Zločin i kazna: pariška kvadratura terorističkog kruga

Marijan Vogrinec
Autor 18.11.2015. u 12:46

Zločin i kazna: pariška kvadratura terorističkog kruga

Foto: AP

Nepravda i nepoštenje, svjetsko zlo i ekonomska nejednakost iz kojih izviru sve nesreće imaju u siromašnom dijelu svijeta sasvim konkretno ime: SAD sa saveznicima. Sve terorističke skupine, ne samo iz muslimanskih zemalja Srednjeg i Bliskog istoka, smatraju glavnim neprijateljem upravo kapitalistički SAD i nekolicinu njegovih najagilnijih saveznika. Sijanje užasa među nedužnim građanima nosi upozoravajući rukopis: „Organizirajte se protiv imperijalnih politika svojih vođa u našim zemljama, a ‘zapadne vrijednosti’ zadržite kod sebe na Zapadu; mi imamo svoje tradicije i vrijednosti“ 

Marijan Vogrinec

Za grozan teroristički zločin u Parizu nema alibija ni u jednom bogu, ni u jednoj političko-ideološkoj moralci, ni u jednom zdravom ljudskom ponašanju… Ubijati ljude koji pribivaju koncertu zabavne glazbe, gledaju nogometnu utakmicu ili večeraju za stolom u restoranu psihopatologija je esencijalnog tipa za koju ljudski rod još nije pronašao lijeka. Jamačno ni neće. Nikakve tajne službe nisu u stanju iskorijeniti terorizam. Nikad neće ni biti. Svijet je s razlogom ostao zgrožen krvoprolićem u režiji tzv. Islamske države. U srcu Europske unije, baš u kolijevci „zapadne demokracije“. Ta simbolika, kao i (slučajna?) koincidencija s koncertom američkih glazbenika u Parizu te nogometnom utakmicom Francuska-Njemačka, indikativnija je od sveg naknadnog prosipanja političke i medijske pameti.

I, kako je red i običaj, svi su iole važniji državnici osudili teroristički napad na Pariz te Francuzima izrazili sućut u svoje i ime svojih naroda. Diplomatski korektno i ljudski na mjestu. Svjesno, ali ne zbog iznenadne provale grizodušja, izostavljeno je determiniranje i osuda uzroka pojave i razbuktavanja terorizma. A to je loše, nepravedno i dugoročno kontraproduktivno. Tzv. Islamska država je već najavila nastavak krvavih terirostičkih napada na London, Washington, Rim, Moskvu… Lani su džihadisti obznanili zemljovid svog kalifaata s granicama duboko u srednjoj Europi, najavili napad na Indiju te obećali izazvati Treći svjetski rat. Ako je i hiperbolično trabunjanje, a ne mora biti, budi jezive slutnje.

MPR5f40e2_P201511140089101

Foto: Reuters

Papa Jorge Maria Bergoglio je „iskočio“ iz prosjeka diplomatske kurtoazije i uzeo pariški masakr dokazom više za svoju tvrdnju da je globalna eskalacija političkih i vojnih napetosti u posljednje vrijeme kulminirala: „Počeo je Treći svjetski rat“. Francuski predsjednik François Hollande dramatično izjavljuje da se ne radi o pukom terorističkom činu, nego o „ratu islamske vojske“ protiv njegove zemlje i Zapada, „organiziranom u inozemstvu“. Američki predsjednik Barack Obama je pobjesnio: „Ovo nije samo napad na Pariz i francuski narod i vrijednosti koje zastupa, ovo je napad na cijelo čovječanstvo i univerzalne ljudske vrijednosti koje dijelimo i poštujemo“. Proglasio je izvanredno, ratno stanje i zatražio da Europa zatvori svoje granice i suspendira Schengen. Osuda je stigla i iz Moskve.

Sraz dobra i zla

Taj dio priče s izrazima sućuti, zgražanjem, osudama, prijetnjama, cvijećem, svijećama i suzama manje-više je „propisani protokol“ (ne)iskrene diplomatske rutine i medijske zauzetosti. I to nije sporno. Indikativno je nešto neusporedivo važnije od post festum interpretacija tragičnog događaja. Stvar nije jednostavna i ne svodi se, kao što se pretežno prikazuje, na sraz dobra i zla, na naše i njihove, dobre i loše momke. I djevojke, dakako. Nitko od relevantnih svjetskih državnika, medija i analitičara nije ni pokušao/usudio se makar retorički postaviti dva ključna pitanja: zašto se dogodio Pariz, odnosno što se terorizmom želi postići/poručiti?

Da jest, kao što nije, možda bi se kritična masa globalne svijesti izdigla iznad crno-bijelih, krajnje simplificiranih interpretacija te preodgojem vlasnika kapitala i imperijalne vojno-političke moći utjecala na produktivan demokratski preustroj svjetskog poretka. Radi zajedničke dobrobiti, snošljivosti i izgledne budućnosti, mira i napretka. Toga ne može biti u svijetu što se rizično njiše nad provalijom između šake nikad dovoljno prebogatih, koji bešćutno produbljuju opasne vododerine, te mora sirotinje kojoj kapitalistički karcinom materijalnih interesa stoljećima metastazira u najvitalnijim dijelovima tkiva. Kolonijalnim ropstvom, pa korporativnom multinacionalom i dužničkim negvama u prividno slobodnim, samostalnim postkolonijalnim zemljama, što se u suštini svodi na isto.

Suvremenom je, krvoločnom, „fundamentalističkom“ terorizmu rodno mjesto baš među tom obespravljenom i osiromašenom sirotinjom, a svjesnom da živi na tlu obdarenom svakim prirodnim dobrom, koje joj tuđinci ne daju blagovati. Jer su „divljaci niže vrijednosti“, nemaju kulturu i zapadnu uljudbu, međusobno se kolju i mole nekim bezvrijednim bogovima. „Zapadne vrijednosti“  utjerivali su im silom kolonijalni okupatori i kršćanski misionari, čijim potomcima teroristi sad siju smrt u vlastitim domovima. Jer se i dalje ponašaju kao gospodari i vlasnici zemlje i krvi u svojim bivšim kolonijama.

To što su nekad činili robovsko-feudalnim alatima nametnute vlasti, poslije Drugog svjetskog rata i danas čine vojnim intervencijama NATO-a te „mirovnim misijama“ (NATO, UN), naoružanim do zuba zapadnim oružjem, radi „obrane zapadnih demokratskih vrijednosti i univerzalnih ljudskih vrijednosti“. Što je loša etiketa za primjenu sile, destabilizaciju nepoćudnih režima i ubojstva državnika koji jesu ili bi mogli biti smetnja unosnom poslovanju multinacionalnih korporacija, MMF-a, Svjetske banke i zapadnoj političko-geostrateškoj dominaciji u tim dijelovima svijeta. Gerila, terorizam, osveta, mržnja, nesigurnost, strah… izravna su posljedica nepravednog kapitalističkog poretka.

esercitosiriano

Foto: Rojhelat

Nepravda i nepoštenje, svjetsko zlo i ekonomska nejednakost iz kojih izviru sve pojedinačne i obiteljske nesreće imaju u siromašnom dijelu svijeta sasvim konkretno ime: SAD sa saveznicima. Sve terorističke skupine, ne samo iz muslimanskih zemalja Srednjeg i Bliskog istoka, smatraju glavnim neprijateljem upravo kapitalistički SAD i nekolicinu njegovih najagilnijih saveznika. To su glavne mete, a sijanje užasa među nedužnim građanima nosi opominjući rukopis: „Organizirajte se protiv imperijalnih politika svojih vođa u našim zemljama, a ‘zapadne vrijednosti’ zadržite kod sebe na Zapadu; mi imamo svoje tradicije i vrijednosti“.

Ta je grubo jednostavna i općerazumljiva poruka „islamskih fundamentalista“ bila krvavog 11. rujna 2001. moto terorističkog napada otetim civilnim zrakoplovima prepunim putnika na „blizance“ (WTC) u New Yorku i Pentagon. Mozak zapadne inačice svjetske trgovine srušen je u prah i pepeo, a simbol američke vojne moći gutali su vatra i dim. Samo je pukom srećom – zbog aktivnog otpora putnika otmičarima i pada zrakoplova – izbjegnuto razaranje Bijele kuće, najsvetije nastambe američkih predsjednika. Pod istom su terorističkom egidom izvedeni 2004. bombaški atentati na putnike madridske željeznice, a 2005. su u seriji podmetnutih eksplozija stradali metro u Londonu i putnici u autobusu gradskog prijevoza. Teroristi se, objavili su, „nisu slagali s britanskom vanjskom politikom i vojnim angažiranjem u NATO-ovim akcijama“ u muslimanskom svijetu.

Nisu se ni 2011, slagali – kao ni i prije i poslije – s francuskim smislom za šalu. Za karikaturalno ismijavanje muslimanskih prvaka, proroka Muhameda i vođe tzv. Islamske države Abu Bakra al-Baghdadija osvetili su se jezivim krvoprolićem u redakciji satiričnog lista Charlie Hebdo u Parizu. Angloindijski književnik tzv.  magičnog realizma Ahmed Salman Rushdie je romanom „Sotonski stihovi“ (1988.) izazvao sablazan među muslimanima. Optužen je da je uvrijedio proroka Muhameda, ali i iranskog vođu ajatolaha Ruholaha Homeinija, pa je Homeini 1989. izdao fetvu (vjerski proglas), čime je svaki musliman imao pravo ubiti Rushdiea. Pisac je gotovo cijelo desetljeće živio u strahu, u strogoj tajnosti i pod zaštitom britanskih tajnih službi. Jedva-jedvice je spasio živu glavu.

SAD i njegovi moćni europski saveznici bit će i ubuduće glavne terorističke mete, a nikakve tajne službe neće biti sposobne spriječiti najkrvavije zločine. Meta će sve više biti i Ruska Federacija. Radi „ravnoteže“ projektirane u istom stožeru zapadnih tajnih službi pod vodstvom SAD/NATO-a iz kojeg su iznjedreni operativni programi destabilizacije Afganistana, Iraka, Sirije, Libije, Egipta… ili što su se i Rusi zamjerili tzv. Islamskoj državi, manje je važno. Nakon što je Vladimir Putin vratio svojoj zemlji status svjetske velesile, a Rusi došli igrati protiv SAD/NATO-a također na tuđi teren, kusat će istu sudbinu. Nešti tipa Beslana.

Tko šiša domoroce!?

Ta se pitanja „zašto terorizam“ i „što teroristi žele postići“ smatraju u mainstream javnosti neumjesnim, neugodnim, izbjegavaju se, a možebitni odgovori unaprijed crno-bijelo samorazumljivim. Kao što ih licemjerno nudi američki predsjednik Barack Obama: „Ovo je napad na cijelo čovječanstvo i univerzalne ljudske vrijednosti koje dijelimo i poštujemo. To je okrutan čin teroriziranja nedužnog stanovništva“. Ameri, naravno, nisu terorizirali nedužno stanovništvo npr. u Iraku, Afganistanu, Libiji… Tko ne vjeruje, uvjerit će se pogleda li zadnji filmski uradak „Snajperist“ (American Sniper, 2015.) Clinta Eastwooda. Politika drž’te lopova. Dobri momci protiv zlikovaca. I prvi će čovjek NATO-a Jens Stoltenberg u istom stilu: „Duboko sam šokiran stravičnim terorističkim napadima“.

Njegova „šokiranost“ i Obamina „sućutna“ kvaziretorika ama baš ništa ne znače dosadašnjim i budućim žrtvama terorizma. Stoltenberg se nije našao šokiranim zbog nedavnog ratnozločinačkog napada NATO-ovih bombardera pod vodstvom SAD-a na bolnicu Liječnika bez granica u afganistanskom Kunduzu ili koji dan kasnije istovrsnog zločina savezničkih saudijskih borbenih zrakoplova u bolnici Liječnika bez granica u Jemenu. Američki je predsjednik u prvom slučaju traljavo odglumio bezveznu „ispriku“ zbog „pogreške“ (više od 80 mrtvih i teško ranjenih, pacijenti na odjelu intenzivne njege živi spaljeni) i „kolateralne štete“, a u drugom se nije ni oglasio. Tko šišta tamo neke muslimanske domoroce!?

Nigdje se po zapadnom svijetu nije zbog Kunduza i siromašnog Jemena palilo svijeće, polagalo cvijeće, otvarale knjige žalosti i rušila medijska lavina, jer su stradali deseci nedužnih muslimanskih civila. Kriteriji nisu za sve isti, pa zašto bi se na ubijene civile, makar bolesnike, u Afganistanu i Jemenu trebalo primijeniti obrazac „univerzalnih ljudskih vrijednosti“ o jednakovrijednosti s ubijenima u Parizu? I smrt se jezivo mora razlikovati od smrti? U kakvom to neljudskom užasu od svijeta živimo!? Ni glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon o tome ni abera, jer Uncle Sam najopipljivije pridonosi u blagajnu Međunarodne organizacije država. Dobri papa Franjo tek u uopćavajućim maglicama samaritanstva.

Terorizam je postao dnevnom pojavom za čije su dramatične posljedice krivi baš najglasniji zapadni trbuhozborci krupnokapitalističkih, korporativno-financijskih interesa i multinacionalki, na čelu sa SAD/NATO-om i militantnim fenjeraštvom Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Italije…, u permanentnom geostrateško-vojnom šaketanju s također permanentno „neprijateljskom“ Rusijom.

FAH-H9218001izbjeglice625px

Foto: Index.hr

Kolateralne nijagare nedužne, civilne krvi i milijunski egzodusi naroda s poprišta programirane nesreće samo još jače raspaljuju samoubilačku uvjerenost terorista u ispravnost i najkrvoločnijih njihovih postupaka. Teroristi nisu pali s neba, iako tamo gore nema nikog tko bi im sputao ruke i um, niti treba pogađati tko i zašto glumata svjetskog žandara. Ako je Papa u pravu da je počeo Treći svjetski rat, u kojem može pobijediti samo – smak svijeta, terorizam ipak nije presudan, inicijalni upaljač globalne katastrofe. Kao što Principov atentat u Sarajevu na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju nije bio uzrok Prvom svjetskom ratu.

Zahvaljujući vrhunskom profesionalizmu američkog CNN-a, koji je pariškom pokolju posvetio cjelodnevni izvanredni program s izvješćima s lica mjesta, brojnim analizama, statistikama, komentarima, izjavama relevantnih sugovornika i reagiranjima iz cijelog svijeta, do riječi su pred tv-kamerama došli i državni jastrebovi (npr. s Floride), koji bushevskom arogancijom daju ton prosjeku javnog mainstreama u SAD-u u odnosu na terorizam. Crno-bijela slika svijeta: „Mi smo dobri i želimo dobro svima u svijetu, donosimo im slobodu i demokraciju, a teroristi, njihovi jataci i inspiratori su zlo koje moramo iskorijeniti“. Nema krivnje na strani američke politike. Ni sada niti u prošlosti. „Moramo ratovati po svijetu da ne bismo ratovali kod kuće“, kaže lik s Floride i tvrdi da „republikanci moraju uzeti stvar u svoje ruke, učiniti što je potrebno i uvesti red“.

„Uvođenje reda“ po svijetu, što SAD/NATO i saveznici licemjerno nazivaju „obranom demokracije i zapadnih vrijednosti slobodnog svijeta“, dramatično je eskaliralo na Srednjem i Bliskom za vladavine 43. predsjednika.SAD-a, republikanca Georgea W. Busha mlađeg, od siječnja 2001. godine. Njegov je demokratski prethodnik Bill Clinton imao neugodno terorističko iskustvo na domaćem tlu, koje je pojačalo neobjektivan/pristran odnos Amerikanaca prema ulozi svoje zemlje na Srednjem i Bliskom istoku. Naime, u bombaškoj diverziji na uredski kompleks federalnih službi u središtu Oklahoma Cityja 1995. godine u saveznoj državi Oklahomi ubijeno je 168 ljudi, a ozlijeđeno više od 800.

Oklahomacitybombing-fema-1567

Foto: FEMA

Danas više nema ni zadnje vukojebine na globusu za koju se može reći da je teroristički nedodirljiva ni tajne službe kadre jamčiti stopostotnu sigurnost svojim sugrađanima i interesima zemlje, bilo gdje u svijetu.

Smokvin list

Čisti je politikantski larpurlartizam sada mudrovati o tome jesu li francuske tajne službe omanule glede i u svezi s tehnički (organizacijski, izvedbeno) vrhunski odrađenim, sinhroniziranim krvoprolićem u Parizu. U špekulativnoj će sferi ostati i podatak da tajna služba sirijskog predsjednika Bashara al-Assada raspolaže imenima, prezimenima, kodnim nazivima, fotografijama i biografijama pripadnika zapovjedne mreže, terorističkih operativaca, središta za novačenje i jataka na Zapadu, ali zapadne obavještajno-vojne i diplomatske strukture ne žele ni razgovarati s Al-Assadom. Navodno je njegov režim pokušao, posredstvom Turske, upozoriti da se nešto gadno sprema u Parizu, ali nije bilo sluha.

Kad bi na Zapadu, prije svega u SAD-u, bilo istinske političke volje za amputirati terorizam sa svjetskog tkiva, to bi se dalo učiniti. Brzo i učinkovito. Na dobrobit cijelog čovječanstva. U konkretnom slučaju, uključujući rješenje iseljeničke krize koja destabilizira Europu i pretvara je u logor premrežen bodljikavom žicom, ključ drže SAD, Rusija i Bashar al-Assad. Sve drugo je luk i voda, larpurlartizam za mazanje očiju naivnoj javnosti. Kao i francusko busanje u prsa revolucionarnom svetinjom „sloboda, bratstvo, jednakost“, koje se francuske vlasti ne drže ni u vlastitoj zemlji, a karikaturalno je ismijavaju po svim svojim bivšim kolonijama.

BwN0wnPIUAA9XrB

Isti smokvin list kao američko padanje ničice pred „univerzalnim ljudskim vrijednostima“ i „demokratskim stečevinama slobodnog svijeta“. Francuzi si moraju izbiti iz glave imperijalnu/kolonijalnu svijest, pokajati se za povijesne zločine svojih okupacijskih snaga i u Siriji dvadesetih godina prošlog stoljeća i u Alžiru pedesetih – da se ne spominju druge paralele i meridijani – te multikulturalno, ljudski dostojanstveno integrirati svoje useljeničke milijune u suvremeno društvo. Točno po obrascu „sloboda, bratstvo, jednakost“ i bez fige u džepu. To trebaju učiniti i Belgija, Velika Britanija, Njemačka…

Kad Obama ili njegov nasljednik to isto učine u Fergusonu i fergusonima diljem SAD-a, imat će moralno i svako drugo pravo govoriti o „univerzalnim ljudskim vrijednostima“. Amerika ih se ne drži ni u teoriji. Ni kod kuće niti u svijetu. Veliki je demokrat Barrack Obama iz „slobodne, demokratske zemlje“ kad treba frazirati u tv-obraćanjima javnosti. A što je s kućnim odgojem, koji ne dopušta kreveljenje i štancanje selfija s pristalom nizozemskom premijerkom na pogrebu Nelsona Mandele, legendarnog borca za ljudska prava i protiv rasne diskriminacije? Ili energično žvakanje kaugume na obljetnici Dana D u Francuskoj.

Kod kuće mu bijela policija naočigled svijeta kuklusklanovski, iz čiste obijesti, ubija goloruke/maloljetne Afroamerikance, a država tretira Latinoamerikance  kao građane nižeg reda. Je li SAD uime „univerzalnih ljudskih vrijednosti“ počinio genocid nad starosjedilačkim, indijanskim narodima i oteo im životni prostor, pa potom isti obrazac prakticira po cijelom svijetu? Dok je tako, terorizam će bujati, a iseljeničke kolone će nepovratno potopiti Europu. Ograđivala se ona žicom, betonom, čelikom ili crnim vragom. Neće odoljeti.

Opljačkan, diskriminiran i drastično osiromašen dio svijeta, gdje je čizma krupnog, multinacionalnog kapitala proizvela nered, ponizila višestoljetnu lokalnu kulturu, tradiciju i vjeru, brani se jedinim čime je u stanju – terorizmom. Samoubojicama. Kamikazama. Crnim udovicama. Fanaticima kakvima nijedan psihijatar nije kadar dokučiti dušu. I to je scenarij sudnjeg dana: terorizam ulazi u dvorište, u dom svakog građanina. U bilo koje doba dana. Iz temelja mu pretvara život u permanentnu paniku, u nered koji nije u stanju kontrolirati, a nitko mu ne može pomoći niti ga zaštititi. Život kakav su imali Parižani do neki dan, očito više nije moguć. Taj će se osjećaj nesigurnosti i straha opasno širiti svijetom. Neki nevidljivi terorist stalno će biti „tu negdje“, u krevetu, za stolom, na poslu… Jesu li za tu psihozu krivi mladići opasani prslucima s eksplozivom ili državni vođe koji su im pokazali put prema našim domovima i radnim mjestima?

François Hollande je uoči terorističkog napada na Pariz bio vrlo glasan i nedvosmislen u potpori SAD/NATO-u na Bliskom istoku te se razmetao tvrdnjom da „Francuska sudi Al-Assadu zbog zločina nad vlastitim narodom u Siriji“. Pazi sad, Francuska sudi legitimno izabranom predsjedniku suverene države, članice UN-a, bez centa duga MMF-u, Svjetskoj banci i inim bjelosvjetskim lihvarima. Sudi suverenu zemlje u čijem su komadanju velikog teritorija Francuzi nečasno sudjelovali nakon međunarodnog pokopa „mrtvaca s Bospora“ i ostavili grobove, čiji će broj ostati zauvijek nepoznat. Ma što da je učinio i ma kakav bio taj Bashar al-Assad, otkud pravo jednom Hollandu suditi tuđem šefu države? Ako mu je  itko pozvan suditi, to su građani Sirije na demokratskim izborima. Nikakav François Holland ni Obama, ni Putin niti tko četvrti, peti…

Ni dan nakon pariškog masakra, svjetski mediji objavljuju: francuski borbeni zrakoplovi izveli su dosad najžešći udar na položaje tzv. Islamske države. Sljedećih dana udari su nastavljeni. Koliko se zna u svijetu, legitimni predsjednik Sirije Bashar al-Assad samo je Ruse službeno pozvao da mu pomognu obraniti teritorij svoje zemlje od kalifatskog komadanja. I oni to uspješno čine, učinkovitije od Amera i NATO-a u svih četiri-pet prošlih godina zajedno. SAD i zapadni saveznici, uključujući Francuze, sami su sebe pozvali/ovlastili razarati sirijski i irački teritorij na kojem se teroristički ugnijezdila tzv. Islamska država, čije su ekstremiste obučili i naoružali upravo SAD i saveznici.

Osvetom na osvetu

Isti ti lažni zapadni branitelji „univerzalnih ljudskih vrijednosti“ te suvereniteta i teritorijalnog integriteta država imaju obraza optuživati Putina za aneksiju Krima i pomaganje ruskih separatista u Ukrajini. Kad oni to čine s Kosovom u odnosu na prorusku Srbiju – O.K. Putinu odriču isto „pravo“ i uvode mu sankcije, koje su bumerang gospodarstvu EU-a, a s BiH ne znaju što će. Kao ni sa separatističkim zaraznim dominom drugdje po Uniji. Francuzi drže da i sada iz žestoke osvete imaju i božje, i vražje i ljudsko pravo samozvano raketirati tuđi državni teritorij. Ne mare za „kolateralne“ žrtve, ubijene civile ni za to što će svaki projektil, također iz osvete, biti naplaćen samoubilačkim nasrtajem na neku od zapadnih svetinja.

SAD/NATO, uključujući Francusku, imaju na savjesti ne samo ubijanje i razaranje Sirije nego i istovrsne užase u Libiji, Iraku, Afganistanu… Je li netko „osjećajan i savjestan“ iz zapadnih državnih elita i njihovih obavještajno-vojnih saveza naveo bar približan broj nedužnih civila svih dobi što ih je u zadnjih petnaestak godina ubila njihova vojska na smišljeno destabiliziranom Srednjem i Bliskom istoku te sredozemnoj Africi? Riječ je o milijunima ljudi oba spola i svih dobi. Čemu? Je li se netko sjetio spomenuti inkvizicijsku povijest američkih vojnih konc-logora Abu Graiba i Guantanama, utemeljenim na „univerzalnim ljudskim vrijednostima“?

France Syria Airstrikes

Foto: AP

Osvetom na osvetu nikad se ništa nije riješilo, pa neće ni terorističko zlo. Dok su god „univerzalne ljudske vrijednosti“ i „zapadna demokracija“ kodna neutažive kapitalističke gladi za imperijalnom otimačinom tuđeg, svijet neće imati sreće sa životom u miru, međusobnim uvažavanjem i ekonomijom utemeljenom na pravdi i poštenju. Dok god je tako, a bit će još jako dugo, terorizam će biti neizostavan prizor globalne tragikomedije. Jaki u svijetu nadmetat će se na sve načine ne bi li postali još jači, još moćniji i bogatiji na grbači manjih i slabijih. Bez obzira na krv s pariških ili ulica drugih svjetskih metropola, koja će jezom tek obojiti pločnike. Ne zna se, međutim, je li Hollande zapalio svijeću u katedrali Notre-Dame u znak zahvalnosti što je ostao živ, jer ga teroristi slučajno nisu uzeli na ciljnik dok je pratio prijateljsku utakmicu Francuska-Njemačka. Ne znači da drugi put neće.

Terorizam je novodobni fenomen s kojim se dade sljubiti kojekakav sadržaj, a onda ga politički modelirati po dnevnoj potrebi. Uzeti ga i kao alibi za suspenziju ljudskih prava i sloboda, međunarodnih deklaracija i državnih propisa, što je brže-bolje učinio George W. Bush u SAD-u nakon užasnog11. rujna, a sada traži od EU-a i francuski predsjednik. Terorizam nije „naš terorizam“, ali „njihov“ jest. Čak i dalja prošlost nudi poučne primjere. Hitlerovo bombardiranje Londona Von Braunovim raketama V-1 i V-2, zapadni svijet i dan-danas smatra terorističkim aktom nacista. Tukli su po civilima i obiteljskim kućama.

S licemjernog motrišta pobjednika u Drugom svjetskom ratu, pak, nije terorizam kad su saveznički bombarderi pod britanskim zapovjedništvom Arthura Traversa Harrisa 13., 14. i 15. veljače 1945. sasvim nepotrebno „krmačama“ i zapaljivim bombama („ognjena oluja“) zbrisali s lica zemlje civilni Dresden i ubili 135.000 ljudi od oko 640.000 žitelja. Bila je to „legitimna“ operacija u jednom od najvećih njemačkih gradova. Bez ikakvog vojnog značenje i u trenutku kad je Treći Reich već imao manje od tri mjeseca do kapitulacije. To je bio terorizam, saveznički ratni zločin za koji nije bilo ni valjane isprike niti sankcija.

Slično su – masovno, a nekažnjeno – činili američki i francuski vojnici (uključujući zloglasnu Legiju stranaca) u Koreji, Vijetnamu i drugdje po Indokini. Najdrastičniji čin američkog državnog terorizma bile su 1945. godine atomske bombe bačene na stotine tisuća japanskih civila u Hirošimi i Nagasakiju. Bez ikakve potrebe i vojnog opravdanja, bez imalo obzira prema „univerzalnim ljudskim vrijednostima“ što ih, tvrdi Barack Obama, SAD i saveznici, jelte, osobito „cijene i brane“ svim sredstvima kao „svoj način života kojega se nećemo odreći“. O tome čega se sve vladari SAD-a i saveznika „ne žele odreći“, ali ni posipati se pepelom po glavi, imaju štošta kazati Edward Snowden i Julian Assange, kojima Uncle Sam već godinama zdušno radi o glavi. Zašto? Glupo pitanje.

Možda bi kakav odgovor mogli dati izvjesni Elisabeth i John iz Oregona nakon što su odgledali aktualni hit „Snajperist“ rečenog Eastwooda? Megapopularan film je snimljen po autobiografskoj knjizi Chrisa Kylea, bivšeg specijalca SEAL-a, „najubojitijeg snajperista koji je ikad poniknuo u vojsci SAD-a“. Sam je Pentagon priznao „nacionalnom junaku“ Kyleu 160 od 225 likvidacija o kojima je u sklopu  svog sudjelovanja u američko-savezničkoj okupaciji Iraka pisao u autobiografiji. „Proslavio se“, među inim, hladnokrvnim ubojstvom iračkog 10-godišnjaka, kojem je Eastwood tutnuo u filmske ruke protutenkovsku granatu. O terorizmu i ratnom zločinu američkog ubojice, jelte, nema ni govora, a ljudskost ostaje rezervirana samo za one koje izrodi Snowden i Assange „cinkare“ svjetskoj javnosti.

Fige u svjetskim džepovima

Ožujak strave i užasa. Godina 2003. u iračkoj Nasiriyji, gdje Chris Kyle s krova zgrade okom snajpera prebire mete: majka s djetetom, dječak, tu i tamo neki sumnjivi prolaznik ubrzana koraka, marinci među ruševinama… Ameri odlukom Georgea W. Busha mlađeg „siju demokratske vrijednosti slobodnog svijeta“ razorenim Irakom. Iz sjemena zla izbile su vitalne mladice terorističke osvete i milijunski izbjeglički četveroredi na neizvjesnom putu „u Njemačku“. Preživjeli generali i niži časnici razbijene iračke vojske ubijenog legitimnog predsjednika Saddama Husseina danas su operativni mozgovi ne samo žilavih snaga tzv. Islamske države nego i terorističke gerile protiv zapadnih interesa. Zadnja je vijest, dva dana poslije Pariza, dignula SAD na noge: na čuvenom sveučilištu Harvardu podmetnut je eksploziv. Teroristi opet u akciji u SAD-u?

Dio svjetske javnosti (poput opskurnog internetskog portala u BiH) podržavat će i opravdavati terorizam protiv SAD-a i saveznika, a dio će tvrditi da je to „stravičan teroristički čin“ te će se složiti s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom: neophodan je „međunarodni konsenzus u borbi protiv terorizma“. Kako god, ali izvjesno je da u tako razjedinjenom, međusobno narogušenom i suprotstavljenom svijetu ne može biti erdoğanovskog konsenzusa. Previše je figa po svjetskim džepovima. U samoj Uniji, dakako. Zemlje EU-a ne znaju ni što bi s milijunskim valom izbjeglica i migranata među kojima – ne treba biti naivan – ima i pritajenih ili potencijalnih terorista, koje nije lako otkriti bez krtice u njihovim redovima. Teroristi su uvijek korak-dva u prednosti pred tajnim službama i policijom: izabiru metu, vrijeme i sredstvo napada.

terrorist-with-bomb

foto: AC

Kako onda spriječiti bombaše-samoubojice? Suvremeni teroristi nisu polupismeni lajbeki iz neke fundamentalističke pripizdine s 4000 metara nadmorske visine, nego često „mirni susjedi“, školovani (primjerice, piloti koji su srušili newyorške „blizance“), poligloti, informatički pismeni, društveno aktivni, na solidnim radnim mjestima ili studijima te besprijekornih biografija. Njihova logistika raspolaže organizacijskom operativom, novcem, tehničkim sredstvima i znanjima za masovno sijanje smrti, panike i raznih poremećaja javnog života.  Psihološki i fizički su vrhunski osposobljeni i predani postavljenom cilju. Ne prežu od masovnih ubojstava u spektakularnim akcijama kakve će imati velik javni eho, diverzija protiv temelja zapadne civilizacije i ljudskosti, napada na diplomatska predstavništva i turiste, otmica…

„Gledamo uživo etabliranje novog svjetskog poretka“, komentirat će izvjesni Bojan Bakliža na Facebooku, a dopunit će ga Jasna Zovko: „Plačemo s Francuzima… Koja srcedrapajuća izjava. Suze do poda. Teško običnom puku. Elita uživa i zbraja lovu…“ Kapitalizam gordo ide dalje. Mantra je: zasad nema boljeg društvenog sustava. Sic. Jebeš sustav u kojem je i krvavi terorizam, očito, kurentna roba na kojoj se itekako dade zaraditi.

Marijan Vogrinec
Autor 18.11.2015. u 12:46

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija