1700 godina od Milanskog edikta: Konstantin Veliki i Slavica Kezunović

tačno.net
Autor 13.6.2013. u 14:05

Konstantin Prvi Veliki je jedan od rimskih careva (306-337). Utemeljio je Novi Rim nazvan Konstantinopolj, preimenovan u Carigrad i općepoznat kao Istanbul. Tamo je 330. godine, u ime svog prelaska na kršćanstvo, sagradio baziliku Aja Sofiju, koja je naknadno preoblikovana u džamiju. Bogomolja je sačuvana do danas. Pretvorena je u muzej 1934. Dovoljno za – jednog cara. Ali utemeljio je i prvi kršćanski spomenik, crkvu Svetog groba u Jerusalimu, i prvu Vatikansku baziliku. Dovoljno za tri cara?

Tačno prije 1700 godina, 13. juna 313. Konstantin Prvi Veliki proglasio je Milanski edikt, uredbu kojom u Rimsko carstvo  uvodi, današnjim rječnikom rečeno – slobodu vjeroispovjesti. Smisao ovog Edikta je u tome što je kršćanstvu i svim drugim religijama omogućio zakonski status jednak položaju poganstva, koje više nije bilo službena religija Carstva i njegove vojske. Najbolja namjera i radikalan preokret ka ustoličenju tolerantnosti – vrijedan naše pozornosti i dan danas. Koliko je rušilačkih, ubijačkih ratova u ime vjere, različite, dakle razorne i pogubne, od 313. do 2013. godine, u svijetu zabilježeno? Ima li taj broj?

Konstantin Prvi Veliki je rođen 272. u Nišu. Povodom 1700 godina od izdavanja Milanskog edikta Aleksandar Sanja Ilić (1951, arhitekta po diplomi, muzicar, tekstopisac, umjetnik po genima, vokaciji i pogledu na svijet) napisao je djelo Constantinus Magnus, spektakl sastavljen iz 15 cjelina “između jave i sna”. Praizvedba je bila 3. juna 2013 .– gdje drugo, nego u Nišu, na ljetnoj pozornici Tvrđava. Sanja Ilić je autor projekta i pijanista na sceni, koreograf je slovenački Rumunj svjetske klase Edward Clug, a kostimograf je Slavica Kezunović, naše gore list. Čitateljima je poznata kao izuzetno talentirani izdanak sarajevske Akademije likovnih umjetnosti, dizajnerica koja je, između ostalog, u veleljepno (orjentalno) ruho nedavno odjenula sarajevski hotel Bristol. Ovaj put je dobacila u samu srž bića jednog od najvećih careva ikada – Konstantina Prvog Velikog.

Srbijanci su 1700. godišnjicu izdavanja Milanskog edikta podigli na razinu državnog projekta. Svečanoj praizvedbi predstave Constantinus Magnus je prisustvovao državni vrh, dostavljeno je 400 protokolarnih pozivnica, a oko 2000 besplatnih karata je planulo u trenu. Prema tradiciji proslave Milanskog edikta zemlja koja finansijski pomogne manifestaciju stiče naziv « zemlja domaćin ». U to ime se sa pozornice gledateljima na našem jeziku obratio i svečani gost-domaćin, veleposlanik Turske u Srbiji Mehmet Kemal Bozaj, sa porukom koju nose sve vjere : « Ono što moliš od Boga za sebe, moli i za drugog » . A spektakl je bio – spektakularan (trailer : http://www.youtube.com/watch?v=g0W07UbQm14&feature=youtu)  Autor (producent i kompozitor) Sanja Ilić o svom sveobuhvatnom muzičko-scenskom djelu daje ove podatke: „To je širok spektar najrazličitijih aktera, od kojih je 11 izvođača iz ansambla Balkanika sa 4 ženska vokala, tu su umjetničke ekipe Narodnog pozorišta u Beogradu: balet sa 15 igrača, mešoviti hor sa 75 pevača (tekst se izvodi na latinskom), simfonijski orkestar sa 65 svirača (sa modernim digitalnim instrumentima i arhaičnim, kao što su oud, tapan, kaval, saz…), pet instrumentalnih i vokalnih solista, što je ukupno 170 izvođača“. To podrazumijeva „autorski tim od preko 20 umetnika: kostimograf, koreograf, scenograf (Dragoslav Ivković), dirigent (Aleksandar Sedlar), režiseri, video animatori, pa prevodilac na latinski, uvežbači orkestra i hora … i tehničko-organizacioni tim od preko 30 ljudi. Znači da je u Nišu bilo oko 200 ljudi koji su radili na realizaciji ovog dela“. I zaključuje : „Po svom obimu, formi i izvođačkoj formaciji to je najveća muzička umetnička produkcija urađena u Srbiji“.

Zanimljivo je da Ilić kaže da je muzika u njemu zrila, nastajala godinama, a slike je bilježio i pamtio s vremenom. Upitala sam ga otkud on do te mjere „utopljen, začaran“ Konstantinom Velikim? I dobila ovakav odgovor: „Ima li šta veće od tolerancije danas, i da li je ikada bilo? To je moja inspiracija. Želeo sam da svojim jezikom, jezikom muzike, pokreta i pesme ispričam ideju koja je nastala pre 1700 godina, a koja ni danas nije izgubila na svojoj snazi. Konstantin Prvi Veliki je bio jedan od onih nekoliko u ljudskoj istoriji, koji nas je svojim delom zadužio da promislimo, i da prihvatimo sve ljude, ma koje vere bili; i da ih volimo – ako ne kao braću, ono bar kao prijatelje, jer su sva ljudska bića jednaka pod kapom nebeskom. To je bila moja inspiracija i to je ono što u sebi nosi Constantinus Magnus. Delo koje negde između jave i sna razgovara sa dušom svakog pojedinca, očara lepotom svog izraza upravo zbog jednostavnih ljudskih poruka koje nosi“.

Po mom mišljenju najupečatljiviji trenutak spektakla je scena zvana Mediolanum, kada su na tubusu prikazani dijelovi teksta Milanskog edikta na latinskom, starogrčkom i arapskim pismom. Vrlo impresivno, trijumfalno zvuče solo glas i instrumentalna pratnja posvećeni imperatoru pobjedniku.

Ono što je pored smisla projekta i njegove poruke značajno za cijeli svijet, u Bosni je važno i zato što je jedan od njegovih ključnih aktera  Bosanka, dizajnerka Slavica Kezunović.

Dok je autor Ilić posljednje tri godine usredsređeno radio na pripremama za ovaj projekat, Slavica Kezunović je kao kostimograf, a za razliku od Ilića, za ovaj spektakl angažirana samo mjesec dana pred praizvedbu. Dobila je libreto elektronskom poštom i zaprepastila se kad je ugledala spisak izvođača. Brzo se bacila na ponovno  konsultiranje ’Istorije umjetnosti’ H.W.Jansona, H.H.Arnasona, ’Estetiku odijevanja’ Loare Blažević, ’Suštinu estetske vrijednosti’ Leonida Stoloviča. To je bio period istraživanja i analize, ali joj „nije puno pomoglo“. To vrijeme opisuje ovako: „Brdo knjiga, papira, olovaka i nervoze. Htjela sam prvo da ja budem zadovoljna mojim radom,  to sam naučila na mojoj Akademiji u Sarajevu. Obilazila sam prodavnice  sa materijalima, kožom, kopčama, trakama, ukrasima, ideje su mi bile nejasne i nepovezane. Clug i Ilić su mi rekli da kostimi trebaju biti ’malo istorijski, a malo savremeni’. Tek tada mi je nastala konfuzija u glavi. Čudo se desilo kad sam prvi put bila na baletskoj probi. Tada sam shvatila da se radi o baletu, i modernom i klasičnom, kao što je i muzika. A kad sam čula Sanjinu muziku – fascinacija! Tek tada sam osjetila potrebu da  uzmem olovku i da crtam slike. Same su počele da se nižu. Crteže sam počela raditi čim sam došla kući. U dahu sam crtala 17 sati. Sve je kao bujica izlazilo iz mene.“ Izrada crteža je trajala deset dana. „Krenula sam sa neoklasicizmom, i preko klasicizma stigla do savremenog kostima“.

Nekoliko podataka iz rada kostimografa: za hor i vokalne soliste napravljeno je 75 kostima i utrošeno 340 metara materijala. Svila, muslin i grež, saten, pamuk, gumirano pamučno platno koje daje efekat kože, pletenina, viskoza, kristali, šljokice, ukrasni patenti.

Gledatelji su posebno zapazili kostim balerine koja igra Helenu, Konstantinovu majku. Nije ni čudo: u njenu suknju je Slavica utrošila 64 m tkanine. U sceni u Svetoj zemlji sa gubavcima, materijal je drhtao od svakog pokreta igrača koji su se skrivali pod Heleninim skutima, niti su vidjeli, niti su smjeli biti viđeni. Materijal je morao imati težinu, kretati se skupa sa balerinom, ali ne lebdjeti. „To sam postigla znanjima o materijalima, koja je kod mene podstakao moj profesor akademik Zlatko Ugljen, čiji me savjeti i danas prate“. Taj kostim Helene, sa korzetom od prirodne kože boje starog zlata, sa velikim brošem i tamnim visećim kristalima, stopio se sa muzikom i koreografijom. Mnogo kome u publici zaustavio je dah. Vjerujem da će jednako biti zapamćen i djevičanski kostim Fauste, Konstantinove žene, iz cjeline 13.

Za kostime balerina utrošeno je 85 m materijala. Izbor tkanina za kostime za muške plesače je bio najteži. Za njih je Slavica Kezunović napravila crna odijela sa efektnim postavama, korzetima od srebrne kože sa štepovima sa spužvom, što ostavlja utisak metala. Oni nose i stilizirane kacige. 12 baletana ima 5 presvlačenja, što predstavlja 60 kostima. Osim ovih kostima, imali su i rimske kiltove od crne i beige kože. Materijali su obojeni u radionicama Narodnog pozorišta u Beogradu. Za scenu sa gubavcima u Svetoj zemlji upotrijebila je trikoe, baletske patike i 100 m gaze. Za odijela, suknje i plašteve upotrijebljeno je 170 m materijala. Za odjeću je upotrijebljeno 50 m kože boje zlata, srebra, bijele, beige i crne, a za obuću sa kožnom postavom 30 m. Potrošeno je 7 m tabli spužve.

Kostimi za veliki mješoviti hor su morali biti jednaki za muške i ženske glasove i sve vrste konstitucija pjevača – njih 75. Za njih je nacrtala  kršćanske tunike i cipele u modelarnici Narodnog pozorišta u Beogradu. Za izradu kostima, što znači da bi prodrla u dušu, narav i na opipljiv i mjerljiv način prikazala ideje autora Milanskog edikta, smisao tolerantnosti, Slavica Kezunović je imala samo – 15 dana. Jedno od objašnjenja zašto je baš Slavica Kezunović dobila ovaj posao je i to što su ga, kao prezahtjevnog i to tik pred dvanaest, odbila neka velika kostimografska imena. Među njima je i jedna dobitnica oskara. Mora se naglasiti da je budžet za materijale bio prepolovljen. A Slavicu, jedno je sigurno – nije bilo strah.

Ako je i za Konstantina Prvog Velikog – puno je. Autor Sanja Ilić je o Slavičinom radu rekao: „Slavica je u potpunosti razumjela poruku i dala ogroman doprinos da delo bude to što jeste. Svojim ogromnim talentom i energijom doprinela je veličini Costantinus Magnusa. Koreografija i kostimografija su tako učinile da ispričamo priču o Konstantinu Velikom kroz veliku muzičku bajku, koja sa odvija negde između jave i sna“.

Pozdravljam ideju Milanskog edikta: tolerantnost za sve, sugdje i uvijek. Pozdravljam i talenat i sve što su vrijedne ruke Bosanke Slavice Kezunović utkale u niški projekat Sanje Ilića. I dodajem: Srbija je mala. Ovaj spektakl treba da vidi – cijeli svijet. I da se nad njegovom porukom i Milanskim fermanom o toleranciji – zamisli. I danas , 1700 godina otkako postoji.

 

Nada Zdravič

tačno.net
Autor 13.6.2013. u 14:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija