30 godina od smrti najpoznatijeg bosanskohercegovačkog književnika Branka Ćopića

Povezani članci

• Čedomir Petrović: Ja nisam ubijao u Srebrenici i Vukovaru
• Kišoviti septembar i olujni listopad 1943
• Koalicija “Prvi mart”: Vladavina prava ne smije biti narušena
• Od Ivana do Azize
• Počelo je na tri trosjeda
• O Reviziji i oko nje

Piše: Zijad Burgić

Branko Ćopić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih književnika, rođen je u selu Hašani, Bosanska Krupa, 1. januar 1915. Djela su mu prevođena na albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački, poljski, rumunski, ruski, slovački i turski jezik. Bio je član SANU-a i ANUBiH. Nosilac je Partizanske spomenice 1941., Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr. Izvršio je samoubistvo skokom sa Brankovog mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. a tragično završio svoj život u Beogradu, 26. marta 1984. Danas je punih 30 godina prošlo od odlaska na ljepši svijet našeg Branka, a ja ne znam o njemu ništa ljepše kazati no što bi on rekao o nama. Stoga mu upućujem iste riječi koje je on uputio svom ratnom drugu Ziji Dizdareviću…

DRAGI MOJ BRANKO

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio. Pišem, dragi moj Branko, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom. U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svojih junaka. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora. Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koje si ti vidio? Ili braća onih koji su odveli Ziju, kojima je otišao Goran? Jesu li to tamne Kikićeve ubice? Kako li sam nekada, dječački, lirski zanesen, plakao nad tvojom Herojevom majkom, tugovao nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade. Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim i pišem o tebi o bašti sljezove boje, žurim da ispričam bajku o čovjeku. Ta naša bašta, njeno su nam sjeme u srca posijali još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Rušio se na nju oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan. Eto, o tome ti, Branko, šapućem i pišem. Ti si najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi. Na žalost, vidim i mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da ti sad pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata. Neka, Branko.. Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.

Odmaraj dragi druže moj.