Važno je ko je kriv: Za ubistvo 45 civila u Vrbanji izrečena samo jedna presuda

Povezani članci

• Udruga David: Dva razloga zbog kojih bi katolici trebali razmisliti o istupu iz Crkve?
• Heni Erceg: Zašto država gasi medije koji otkrivaju afere i ratne zločine?
• Samo nježno sa „Olujom“
• Predrag Lucić: Doprinos Praljka i Prlića opstanku bošnjačko-muslimanskog naroda
• Bogati Čovićev punac
• Priča o Nemanji antineimaru

Juli 1993. je mjesec koji će obilježiti živote bugojanskih Bošnjaka i Hrvata.

Ugledni Bugojanci, Bošnjaci i Hrvati, probali su smisliti način da se Bugojno ne nađe u nizu gradova gdje su ratovali Hrvatska vojska, HVO i Armija BiH.

U julu 1993. već je mjesecima trajao rat između Hrvatske vojske, HVO i  Armije BiH u Mostaru, Stocu, Prozoru i Gornjem Vakufu koji je tik do Bugojna. U  Srednjoj Bosni vođen je rat istim intenzitetom samo bez prisustva Hrvatske vojske.

Abdulah Jeleč, komandant Armije BiH u Bugojnu u to vrijeme, nam objašnjava da je bio imperativ da se ne uđe u sukob sa HVO.

“Dva su razloga bila. Prvi razlog je bila velika linija prema srpskoj strani, gdje bi rat sa HVO ugrozio te linije te bi doveo u opasnost čitavu regiju, a drugi je isto bio praktičan – HVO Bugojno je bio vojno mnogo opremljeniji. Imali su naoružanje i opremu kakvu jedna ozbiljna vojska treba da ima.”

No, incidenti postaju svakodnevnica u Bugojnu u julu 1993. god.

Na magistralnom putu Bugojno-Gornji Vakuf, u naselju Vrbanja kod raskrsnice koja vodi prema selu Kandija, 17. jula HVO postrojbe su oko 14 sati postavili punkt na kojem su počeli hapsiti i pljačkati Bošnjake.

Ubrzo, Bošnjaci Vrbanje postavljaju kontrapunkt na kojem će poginuti Miroslav Talenta, pripadnik postrojbe za posebne namjene HVO-a.

Komanda Armije BIH i HVO-a nakon toga dogovaraju ukidanje kontrolnih punktova i uspostavljanje zajedničkih patrola.

Šalju se zajedničke patrole.

Pripadnicima Armije BiH Esadu Mušiću, Muji Hoziću i Elvedinu Šehi bila je to zadnja patrola. Uhapšeni su i masakrirani od strane pripadnika HVO.

Š. S., Bošnjakinju iz Bugojna zarobljavaju pripadnici HVO-a te je u kafani „Ritmo„ kolektivno siluju a nakon toga je vode ispred kafane da gleda klanje zarobljenih vojnika Armije BiH.

18. jula, HVO u Vrbanji zarobljava Ahmeta i Zahida Čizmu i Smaila Hodžića, vodi ih do kafane „Ritmo“ gdje ih masakriraju.

Nakon toga bilo je jasno da Bugojno čeka sudbina Mostara, Stoca, Viteza i drugih gradova u kojima se desio rat između Armije BiH i HVO-a.

U naselju Vrbanja ubijeno je 45 lica – Bošnjaka, žena i muškaraca, uglavnom civila, starosti od 19 do 82 godine.

Hamdija Alić, Hašim Alić, Raif Cetin, Ahmet Čizmo, Zenuh Čizmo, Zahid Čizmo, Emina Delić, Hajrudin Delić, Sulejman Delić, Refik Elkaz, Džemal Grižić, Rabija Grižić, Vehab Habibović, Sulejman Hadžibegović, Smail Hodžić, Mujo Hozić, Mirsad Huskić , Hajdi Karagić, Hatidža Karagić, Sadik Karagić, Samir Karagić, Nazif Krkić, Emin Ledenko, Sead Mastalić, Esad Mušić, Nermin Nuhić, Almir Šehić, Selmir Šehić, Elvedin Šeho, Amir Šošić, Muharem Šušić, Ekrem Talić, Mesud Talić, Senad Talić, Senad Teskeredžić, Sanija Učanbarlić, Đulsa Ugarak, Rabija Ugarak, Juso Velagić, Muharem Velagić, Nuhan Velagić, Razija Velagić, Sadik Velagić, Sulejman Velić i Nedžad Zulić.

Zločini nad Bošnjacima počinjeni su i u naseljima Vrpeč, Crniče, Donjići i Čaušlije. Samo od 17. do 28. jula u ovim naseljima ubijena su 54 bošnjačka civila.

Za one koji nisu ubijeni obezbjeđen je smještaj u logoru „Akvirijum“, koji je bio zastrašujuće mučilište.

Iako je Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) još 2007. kompletirala cijeli slučaj, a Haški tribunal davno dostavio predmete pod oznakom „A“ za devet pripadnika HVO-a zbog zločina počinjenih na teritoriji bugojanske općine (što znači da postoji osnov za njihovo procesuiranje), za zločin u Vrbanji odgovarao je jedino Slavko Šakić koji je, nakon sporazumnog priznanja krivice, osuđen na kaznu od osam i pol godina.

Vrbanja danas, 26 godina nakon rata, živi prekinuti život. Život koji mora da živi.

Besim Zdralović kaže da je oprost humanistička odrednica koja se mora poštovati, ali prije oprosta tražimo pravdu. „Zar je moguće da životi stotine poklanih ljudi vrijede osam godina zatvora jednog čovjeka.“

Bugojanski Bošnjaci optužuju Tužilaštvo Bosne i Hercegovine za nerad, pristrasnost  i neprocesuiranje odgovornih za masovne  zločine u Bugojnu.

Nepravda je ono što muči  Bugojance, Hrvate i Bošnjake.

Hrvati su uvjereni da zločini nad njima nisu dovoljno procesuirani. O  strašnim zločinima nad Hrvatima Bugojna pisali smo ranije.

Žrtve Vrbanje, Vrpeča, Crniče, Donjića  i Čaušlije zaslužuju pijetet i pravdu.

Pravda definitivno nije 8 godina zatvora i jedan osuđen čovjek.

Pijetet prema ovim nedužnim ljudima čuvat će se i tako da oni nikako ne mogu biti opravdanje za zločine nad Hrvatima Bugojna koje su počinili pripadnici Armije BiH.

Hrvati Bugojna zbog vlastite patnje koje su prošli 1993. ne smiju naći bilo kakvo opravdanje za monstruozne zločine koje su počinili pripadnici HVO-a u Bugojnu.

Bez obzira na monstruoznost konc logora „Akvarijum“, gdje su mučeni i ubijani Bošnjaci a silovane žene, Bošnjaci Bugojna ne smiju naći opravdanje za logor „Stadion“ u Bugojnu.

Suočavanje sa zločinima u Bugojnu nije se dogodilo ni nakon 26 godina.

Glavni krivci su SDA i HDZ koji su godinama podvaljivali samo jednu istinu i koji godinama štite „svoje zločince“.

Možda bi u julu ove godine Bakir Izetbegović i Dragan Čović trebali doći u Bugojno, prvi položiti cvijeće i šutjeti ispred logora „Stadion“, a drugi otići u Vrbanju i šutjeti stotinjak minuta za masakrirane civile.

Možda bi tada Bugojancima konačno završio juli-srpanj i počeo august-kolovoz.