Muzika iz srca majke Rahime

Savo Petrović
Autor 29.12.2018. u 09:30

Izdvajamo

  • Život i vrijeme neumitno odmiču i prolaze i polako se udaljavamo od godina u kojima smo bili ljudi i komšije otmjenog i uglađenog ukusa. Strah me da će proći još mnogo vremena do dana kada će se u svijesti Balkanaca opet pojaviti ljubav čovjeka prema čovjeku. Čekaćemo, možda to i dočekamo!

Povezani članci

Muzika iz srca majke Rahime

Persijski filosof, teolog, prorok, pjesnik, sufijski mistik Dželaludin Mevlana Rumi je u 13. vijeku u jednoj svojoj filosofskoj raspravi napisao ”u životu kratkom kao pola uzdaha ne sadi ništa osim ljubavi”.  Rumi se smatra jednim od najvećih mističkih pjesnika islama.  Pred smrt ostavio je oporuku prijateljima da mu na sahrani svira muzika i želju da ga isprate i muslimani, i hrišćani i Jevreji. Umro je u gradu Konia ili Konja, danas u središtu Turske; u povorci na ispraćaju bilo je nekoliko hiljada ljudi.

Piše: Savo Petrović

Godine 1971. delegacija Višegrada, grada na Drini, bila je u posjeti Ivi Andriću u Beogradu. Višegrađani su svom sugrađaninu donijeli počasnu povelju ”u znak najdubljeg priznanja i najdublje zahvalnosti za izvođenje ovog grada sa nemirne Drine, njegovog bogatog bića i njegove istorijske sudbine na svjetsku pozornicu spoznaje i zbivanja…”. Domaćin je srdačno primio svoje Višegrađane, gosti su nekoliko puta upitali ”kako ste”, a on je odgovarao da je njegova majka govorila ”Reci da je dobro i biće ti dobro” i poželio da žive u bratstvu i slozi, međusobnom poštovanju i uvažavanju.

Turski sufijski pjesnik Junus Emre iz 13. vijeka slijedio je svoju životnu filozofiju i uvijek bi pominjao jednostavno kazan savjet: ”Gledaj sve ljude jednako”.

Gospođa Rahima Kočo (ime Rahima je arapskog porijekla i znači milostiva i saosjećajna osoba) živjela je u dvadesetom vijeku, u Doboju, u Ulici maršala Tita broj 13. i u svom životu sadila je ljubav među ljudima, širila toplinu i dijelila radost življenja sa svojim komšijama. Pred smrt rekla je svojoj djeci: ”mene neka iznesu moje drage komšije”. U muslimana je običaj da tabut iz kuće iznesu članovi porodice, ali su Rahimina djeca – pet kćeri i sin ispunili amanet svoje majke i komšije Milan Mišurić, Dragiša Stijović, Izudin Zgodić, Nikola Azinović i Milenko Vidić su obavile taj sveti čin. Na ispraćaju majke Rahime bilo je nekoliko stotina Dobojlija – Muslimana, Srba, Hrvata, Jevreja… Majka Rahima i njene komšije – to su bile iste duše u raznim tijelima.

Bračni par Rahima i Ibrahim Kočo su rođeni u Trebinju, više godina su živjeli u ovom gradu, vaspitavali i školovali svojih šestoro djece. Gospođa Rahima je porijeklom iz ugledne trebinjske porodice Karamehmedovića. Kćerke i sin su završili visoke škole, postali akademski građani i u potrazi za poslom našli se u Doboju. A prije dolaska u Bosnu, Rahima je brinula o kući i djeci, Ibrahim se bavio trgovinom i imao brojne prijatelje u Hercegovini i naročito u Dubrovniku. Gospar Ibrahim bio je čest gost svojih dubrovačkih prijatelja koji su nastavljali tradiciju Dubrovačke Republike, slobodne i napredne države. Dubrovačka Republika je bila prva zemlja koja je priznala Sjedinjene Američke Države; u Dubrovniku je izglasan zakon po kome se prvi put u svijetu ukida ropstvo, ovdje je među prvima u Evropi bila otvorena apoteka. Dubrovačka Republika je bila u udruženju evropskih gradova za slobodnu trgovinu i protok ideja, ljudi i roba pod imenom Hanza. Sigurno su bliske veze sa Dubrovnikom uticale na Ibrahima i Rahimu Kočo da gosparski poštuju svoje komšije i sve ljude u svom okruženju i da isto tako budu poštovani i uvažavani. Jednostavno rečeno, držali su se narodne poslovice da je komšija preči od brata. To je onaj fini ljudski trepet u kome se nalazi ljubav čovjeka prema čovjeku. To je ono što veže ljude svih godina i svačijeg ukusa. Dakle, ljubav, poštovanje, spremnost da se bude sa komšijama i u radosti i u tuzi – sve je to bilo protkano u duši majke Rahime.

Gospar Ibrahim našao je u Dubrovniku i svog vjenačnog kuma, Koena, Jevreja trgovca. U Trebinju je sagradio lijepu i veliku kuću koja je u proteklom ratu ostala netaknuta jer su je čuvali Srbi iz tog grada od pridošlica koji su htjeli da je opljačakaju i usele u nju. Ibrahim Kočo je često spomijao da su u Dubrovniku smatrali da je bilo lakše biti kralj nego gospar, odnosno gospodin.

U Doboju su gospar Ibrahim i gospođa Rahima i cijela porodica Kočo stekli mnogo prijatelja. Sin Jusuf je bio jedan od stubova Regionalnog medicinskog centra ”23. avgust” u kome je do početka rata radilo 113 ljekara i specijalista i više od pet stotina srednjeg medicinskog osoblja. Doktor Jusuf Kočo bio je jedan od najboljih kardiologa ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Jugoslaviji. Kada su pacijenti iz ovog dijela Bosne sa srčanim problemima tražili medicinsku pomoć u Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu brzo im je odgovarano da nije bilo potrebno ni da dolaze jer su u Doboju imali sve uslove za liječenje i specijaliste koji su bili ravni najboljim jugoslovenskim kardiolozima. Majka Rahima je podsticala svoju djecu da uče i stiču nova znanja i tako se pripreme da obrazuju i prosvjećuju mlade ili da rade poslove koji će biti od koristi ljudima. Učili su Rahima i Ibrahim svoju djecu da grade dobre puteve u životu kako bi i sami postali dobri ljudi.

Gospar Ibrahim, kako mi piše njegova unuka dr Alma Krdžalić, iz Sarajeva, bijaše u svemu svjetski čovjek; nije bio opterećen nikakvom vjerom, uvijek je bio pri ruci svojim komšijama i prijateljima bez obzira jesu li pravoslavci, katolici, muslimani, ili Jevreji. Redovno je davao priloge za školsku djecu bilo koje vjere, jer je vjerovao samo u obrazovanje.

U Doboju će Ibrahim Kočo ostati poznat i po tome što je prve tavle donio svojim drugovima – penzionerima. Znao je u čitaonici, na putu za Čaršiju i Domu penzionera igrati tavle sa svojim drugarima i po nekoliko sati.

Majka Rahima, koja se divila vrlinama svojih komšija, umrla je 22. avgusta 1983. godine i sutradan ispraćena na put bez povratka. Možda nije bilo muzike na njenoj sahrani, ali se iz srca majke Rahime čula melodija ljubavi. Tog datuma, poslije trideset godina, 2013. umro je njen sin Jusuf, a sahranjen dan kasnije. Taj dan, 23. avgust je do početka rata bio dan Medicinskog centra u Doboju u kome je dr Jusuf Kočo bio jedan od simbola za vrhunske zdravstvene usluge.

Kada sam prije desetak godina posjetio Koniu i došao do džamije gdje se nalazi turbe Dželaludina Rumija prošao sam glavnom ulicom ovog grada sa oko 700.000 stanovnika. Ulica se zove Mevlana, po nadimku pjesnika, filozofa, proroka, narodnog učitelja Rumija. A riječ mevlana i znači – naš učitelj.

I majka Rahima i gospar Ibrahim, babo, kako su ga zvali njegovi unuci, bili su mudri roditelji i učili svoju djecu da budu prosvijećeni i da prosvjećuju druge.

Živjeli smo u brdovitoj, ali ponosnoj zemlji na Balkanu. Čudna je bila te zemlja, ta Jugoslavija. Učila nas je i vaspitavala da budemo – ljudi. U Titovoj Jugoslaviji je bilo manje religije nego danas, ali je bilo više mira i dobra. Danas je religije i previše na tim prostorima, ima je na svakom koraku, ali je zato mira i dobra manje nego ikada. Vjerovatno je bio u pravu Ivo Andrić kada je rekao da će biti potrebno mnnogo vremena da Balkan uđe u krug prosvijećenog svijeta. Jer se u ovo smutno vrijeme, već tri decenije, na ovim prostorima, osjeti ”odsustvo poštovanja čovjeka i njegovog punog dostojanstva i bezuslovnog i dosljednog poštovanja ljudske ličnosti”. Ili, kako reče Rumi, u životu kratkom kao pola uzdaha ne sadi ništa osim ljubavi. A i poruka pjesnika Junusa Emre je i danas i uvijek će biti aktuelna: gledaj sve ljude jednako.

Život i vrijeme neumitno odmiču i prolaze i polako se udaljavamo od godina u kojima smo bili ljudi i komšije otmjenog i uglađenog ukusa. Strah me da će proći još mnogo vremena do dana kada će se u svijesti Balkanaca opet pojaviti ljubav čovjeka prema čovjeku. Čekaćemo, možda to i dočekamo!

 

 

 

Savo Petrović
Autor 29.12.2018. u 09:30