Zločin i kazna: povijest (ni)je učiteljica života

Izdvajamo

• Hrvatskoj desnici ne smeta to da je najviše u Haagu osuđenih Srba, ali itekako smeta što su poslije tzv. prečanskih Srba najviše godina robije dobili b-h Hrvati, a najmanje Bošnjaci. Trn u oku je i to što se mač pravde oborio na vodstva Srba i Hrvata u BiH, a ne na političko i vojno vodstvo u Beogradu te samu državu Srbiju. A opet, Srbija je jedina među zaraćenim stranama izručila međunarodnoj pravdi najvažnijeg ratnog gospodara života i smerti. Samog Slobodana Miloševića koji je umro u zatvoru i nije dočekao presudu. Koja ne bi smjela biti blaža od - doživotne robije. Umro nesretnik, drčan do samog kraja kao i Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić, Ratko Mladić... E sad, to što je prerana smrt uskratila Hrvatima i Bošnjacima prigodu za nasladu time da će vožd, osuđen, umrijeti iza rešetaka zapravo i nije neki štos jer je Milošević ipak umro u kaznionici. Osuđen ili neosuđe, dođe mu na isto. A Tuđman i Izetbegović neka se bakću s Raspudićevim Bogom, ako ih već nije brzopotezno poslao Sotoni na tretman.

Povezani članci

• Drugog dana Susreta studenata bosnistike II
• Tomislav Jakić: Stvari nazvati pravim imenom
• Ono čega se nisu htjeli (ili smjeli) sjetiti
• BOSNI i HERCEGOVINI
• 40. MOSTARSKI TEATARSKI FESTIVAL
• Dr Eso Boškailo: KAFA ILI KAVA, ČUDOM SE ČUDE BUBREZI MOJI

Foto: dnevnik.ba

Život ide dalje. S đeneralom Ratkom Mladićem na drugom svijetu, u Srbiji ili Rusiji (što bi bilo gotovo jednako potpunoj slobodi), odnosno u komfornoj ćeliji u Haagu ili u Švedskoj. Život će ići dalje i budu li potvrđene, smanjene ili ponekom ukinute kazne od šestorice Hrvata iz BiH. Te činjenice, međutim, ne smiju biti ili barem nije pametno da budu razlogom za nova međunacionalna pripetavanja, za nove ratne bubnjeve i nove osvete. A ta se vrsta ludosti jamačno ne da izbjeći 

Marijan Vogrinec

Srebrenički krvnik đeneral Ratko Mladić – s desecima tisuća smrti na duši, razorenih domova, osakaćenih, prognanih i ljudske patnje svake vrsti, prvostupanjski je osuđen u Haagu na doživotnu robiju. Više ne može, jer međunarodni pravosudni ili krivosudni sustav, već kako ga koja strana tretira, ne poznaje smrtnu kaznu. Nekima bi i ona bila preblaga za sve ratne zločine što ih je đeneral Mladić zapovjedio od Škabrnje, Kijeva, Nadina i zadarskog zaleđa do bezumnih krvoprolića u BiH i genocida u Srebrenici. To su činjenice koje više od ičeg – ne ponovilo se – opominju ljudsku savjest i upućuju na karakter imperijalne velikosrpske politike, a ona nije od jučer i nije izmišljotina samo SANU-radikala niti vožda Slobodana Miloševića sa šovinistički pročišćenim vrhom bivšeg JNA, nego ima staru bradu što su je ovi samo fazonirali po modi 1990-ih na postkomunističkom Balkanu.

Stvar je povijesne znanosti, a ne medija i zadrtih fanova velikonacionalizama drugog etničkog predznaka među „bratskim narodima i narodnostima Titove Jugoslavije“, koja će dati točan i dugoročan pravorijek o tome zašto se dogodilo to što se dogodilo u ratu između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Haaška presuda đeneralu, a unaprijed se moglo znati kakva će biti, jer drukčija nije ni mogla biti. Može se pretpostaviti i kakav je mogući rasplet do/poslije žalbenog postupka. Može biti iznenađujući kao u slučaju Slobodana Miloševića (umro bez presude) ili skandalozan kao u predmetu Vojislava Šešelja. Navodno s jednom nogom u grobu, poslan je iz Haaga kući na liječenje, a on, živahan i drčniji nego ikad, vodi radikale u Skupštini Srbije te se cijelom svijetu smije u lice. Mladić također ima zdravstvenih problema, bez pardona na pas mater vrijeđa i suce, i Tribunal i međunarodnu zajednicu, a u Srbiji i Republici Srpskoj u BiH bez zadrške ga većina smatra nacionalnim junakom.

E sad, hrvatski politički i medijski mainstream – prvi iz populističkih i demagoških razloga, a drugi iz kvazisenzacionalističkih i komercijalnih – uzvitlao je prašinu u povodu haaške presude đeneralu. „Zaslužio je takvu kaznu“, zajednički je nazivnik reagiranja, „ali Tribunal nije smio zanemariti teške Mladićeve ratne zločine u RH.“ Međutim, otkad je uhićen u Srbiji, izručen u Sheveningen i pročitana mu optužnica, cijeli je svijet znao da mu se neće suditi za zlodjela na području RH. Ne zato što se nisu dogodila ili zato da se iz nekog razloga napakosti hrvatskim žrtvama i državi, nego jednostavno zato što bi suđenje trajalo znatno duže od predviđenog radnog vijeka Haaškog suda, do konca 2017. godine, a samo srebrenički genocid, najveće masovno krvoproliće poslije Drugog svjetskog rata, veći je krimen od svih njegovih zločina u RH i ostatku BiH zajedno.

Optužnice i istrage

Haaški proces i prvostupanjska presuda, dakako, ne isključuju u RH posebne sudske procese u odsutnosti za pojedine zločine što ih je počinio ili skrivio u Domovinskom ratu kao oficir bivšeg JNA, do odlaska 1992. godine u BiH voditi vojsku bosanskih Srba. Neki od tih postupaka su već okončani, a neki još traju. Prema DORH-ovom priopćenju dan poslije haaške presude Mladiću, „od 1991. godine pa nadalje, više je nadležnih županijskih odvjetništava pokrenulo kaznene postupke protiv okrivljenog Ratka Mladića zbog kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, a podaci i dokazi iz tih predmeta dostavljeni su u srpnju 2002. godine Uredu za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima radi njihove dostave Uredu Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu za vođenje postupka pred tim tribunalom protiv okrivljenog Ratka Mladića (21. 11. 2017.)“.

Županijski sud u Šibeniku je 8. srpnja 1992. osudio đenerala na najvišu moguću kaznu zatvora od 20 godina. U tom je postupku osuđeno i šest drugih okrivljenika. U Splitu je Mladić s još trojicom okrivljenika optužen za rušenje brane i hidroelektrane Peruča na rijeci Cetini. Županijsko državno odvjetništvo u Požegi pokrenulo je protiv njega i još pet okrivljenika istragu za kasetni napad na civilno stanovništvo u Požegi. Istraga je zbog zakonskih izmjena prenesena u Osijek. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru proširilo je istragu protiv Ratka Mladića i dvojice okrivljenika zbog ratnih zločina na područjima Zadra, Benkovca, Biograda na moru, Obrovca, Zemunika Donjeg, Ruplja i Galovca.

Jest da je sve to samo formalna post festum satisfakcija žrtvama budući da se ni ljudska niti materijalna šteta ničim više ne da popraviti – zlo je počinjeno! – a krajnje je relativno i to koliko osuda/presuda bilo kojem zlikovcu može biti pouka naraštajima u budućnosti. Doživotna presuda đeneralu Ratku Mladiću uslijedila je tjedan dana uoči haaške odluke o žalbama šestorice političkih i vojnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, koji su prvostupanjski osuđeni na zatvorske kazne od 10 do 25 godina ili na ukupno 111 godina. Pravomoćan će pravorijek Tribunala biti objavljen u srijedu 29. studenoga, mjesec dana prije ključa u bravu Haaškog suda. Tada će se saznati i to ostaje li na snazi haaška teza o udruženom zločinačkom pothvatu pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, njegovog ministra obrane Gojka Šuška i vojskovođe Janka Bobetka radi etničkog čišćenja tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i pripajanja tog teritorija BiH Republici Hrvatskoj. Ostane li, Hrvatskoj se crno piše.

Sudski postupak protiv šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, koji je počeo prije 13 godina, najopsežniji je i po mnogim elementima najdramatičniji od svih u Haagu, pa je i predvečerje izricanja žalbenog pravorijeka na osobit način naelektriziralo hrvatsku javnost i u RH i u BiH. Svojevrsnom političkom i medijskom podgrijavanju strasti, dakle, Mladićeva je presuda došla kao naručena kako bi se po milijunti put, u okolnostima zategnutih bilateralnih odnosa RH i Srbije te militantno-osvetničkih izjava same predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (u Vukovaru 18. studenoga: „Proteći će još puno vode Dunavom dok Hrvatska i Srbija budu mogle reći da su prijateljske zemlje“) iz teškog retoričkog oružja pripucavalo s desne na lijevu obalu Dunava.

Vjerojatno nema veze s nekakvom teorijom zavjere, nego je čista koincidencija to da je đeneralova doživotna robija uslijedila samo tjedan dana prije možebitne potvrde ili korekcije naniže nepravomoćnih kazni čelnicima tzv. Herceg-Bosne: predsjedniku vlade Jadranku Prliću (25 godina), ministru obrane Bruni Stojiću (20), načelnicima Glavnog stožera HVO-a Slobodanu Praljku (20) i Milivoju Petkoviću (20), zapovjedniku Vojne policije Valentinu Ćoriću (16) i načelniku Ureda za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću (10 godina zatvora). Kao, međunarodna zajednica i Haaški sud kao njezin izraz (ne)pravde – neskloni, jelte, Hrvatima u RH i BiH od same njihove pomisli o ravnopravnosti, konstitutivnosti i državnom osamostaljenju –   neizravno su poručili: „Evo, zapovjednika Vojske Republike Srpske kaznili smo time da umre iza rešetaka, oslobodili krivnje za udruženi zločinački pothvat generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka, pa što biste još htjeli, netko mora platiti za jezive ratne zločine nad Bošnjacima i Srbima u BiH“.

Je li ta javna „slutnja“ militantne političke desnice utemeljena ili ne, pokazat će se u srijedu. U međuvremenu, ne posustaje baraž iz istih busija kojim se prekomjerno granatira i Srbija zato što nije okrivljena za osmišljavanje i organiziranje agresije na Hrvatsku i BiH, ali i međunarodna zajednica koja amnestira Srbiju kao isključivog krivca za krvavi raspad bivše zajedničke države SFR Jugoslavije. Ide se do te mjere daleko da se predsjednika Aleksandra Vučića izravno nabjeđuje kao miljenika same njemačke kancelarke Angele Merkel. Jest činjenica da Srbija – iz „viših razloga“ nove geostrateške, političke, ekonomske i vojne podjele europskog Jugoistoka – bolje stoji u „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nego RH. Umjesto da pakosno brusi zube na prvoj i najvažnijoj susjedi, službeni Zagreb bi se morao pitati zašto je Vučić bliži njemačkoj kancelarki od Kolinde Grabar-Kitarović, a Hrvatica s Krka Ana Brnabić kao premijerka Srbije respektiranija na Zapadu od premijera RH Andreja Plenkovića.

Kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić podnaslovio je svoj uradak „Je li ovaj Mladić bio i u Hrvatskoj“ upravo pakosnim sarkazmom kao da ne zna zašto se Haag nije bavio đeneralovim zločinima u RH i ne zna da taj krimen ne bi ni za jotu pojačao učinak doživotne presude. „Mezimac međunarodne zajednice, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, prije deset godina izvodio je performans s postavljanjem ploče ‘Bulevar Ratka Mladića’, a danas nam iz Merkeličinog krila maše kao uzoran, proeuropski balkanski političar“, stoji u podnaslovu kolumne s nabildanim „tragom gorčine“ jer „Haški sud nije ispunio svoje temeljne zadaće“. Nije prvi, a neće biti ni zadnji put da hrvatska neobjektivna desnica na svaki način i u svakoj prigodi kad se ukaže trubi jednu te istu floskulu: Hrvati su nedužne žrtve agresije i izrazite nemilosti tzv. međunarodne zajednice samo zato što su Hrvati i što žele živjeti u slobodi, u vlastitoj državi; zato ih se progoni do samog državnog i vojnog vrha, a amnestira se agresora i osobito Beograd, vrh Jugoslavije i vrh JNA.

Velikosrpski Beograd i Banja Luka tvrde na vlas isto i argumentiraju to znatno većim brojem haaških zatvorskih godina Srbima, nego Hrvatima i Bošnjacima zajedno. I oni su žrtve agresije, pa su, tvrde, đeneral Mladić i takvi samo branili opstanak srpskog naroda u RH, BiH i na Kosovu. Nema tu ratnih zločina, samo čisto ratovanje po svim međunarodnim pravilima ratovanja. Militantnim su Srbima „ustaše i Turci krivi za sve“, Hrvatima „četnici i balije“, a Bošnjacima „četnici i ustaše“. Nema tu zrna pameti. Ta nacionalistička/šovinistička zadrtost, neosviještenost/zloća kolateralno se prenosi na Haaški tribunal, čiju su nadležnost potpisali i sami gazde života i smrti triju naroda, koji su i najveći krivci zato što su gurnuli svoje indoktrinirane sunarodnjake u klanje. Animozitet (su)krivaca za rat ciljano zahvaća i samu međunarodnu zajednicu koja je, unatoč nizu traljavih intervencija, spriječila da se Srbi, Hrvati i Bošnjaci međusobno istrijebe i da balkanske nesuglasice opet pretope u znatno širi međunarodni sukob.

Glupost šovinističkih fundamentalista

Svaka je od zaraćenih strana na Balkanu činila jezive ratne zločine nad civilima i nad ratnim zarobljenicima, osnivala koncentracijske logore, etnički čistila „humano“ selila ljude iz njihovih domova, silovala, palila i razarala. Nije bitno tko je više ljudi ubio ili više kuća zapalio, bitno je da je ubijao i palio. Za to nema oprosta ni alibija, to se ne smije raditi ni u ime boga niti u ime naroda. Za taj se zločin mora odgovarati. Redom: od onog tko ga je smislio i naredio do onog tko ga je počinio. Bio Srbin, Bošnjak, Hrvat ili Inuit iz Legije stranaca. Bijedna je glupost šovinističkih fundamentalista bilo koje nacije kad tvrde da se „sudi cijelom narodu“, a ne zločincu, pripadniku naroda. Nema kolektivne krivnje, osim u kršćanstvu nebuloze o tzv. istočnom grijehu, po kojem će novorođenče i milenijima poslije tzv. prvih ljudi biti krivi zato što su izvjesni Eva i Adam krali u rajskom vrtu božje jabuke. Neki bi se skrivali iza „suđenja narodu“ i time dodatno zamagljivali pravosudne procese.

Uoči žalbenog pravorijeka šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, u medijima se, valjda ne slučajno, oglasila i poznata odvjetnica Vesna Alaburić tvrdnjom da se u tom predmetu – „ne sudi Hrvatskoj“. Još manje hrvatskom narodu. U tužbenom spisu cijeli je niz sasvim konkretnih zločina koji se pripisuju svakom od nepravomoćno osuđenih. A ti su zločini teški 111 godina robije. Ako šestorka za njih nije kriva, a bila je na čelu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i na izravnoj vezi sa samim Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom u Zagrebu – tko jest? Tko je etnički očistio Mostar? Tko je i po čijoj zapovijedi srušio džamiju i pobio više od 100 civila u Ahmićima, uključujući dijete u kolijevci? U ime čijeg boga i naroda? Eeee, moj narode! „Pa, i četnici i balije su to činili“, vadit će se oni iz prvog jurišnog voda, s krunicama oko vrata. Jesu, ali to nije opravdanje za činiti isto, malo manje ili znatno veće zlo onima koji su to „činili nama“.

Međunarodna pravda možda nije baždarila svoju vagu ohoho godina ni oštrila mač, pa neki put nespretno ureduje, ali – ureduje. I dobro je da ureduje. Nacionalne pravde nikako ne ureduju kad su predmetom „naši momci“ osumnjičeni za ratni zločin. Bivši je predsjednik Vrhovnog suda RH Milan Vuković onih olovnih, ratnih godina čak skandalizirao zdravorazumsku javnost tvrdnjom da „Hrvati u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločin“. Dakako, pokazalo se da itekako mogu i da su činili ratne zločine najgore vrsti. I u RH i u BiH. Domaće pravosuđe nije položilo ispit ni s jadnom dvojkom, ali ni u predmetima kad se sudilo „njihovim ratnim zločincima“, koje su redom zapadale vrlo visoke i najviše predviđene kazne. Isti je princip primijenjen na srpskim i bošnjačkim sudovima u odnosu na „naše“ i „njihove“ optuženike.

„Samoproglašena zadaća ustanovljivanja istine od strane međunarodnog suda podrazumijeva da su akteri na terenu sami za to nesposobni“, piše Raspudić. „Dakle, Haag će o ratu u Hrvatskoj bolje doznati istinu nego Hrvatska. Već je i sam pristanak na takvu igru samoponižavajući – mi priznajemo da je naša istina parcijalna i pristrana, dok je haška, poput Božje, cjelovita i objektivna.“ Ne radi se ni o kakvoj samoproglašenoj zadaći, jer je imanentna zadaća svakog suda i sudovanja ustanoviti istinu. Na to je sam Tuđman pristao kad se suglasio s osnivanjem i nadležnostima suda pod ingerencijom UN-a, a to što je Hrvatska neugodno iznenađena kada su haaški istražitelji došli i u RH tražiti istinu (svjedoke i dokaze) o ratnim zločincima, to je sasvim drugi par rukava. Samo je lud čovjek mogao misliti da će međunarodni sud suditi samo Srbima („jer su agresori“) i Bošnjacima.

Da su „akteri na terenu“ u RH bili sposobni, ne bi suđenje Mihajlu Hrastovu (13 pobijenih rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu) trajalo dva desetljeća i završilo farsično. Ne bi farsične bile i istrage ubojstava srpskih civila u Gruborima i Varivodama, pa procesi za ratni zločin Branimiru Glavašu, Tomislavu Merčepu… Da nije smrt došla po Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka, Aliju Izetbegovića i neke nižeg ranga među Hrvatima i Bošnjacima, odavno bi pravili bi društvo voždu Miloševiću u Sheveningenu. Ovako, za njih vrijedi ona Raspudićeva samoutješna s kraja rečene kolumne da „Bog jedini pravično sudi“. Ateistima i agnosticima na užas.

Hrvatskoj desnici ne smeta to da je najviše u Haagu osuđenih Srba, ali itekako smeta što su poslije tzv. prečanskih Srba najviše godina robije dobili b-h Hrvati, a najmanje Bošnjaci. Trn u oku je i to što se mač pravde oborio na vodstva Srba i Hrvata u BiH, a ne na političko i vojno vodstvo u Beogradu te samu državu Srbiju. A opet, Srbija je jedina među zaraćenim stranama izručila međunarodnoj pravdi najvažnijeg ratnog gospodara života i smerti. Samog Slobodana Miloševića koji je umro u zatvoru i nije dočekao presudu. Koja ne bi smjela biti blaža od – doživotne robije. Umro nesretnik, drčan do samog kraja kao i Vojislav Šešelj, Radovan Karadžić, Ratko Mladić… E sad, to što je prerana smrt uskratila Hrvatima i Bošnjacima prigodu za nasladu time da će vožd, osuđen, umrijeti iza rešetaka zapravo i nije neki štos jer je Milošević ipak umro u kaznionici. Osuđen ili neosuđe, dođe mu na isto. A Tuđman i Izetbegović neka se bakću s Raspudićevim Bogom, ako ih već nije brzopotezno poslao Sotoni na tretman.

„Upada u oči kako su se kod zločina Armije BiH optužnice zaustavljale na najnižim počiniteljima, nije se išlo do vrha (umro Alija, pa…, op. a.), nije se tražilo put do Izetbegovića, dok se kod zločina koje su počinili pripadnici HVO-a na sve načine nastojalo uspostaviti liniju odgovornosti do najviših razina, tj. do onoga što je pripravljeno originalnim haškim konstruktom ‘udruženog zločinačkog poduhvata’“, ističe Nino Raspudić. „Haški sud je istovremeno bio i krajnje spor, pa neka suđenja poput Prliću i ostalima traju već 14 godina, a u nekim slučajevima i neodgovorno brzoplet. Tako su braća Mirjan i Zoran Kupreškić ekspresno optuženi i prvostupanjski osuđeni na osam i deset godina za zločin u Ahmićima, eda bi drugostupanjskom presudom nakon više od četiri godine pritvora bili oslobođeni pri čemu je istaknuto kako im je učinjena velika nepravda, ali za četverogodišnje čamljenje u Hagu i olaku sintagmu zločinaca nisu dobili nikakvu odštetu.“

Osvetoljubive prijetnje 

Kaže ona pučka, svak se češe gdje ga svrbi, pa tako i neobjektivni žurnalisti – koji poput onog suca Vukovića ne vjeruju da „naši“ mogu počiniti ratni zločin, jer se „brane“ – svršavaju dok se sudi „drugima“, a svaljuju drvlje i kamenje na Haaški sud i međunarodnu zajednicu kad se dohvate „naših“. U tu svrhu se siluje statistika i bez svake mjere friziraju dokazi i „dokazi“. Kad ništa drugo ne bi ostalo iza tog suda, a ostat će više pozitive nego negative, on bi ostao vjerodostojna međunarodna činjenica s nevjerojatno bogatom zbirkom monstruoznih zločina i monstruma koji su ih proizveli, s povijesnom galerijom pomračenih mozgova ravnih onima iz nacifašističkog razdoblja prve polovice 20. stoljeća i šovinističkim fundamentalizmom kao najozbiljnijom prijetnjom budućnosti balkanskih naroda.

Ta se prijetnja i ovih dana svako malo opetuje populistički otrovnom/osvetoljubivom tezom: „Za ovaj zločin još nitko nije odgovarao!“ koju mediji nekritički i bez komentara zvučno odašilju javnosti. Svake godine se to, o obljetnicama ratnog stradanja civilnog stanovništva, čuje u Vukovaru i Škabrnji, ali i desecima malih mjesta i grobišta širom RH. Što se time želi reći, i kome? Nitko normalan valjda ne očekuje da će se ubojice sami prijaviti policiji i sudovima: „Evo, mi smo počinili te zločine, želimo da nas strogo kaznite kako bismo snosili odgovornost“. Ako je to nemoguće, onda je moguće to da ovi što optužuju, a znaju i za zločin i za počinitelje, prijave krivce. Zašto to ne učine, nego se apstraktno ljute i optužuju. Kao onaj ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić, koji se svake godine u vojnoj odori prsi pred tv-kamerama uvijek istim optužbama i bijesom, jer „za zločin u Škabrnji još nitko nije odgovarao“.

Foto: znet.hr

A jest, kako nije!? Haaški sud je odrapio vođama tzv. SAO Krajine Milanu Babiću 13 (priznao krivnju, nagodio se) i Mili Martiću 35 godina robije. Za Škabrnju, ali i druge zločine pod patronatom srbijanskog vožda Slobodana Miloševića. I ona Mladićeva medicinska sestra Gordana Banić osuđena je u RH na relativno nisku kaznu, jer joj zapravo nije dokazano da je osobno ubijala za masakra u Škabrnji i Nadinu, te je nakon nekog vremena protjerana u Crnu Goru. Taj isti Miljanić opet se, pa baš u ime svih Škabrnjana (sic) oglasio u povodu presude Ratku Mladiću. Naravno, krajnje nezadovoljan i doživotnom kaznom. „Doživotni zatvor Mladiću ne znači mi ništa“, kazao je novinarima. „Za nas u Škabrnji je ta kazna žalost, žalost još veća nego prije jer mu se nije sudilo za zločine u Hrvatskoj, za zločine u Škabrnji.“

Komplementarno je i stajalište Večernjakovog kolumniste Nine Raspudića, koje također navodi vodu na isti mlin protuhrvatskih zavjera u međunarodnoj zajednici. „Ovih dana haški tužitelj u slučaju Prlić i ostali, Kenneth Scott dolazi kao gost istočnomostarskog gospodara rata Safeta Oručevića koji ga vodi po tribinama kao novog paradnog konja bošnjačke mitomanije. (…) O tome koliko međunarodni sudovi mogu vratiti vjeru u pravdu, dovoljno govori i to što su SAD, u vrijeme kad su najviše pritiskali Hrvatsku oko suradnje s Haškim sudom, istovremeno tražili izuzeće za njihove državljane od izručenja Međunarodnom sudu za ratne zločine. Kako poštovati takve sudove i takvu međunarodnu pravdu? Kako može biti pravičan proces koji traje 14 godina (kakve veze ima dugotrajnost suđenja s pravdom? – op. a.), poput onog šestorki Hrvata iz BiH…?

Sve i da ih oslobode (Raspudić zna da neće? – op. a.), tj. ne izreknu im kaznu, zar nisu već kažnjeni s gotovo 14 godina u pritvoru i kosi li se tako dugačko suđenje i pritvor s načelom presumpcije nevinosti prema kojem nitko ne može biti smatran krivim pa ni kažnjen prije pravomoćne presude? Je li se Mladića moglo privesti pravdi i ranije? Teško da ćemo ikad saznati.“ Da je Večernjakov kolumnist bio šef Haaškog tužiteljstva i šef Srbije u istoj osobi, a imao hrvatsko-vukovićevsku svijest i odnos prema gospodarima života i smrti na Balkanu, Ratko Mladić bi barem već od 1995. godine umirao na rate po sofisticiranom dominikansko-inkvizicijskom receptu, a ne ovako… Pretvara ga se „u novog srpskog mučenika, suvremenog jazavca pred sudom“, a „nevjerojatno je da Mladić u Haagu nije optužen i za zločine u Hrvatskoj. Opet ostaje dojam kako je Mladić s petokrakom u uniformi JNA u Hrvatskoj 1991. valjda bio dobar momak, a postao je zao tek u odori generala Republike Srpske“.

„Ostaje na savjesti svim hrvatskim vlastima od rata naovamo jesu li po tom pitanju mogli učiniti više“, gorko spočitava Raspudić. „Kuriozitet, samo za neupućene, predstavlja činjenica da je Mladić na izricanju presude nosio kravatu na kojoj nije bila kokarda već srp i čekić.“ Zašto bi bila kokarda? Mladić nikad u ratu nije nosio kokardu a nakon vojne izobrazbe u bivšoj JNA prisegnuo je crvenoj zvijezdi petokraki, srpu i čekiću. To za kakve se ideale, za koga odnosno protiv koga borio, Haaški je tribunal taksativno obrazložio u prvostupanjskoj presudi na doživotni zatvor. Đeneral osobno se s tim esencijalno ne slaže i drži nešto sasvim drugo, ali to je njegov problem. Ne problem žurnalističkih voajera niti Mladićevih ratnih protivnika.

Četiri moguća scenarija

Haaški sud za mjesec dana prestaje radom. Neposredno prije toga izreći će u srijedu 29. studenoga žalbeni pravorijek šestorici bivših čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne. Mladić ima pravo žaliti se na prvostupanjsku presudu, što će i učiniti. Njegova obrana je dužna u roku 30 dana od izricanja presude pisano najaviti žalbu, a 75 dana po najavi dostaviti je Žalbenom vijeću. E sad, mogu proći i godine – u slučaju Prlić i ostali prošle su čak tri godine – dok Vijeće zakaže sjednicu radi razmatranja i rasprave o toj žalbi. Gotovo je nevjerojatno da bi Žalbeno vijeće imalo razloga ublažiti najstrožu kaznu dosuđenu Ratku Mladiću, jer je također nevjerojatno da njegovi branitelji mogu u žalbi podastrijeti nove bitne činjenice/dokaze u njegovu korist. Ako je tako, moguće je da Mladić u međuvremenu – zbog poodmakle dobi i narušenog zdravlja – napusti ovaj svijet i ode voždu Slobi praviti društvo u beskonačnim partijama preferansa sa Sotonom ili počne odrađivati doživotnu kaznu.

Medijski komentatori spominju četiri jedino moguća scenarija po kojima će đeneral odrađivati zatvorsku kaznu. Naravno, bude li još živ nakon iks godina čekanja da Žalbeno vijeće Haaškog suda izrekne pravomoćnu presudu. Prva je mogućnost da Mladić ostane u istoj ćeliji u Sheveningenu, gdje je proveo zadnjih šest godina, jer se skrivao i bježao od Haaga pa mu suci neće odobriti drugu lokaciju za izdržavanje kazne. Nije nemoguće, također, da se đeneralu dopusti – radi liječenja – „odrađivanje kazne“ upravo u Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. Srbijanska je ministrica pravde Nela Kuburović uoči izricanja presude izvijestila Haaški sud da njezina vlada „i dalje jamči za Mladićevo puštanje na slobodu radi liječenja u Srbiji“, nakon što ga pregledaju srbijanski liječnici. Treća je mogućnost da se đeneralu dopusti liječenje u Rusiji, koja je još u ožujku također obavijestila Haag o spremnosti da Mladiću pruži smještaj i medicinsku skrb. Četvrta je mogućnost da se kažnjenika uputi u neki od (komfornih) skandinavskih zatvora, gdje je dio kazne odradila i čelnica bosanskih Srba Biljana Plavšić. No, ona je priznala zločine, a Mladić nije, pa…

No, život ide dalje. S đeneralom Ratkom Mladićem na drugom svijetu, u Srbiji ili Rusiji (što bi bilo gotovo jednako potpunoj slobodi), odnosno u komfornoj ćeliji u Haagu ili u Švedskoj. Život će ići dalje i budu li potvrđene, smanjene ili ponekom ukinute kazne od šestorice Hrvata iz BiH. Te činjenice, međutim, ne smiju biti ili barem nije pametno da budu razlogom za nova međunacionalna pripetavanja, za nove ratne bubnjeve i nove osvete. A ta se vrsta ludosti jamačno ne da izbjeći.