Zbogom oružje na Balkanu

Marijan Vogrinec
Autor 5.9.2014. u 10:13

Izdvajamo

  • Hrvatska budućnost i u BiH i u Bijednoj našoj potrebuje strategiju sasvim drukčije naravi, za čije provođenje ljubići nisu ni politički kvalificirani niti „domoljubno“ pozvani.

Povezani članci

Zbogom oružje na Balkanu

Foto: bljesak.info

Ključni uvjeti zemljama u regiji su uspostava vladavine prava, regionalna suradnja i dobro upravljanje javnim financijama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso drži da je upravo regionalna suradnja pretpostavka za proces pridruživanja, a time se „ne samo uspostavlja stabilnost i uklanjaju prepreke, već utječe na poboljšanje kvalitete života običnih građana“

Piše: Marijan Vogrinec

Figa u balkanskom džepu nije dobra preporuka za budućnost naroda u rashodovanim bantustanima na tlu ex-Jugoslavije, čije si vladajuće kaste umišljaju da nešto znače u međunarodnoj političko-strategijskoj podjeli interesnih dionica i razvojnih utjecaja. Stara europska dama, onemoćala valjda gotovo sedamdesetogodišnjim bezraćem umjesto da sigurno leti iznad horizonta te blagodati, teško pati od unutarnje kostobolje. Nije u stanju određenije se postaviti čak ni prema vrlo opasnoj ratnoj krizi koja joj plamti na granicama, u Ukrajini. Kako će onda prema „nediscipliniranim Balkancima“, koji svako malo rade nešto gadno u korist vlastite štete. S njima ne zna izaći na kraj već četvrt stoljeća.

Njemačka kancelarka Angela Merkel, na čelu ponovno najjače zemlje u Europi i alfa-žena među 28 lidera Unije, morala je ovih dana u Berlinu (koji već puta?) izložiti svoj neupitan politički autoritet javnoj pozornosti i odlučno „solirati“ u tzv. „balkanskoj politici“ EU-a. Nemojte se igrati, ljudi, preozbiljna su vremena za nacionalističke javašluke kojekakvih podjela, razgraničenja i politikantskih inata. Njezina je temeljna poruka europskom Jugoistoku: morate surađivati, a ne svađati se, morate jedni drugima pomoći, pa ćemo vam i mi pomoći!

Pomognite sami sebi!

Više nitko nema alibi za zanemarivanje i (čak) svjesno sabotiranje izgradnje međusobnog povjerenja i suradnje! Od (prvenstveno) gospodarstva (kako bi se živjelo od vlastitih deset prstiju, a ne od međunarodne socijale) do kulture i sporta (radi duhovne i tjelesne okrjepe). Riječju, svi ste u banani na europskom Jugoistoku, netko više – netko manje, nedvosmislena je Merkel. Ne pomognete li jedni drugima, nitko vas neće spasiti od propasti!

Neki pametni pojedinci s „brdovitog Balkana“, dokazano intelektualnog pedigrea i autoriteta, nisu se ni usred najkrvavije ratne makljaže libili apelirati na razum. Bilo ih je, nije da ih nije bilo, ali – brzinski su otfikareni kao „zadrti Jugoslaveni“ i „propali jugonostalgičari“. Tko je među Srbima zakrvavljenih osvetničkih očiju pod šubarama s kokardom na njima želio slušati jednog Bogdana Bogdanovića („Ovde živi ustaša“, glasili su beogradski grafiti sa strelicom koja je upućivala na njegov stan!) ili Mirka Kovača!? Svetinja je bio „Nož“ Vuka Draškovića; „heroji srpstva i otadžbine“ Dobrica Ćosić, Matija Bećković, Momo Kapor…

O tom Momi, izvrsnom Momčilu Kaporu iz „Dnevnika jedne Ane“, kasnije kokardašu najgore vrsti, njegov će bivši sarajevski sugrađanin, književnik Miljenko Jergović zapisati u Jutarnjem listu: „Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. Posljednji let za Sarajevo roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao“.

Koji je Hrvat, jednako zakrvavljenih osvetničkih očiju pod crnom kapom s ušatim U, obilno obliven maliganima i razguljena grla od milozvučnih jure i bobana, guste magle i kojekakvih sličnih drndalica, uopće želio slušati Predraga Matvejevića, Igora Mandića ili Vladu Gotovca. Svetinja su bili „Četverored“, „Fukara“ i „Kepec“ državno-politikantskog pisca Ivana Aralice, „proslavljenog“ fana Bošnjaka i islama. Tih se aralica preko noći nakupilo sa svih strana, od emigrantskih ustaških nedođija do novokomponiranih „kulturnih veličina“, koje su redom ulazile u školske programe i čitanke sverežimskog autora Ante Bežena.

Ista meta, isto rastojanje u bošnjačkom nacionalističkom homogeniziranju, ali sada u karakteristično/napadno zelenim tonovima. I Bošnjaci su – zašto bi, valjda, zaostajali za Srbima i Hrvatima, kad imaju cijelu ergelu konja za utrku! – šakom i kapom dodavali svoje začine u već uzavreo lonac mržnje i razdora te pridonijeli da sav taj huškački bućkuriš separatizama i netrpeljivosti postane ne samo neprobavljiv nego i otrovan. Neprihvatljivim je postalo sve što spaja i ujedinjuje pojedince, obitelji, narode i države, sve što im je od pamtivijeka zajedničko i što ih dugoročno spaja, u miru i napretku. Kockarske „elite“ sukoba i podjela ni dan-danas ne žele sjašiti s divljeg konja nesreće, žestoko mamuzaju prošlost i izmišljene, davno izblijedjele nacionalne mitove.

Okanite se, ljudi, ćoravog posla i pomognite jedni drugima dok još ima vremena, europska je poruka Jugoistoku Starog kontinenta. „Priključivanje zemalja Zapadnog Balkana Europskoj uniji zajednički je politički, ekonomski i geostrateški cilj“, zaključeno je u Berlinu na prvoj konferenciji o Zapadnom Balkanu, pod pokroviteljstvom njemačke vlade te u nazočnosti lidera zemalja s tog područja. Kojom će se dinamikom EU širiti u ovoj regiji, ovisi velikim dijelom i o spremnosti tih država, od kojih mnoge uistinu sada nisu faktori međunarodno respektabilniji od afričkog bantustana.

Nije uvjerljivo ni ohrabrujuće samo verbalno slati političke signale kako „sve zemlje u regiji imaju europsku perspektivu i žele članstvo u Uniji“, a istodobno držati figu u džepu, jer se ne zna ili ne želi prevladati unutarnji nered i tenzije.

„Predziđe“ za Alahovu sablju

Kako BiH može računati na ubrzano uključivanje u „europsku obitelj“ kao skladna, uređena zajednica triju ravnopravnih naroda, ako bahati čelnik Republike Srpske Milorad Dodik ne priznaje cjelovitost te države i svako malo prijeti odcjepljenjem, u perspektivi ujedinjenjem s Republikom Srbijom? Potiče i vrlo jak hrvatski separatizam. Neka i Hrvati dobiju svoju republiku, kaže, a u perspektivi neka se ta jedinica ujedinjuje s kim želi, što nas briga.

Ekstremni islamizam, fundamentalistička presizanja na Bliskom istoku, ISIL, kalifat i, općenito, narastajuća opasnost od terorizma globalnih razmjera nisu ostali nezamijećeni ni u našoj regiji. U BiH su počela uhićenja džihadista. Srbija i Makedonija su na najvišem stupnju pripravnosti za moguću skorašnju akciju, a hrvatska SOA prvi put objavljuje i konkretnije podatke o korištenju teritorija RH i Slovenije za logističke potrebe „fundamentalističke revolucije protiv nevjernika“. To su također jaki elementi s kojim valja računati u „europeizaciji/unijizaciji“ Zapadnog Balkana, ali i posljedicama „federalizacije“ BiH na način da se polovica stanovništva (Bošnjaci) odvoji u posebnu jedinicu, s jakom islamskom potkom. „Veliki“ Srbi i „veliki“ Hrvati dobili bi globalni džihad u vlastitom dnevnom boravku, kojem se sami nisu u stanju učinkovito suprotstaviti. Opet bi bili nečije „predziđe“ i opet prvi za oprobati na svojim vratovima koliko su oštre Alahove sablje.

„Činjenica da su danas svih osam premijera, ministri vanjskih poslova i gospodarstva sjedili zajedno dokaz je da je posljednjih godina učinjen veliki napredak u regiji“, prenosi Al Jazeera riječi Angele Merkel, „a Europska komisija i članice EU-a žele dalje pomagati.“ Kad je o Bošnjacima, Srbima i Hrvatima u BiH riječ, međunarodne su oči uprte u listopadske opće izbore i „izazov formiranja nove vlade te države“. Ne dolaze u obzir nacionalni separatizmi i inzistiranje na daljnjim podjelama i razlikama. Srbija i Kosovo, očekuje se, moraju do kraja normalizirati međusobne odnose na svim razinama. Hrvatska pak – kao svojevrstan izlog EU-a na Balkanu – dužna je pokazati se dobrosusjedskim primjerom ostalima na Jugoistoku kako je Unija dostižan cilj, iako se proširenje neće dogoditi tako brzo. Možda ni za desetak ili više godina, ali…

Ključni uvjeti zemljama u regiji su uspostava vladavine prava, regionalna suradnja i dobro upravljanje javnim financijama. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso drži da je upravo regionalna suradnja pretpostavka za proces pridruživanja, a time se „ne samo uspostavlja stabilnost i uklanjaju prepreke, već utječe na poboljšanje kvalitete života običnih građana“. Nakon ratne kataklizme na Balkanu, „postoji više izgubljenih karika“ u međusobnim vezama: u energetici, cestovnoj i željezničkoj mreži…

Da se i ne spominju raskinute gospodarske karike, jer je bivša jugoslavenska privreda imala komplementarne proizvodne kapacitete i resurse u svih šest republika i dvjema pokrajinama. Recimo, dijelovi za automobil iz kragujevačke tvornice izrađivali su se i u Sloveniji, i u Hrvatskoj i drugdje po zajedničkoj državi. Slično je bilo s tisućama drugih proizvoda koje se izvozilo u cijeli svijet i bili su na iznimno visokoj cijeni: od brodova, lokomotiva i generatora za hidrocentrale do teletine i kvalitetnih tkanina. S jugoslavenskom se putovnicom moglo – bez vize! – putovati u 168 zemalja na svim kontinetima. A s današnjim bantustanskim?

Zašto države nastale raspadom bivše SFR Jugoslavije, koje još raspolažu dijelom tih komplementarnih kapaciteta i resursa, istina zastarjelih, ne bi obnovile i modernizirale gospodarsku suradnju i vratile se na izgubljena vlastita i svjetska tržišta? Nitko im ne brani ni zarađivati na svom znoju i pameti po razvijenim amerikama i europama, ako su kadre. No, to će još dugo biti manje izgledno/moguće, nego da na vlastitu dugoročnu korist uspješnije trguju međusobno i sa sebi ravnima u svijetu. Na tu soluciju upućuju i aktualne poruke čelnika EU-a balkanskim zemljama, ali ih regija neozbiljno doživljava.

Primjerice, infantilno djeluju tvrdnje RH-premijera Zorana Milanovića kako će bosovima Unije uvjetovati u Berlinu koordinate Jadransko-jonske transverzale gradnjom Pelješkog mosta, novcem EU-a. I taj bi nerentabilan most, hvale se vladajući političari u Bijednoj našoj, trebalo graditi novcem EU-a, iako nije strateški europski projekt. Da pukneš od smijeha! Milanović, Ivan Vrdoljak i tko zna tko još iz Zagreba, SDP-a ili „novog HDZ-a“, iz Dubrovnika ili ultradesnog političkog društva uvjetovat će nešto Angeli Merkel!? Odmah će joj se zatresti gaće, čim čuje da hrvatski premijer nešto uvjetuje, jer „Hrvatska nije ptičji rezervat“! Žive li ti ljudi na Neptunu ili danas i ovdje?

Bit će „kako aga kaže“

Hrvatska je potpisima predsjednika RH Ive Josipovića i tadašnje premijerke Jadranke Kosor armirala svoj pristanak Uniji da će bespogovorno poštivati – njezine uvjete i ultimatume; odrekla se svojih. Od nadnevaka uplate članarine Uniji do komfora u krletkama za kokoši nesilice i veličine oka na ribarskim mrežama plivaricama. Bit će „kako aga kaže“, a ne Milanović ili Karamarko!

Bijedna naša je u pretpristupnom razdoblju imala gadna iskustva sa slovenskom blokadom svog uključivanja u „obitelj kojoj je oduvijek pripadala“, pa je svečano obećala Uniji da neće činiti slične spačke svojim susjedima u regiji kada dođu na red za članstvo u EU. Sada se „novog HDZ-a“, koji ima velikih izgleda za godinu i koji mjesec opet doći na vlast, čuju sasvim oprečni glasovi. Ne da neće činiti spačke susjedima, nego će RH ultimativno blokirati Srbiji i BiH ulazak u „obitelj kojoj ionako nikad nisu pripadali“. Pripadali su Osmanskom carstvu, a „mi arijevski Hrvati krvavili smo gaće kao predziđe kršćanstva“!

BiH će morati prije ulaska u EU riješiti – na hrvatsko zadovoljstvo! – „hrvatsko pitanje“ na svom teritoriju, a Srbija priznati agresiju na RH, platiti ratnu štetu, objaviti sudbinu nestalih Hrvata i vratiti opljačkanu imovinu. Sve u svemu, gruba računica: iskeširati Hrvatskoj 250 milijardi eura! Tek tada će, možebitno (ne bude li Srbija gnjavila oko razgraničenja na Dunavu), Hrvatska dignuti rampu za ulazak istočnog susjeda u Uniju. Srbija, dakako, ima niz svojih (ne)prihvatljivih uvjeta za „punu normalizaciju odnosa“, prvenstveno s Bijednom našom, ali i s BiH. Europa i njezin tutor Ujak Sam s one strane Velike bare dobro znaju za taj balkanski svađalački mentalitet, pa ga tu i tamo poklope na svoj način, ali…

Kad je o Jadransko-jonskoj magistrali riječ, koridor će ići preko BiH u Crnu Goru i Albaniju te dalje prema Grčkoj, a ne crtom hrvatskog dijela jadranske obale i kroz Dubrovnik, što su žarke želje „domoljubno svjesnih“ političkih Hrvata. Nije važno, tvrde „domoljubi“, što bi „hrvatska trasa“ iskomplicirala gradnju sa svojih sedamdesetak tunela i vijadukata te je višestruko poskupjela. Unije samo odmahuje rukom na bezvezne tlapnje i gleda svoj globalni interes u okolnostima kad državne granice gube smisao. Za svoj novac, mi udaramo ritam, kaže Barosso. Napominje da EU kani iz pretpristupnih fondova uložiti u Zapadni Balkan više od 12 milijardi eura. Petinu te svote u regionalne projekte. „EU je ponajprije mirovni projekt koji počiva na zajedničkim vrijednostima, što se tiče i sadašnjih 28 i svake od budućih zemalja članice“, ističe.

Vijeće ministara BiH imalo je ovih dana potrebu izvijestiti javnost o susretu u Njemačkoj svog predsjedatelja Vjekoslava Bevande i srbijanskog premijera Aleksandra Vučića: „Sugovornici su naglasili značaj daljeg povezivanja u svim aspektima, a posebice u jačanju gospodarske suradnje u regiji, ističući da time žele pridonijeti stabiliziranju cijele regije. Razmijenili su mišljenja i o suradnji na europskom putu, naglašavajući da je europska perspektiva zajednički put za obje države“. Milorad Dodik i čelništva dvoglavog b-h HDZ-a imaju „specifično mišljenje“ o povezivanju i suradnji i unutar BiH i u odnosima BiH sa Srbijom i Hrvatskom. To „specifično mišljenje“ u bitnom je iz istog uzročno-posljedičnoga gnijezda u kojem se grije mišljenje „novog HDZ“ i Tomislava Karamarka.

Na ovim se balkanskim povijesno vjetrometnim stranama malo uči iz povijesti, osobito negativne, pa svako malo iznova pucaju tikve. Njemačka kancelarka Merkel zato je diplomatski poučno sugerirala kako je na Zapadnom Balkanu došlo vrijeme da se prijeđe iz stanja „jedni protiv drugih“ u novu situaciju „jedni s drugima“. Bez stanovite batine to neće ići, jer jedino tako ovdašnji političari „brzo shvaćaju“. Neki ni tada, pa slave već 21. obljetnicu „utemeljenja Hrvatske republike Herceg-Bosne“. Kao da su dobili međunarodno priznatu državu s predstavnikom u Vijeću sigurnosti UN-a, s pravom veta u svjetskoj politici.

Ultradesničarski mediji u Mostaru i Bijednoj našoj slavodobitno objavljuju da su „predsjednik Hrvatskoga narodnoga sabora Dragan Čović i predsjednik Glavnoga vijeća HNS-a Božo Ljubić uputili čestitku Hrvatima i ostalim građanima BiH“. Što imaju Hrvati s HR HB-om, jednako priznatom i vrijednom kao svojedobno tzv. NDH? Što s tim HR HB-om imaju ostali građani BiH? To znaju valjda samo Čović, Ljubić, osuđeni ratni zločinac Dario Kordić i nesretnici u Haagu koji čekaju konačan sudski pravorijek zato što su „sudjelovali u stvaranju HR H-B i njezinoj obrani“. Tko je napao, pa je trebalo braniti nešto, što nije postojalo? Ili je to, što nije postojalo, a separatistički je zamišljeno da postoji, trebalo braniti? U Haagu?

I sada su se kobno pomiješali san i java u već 25 godina istim tvrdim glavama istih „predstavnika hrvatskog naroda“. Četvrt stoljeća isti „veliki Hrvati“ na uvijek čelnim i neviđeno unosnim položajima, a nasuprot njima isti „hrvatski narod“ (solidno podmazan HDZ-ov glasački stroj, op. M.V.) koji im, navodno, osigurava politički legitimitet. Ti „veliki Hrvati“ misle da je HR HB kao „izraz legitimne volje hrvatskog naroda (…) ugrađena u temelje Bosne i Hercegovine“, pa im „ta činjenica daje za pravo“ i, dapače, „obvezuje nas da ustrajemo na izgradnji BiH države tri jednakopravna naroda i građana“.

Da su ti i takvi ljudi u BiH i RH totalno pobrkali lončiće, potvrđuje prilog izvjesnoga M.J. na desničarskom portalu HRsvijetu.net, koji prenosi što je Božo Ljubić (zamjenik predsjedatelja Županijskog doma Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora) kazao Hrvatskom medijskom servisu. Ljubić je uvjeren da u RH postoji konsenzus vlasti i oporbe „u odnosu na rješenje hrvatskog pitanja“, što nije istina. Tomislav Karamarko (govor na proslavi 21. obljetnice HR HB-a) te predsjednik RH Ivo Josipović (na Širokom Brijegu) i Tonino Picula (SDP, u intervjuu Večernjem listu) suglasni su samo u dvjema stvarima: Hrvati su najmalobrojniji u BiH (što je neutralna statistička činjenica), ali konstitutivan narod (što proklamativno nitko ne dovodi u pitanje); njihov sada neravnopravan status treba odgovarajuće riješiti (što također nitko ne dovodi u putanje). Te neobavezne opće političke fraze daleko su od konsenzusa o načinu „rješavanja hrvatskog pitanja“. A suština je – kako riješiti to pitanje!?

Pretjera, brate, pretjera!

Josipovićevo anemično širokobriješko dodvoravanje hercegovačkom biračkom tijelu, koje će ionako glasovati za HDZ-ovu predsjedničku kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović, ne treba uzeti ozbiljno, pa ni Karamarkovo jogunasto soliranje u Mostaru: „BiH neće ući ni u EU niti u NATO sve dok Bošnjaci i Srbi ne pomognu Hrvatima ostvariti jednakopravnost“. Kako trebaju pomoći? Nije se izjasnio. Najavio je time, piše HRsvijet.net, „mogućnost da Hrvatska, kao članica EU, uvjetuje približavanje BiH euroatlantskim integracijama rješavanjem hrvatskog pitanja“. Kad bude grmjelo, nitko vani neće pitati Crnog Marka o njegovu „mišljenju za kućnu uporabu“, makar 2016. i zasjeo na premijersku fotelju! Kao što Ameri nisu Slovence imali strpljenja odveć trpjeti, čim su pretjerano zafitiljili blokadom ulaska Hrvatske u EU. Kao što je Angela Merkel već morala Karamarku dati po prstima, čim se nedavno zaletio s referendumom o ćirilici. Povukao je desnicu s nalivperom brže, nego što se osušio potpis na peticiji!

No, svatko ima pravo pjeniti se i kvazipolitički koliko može, ali srećom ne može dovoljno dugo, koliko bi želio. „Tomislav Karamarko je bio još eksplicitniji jer je pitanje ravnopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini tretirao kao strateško hrvatsko nacionalno i državno pitanje što ono, slaže se Ljubić, zapravo i jest“, tvrdi M.J. u HRsvijetu.net. „’Ovaj strateški konsenzus je postignut nakon što je bošnjačka politička oligarhija, okupljena oko SDP-a i SDA, grubo pogazila izbornu volju hrvatskog naroda na prošlim izborima i formirala vlast bez legitimno izabranih predstavnika Hrvata’, podsjetio je Ljubić.“

Pretjera, brate, pretjera i sa „strateškim konsenzusom“ i sa „strateškim pitanjem“. Nema to veze sa strategijom, jer hrvatska budućnost i u BiH i u Bijednoj našoj potrebuje strategiju sasvim drukčije naravi, za čije provođenje ljubići nisu ni politički kvalificirani niti „domoljubno“ pozvani.

Isto „veselo društvo“ koje je osnivalo propalu hrvatsku državu u BiH da bi njome podebljalo RH, bude li sreće od Boga i sljepila međunarodne zajednice, sada zagovara federalizaciju kao uvjet ulaska BiH u Uniju, prijeti blokadama susjedima, zaoštrava međunacionalne podjele i inzistira na daljnjoj (čak i produbljenoj) netrpeljivosti među državama Zapadnog Balkana. Ludost do ludosti – predznak većeg nereda? Kako se u to uklapa apel Angele Merkel: na Zapadnom Balkanu je došlo vrijeme da se prijeđe iz stanja „jedni protiv drugih“ u novu situaciju „jedni s drugima“? Nikako.

Marijan Vogrinec
Autor 5.9.2014. u 10:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija