Zovem se Bond, jugoslavenski James Bond!

Ladislav Babić
Autor 22.10.2014. u 00:56

Izdvajamo

  • Dok se javnosti propagandistički, bez ikakvih moralnih rezervi serviraju filmovi o britanskom agentu koji bezskrupulozno tamani trenutno aktuelne protivnike Imperije, po naredbama s najvišeg vrha
  • dok hrvatska javnost uživa u njegovim doživljajima usput domoljubno raspravljajući jeli predložak za njega bio „naše gore list“
  • dok se tek tu i tamo, a pred svjetskim pravosuđima gotovo nikako, spominju zločini agentura s neizmjerno više putra na glavi od UDB-e - svako suđenje nalik Perkovićevom i Mustačevom samo je magla bačena u oči licemjerne javnosti. Ne predstavlja li vrhunac hipokrizije uživancija u zločinima službenika Njezinog Veličanstva, uz istodobno zgražavanje nad podjednakom djelatnošću UDB-inih agenata? Nije li farsična zgroženost puka nad (navodnim) zločinima danas već staraca na rubu onog svijeta (Boljkovac), uz ravnodušnost spram nedjela vlastitih sinova u najboljoj dobi?

Povezani članci

Zovem se Bond, jugoslavenski James Bond!

Radije bismo znali (na žalost, neki i znaju) doklem su stigla suđenja Merčepu, grupi iz Lore; istraga o likvidaciji Blaža Kraljevića, o nalogodavcu Reihl-Kirova ubojstva, ili ono sindikalca Krivokuće,… Zanimaju li nas uopće imena izvršitelja i nalogodavaca iz tajnih službi pod vladinom kontrolom, tako dugo dok i danas nekažnjeno sjede u vrhovima vlasti i stranaka?

Piše: Ladislav Babić

        Radni dan, točnije noć – jer se kao sveučilištarac, kada je i počeo surađivati sa studentskim časopisima, transformirao u noćnu pticu – započeo je nakon gledanja retrospektive filmova o James Bondu. Morao je požuriti da mu prilog stigne do jutarnjeg izdanja mnogo „ozbiljnijih“ novina kojih je postao redovnim kolumnistom, a tema koje se prihvatio bila je njemačko suđenje UDB-inim (Uprava državne bezbednosti) suradnicima, možda i terenskim agentima – tko zna što će sve izaći na vidjelo – Perkoviću i Mustaču. Izdavač (gazda) je naručio razarajući članak, ne toliko uperen protiv spomenutih okrivljenika koliko protiv nenarodne terorističke organizacije, koja je ubojstvima političkih emigranata širom svijeta, servisirala opstanak totalitarne, antihrvatske države – Jugoslavije. Gledajući što prije istjerati iz glave scene filma u kojem je beskrajno uživao, duboko je izdahnuo zrak kako bi istjerao svaku logičnu pomisao iz mozga, i započeo…

        Tako bi moglo izgledati rađanje bezbroj napisa kojih je prepun hrvatski tisak, o zloj UDB-i i njenim đavoljim službenicima koji su po naređenju „odozgo“ – iz partijskih i državnih vrhova – lili nevinu krvcu emigracije koja je toj istoj državi od Kanade, preko Argentine i Australije do Savezne Republike Njemačke, marljivo radila o opstanku. Već će on – ta noćna ptica – još i prije završetka suđenja, zalazeći u najsitnije detalje poznate samo najupućenijim agentima SOA i skrivenim u državnim arhivima (ne ulazimo u to kako je došao u njihov posjed), prezentirati javnosti svu podlost te tamnice hrvatstva i njenih krvnika, izričući neopozivi sud koji samo čeka potvrdu njemačkog pravosuđa.

        Sjećam se vijesti o ubistvu Đurekovića – likvidiranog agentima jugoslavenske tajne službe – svojedobno predstavljenog kao međusobni obračun ustaške emigracije, dok je prebjeglištvo jednog od direktora INE prikazano kao „hvatanje magle“ uslijed straha zbog otkrivenih pronevjera u kompaniji. Nikakvi nalogodavci, Špiljci te ostali, nisu spominjani – upravo kao što se danas ne spominju optuženikovi šefovi unutar Republike Hrvatske s kojima su surađivali prije, za i nakon osamostaljenja, kao ni njemački političari i šefovi agentura upoznati s njihovom djelatnošću još od jugoslavenskih vremena. Normalno, rek’o bi čovjek – sve ti je to brajko „tajna služba“ (osim kad „cure“ dokumenti poželjni zavađanju javnosti), u funkciji ove ili one zemlje ili ideologije. CIA, Mossad, FSB (sljednica sovjetskog KGB-a), MI6, BIA, SOA,…, i dakako UDBA – najgora od najgorih, na neprestanoj tapeti stoljećima uspavanog i utoliko strasnije probuđenog hrvatskog domoljublja. Iskreno rečeno, od silnih domoljubnih manipulatora svih fela iz svih razdoblja naših života, teško da nam istina može biti poznatija no u obliku koji nam se oni trude prezentirati. No, savršeno sam siguran da mi je poznata istina o njima – prezentatorima. Detalji spomenutog slučaja su sasvim nevažni (a ionako ovise o tome iznose li ih obrana ili optužba) – neovisno o tome na koji način je jedan bijednik upucao drugog bijednika – jer njihova funkcija je samo dvojaka. Obrani optuženika poslužit će da im pokuša spasiti glavu, a tekućoj hrvatskoj političkoj svijesti da drvećem prikrije cijelu šumu i zaštiti upletene državne vrhove. Što mozgu prosječnog hrvatskog domoljuba baš i ne pada teško, mada je u praksi dugoročno neizvodljivo. Zanima nas tek etička pozadina ustalasalog domoljubnog pravovjerja, koje traži najstrožu kaznu i denunciranje države iz koje se Republika Hrvatska ispilila prije četvrt vijeka. Zanima nas licemjerje svih hrvatskih vlada, od prve do najnovije koja je optužene izručila njemačkom pravosuđu. Uloga bivše države u svemu tome nije više ni potencijalna, a kamoli aktualna za suvremenike. Na procesu iznesene činjenice bit će relevantnije za propitivanju postupaka aktualnih vlasti, negoli rasvjetljavanju nepovratne prošlosti – onima koji znaju vidjeti ono što gledaju. Za sagledavanje rečenoga dovoljno je ofrlje poznavanje – bez zalaženja u detalje – tek nekih sasvim općenitih, od konkretnog slučaja nezavisnih činjenica:

– postojanje tajnih službi u svim državama svijeta

– njihovo djelovanje raznolikim metodama; od diskretnog nadzora i špijunaže, do likvidacije državnih neprijatelja

– djelovanje po naređenjima iz vrha službe, po uputama državnog rukovodstva

– fleksibilna „vjernost“ agenata nalogodavcima (transformacija jugoslavenskog u hrvatsko „domoljublje“, primjerice)

– prekonoćno aboliranje njihove prethodne djelatnosti, od novih nalogodavaca

– ograničena zaštita vlasti njenih agenata, po potrebi spremne prepustiti ih čerečenju pravosuđu i javnosti

– ucjenjenost na šutnju izvršitelja državnih prljavština, sigurnošću njihovih obitelji

– šutnja istih, do satjerivanja u ćošak (uz upozoravajuće signale nalogodavcima), što im može ograničeno razvezati pamćenje i jezik

        I šturo poznavanje ovih fakata, dovoljno je za zaključak: umjesto izručenih agenata, na optuženičkoj klupi najprije bi se morale pojaviti sve vlade – od eksjugoslavenskih do najnovije Milanovićeve – jer su na nemoralan način koristile njihove usluge, potom ih radi „viših interesa“ prepustivši vlastitoj sudbini. Nepotrebno je iznositi detaljne primjere, od suradnje Manolića i Boljkovca (na čuvanju koliko i rušenju Jugoslavije!), te optuženih Perkovića, Mustača i tko zna koga još, sa hrvatskim tajnim službama. Kako u rušenju bivše države, tako i u nerazjašnjenim likvidacijama nepoćudnih političkih elemenata u ovoj, podjednako tajnovitoj poput prethodne. Dakako da takva optužba, u okružju licemjerne politike i javnosti koja joj se podaje uma fiksanog domoljubnim stimulansima, nikada neće biti realizirana (termin „nikada“ podudara se s trajanjima država). Neće se javno, praćeno smjenama i pravosudnim procesima, potegnuti pitanje odgovornosti vlasti kojima je suradnja s agentima „tamnice hrvatstva“ (ranije pobrojani dolaze upravo iz takvog miljea) izvjestan period odgovarala, bez skrupula u pogledu njihove zločinačke prošlosti, da bi prekonoć doživjela „etičku“ transformaciju – prosvjetljenje u vidu prilagodbi najnovijim pritiscima i/ili koristima na obzoru.

        Dovoljno je pogledati bilo koji film o agentu 007 (gdje „oo“ označava dozvolu za ubijanje) i sagledati masovnu uživanciju koju rečeni filmovi izazivaju širom svijeta – od hrvatske do njemačke javnosti – da se dođe do takvog zaključka. Secret Intelligence Service (SIS) – poznatiji kao MI6 – je britanska tajna služba (1, 2) čiji agenti primaju naredbe (i za likvidacije) od njenog šefa, a dotični podnosi izvještaje predsjedniku vlade. Posve isto kao u slučajevima svih tajnih službi svijeta, uključivo i hrvatske. Što znači da su vrhovi vladajućih elita upoznati sa najprljavijim zločinima, izvršenima uz njihov blagoslov (naredbe). Od očiju javnosti zamračenima ozakonjenom tajnošću i nedodirljivošću arhivske građe, sve dok tangirani na prirodni način ne napuste svijet u kojem su marljivo, zločinstvima zaslužili mirovinu. Ili, dok ih novi „domoljubi“, u ime nekog novog „domoljublja“ ne odluče denuncirati i prepustiti koprcanju u vlastitoj sudbini. Poput aktualne hrvatske vlasti ove „jugoslavenske“ agente, mada im je zadnje radno mjesto bilo upravo u državi koja ih se izručenjem – doduše teška srca, zbog nečiste savjesti i straha pojedinaca o objelodanjivanju njihove uloge – odrekla.

        Euforija, bez etike i moralnih skrupula nametnuta javnosti, tek je eho obračuna s nepovratno iščezlom državom i njenom ideologijeom, s jedinim ciljem da se spriječi objektivno i etički utemeljeno suočavanje s podjednakim prljavštinama ove, uz objedu bivšeg svjetonazora kako bi se učvrstio onaj vladajućih elita. To je suština cijelog slučaja oko UDB-inih agenata, gdje unezvjerena javnost koncentrirana na detalje koji joj zamagljuju ionako manjkavi uvid, biva efikasno sterilizirana od razmišljanja o djelatnostima tajnih službi vlastite države. Svaka država svijeta, bez obzira na ideološki oblik vladavine i nacionalnu strukturu – pa tako i ona bivša – uzima si pravo braniti svoj teritorijalni integritet. Ono nije apsolutno, uvijek neupitno, niti su svi modaliteti postupanja – prema u praksi ignoriranoj humanističkoj etici – dozvoljivi. To praktično znači da se na svaku ugrozu ne smije odgovarati smrtonosnom silom, ali je podjednako nemoralno prigrliti u službu agente koji su je primjenjivali i potom na slične načine nastaviti koristiti. Upravo je to radila hrvatska država, procijenivši korist od toga jačom od vlastite moralne neupitnosti. Uostalom, logika je sasvim jednostavna (dali stoga većini i nedostupna?): ako je krimen Jugoslavije bio zapošljavanje ubojica za likvidaciju pripadnika ekstremne emigracije, koliki je onda krimen Republike Hrvatske koja je o tome sve znala, poznavala likvidatore poimence i potom ih naprosto preuzela da svoj „filigranski“ posao nastave u njenoj službi? Ubojice koji su ubijali upravo njene istomišljenike!

        Etika srodnih slučajeva širom svijeta (Mosadova likvidacija Palestinaca, sofisticirani zločini CIA dronovima, KGB-ova ubojstva otrovanim kišobranima, DINA s likvidacijama tisuća Čileanaca bacanjem u ocean, do zločina agenata hrvatske države), sadržana je u rečenici – „Ne ubij!“. Relativnost koje u stvarnosti obično prokazuje obična rječca „ali“. AliBugojanska grupa je bila grupa domoljuba namjerena obračunati s krvnicima hrvatskog naroda; ali – njeni likvidatori bili su iskonski patrioti koji su razračunali s ustaškim teroristima; ali… Ova božja zapovjed netragom se izgubila u relativističkom vrtlogu vremena i ljudskog licemjerja, pokoravanju vladajućim okolnostima na koje misle da nemaju utjecaja. Evolucijska zakonitost koja je održala najprilagodljivije, rekli bi neki. Ne bacaj bisere pred svinje, misle drugi. Koje bisere, pitaju treći? Ne ubij!

        Društvo je takvo da je većini njegovih članova – a napose vlastohlepnim drznicima i moćnicima – humanizam u praksi tek apstraktna kategorija i ništa više. No, čak i uz to ograničenje postoje neki odnosi uzroka i posljedice koji smanjuju relativizam prethodnih prosudbi. Imaju li se pravo ubojice ambasadora Rolovića, pripadnici Bugojanske grupe ili otmičari JAT-ovih aviona uopće žaliti što su kontra njih primjenjivana ista sredstva? Ima li se pravo žaliti hrvatska emigracija koja je usko surađivala sa Maksom Luburićem, ratnim zločincem i bivšim zapovjednikom konclogora Jasenovac? Počinjena nedjela po svim kriterijima spadaju u terorizam – bi li ih Republika Hrvatska drukčije tretirala da su učinjena protiv nje? Smije li Zapad pisnuti kada su upravo iz njegovog dvorišta vršeni slični akti nasilja; Zapad koji je poznavao njihove vinovnike, kretanja i lokacije, ali se nije potrudio izručiti ih (dapače, poslije rata su upravo uz njegov blagoslov mnogi našli utočište; primjerice Pavelić). Što Zapad, spreman zbog dva srušena nebodera srušiti cijelu državu, zbog terorističkih radnji protiv njega neselektivno (s „kolateralnim“, nevinim žrtvama) ubijati počinitelje na stranom teritoriju, ima uopće govoriti o UDB-i? Što u svjetlu američke ilegalne likvidacije (i po načinu, i po zaobilaženju pakistanskih vlasti) Osame bin Ladena na tuđem teritoriju, reći o UDB-inoj likvidacij Luburića i neuspjelom atentatu na Poglavnika? Nije to obrana njenog djelovanja, već samo preseljenje relativizma s etičkog – gdje ga se i prečesto zloupotrebljava – na političko područje (smije li se uopće nazivati tim imenom). Nacionalizam je posve zatvorio „unutrašnje“ oči svojih nositelja, pa je s njima sasvim jalovo raspravljati o moralu, kad ne umiju u ispravni kontekst (povijesni i etički) staviti ni konkretne događaje oko sebe.

        Dok se javnosti propagandistički, bez ikakvih moralnih rezervi serviraju filmovi o britanskom agentu koji bezskrupulozno tamani trenutno aktuelne protivnike Imperije, po naredbama s najvišeg vrha; dok hrvatska javnost uživa u njegovim doživljajima usput domoljubno raspravljajući jeli predložak za njega bio „naše gore list“; dok se tek tu i tamo, a pred svjetskim pravosuđima gotovo nikako, spominju zločini agentura s neizmjerno više putra na glavi od UDB-e – svako suđenje nalik Perkovićevom i Mustačevom samo je magla bačena u oči licemjerne javnosti. Ne predstavlja li vrhunac hipokrizije uživancija u zločinima službenika Njezinog Veličanstva, uz istodobno zgražavanje nad podjednakom djelatnošću UDB-inih agenata? Nije li farsična zgroženost puka nad (navodnim) zločinima danas već staraca na rubu onog svijeta (Boljkovac), uz ravnodušnost spram nedjela vlastitih sinova u najboljoj dobi? Uostalom, svako procesuiranje zločina iz prošlosti nije toliko vršenje pravde koliko skretanje pažnje s onih aktuelnih. Utoliko se najinteresantniji detalji suđenja neće odnositi na jugoslavenski, već na hrvatski period domoljubne rabote optuženika, ukoliko već nisu sklopili dil o šutnji sa svojim izručiteljima i sudijom, čija domovina također nema čiste ruke u cijeloj stvari. Radije bismo znali (na žalost, neki i znaju) doklem su stigla suđenja Merčepu, grupi iz Lore; istraga o likvidaciji Blaža Kraljevića, o nalogodavcu Reihl-Kirova ubojstva, ili ono sindikalca Krivokuće,… Zanimaju li nas uopće imena izvršitelja i nalogodavaca iz tajnih službi pod vladinom kontrolom, tako dugo dok i danas nekažnjeno sjede u vrhovima vlasti i stranaka?

        Samozadovoljno je jednim klikom otposlao članak u redakciju, a onda je razbuđen od umora, odlučio pogledati još jednu storiju o svjetski poznatom agentu i njegovim avanturama u pravednoj borbi protiv mračnih sila. Poveznica sa eksjugoslavenskom tajnom službom nije mu iščilila iz pameti, jer u njoj nikad nije ni stolovala.

Ladislav Babić
Autor 22.10.2014. u 00:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija