Snopovi svjetla u paklu Grbavice

Goran Sarić
Autor 13.1.2019. u 17:22

Snopovi svjetla u paklu Grbavice

 (Damir Ovčina: “Kad sam bio hodža”, roman, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2016.)

Piše: Goran Sarić

Prije više od dvadeset godina za neke naše novine sam prevodio tekst holandskog novinara o djelima naših pisaca u vezi sa ratom devedesetih. Žurnalist je bio dobro upućen u našu savremenu književnost, navodio imena Mehmedinovića, Vešovića, Tontića, Jergovića, Veličkovića, Durakovićevu… Sve sami vrsni pjesnici i, barem u to vrijeme, pisci “kratkog metra”! Ali, novinar se stalno vraćao na jedno pitanje: a gdje je, pobogu, veliki roman o ratu u Bosni i Hercegovini? Onakav kakav su, recimo, o Drugom svjetskom ispisali Oskar Davičo, Mihailo Lalić, Dobrica Ćosić…

Na žalost, ratnog romana takvih umjetničkih “gabarita” kod nas još dugo nije bilo. Zašto? Možda je trebalo vremena? Možda su – pošto pisanje romana, uz disciplinu i strpljenje, najčešće traži i izvjestan odmak od “zadane teme” – rane još bile suviše svježe? Nisu li, uostalom, i Andrić i Selimović morali “pobjeći” u prošlost, da bi iz njenih dubina napisali svoja najsjajnija djela?

Bilo je, naravno, za to vrijeme nešto romana na tu temu. Ali, barem koliko je meni poznato, većina njih je ideološki “obojena” – kao da su nastali zbog vođenja rata drugim sredstvima! Tako se, doduše, liječe frustracije, ali ne pravi književnost vrijedna pomena.

Tako je, i pored nekoliko solidni(ji)h naslova, onaj dugo očekivani, veliki ratni roman ostao na čekanju.

Došao je – usuđujem se to tvrditi – tek objavljivanjem djela “ Kad sam bio hodža”, sarajevskog pisca srednje generacije Damira Ovčine (1973). Da je tome tako, pored mnogih hvalospjeva širom Regije, svjedoči i Kovačeva nagrada za najbolji roman 2017. godine.

Bez ikakve namjere da povrijedim autora, mogu kazati da je takvo djelo, iz njegovog pera, došlo u izvjesnom smislu kao iznenađenje. Jer, em je Ovčina sve do njegovog objavljivanja bio poznat skoro isključivo kao pjesnik, em je od rata prošlo više od dvadeset godina. Osim toga, niko se do njega, u ovoj formi nije uhvatio u koštac s teškom temom života u ratu na Grbavici, sarajevskoj četvrti koja je u to vrijeme bila okupirana od strane srpskih snaga.

Siže romana je dosta jednostavan:

Jedva punoljetan dečko “pogrešnog” porijekla se u krivo vrijeme zateče na najkrivljem mjestu. Srbi “zatvaraju” Grbavicu, pa ne može da ode kući, ocu u Aerodromsko naselje. Srpska ga vojska, kao inovjerca, zapošljava u radni odred: pomoć “oslobodiocima” u pražnjenju tuđih stanova, kopanje rovova i ukopavanje civila “krive” nacionalnosti). Ta ukopavanja se uglavnom vrše po rubnim padinama Grada, većinom na Zlatištu… Tada bi mu komandir voda, srpski oficir, rekao: “De reci par svojih da ne bude da nismo ljudi. S vremenom se ta rečenica, kao i sami ukop, skratila: Aj sad ti svoje.”

Srećom, dječak je odnekud upamtio nekoliko sura koje se uče na sahranama. I tako je postao “hodža”. Kad mu dozlogrdi, uspjeva da pobjegne iz voda. Sticajem dramatičnih okolnosti, uđe u vezu s djevojkom, Srpkinjom, koja živi u bivšem stanu njegovih roditelja i krije ga u praznom stanu na spratu. Njihovi dijalozi frcaju erotikom i vrlo specifičnim humorom.

Kraj? Knjigu u ruke!

Neobična priča, ali, sama po sebi nedovoljna da se ovaj roman proglasi za veliko umjetničko djelo. Koji ga, onda, elemeti čine takvim?

Odmah da kažem – skoro svi! Evo citata jedne od njegovih čitalica koji izvrsno sažimlje vrijednosti ovog djela:

 Nema tu podjele na crne i bijele […] Ima podjela na mi i oni (krivo ime / pravo ime), ali mi nemamo kad biti dobri ili zli, mi pokušavamo biti nevidljivi, mi pokušavamo preživjeti, a oni, e pa njih ima svakakvih. Neki rade zlo, drugi vele ne valja to, valja čuvati obraz, treći da prvo treba stvoriti državu, a onda ćemo misliti o obrazu, pa nije to u redu… Dečko (čije ime nećemo saznati) u svom komandiru […] pronalazi očinsku figuru, uživa njegovu zaštitu. I dok obavlja sa svojim radnim odredom sve zadaće koje pred njih postavljaju, uvijek netko donese im kafu, sok za razrjeđivanje, komad svježeg kruha, konzervu neku, nema gladi. Svašta vidi, svašta čuje, svega užasa. Jedni vele: Jbg stvara se država. Sredit će se to pa ćeš ti na drugu stranu k svojima. Drugi šapću: Bio onaj Bugarska… A uvečer kad dođe u svoju zgradu, zavuče se s djevojkom, ona pita kako bilo, on veli onako, ajmo vježbat malo.
Nije ovo ratna priča, nema tu opisa borbi, one se čuju tamo negdje, ili iza ugla, malo više gore ulicom. Ovo je priča o preživljavanju jer si krivo ime na krivom mjestu, ali o preživljavanju okretanjem glave na drugu stranu. Ovo je priča o jednom gotovo koncentracijskom logoru gdje su na kraju krajeva zarobljeni i mi i oni. Ovo je priča koja ne izgovara riječi osude ali osuđuje samim time što je ispričana. Ovo je moćna priča […] jer, vjerovali ili ne, ovo je i jedna ljubavna priča.

 Kratko, i tačno.

Osim gore nabrojanog, tu je i upadljiv stil pisanja. Osim što je precizan i lapidaran, on je i krajnje neobičan. Autor, naime, gdje god može izbacuje glagole, i time dobija osoben ritam pripovijedanja. Ponekog čitaoca će to možda i odbiti, ali će zato oni strpljiviji biti nagrađeni fabulom koja vas “vuče’” da svih petsto trideset i dvije stranice romana naprosto “progutate” do samoga  kraja.

Drugo, kako je i anonimna blogerica primijetila, tu nema – kao u ideologijom natopljenim romanima – podjele na dobre i loše momke. Naravno da se zna ko je zauzeo Grbavicu, ko napada ostale dijelove Grada i ko su najveće žrtve ovoga rata. Ali, Damir Ovčina ne “plete” jednostavnu, iskonstruisanu literaturu. Zato i na drugoj strani ima dobrih likova. Jedan od najčudnijih je, takođe gorespomenuti, komandir dječakove jedinice koji, kad god može, štiti i pokriva “svoje” ljude. Kao istinski vjernik, on zna šta je grijeh, zna da poslije ratnog inferna dolazi vrijeme kad će se saznati ko je gdje bio i šta je radio.

Nesumnjivi kvalitet Ovčininog djela je i humor. I to onaj jetki, urbani, “od koga uši otpadaju”. Katkad on, rekosmo, bljesne u dijalozima Dječaka i njegove nešto starije djevojke. U razbijanju turobne atmosfere Ovčina katkad posegne i za kultnim stripom “Alan Ford”. Da nije ratnog haosa vani, ponekad bi vam se učinilo da se, maštom, nalazite u Cvjećari Broja Jedan!

Osim toga, tu je i kontrast između prelijepe prirode u okolini Sarajeva, nijemog svjedoka jezivog ukapanja leševa i onih čiji “tragovi smrde nečovječstvom”. I tu se Ovčina služi istim, šturim i preciznim jezikom koji još više doprinosi izvjesnoj začudnosti takvih odlomaka.

Kako nedavno reče režiser Vinko Brešan: “Što je tema crnija i turobnija, u nju morate ubaciti to više bjeline, bjeline, bjeline.” Tom nekom idejom se zacijelo vodio i Damir Ovčina. U grozomornoj atmosferi ratom zahvaćene Grbavice, on znalački poseže za snopovima svjetla: humor, ironija, strip, erotika, ljepota prirode… Ti elementi, uz sve ostale, romanu “Kad sam bio hodža” daju dubinu i slojevitost koja ga čini ga prvorazrednim literarnim događajem u književnosti(ma) na našem zajedničkom jeziku,

Na kraju, evo i linka na moj intervju s Ovčinom, načinjen ljeta prošle godine, u povodu autorovog gostovanja na Kulturnom ljetu Herzegovina lodges na Boračkom jezeru:

https://www.tacno.net/interview/damir-ovcina-knjizevnost-od-niceg-pravi-zlato/

 

Goran Sarić
Autor 13.1.2019. u 17:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija