Zbog svih onih koji će na hodnik, a ne na respirator

Ivo Anić
Autor 29.11.2020. u 09:10

Zbog svih onih koji će na hodnik, a ne na respirator

„Za samo mjesec dana, vjerojatno i manje, bolnice više neće moći uspješno liječiti ni one s koronavirusom, ni one bez njega. Morat će se birati između pacijenata. Bez strogih mjera uvedenih sada, dakle danas, mi nećemo biti u mogućnosti hospitalizirati građane koji će doživjeti moždani ili srčani udar, prometnu nesreću. Jer respiratora i intenzivnih kreveta neće biti više dovoljno. Koncem studenoga, bit ćemo prisiljeni donositi odluke tko će od pacijenata imati šansu za život, tko neće.“

Taj dramatični apel Vladi gospodina Andreja Plenkovića uputilo je šest liječničkih udruga i zatražilo hitno uvođenje najstrožih epidemioloških mjera, jer su bolnice pred „pucanjem“ i moglo bi doći do potpunog sloma zdravstvenog sustava Hrvatske. Preopterećenost sustava urušila bi i dostupnost primarne zdravstvene zaštite, jer je evidentno značajan manjak obiteljskih liječnika, a sustav testiranja i praćenja kontakata odavno je urušen i njegova uloga u suzbijanju pandemije je mizerna.

Da je tome tako posvjedočio sam i sam. Obiteljski liječnici, kao i epidemiolozi više i ne pitaju s kim ste, i sa koliko ljudi bili u kontaktu, što jasno govori kako je sistem praćenja razvoja epidemije, i njenog progresa, potpuno kolabirao i više ne funkcionira. Povećana testiranja provode se na isti način na terenu, da se pozitivnim osobama više ne uzimaju kontakti, već ih se usmjerava na samoizolaciju. Što je sa školama, a što sa firmama u kojima divlja epidemija? Upravo iz tih i takvih razloga propasti sustava kontakata došlo je do progresa i same epidemije, jer je osoba u samoizolaciji izostavila osobe sa kojima je bila u kontaktu. Kada uzmemo u obzir i sama događanja naroda, posebice u Splitskoj i Vukovarskoj županiji, tada se sa pravom moramo složiti sa šest liječničkih udruga.

Čeka nas porast novooboljelih, divljanje pandemije koja se potpuno otela kontroli, a tada je crni scenario podkapacitiranosti bolnica više nego izvjestan.

Ma koliko Vlada i sam premijer ignorirali apel liječnika, i ma koliko mjere kasne i ne namjeravaju se sprovoditi, moramo uzeti u obzir da ti ljudi znaju svoj posao i jako dobro predviđaju situacije u kojima se mogu zateći. I liječnici i medicinsko osoblje, u globalu, imaju tendenciju da žele i nastoje svakog pacijenta zbrinuti na najbolji mogući način. To im omogućuje logistika, tj. ministarstvo koje se brine i prati situaciju na terenu.

Kada dođete u situaciju da vam ponestaje kisika, kao što je slučaj u Varaždinskoj bolnici,  tada ovaj apel liječnika itekako ima smisla i sasvim je moguć najcrnji scenario na koji nas isti ti liječnici i spremaju. Kreveta ima, ustvrdit će ministar Zdravstva aludirajući na šatore i priručne objekte kao što su sportske arene, no što je sa respiratorima? Može li liječnik kojem svakodnevno dolaze bolesnici sa teškim respiratornim problemima zbilja ubrzo doći u situaciju da bira između, dajem sada primjer, starca od sedamdeset i mladog čovjeka od trideset jer ima samo jedan raspoloživ respirator? Može li odgovorni liječnik, a ne govorimo samo o respiratoru, već o čitavom odjelu intenzivne njege, doći u situaciju da odlučuje koga će po svojoj profesionalnoj i moralnoj etici uzeti kao prioritet, a koga kao sekundarni problem ili skupinu? Možemo li očekivati na koncu, i nakon svega što je ova Vlada dozvolila da se održi zbog političkih razloga, i scenario ratne selekcije, tj. odabir i svrstavanje u skupine po bolnicama? Tko bi onda i kako, na osnovu hitnosti bio taj koji će odlučivati kome je potrebna intenzivna skrb, a kome kasniji tretman? Kako i na osnovu čega bi liječnici određivali tko je u izravnoj životnoj opasnosti, a tko nije? Na osnovu kakvog bi, isti taj liječnik, nalaza ili stanja, on trebao odlučiti o tretmanu životno ugroženih ili lakše bolesnih?

I na koncu, zašto bi liječnici pristali na takav scenario stresa koji im nije u opisu posla, kao što im nije ni u moralnoj, a da ne govorimo u etičkoj sferi djelovanja? Etika nalaže postupke u nedostatku resursa i oni su jasni i poznati. Svaki liječnik dužan je bez zadrške, i bez odluke tko je najhitniji, pomoći svima. No što kada to nije istovremeno zbog načela hitnosti i načela kapaciteta jednostavno moguće?

Liječnici su, kao uostalom i od početka pandemije, ostavljeni od politike i od svog ministarstva da ionako o svemu sami odlučuju, osim o onome u što se najbolje razumiju. U odlučivanju što je i kako najbolje za populaciju o kojoj skrbe. Ovaj put, a složni su svi bez zadrške, jedino moguće rješenje još uvijek su rigorozne i stroge mjere koje se nažalost ne donose, a kako vidimo i kada se donesu ne polučuju znatan efekt. Ovaj put, sami liječnici su zgroženi kolonama sjećanja i sličnim okupljanjima, vjerskim pogotovo, no oni su i svjesni da će politička i neodgovorna popuštanja Vlade i Stožera platiti svojim dodatnim angažmanom. No svjesni su i činjenice da će ih ista ta vlast i isti taj Stožer uskoro ostaviti da se sami nose sa eskalacijom pandemije kao i sa gore spomenutim konačnim i usudim se reći, ratnim scenarijem, koji nalaže „načelo hitnosti.“ Jer su svi prioriteti zakašnjeli, i nisu se sprovodili od početka.

Čekala se jesen da bi se uopće mislilo na pandemiju koja je prije izbora proglašena od strane Vlade – pobjeđenom. Čekala se jesen i puštane su sve proslave i događaji da bi se famozne „oštre mjere“ uvodile nakon okupljanja više desetaka ljudi. Čekalo se jesen i bavilo kako znamo izborima, bavili smo se prepirkama premijera i predsjednika (da bi se na koncu sastajali kao da ničeg nije bilo), bavili smo se kultom ličnosti od ministra Vilija Beroša, do njegovih kolega u Stožeru, bavili smo se svim samo ne pripremom na ono što nas čeka. Kriva je pandemija, kriv je virus, ustvrdit će hladno premijer Andrej Plenković.

No istina je drugačija.

Uskoro kada liječnici budu ostavljeni sami da biraju koga i tko su bolesnici kojima najhitnije treba respirator, budimo sasvim jasni i sasvim precizni. Uskoro kada kapaciteti više ne budu dovoljni da prime sve kolateralne žrtve svih njihovih političkih popuštanja i ekonomskih „spašavanja“, budimo sasvim precizni. Uskoro kada ljude kojima hitno treba respirator ne možemo staviti na uređaj, niti za takav više bude dodatnog, mjesta u intenzivnoj, budimo sasvim precizni.

U svim segmentima valja zaštititi medicinsko i liječničko osoblje, i u svim slučajevima koji nam slijede treba iste osloboditi bilo kakve etičke ili moralne krivnje. Liječnici nisu, niti smiju odgovarati zbog gluposti i nerada politike i ministarstava u kojima struku mijenja ista. Liječnici i medicinsko osoblje nisu dužni odlučivati sami oko takvih stvari niti su školovani da donose odluke koga će ostaviti na životu, a kome potpisati smrtnu presudu.

Zbog toga budimo  sasvim jasni i precizni.

Za taj scenario odgovorna je isključivo politika i nerad. Politika koja je svojim odlukama dovela do ovakve situacije, i nerad kao i priprema koja je izostala, a koja je isti taj nerad pratila u ljetnim mjesecima. Politika koja je smišljeno dozvolila kolone ljudi u Vukovaru zbog čistog populizma, svjesno riskirajući kolateralne žrtve istog.

Važno je takve stvari znati, i važno ih je jasno i precizno definirati.

Zbog svih onih koji će uskoro na hodnik, a trebali su na respirator!

Tagovi:
Ivo Anić
Autor 29.11.2020. u 09:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija