Jedno pismo o novinarstvu

Domagoj Margetić
Autor 28.10.2019. u 09:00

Izdvajamo

  • Medijski je biznis potpuno istisnuo novinarstvo, a medijski radnici koji žive od tog medijskog biznisa o tome šute i time su kroz duži vremenski period suučesnici uništavanja novinarstva. Mnogi od njih danas se pitaju - što je s novinarstvom?! Pa ništa. Šutke se predalo interesima, parama, prljavom kapitalu, zakulisnim igrama i kombinacijama, te političkim i mafijaškim klanovima koji stoje iza medijskog biznisa. Novinari su znali sve. I tko su im gazde. I da se kroz te medije vrte sumnjive pare. I da se igraju političke igre. I točno su znali tko s kim i tko za koga igra. Umjesto da pruže novinarski otpor takvom gušenju novinarstva kao struke, oni su pristali zaigrati igru svojih gazda, kako bi se očajnički željni preživljavanja pod svaku cijenu dokopali svojih mrvica tog pokvarenog kolača medijskog biznisa.

Povezani članci

Jedno pismo o novinarstvu

Ilustracija: colombotelegraph

Onog trenutka kad su novinari pristali na tarife po kojima je isplativije postalo prešućivati, skrivati i cenzurirati informacije, nego raditi novinarski posao u interesu javnosti, novinarska korupcija zamijenila je u stvarnosti, u svakodnevnom funkcioniranju u struci novinarsku etiku. Da crnjak bude još veći, zaboravljena novinarska etika često je bila oružje u rukama onih koji su pristali na novinarsku korupciju da bi iz struke malo po malo eliminirali i izgurali one koji nisu pristajali na takve igre. Jer samo njihovo postojanje i to što su se još tu i tamo trzali i davali znakove novinarskog života za korumpirani medijski mejnstrim bila je opasna. Da javnosti ipak ne bode oči da nešto tu i nije u najboljem redu.

Danima se nakanjujem napisati ovo pismo, za koje niti ne znam što je. Svakako ne želim da bude obračun bilo s kim, ali ponekad su i obračuni koliko nužni, toliko i zdravi. Suočavanje svakako. Jer mislim da bismo svakodnevno trebali biti suočeni sami sa sobom, pa bez obzira radili pogrešno ili ispravno (već po izboru) da to radimo kako treba. Sjednem tako za stol, krenem pisati, i sve zastane na naslovu. Jedno pismo o novinarstvu. Pa odgodim pisanje, jer prvo pokušavam sam sebi odgovoriti zaslužujemo li mi uopće išta drugo od ovog u čemu smo se našli i trebam li uopće napisati pismo o tome što se stvarno događa s novinarstvom na ovim prostorima, kad smo svjesni toga da svi sve jako dobro znamo, ali o svemu šutimo. Izabrali smo prešutno pristati na zatrpavanje novinara i novinarstva u ova tranzicijska govna, očito kako bi se što bolje uklopili u okolinu i stopili, društveno asimilirali s okruženjem. S druge strane pitam se kojeg smisla išta više ima napisati ovoj truloj javnosti koja ne vidi dalje od vlastitog dupeta, od vlastitog komfora, ugode i privida lagodnosti i preživljavanje koje opstaje na kreditima, hipotekama, ovrhama, neimaštini, i koječemu što bih mogao da nabrajam doista natrpavajući u ovaj tekst riječi kao lopatom u rečenice koje već dugo ni za kog nemaju nikakvog smisla. I onda tako razmišljajući, poput one starinske “Je li starija kokoš ili jaje?”, pitam se tko su veća govna – mi novinari ili javnost, pa zaklopim laptop, preklopim bilješke i sam sebi kažem – Jebiga!

E, jebiga!

Teško će dvadeset i dvije godine u novinarskim cipelama da stane u tekst jednog pisma, a nije to niti neki materijal za knjigu, jer evo ovih dana baš scenarije na tu temu pišu oni koji su svoje novinarske karijere podigli i izgradili na takvom “novinarstvu”, punom prevara, plaćenog PR-a, prljavog marketinga, na visokim honorarima koje su im isplaćivali medijski gazde od prljavog novca stečenog tranzicijskom pljačkom, pa su ti njihovi novinarski honorari zapravo bili čisto pranje prljavog novca elite krvavih ruku. I znali su to, ali okrenuli su glavu, novac je bio bitniji. Status je bio važniji. Sve su to jedan do drugog prevaranti koji glume već godinama medijske tobožnje novinarske i intelektualne disidente, a da im nikad “dlaka s glave nije pala”, nit im je ikad išta usfalilo, nisu morali brinuti hoće li bit na ulici bez kifle i jogurta i hoće li imati za račun od struje i vode. Nikad im se ništa nije dogodilo, jer i elite i mediji i ovo društvo trebali su te lažne disidente i lažne novinare kao dekor. Netko mora da odigra, pa makar i lošu predstavu, ispred kulisa iza kojih se ubijalo i pljačkalo. A oni su u tobožnjoj kritici svega toga ipak pazili da ne pretjeraju i da prijeđu granicu u kojoj bi ih se označilo kao stvarnu smetnju. Cijelo su vrijeme ziheraški igrali po toj tankoj liniji, pristajući prešutno na nagodbu da za pare i status, i sigurnost, ali istovremeno i taj dobro osmišljeni lažni položaj disidenta, ipak od javnosti skrivaju ono što je vrhu elite bilo najbitnije – trag do njihovog ratnog plijena. Nisu njima bili toliko bitni ni počinitelji ratnih zločina, ništa, sve je njima služilo kao dimna zavjesa da trag ne dovede do njih. A u tome su ovakvi, dominantni medijski tobože disidenti, odigrali presudnu ulogu. Da crnjak bude veći upravo ti i takvi danas najviše prozivaju one koji nisu igrali takve igre poput njih.

Prije godinu dana jedan takav medijski radnik napisao mi je u poruci: “Radio sam za austrijske popove, njemačke lopove i američke biznismene i nikad nisam učinio ništa nemoralno”. Nije li upravo ta njegova rečenica jedna od najboljih definicija onoga što danas nazivamo novinarstvom, jer ne želimo sami sebi ni javnosti priznati notornu činjenicu.

Da novinarstva više nema.

Uvjeren sam, da budem potpuno iskren i otvoren, da stvarnog, pravog, neovisnog, a pogotovo istraživačkog novinarstva više niti nema. Niti ga može biti. Neće ga ni biti. I nisu ga, kao što volimo govoriti, prozivati, pisati, laprdati, vikati, i optuživati uništili nikakvi tajkuni, nikakvi političari, nikakvi mafijaši, nisu ga ušutkali i onesposobili nikakvi tranzicijski, posttranzicijski, demokratski, financijski, bankarski, kojekoji moćnici i lobisti. Svi ti krugovi moćnika, naprosto imaju svoju agendu, koja je takva kakva jeste. I novinarstvo s njima nikad nije bilo, odnosno nikad nije trebalo biti, niti smjelo biti, nit je ikad ma i “za dlaku” trebalo prijeći na njihovu stranu, jer mi smo potpuno suprotstavljene strane. Ne neprijatelji, ali suprotne strane. Oni rade za svoje privatne interese. A mi novinari, kako sam to cijeli život idealistično i naivno vjerovao morali bismo raditi za javni interes, odnosno mi bismo morali biti prva i zadnja linija obrane interesa javnosti. E, tu sad negdje dođe, još jedno moje – Jebiga! Glasnije i prostije nego ono prethodno. Već malo izgovoreno kroz zube, taman ped sljedeću psovku, koju kao iz pristojnosti i obzira neću baš odmah da izgovorim, a mogu i da je izgovorim u sebi da našoj inače vrlo ćudorednoj i osjetljivoj, da ne kažem senzibilnoj javnosti ne zasmeta moj inače nepriličan riječnik. Nitko nije novinarstvu kao pozivu od javnog interesa bio i jeste takav dušman kao mi novinari. Danima odustajem od pisanja ovog pisma i zato što će mnogi medijski radnici koji sebi vole tepati da su novinari, sad opet reći (ako ne javno, a onda licemjerno i govnarsku i svojim zatvorenim klikama, klanovima i kružocima) – evo, opet Margetić sere. A opet, kad bolje razmislim ti isti licemjeri, ti isti medijski radnici koji si iz milja tepaju nazivajući se novinarima, to će govoriti tako i tako. Jer, zapravo, prva faza uništavanja novinarstva krenula je time što je jedna, pa da budem iskren, prilično mala i uska, ali utjecajna, dobro raspoređena, i logistički izvrsno podržana grupa medijskih mejnstrimaša podijelila struku na klanove, klike, grupice i kružoke, iz kojih se opet dijele mejnstrimaši od medijskog škarta kojeg su naravno oni odlučili proglasiti škartom, kako bi za sebe zadržali dobro plaćene i stabilne medijske sinekure, koje im ne osiguravaju samo preživljavanje, nego istovremeno i potpuno neopravdanu mejnstrimašku dominaciju strukom, čime u suštini guše svako pravo novinarstvo.

Medijski biznis i novinarstvo nisu jedno te isto.

A vrijeme je pokazalo da kako stvari stoje niti ne idu jedno s drugim. Medijski je biznis potpuno istisnuo novinarstvo, a medijski radnici koji žive od tog medijskog biznisa o tome šute i time su kroz duži vremenski period suučesnici uništavanja novinarstva. Mnogi od njih danas se pitaju – što je s novinarstvom?! Pa ništa. Šutke se predalo interesima, parama, prljavom kapitalu, zakulisnim igrama i kombinacijama, te političkim i mafijaškim klanovima koji stoje iza medijskog biznisa. Novinari su znali sve. I tko su im gazde. I da se kroz te medije vrte sumnjive pare. I da se igraju političke igre. I točno su znali tko s kim i tko za koga igra. Umjesto da pruže novinarski otpor takvom gušenju novinarstva kao struke, oni su pristali zaigrati igru svojih gazda, kako bi se očajnički željni preživljavanja pod svaku cijenu dokopali svojih mrvica tog pokvarenog kolača medijskog biznisa. Tako je na temeljima medijskog kriminala, nastala novinarska korupcija. Medijski radnici pristali su novinarstvo kao poziv javnog interesa zamijeniti unosnijom profesijom medijskih profesionalaca, te su prihvatili pravila te nove medijske igre. A sve pod krinkom novinarstva. Tu je počela korupcija javnog interesa i prava javnosti da zna, prava javnosti na informaciju i obaveze novinara da informaciju donese javnosti. Tu je počela korupcija koja je omogućila kapilarno širenje korupcijske mreže u društvu, jer u društvu u kojem znaš da skrivanje istine možeš platiti, korupcija uzima maha kakvog je uzela u ovom našem tranzicijskom društvu. Nikad u struci nismo o tome progovorili. Ali baš nikad. Naprosto zato jer su one klike koje su na vrhu strukovnog i medijskoj mejnstrima duboko umiješane u tu korucpijsku mrežu i upetljane u korumpiranje novinarstva protiv interesa javnosti. Zato se o tome ne govori. Novinari su s vremenom vidjeli razliku i shvatili da moraju izabrati stranu. S jedne strane od novinarstva koje radi u interesu javnosti bilo je sve teže i najčešće nemoguće čak i preživljavati, dok se od novinarske korupcije u sprezi s medijskim kriminalom moglo živjeti odlično i steći status “uglednog novinara” u društvu koje je takve poremećene odnose prihvatilo kao zadane vrijednosti. Suočeni s tim, sve veći broj novinara birao je onu profitabilniju stranu, a sve manji je ostajao na principijelnoj, na strani javnog interesa. Sve je više bilo novinara koji su od javnosti skrivali informacije i za to bili dobro plaćeni i imali dobra radna mjesta, i istovremeno sve je više onih novinara koji nisu pristajali na takve dogovore i odnose ostajalo bez posla, bez egzistencije, što je često bilo praćeno i brojnim drugim političkim, financijskim, pa čak i pritiscima koji su dovodili i do fizičkih napada, prijetnji ubojstvima i pokušaja ubojstava.

Onog trenutka kad su novinari pristali na tarife po kojima je isplativije postalo prešućivati, skrivati i cenzurirati informacije, nego raditi novinarski posao u interesu javnosti, novinarska korupcija zamijenila je u stvarnosti, u svakodnevnom funkcioniranju u struci novinarsku etiku. Da crnjak bude još veći, zaboravljena novinarska etika često je bila oružje u rukama onih koji su pristali na novinarsku korupciju da bi iz struke malo po malo eliminirali i izgurali one koji nisu pristajali na takve igre. Jer samo njihovo postojanje i to što su se još tu i tamo trzali i davali znakove novinarskog života za korumpirani medijski mejnstrim bila je opasna. Da javnosti ipak ne bode oči da nešto tu i nije u najboljem redu.

Taj korumpirani mejnstrim skrivao je afere, cenzurirao teme, a to možda najbolje pokazuje Slučaj Karamarko. Kad je cijeli slučaj ipak završio pred nadležnim institucijama, jedan mejnstrim “novinar”, koji se inače voli kurčit kako je veliki istraživački novinar u jednom dnevnom mediju čiji je tajni i skriveni vlasnik, na netransparentan pretvorbeno-privatizacijski način sumnjivim novcem postala Katolička crkva uz pokroviteljstvo politike, rekao je: “Jebiga tko je kriv Margetiću što je tu temu otkrivao kad nije trebalo. Sad je to došlo na red, sad kad su je naručili, pa smo je i mi odradili”. Iako su, naravno, sve godine najmanje desetak godina ranije imali sve podatke, sve informacije, sve dokumente. Ali gazde nisu dali. A oni rade za gazde i njihov interes, a ne za javnost. I tu je računica jasna.

Ali tu je i razlika jasna. Razlika između medijskih profesionalaca i novinara. Razlika između novinarstva i novinarske korupcije. Uostalom, razlika između obične i davno zaboravljene ljudske časti i običnog, ali nikad zaboravljenog itekako profitabilnost karakternog kurvarluka, koji je danas ionako društveno dominantan faktor traznicijske trgovine interesima u kojoj svatko nađe svoju zaradu.

Svima je godinama jasno koje su teme i kad zabranjene, a koje su dozvoljene. Svima je jasno da tiskani mediji niti četvrtinu svojih stvarnih troškova ne mogu pokrivati od svoje prodaje. Neki vrlo napuhani mejnstrim tjednici ne prodaju se u više od pet tisuća primjeraka, a najčešće niti toliko, što je ispod svake granice ikakve profitabilnosti. Neki portali koji se samoproglašavaju slobodnijima od same slobode, bardovima istraživačkog i slobodnog novinarstva, uz to što godinama uz znanje struke krše novinarska i radna prava, nameću urednički i vlasnički diktat, krše autorska prava novinara i kradu tekstove i fotografije kolega, uz sve to imaju i skrivene suvlasnike, koji su naravno tajni, prema dogovoru i tajnim aranžmanima s nominalnim vlasnikom. I svi to znamo. Svi znamo da marketinška industrija nije samo PR i marketing, nego da je to korupcijski mehanizam kojim se medijima plaća šutnja o određenim temama, koje u određenom trenutku moćnim krugovima u društvu ne odgovara da se nađu pred javnosti.

Svi to znamo. Samo se o tome šuti, i struka o tim problemima novinarstva, koji su suštinski pitanje ikakvog opstanka ovog zanata, ne želi progovoriti, jer klike koje su u struci mejnstrim to ne žele. Jer bi se raspravom o tome razotkrio kriminalni i korupcijski karakter medijskih sinekura na kojima desetljećima i godinama dobro žive. Jedan novinar svojevremeno je kupio vilu u centru Zagreba. Kad su ga pitali: “Jel ovo od objavljenih tekstova?”, nasmijao se i odgovorio: “Ne. Ovo je od neobjavljenih”. Jedan drugi mejstrimaš, koji bi u novinarskim antologijama trebao ostati zapamćen po ulizivačkim mailovima premijeru koji je kasnije zatvoren zbog korupcije, ali i po tome što je tim istim email prepiskama pripremio i objavio lažni intervju s tim istim kasnije zbog korupcije osuđenim premijerom, od novinarskih je honorara svojevremeno zaradio za stambeni objekt u elitnom dijelu Zagreba. Tada je radio kao zaposlenik propagandnog aparata medijskog tajkuna koji je u nekoliko afera bio financijski partner i suučesnik u projektima danas za organizirani kriminal optuženog bivšeg vlasnika Agrokora. Kako se od novinarskih honorara zaradi stambeni objekt u elitnom naselju Zagreba, e to ostavljam mašti svih onih koji peživljavaju od pisanja, od kojih mnogi kolege vjerojatno nemaju u vlasništvu više od kofera stvari. No, eto neki drugi su na nekoj drugoj vrsti “novinarstva” zaradili podosta. Primjeri koje sam naveo samo su recimo najdrastičniji, ali moglo bi se poprilično nabrajati takvih slučajeva.

Sve se u novinarskim krugovima zna. Sve. Ali šutimo.  Gadljivo.

Sjećam se kad sam prije dvije godine radio temu o jednom naftnom tajkunu. Nakon što smo snimili njegovu izjavu, K. je mrtav hladan doputovao u moj kvartovski kafić u Zagrebu, i na kavi mi nudio “koliko tražim da emisija ne ide”. Kad sam odbio njegovu ponudu i rekao mu da će nakon ovog razgovora ići više nastavaka ove teme, kako ne bi mislio da sam se uplašio ili da sam voljan trgovati, čovjek mi je počeo nabrajati kojim je sve novinarima, urednicima, vlasnicima medija plaćao za šutnju i koliko. Začudili bi se kad bi čuli kojim je urednicima i kojih medija kupovao luskuzne automobile, a kojem je vlasniku jednog portala platio stan. Samo da neki dokumenti i priča o tome ne isplivaju u javnost. “Vi ste budala”, nasmijao se i otišao. Ja sam objavio nekoliko nastavaka te priče u interesu javnosti i za sve dobio parsto kuna, plus kasniji otkaz na televiziji za koju sam radio. Ne trebam niti reći da nas tajkun nikad nije tužio.

Dakle, tarife se znaju. Znamo tko je i od koga primao novac.

Ali taj začarani krug novinarske korupcije nastavlja se i dalje. I još gore, šutnja novinarskih krugova o tome veća je nego ikad. Prava omerta kakvu srećemo još samo u tvrdokornom mafijaškom miljeu.

I poslije svega, zadnji čavao u lijes novinarstva jest potpuni slom novinarske solidarnosti. Ona, naime, ne postoji. Nemojmo si lagati. Novinarska solidarnost postoji samo unutar mejstrimaškim klika i grupica, i tek kad je netko od njih nečim ugrožen, a to je sad sve češće jer su sve nas druge već toliko zgazili da nas mogu jedino pobit ko zečeve, e tek onda se diže glas i uzbunjuje javnost zbog ugroženih novinarskih sloboda. Ali samo za pripadnike klika. Za one druge – tišina. I to svi znamo i opet šutimo. Šuti se svaki put kad netko iz tih klika za nekog kolegu kaže – ma on je ovakav i onakav i ne treba reagirati. Ma nemojte! A tko su ti klikaši koji prozivaju takve kolege? Recimo, kako nekom koga je prljavim novcem plaćao Ninoslav Pavić, Todorićev partner, uopće ima obraza prozivati nekog kolegu tko je on/ona i kakav je on novinar?! Ma nemojte me zajebavati! A takvi su prvi na okidaču! Jer održavanjem tih klika unutar propale i raspadnute struke, koja više nije ni na koljenima nego ugušena u govnima, takvi likovi su doveli novinarstvu ovdje gdje je ono danas.

Davno su i Andrić i Krleža, da ne nabrajam mnoge druge, pisali o klikama u medijskom, novinarskom i svijetu književnosti.

Precizno i pravo, prepoznali su te klike kao pravu i jedinu stvarnu opasnost, koja će neminovno dovesto do urušavanja i u novinarstvu i u književnosti, a što će na kraju imati izuzetno loš odraz na formiranje javnosti i funkcioniranje društva u cjelini. Ništa za novinarstvo u ovim tranzicijskim društvima nije bilo opasno kao to mejnstrimaško formiranje i grupiranje po medijskim klikama, koje je dovelo do negativne diferencijacije unutar struke i praktički do njenog nestanka. Počnimo od početka. Kad su krenule pretvorbe i privatizacije medijskih kuća, je li se itko od tih mejnstrimaških medijskih radnika, koji si samotepaju da su novinari (to naprosto moram da ponavljam, kako bih u očaju pokušao ostaviti traga da negdje možda postoji poneki zalutali novinar i slobodni novinarski strijelac kojeg klike još nisu potpuno ušutkale i onesposobile). U suštini, ništa se nije promijenilo. Klike su i dalje ostale dominantni faktor u onome što tepajući samo sebi nazivamo novinarstvom.

I bolje, možda, da ovim zaključim. Naposljetku, ovo je tek jedno pismo o novinarstvu. Novinarstvo je, eto, šaptom palo. Mnogi su u tome dobro zaradili, a oni drugi pošteno najebali. I još im ovi koji su na tome zaradili i dalje jebu sve po spisku, jer valjda trpajući nas dublje u ta govna, još uvijek tu i tamo nešto naplate od tko zna kojeg gazde.

Domagoj Margetić
Autor 28.10.2019. u 09:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija