Pravo na sjećanje

Petar Fehir
Autor 23.2.2019. u 20:31

Pravo na sjećanje

„Svi bismo trebali imati pravo na sjećanje na svoj život u Jugoslaviji, kako politički zatvorenici, tako i oni koji su tada dobro živjeli“

(Hrvoje Klasić)

Nije teško složiti se s Klasićevom konstatacijom da su ocjene o životu u zajedničkoj državi često motivirane političkim i politikanskim razlozima i da se kreću od neselektivne kritike prema kojoj su Hrvati bili najveće žrtve u „tamnici naroda“, do hvalospjeva o zemlji gdje je sve, uglavnom, bilo dobro i gdje smo bili ponosni na uspjehe u području socijale, zdravstva, obrazovanja, kulture, sporta i vanjske politike.

Neka druga pametna knjiga kaže da bismo se, želimo li  promišljati budućnost, trebali ponekad prvo vratiti u prošlost. Bez lamentiranja i nostalgičnih uzdaha, ali i, prije svega, bez pokušaja revizije.

Jer to, da li je onda ili danas bilo bolje, stvar je drugih ”mjernih instrumenata”. Pa i onih koji su objektivnim utjecajem iz užeg ili šireg okruženja određivali uvjete života jednog gradića, u jednom vremenu.

Umjesto globalne slike, utiska, doživljaja i fragmetarnog prisjećanja na život izdvojiti ćemo ono što je uglavnom provjerljivo i za što postoje pisani tragovi.

Pričom u brojkama o Grubišnom Polju koja nije reprezentativna, ali ni usamljena.

Kako zbog svih onih tisuća koji su ga napustili tako i zbog svih onih koji su došli, a koji nemaju cjelovitu spoznaju o „onom vremenu“. A i zbog istine same nemamo pravo žmiriti pred činjenicama.

Jer, svesti svaku komparaciju samo na rat i UNPROFOR, kako se to čita na službenoj stranici grada, je kratkovidno i pojednostavljeno..Taj period je trajao nesrazmjerno malo, a ni ratna (materijalna) razaranja (uz sav respekt prema stradanjima, patnji i strahu njegovih mještana) nisu bila formata nekih drugih, ratom zahvaćenih, sredina.

A u kojima je zbog drugačijih ”resursa i vizija” situacija danas u mnogome drugačija.

Za početak nekoliko vikipedijskih konstatacija oko kojih se sigurno možemo usuglasiti:

Grubišno Polje je smješteno na jugozapadnim obroncima Bilogore. Južnu granicu područja grada čini gornji tok rijeke Ilove, dok sjeveroistočnu čine bilogorski prijevoji.

Prvi tragovi ljudskog prisustva na području današnjeg Grubišnog Polja sežu u kameno doba: na poljima sjeverno od sela Velika Barna te u šumi Obrovi gdje je pronađeno mnoštvo kamenodobne keramike i njenih dijelova.

Grubišno Polje se prvi put spominje 1457. kao posjed grofova Iločkih, a uz to je vezana i jedna od legendi o nastanku i imenu mjesta. Jedan od gospodara, onaj koji je među silnim posjedima dobio zadaću upravljati baš ovim mjestom, navodno, se zvao Grubiša.

Prije nego preskočimo preko pet stoljeća i stignemo pred kraj 1980-ih, da bi povukli paralelu između tadašnje općine Grubišno Polje i današnjjeg grada Grubišno Polje, dugu oko trideset godina, vrijedno je zabilježiti i slijedeće: Grubišno Polje je kao sjedište upravne općine kotarske oblasti i kotarskog suda 1886. godine dobilo prvu čitaonicu. U njoj su se članovi „mogli zabaviti čitajući novine, časopise i knjige, igrati obične nezabranjene igre, te buditi na društvenost, priređujući pristojne zabave“. Prostorije čitaonice bile su otvorene od 8 do 22 sata.

Kraj osamdesetih prošlog stoljeća:

Općina je brojala oko 18 000 stanovnika, a u njenom je sastavu bilo i područje današnje općine Veliki Grđevac, s oko 1 500 stanovnika.

U Grubišnopoljskoj općini su djelovala 34 poslovna subjekta, od čega 23 u privredi. Od toga  je 12 bilo „domaćih“ i 11 sa sjedištem izvan općine. Ukupno je u tom sektoru  bilo zaposleno oko 2 300 radnika, dok ih je u neproizvodnim djelatnostima (neprivredi) bilo oko 400. Ovdje nije uračunato nekoliko desetina privatnih ugostiteljskih i trgovačkih tvrtki, zaposleni u društveno-političkim organizacijama i Službi unutrašnjih poslova.

Najveće poduzeće, motor razvoja i brend poznat u svijetu bila je Zdenka. Njezini su topljeni sirevi bili i ostali sinonim za „trokustasti topljeni sir“. U tom se desetljeću Zdenka sjedinila s Ilovom, poljoprivredno prehrambenim kombinatom.

Zdenka je imala oko 1 000 radnika, od čega oko 400 u mljekarskoj industriji. U Tehničaru, koji je proizvodio cisterne, je radilo 130 radnika, u Slaviji 105, u Graditelju 122, Česmi (tvornici komandnog namještaja) 219, Virovitičanki (tekstilnoj industriji) 71, Šumariji G Polje 57, Veterinarskoj stanici 17, Hotelsko-ugostiteljskom poduzeću 80, Komunalcu 51…

Zdenka je u to vrijeme otkupljivala oko 50 milijuna litara mlijeka na godišnjoj razini. Otkupljivala je i pšenicu, oko 700 vagona godišnje. Mlin u Grubišnom Polju je bio kapaciteta 1 500 vagona godišnje. U modernoj pekari se dnevno peklo i do 10 000 komada kruha, a kruhom se snabjevalo i neke susjedne općine.

Od neproizvodnih djelatnosti najviše je zaposlenika imala Općinska uprava, oko 100. U Domu zdravlja bilo je 75, Osnovnoj školi 70. Srednjoj školi (COIU) 45, dječjem vrtiću 16, Općinskom sudu ( s gruntovnicom) 14.

Osnovna škola „Lazo Tihomirović“ zvana i „bijela labudica“ je brojila oko 1000 učenika. Izgrađena je 1956. godine kao jedna od najopremljenijih i najmodernihih školskih zgrada u Jugoslaviji. Šezdesetih godina prošlog stoljeća školu je godišnje pohađalo preko 1600 učemika.

Srednju školu, Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje, koja je imala 5 struka, pohađalo je 520 učenika. Grubišnopoljski centar imao je među prvima u Hrvatskoj informatičko odjeljenje.

U Domu zdravlja radilo je 9 liječnika (1 na oko 2 000 stanovnika), i 4 stomatologa, a Dom zdravlja je raspolagao s 4 suvremeno opremljena sanitetska vozila i modernim labaratorijem.

U grubišnopoljskom odjeljenju Dječjeg vrtića je radilo 16 radnika, a upisano je bilo oko 150 djece. Početkom ljeta za djecu je bio organiziran odlazak na more, u općinsko dječje odmaralište.

U općinskoj upravi, u čijem je sastavu bio i katastar radilo je mnogo visokostručnih službenika. I u rukovodstvu općine, čiji je mandat u pravilu bio ograničen, na najistaknutijim mjestima, bili su većinom visokoobrazovani kadrovi.

I Autobusni promet je bio adekvatan potrebama stanovništva. Na autobusnom kolodvoru, u organizaciji Čazmatransa, radilo je 7 uposlenika i prometovalo se svakodnevno na više linija prema Zagrebu, Virovitici, Bjelovaru, Kutini, Daruvaru, Banja Luci i ostalim destinacijama.

Kultura: Djelovalo je nekoliko amaterskih družina; kazalište Kocka, pjevački zbor, folklorna sekcija, a neke „radne organizacije“ su imale i svoja radnička KUD-a. U Grubišnom Polju se tih godina, s dvadetogodišnjom tradicijom, održavaju Susreti recitala i recitatora Hrvatske. Redovno su organizirana gostovanja kazališnih družina i muzičkih grupa, a organizirani su i odlasci u Zagreb na predstave HNK-a.

U CIK-u, Centru za kulturu i informiranje, koji je u to vrijeme reorganiziran iz Narodnog sveučilišta „Petar Preradović“, bila je dobro opremljena knjižnica, a kinopredstave su se održavale 3 puta tjedno. Izdavane su i lokalne novine, Grubišnopoljski list.

Sport: Pored nogometa (Zdenka, Bilogorac) i rukometa (Česma, Ilova) djelovalo je još nekoliko klubova (šah, kuglanje, streljaštvo), a postojala je i Općinska nogometna liga s 8 klubova; Omladinac, Graničar, Bilogora, Kowing, Slaven, Borac, Česma, Mladost. Svake godine su održavane i radničke sportske igre. Ljeti su radnici mogli boraviti u radničkom odmaralištu na moru, po pristupačnoj cijeni.

Lov i sportski ribolov bili su dobro organizirani, a lov je nudio usluge i stranim lovcima, u suradnji s grubišnopoljskim hotelom. I divljači nije nedostajalo: Za ilustraciju, prema popisu tih godina u područnim šumama bilo je 680 grla srna, 237 jelenske divljači, 210 divljih svinja i 1 700 zečeva.

U mjestu su djelovale 3 banke; Zagrebačka, Privredna i Podravska.

O gradu Grubišnom Polju (organizaciono preustrojenom nakon rata) nećemo ovom prilikom širiti priču. Na prvi pogled, ako izuzmeno sječu kestenova u parku, koji su krasili centar, lice mu izgleda umiveno. Kako mu je u duši znaju njegovi suvremenici. I taj dio priče je njihov. Novi nazivi i novi spomenici. Jer ni spomenici ne žive vječno. Na rubu parka je, umjesto, recimo, stabla koje bi simoliziralo nadu i novi početak. posađen pravi pravcati tenk!?

Ono što je konstanta, što je i danas isto je poštanski broj – 43 290.

I mjesno groblje na poljanskom proplanku. Na kojem počivaju bivši sugrađani, svih „fela“. U onom istom spokoju u kojem su nekada zajedno i živjeli.

Ono čega danas nema, ili je svedeno na skromni broj, pored većine upokojenih tvornica, suda, autobusnog kolodvora, saniteta, labaratorija, učenika, žale se mještani, je i dimnjačar. Nadamo se samo privremeno.

Ne samo da pročara dimnjake, već i da se, u susretu s njim, Grubišnopoljci mogu uhavatiti za dugme i nešto poželjeti.

A svaki od njih sigurno zna – što već.

 

 

 

 

:

 

 

 

 

 

 

 

:

 

 

:

 

 

 

 

Petar Fehir
Autor 23.2.2019. u 20:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija