ENG
Nova godina: pristao sam, biću sve što hoće…
Autor/ica 👤Goran Sarić
Povezani članci
Holanđani ne znaju šta je Nova godina! Barem po našim, južnjačkim mjerilima.
Evo primjera. Kraj decembra, jutarnji dnevnik: počela zvanična prodaja “veselih pomagala” za najluđu noć. Dugački redovi pred prodavnicama. Vidim sretnike koji su već obavili kupovinu petardi, pa s ogromnim kesama jure kućama. Novinar ulazi u radnju i pravi malu anketu među kupcima.
“Koliko ste Vi, gospodine, ove godine odvojili za vatromet,” pitaju jednog momka: bradica, vunena kapa, džins. Nikakav bogataš, rekao bih.
“Pa,” sporo i kao nevoljko odgovara mladić, “jedno 2 000 eura.”
“Dvije hiljade eura za petarde?!” kao da utvrđuje gradivo opet upita reporter.
“Pa da. Znate, moram obići još tri radnje,” nestrpljivo će momak. I odjuri da stane u red.
Okej, jeste ovo zemlja s visokim standardom, niskom stopom nezaposlenosti – mladima su, ako su iole ambiciozni, sva vrata otvorena – ali dvije tisućinke baciti na barut i malo vatrometa… Meni, Balkancu, čisto ludilo!
Koliko onda, tu noć, troše na iće i piće, sigurno se pitate? U prosjeku, mnogo manje. Ovdje je Božić rezervisan za familiju, a Nova godina za pucikanje. Slabo ćete iz koje pjesme čuti živu pjesmu, muziku. Ovdje to nije običaj, kao kod nas, da neko uzme gitaru ili harmoniku, i da se svi, notama i maliganima lijepo “olešimo”. Nema ovdje: “Krivo je more”, pa ko na sto, a ko ispod stola! Nego se čeka Nula-Sati-Nula-Minuta da se izađe van, na kanonadu zvuka i blještavilo milion svjetala!
Tako je, barem, na (poglavito) protestantskom sjeveru Holandije. Na (katoličkom) jugu, kažu, pivo i vino teku potocima.
Ko mi je kriv što sam i tu, kao i u mnogim drugim stvarima, čardak ni na nebu, ni na zemlji. Ni tamo, ni ‘vamo. Nego sreća da i ovdje ima naših ljudi, pa mi, bogme, znamo zakantati… Tako ćemo i večeras, u uskom krugu prijatelja.
Da bih se malo pripremio i ušao u fol, sinoć sjedoh, natočih si pivce i pustih “Dugmiće”. Set Deluxe. Sto i pet pjesama, od kojih barem pola volim, i znam napamet.
Kod jedne najednom “zapnem”. Pristao sam biću sve što hoće: “Prijatelji bivši, prijatelji budući…” Nenadmašni Duško Trifunović.
I, kao što to obično biva u sentimentalnim trenucima, stihovi te vrate u prošlost. Navedu na razmišljanje o ljudima od kojih te je život rastavio, kojih više nema tu, u tvome kalendaru.
Sjetim se, na primjer, Malog. Dvometraša, i sve do početka devedeset četvrte nerazdvojnog prijatelja. U ratu dijelili baštu, ukopali mu oca, igrali preferans… Ma, braća! A kad je, umoran i (i on) razočaran, izlazio iz Grada, čvrsto obećao da će mi se, čim malo zakopiti, odmah javiti.
Kako onda, tako i sad. Nikad, ama baš nikad mi se nije javio. Znam gdje je, i da je dobro, ali mi ne pada na pamet da mu se javim. Nismo se tako dogovorili.
O Krcku, nadalje, mislim, drugom članu naše stallne “posade”. “Udao” se u osvit rata u Zagreb, i već tada, snalažljiv dečko, osjetio dašak promjena. Pa nikog od nas, starih jarana, nije pozvao na svadbu. Nije nam se, valjda, “krvna slika” uklapala u pravila koje je donijelo – ZNA SE – novo, novo, novo vrijeme. Poslije smo se, doduše, par puta čuli i vidjeli, ali sve to nekako mlako, neiskreno.
Još jedno križanje u tefteru.
A jednog mi je velikog frenda odnijela i godina koja, evo, upravo izdiše. Godinama se družili, kartali, ispijali vino, ispomagali na raznorazne načine. Glasali, fanatično, za Markovićeve, reformiste.
A kuršlus? Zamjerio mi što sam javno popizdio na učešće Marka U-Tromblona na slavlju “kockastih”, ljetos u Zagrebu. Kao, “bezveze kvarim tren konačnog ujedinjenja svih Hrvata”.
Prvo, i mnogim mojim dragim poznanicima iz Lijepe njihove je zasmetalo kreštanje tog notornog ustaše na proslavi jednog zaista sjajnog sportskog uspjeha. A drugo, ako će ih to ujediniti, a ne borba protiv mafije (i) profašista na vlasti – mea culpa!
Džabe smo pili, i krečili, moj bivši druže!
Sve u svemu, jedna tužna priča, kao što je i pjesma kojom ću završiti ovaj tekst. Nastala je, shvatićete, u ratu, na povratku u Konjic iz kratke posjete porodici u izbjeglištvu.
Nego vi, dragi moji, večeras lijepo uživajte i čuvajte svoje najbliže: porodicu, rodbinu, prijatelje. Oni su vam, vjerujte, najvažniji. Važne face i “vječne države” se mijenjaju – ne dajte da vas zavedu. Dragi ljudi su ono oko čega se vrti ovaj svijet.
O skoro svemu ostalom vamalost, nemam šta lijepo javiti. Biće ovo, bojim se, još jedna gadna godina.
Daj Bože – a nisam vjernik! – da počne, i završi, samo na petardama.
Božić u Poreču
Tiho , sve .
Na molu zvone praporci .
To bura valja brodice ,
čvrsto svezane uz bove .
O majci mislim , gore , u bestijariju bosanskom .
Šćućurena ,
pored kraljice peći ,
broji li sad granate ?
Luta li , nemoćna , pogledom ?
Il’ pije prvu , jutarnju ,
uz konjak –
– da lakše podnese dan ?
Ovdje petarde pucaju . To ljudi slave Dijete ,
i malvazija teče ,
rječicama .
Tamo se isto lije , crveno ,
ni nalik na vino .
I tiho pjeva ,
metku usprkos .
(Iz knjige poezije “Naprijed u kameno doba”)
Autor/ica 👤Goran Sarić
