposredno u poraću organizirala (operativac svećenik Krunoslav Draganović) tzv. štakorsku stazu via vatikanski/hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu s cijelom operativom za opskrbu ustaških ratnih zločinaca u bijegu lažnim dokumentima i tajno prebacivanje u prekomorske zemlje. Tom je stazom, zajedno s obitelji, pobjegao u Argentinu i ustaški pukovnik, pripadnik Crne legije Ivan Stier, djed donedavnog HDZ-ovog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera. Bio je na jugoslavenskom popisu traženih za izručenje ratnih zločinaca (13. po redu), ali ga tadašnji pronacifašistički režim nije izručio, kao ni samog Antu Pavelića, nego mu je dopustio protujugoslavensko djelovanje. O tome tko su tada bili „hrvatski iseljenici“ svjedoči iz prve ruke istaknuti novinar i publicist Drago Pilsel u svom autobiografskom romanu o Argentini.

Rođen je u obitelji kućnih prijatelja obitelji Ante Pavelića i odgojen pod ogromnom Pavelićevom fotografijom nad dječjim krevetićem. Profesor na studiju teologije bio mu je Jorge Maria Bergoglio, današnji papa Franjo. Pilsel stoput više zna o iseljenicima iz Hrvatske 1945-ih godina i što su radili do 990. godine od svih troje iz HTV-ovog „Pogleda u prošlost“ zajedno. Spoznaje iz prve ruke i na vlastitoj koži oštro su suprotstavljene lakirovkama krivotvoritelja povijesti. Tko su ti ljudi – ipak manjina u odnosu na ideološki neopterećene, iskrene domoljube u iseljeništvu kakvi su se većinom okupljali u Hrvatskoj bratskoj zajednici – dovoljno je zaviriti u njihove klubove i hrvatske katoličke misije.

Autor ovih redaka imao je prigodu u Australiji osobno se uvjeriti u tu grozu i luzerski jad od Pertha i Melburnea do Sydneya, Adelaidea, Canberre… Slike i biste Ante Pavelića uz sliku engleske kraljice Elizabete Druge, ustaške zastave uz australsku,  znakovlje propale kvislinške Endehazije, „hrvatski“ zemljovid s granicama koji metar ispod beogradskog Kalemegdana i na bugarskoj državnoj međi, uključivo pola Srbije s Vojvodinom, Sandžakom, Boku kotorsku u Crnoj Gori, cijelu BiH… Od Kanade, gdje se i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dala javno fotografirati sa skupinom hrvatskih iseljenika tog mentalnog sklopa iza ustaške zastave, do SAD-a, Latinske Amerike, Australije, nekih država EU-a, te pojave nisu iznimka… Prvi „državnički“ (sic) posjet Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990. Kanadi i SAD-u, o čemu je s lica mjesta svjedočio tadašnji HTV-ov izvjestitelj, vanjskopolitički komentor-mentor Tomislav Jakić (opisao u respektabilnoj knjizi „Nisam zvijao s vukovim“), sveo se na posjet – (pro)ustaškoj emigraciji. Radi skupljanja novca za predstojeći rat, koji je novac većim dijelom završio u privatnim džepovima izabranih „državotvoraca“.

Ustašluk, koji se na ekstrenoj desnici u zadnje doba nazivlje i izvornim antifašizmom, na velika je vrata ušao u Bijednu Našu i uzeo državu pod svoje. Sramotno, nikom od vladajućih iz HDZ-ovog vrha to ne smeta. Dapače. SDP-ova je vladajuća koalicija (2012.-2015.) kukavički propustila obračunati se s neonacifašizmom, barem onako kako se to čini u Njemačkoj kancelarke Angele Merkel. Koketiranje vladajućih s bujajućim zlom se nastavlja. Na unutarnju i međunarodnu štetu Bijedne Naše.

H20160805003442thompsonkoncert

Foto: FAH

Krivotvorna osvetnička falanga

Ne smeta to ni tzv. Crkvi u Hrvata, pa nije čudno da se civiliziran antinacifašistički svijet zgraža nad stanjem u zemlji zarobljenoj svojom najcrnjom prošlošću. Krivotvorenje povijesti i toleriranje notornog ustašluka u javnom životu Bijedne Naše ovih je dana osudio i američki State Department u redovnom godišnjem izvješću o vjerskim slobodama u svijetu u 2016. godini. Poimence su u negativnom kontekstu spomenuti bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović i kontroverzni redatelj Jakov Sedlar, srpski i židovski bojkot državne komemoracije u bivšem ustaškom konc-logoru Jasenovcu, porast protusrpske netrpeljivosti u društvu, nevraćanje imovine SPC-u, itsl. A predsjednica RH telali – ne samo sada za desetodnevnog građanima beskorisnog boravka u Australiji i na Novom Zelandu – kako je RH zemlja koja s narednim svijetom dijeli/razvija „iste zapadne vrijednosti“.

Australci su se mogli samo nasmijati: RH jest multinacionalno/multikulturno, ali za razliku od njihovog – krajnje netrpeljivo društvo. Osobito prema srpskoj, svojoj najvećoj etničkoj manjini, pripadnicima LGBTQI skupine, ateistima i svemu/svačemu što se s razlogom ili bez naziva lijevim ili tzv. komunističkim.

Krivotvorenje povijesti, pa i kad je o iseljeništvu riječ, nikom ne koristi niti će donijeti sreću osvetničkoj falangi proustaških krvosljednika, jer se činjenice ne daju prepravljati prema trenutnim politikantskim potrebama. To da pobjednici pišu povijest, čista je budalaština onih koji nemaju pojma što povijest jest. To su činjenice, istina o onome što se dogodilo, a to što se dogodilo – dogodilo se baš tako kako se dogodilo. Nikako drukčije. Ne onako kako se babi snilo, kako se nekom čini ili bi želio, pa laže da se dogodilo baš ono što se nije dogodilo. Istina je uvijek samo jedna, a prava, nepreparirana povijest je – istina. Povijest nije Biblija, pa da milijuni milenijima vjeruju „svetom svjedoku“ koji, rođen 300-400 godina poslije Kristova raspeća, citira što je, kada i zašto kazao. Pazi, citira! I onda je to evanđelje po ovom ili onom, koje se kao „sveta istina“ plaća stanovitim iznosom lemuzine ili prilogom u škrabicu pri oltaru.

Jedna kasta milenijima na tome itekako dobro živi, pa tko voli, neka izvoli. I aktualna politikantska kasta u Bijednoj Našoj, zajedno s crkvenom i manjim dijelom braniteljske, itekako dobro živi na ustrajanju u krivotvorenju povijesti, ne bi li teza o pobjedničkim piscima dobila na uvjerljivosti i smislu. A neće, jer ne može. Nije povijesna istina neka žlundra da ju rasteže i prežvakuje kako se kome sprdne, ali jest dovoljno izazovna da će se uvijek naći redikula koji će to iznova pokušavati.

Marijan Vogrinec
Autor 23.8.2017. u 11:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija