Kome smeta jugoslovenstvo danas?

Goran Sarić
Autor 31.3.2019. u 18:00

Kome smeta jugoslovenstvo danas?

 (Dragan Markovina: “Jugoslovenstvo poslije svega”, drugo izdanje, MostArt, Zemun 2016.)

Piše: Goran Sarić

Krajem aprila 1991. godine sam na nekoliko dana otišao u Zagreb, da bih na tamošnjem filizofskom fakultetu ispolagao nekoliko ispita u sklopu postdiplomskog studija.

Bješe to, na širem društvenom planu, veoma napeto doba. Svađe partijskih rukovodstava u bivšim jugoslovenskim republikama bjehu sve češće, i žešće. I dok su se Slovenci polako, ali nekako elegantno, izvlačili iz blata nacionalističkih prebacivanja i prepiranja, tenzije između Zagreba i Beograda su u to vrijeme dosegle kritičnu tačku. Mjesec dana ranije se desio plitvički krvavi Uskrs, a sad se samo čekalo ko će prvi “odapeti”.

Umoran od učenja, u studentskoj sobici sam i pored upaljenog svjetla spavao dubokim snom, kad me je trgnuo pojačani ton malog televizora. Cimer napeto zuri u ekran, s kojega prvi hrvatski predsjednik, bivši general JNA, sipa salve prijetnji i uvreda na račun “druge strane”. Lice potpuno izobličeno: “podmukli napad”, “krv”, “osveta”… Sve u tom tonu, i stilu.

Bio je to drugi maj devedeset prve. Zasjeda “srpskih pobunjenika” u Borovom Selu, kojom prilikom je pobijeno dvanaest hrvatskih policajaca.

(Poslije se govorkalo da su namjerno poslani tamo, u grotlo, kao žrtveni janjci, sve da bi se isprovocirao otvoreni sukob sa šešeljevcima. Ali to sad nije važno. Ljudi su mučki pobijeni, krvavo klupko se definitivno zakotrljalo, i to je jedina sigurna istina.)

Sutradan sam otišao na doručak u studentsku menzu. I dok sam djevojci na kasi pružao indeks da bih dobio popust, moram priznati da sam se malo naježio. Naime, tamo je, u rubrici “nacionalnost”, jasno i čitko stajalo: “Jugosloven”.

I mada djevojka ničim nije pokazala odbojnost, tog trenutka sam znao da je sa mojim studijama definitivno završeno. Neću da strepim, još manje da se stidim mog iskrenog osjećaja pripadnosti.

Čitajući knjigu Dragana Markovine “Jugoslovenstvo poslije svega”  često sam se u mislima vraćao na tu mučnu noć i “epizodu” sa studentskim indeksom. Ima li danas, poslije svega, uopšte onih koji se još uvijek osjećaju Jugoslovenima? Ili smo izumrli kao dinosaurusi?

Autorov odgovor na ovo pitanje je vrlo decidan. Ima! Ne mnogo, ali u svim vlastima na tlu bivše Juge novonastalih državica još uvijek vlada skoro panični strah od tih “duhova”. Ljudi koji su se osjećali, i još uvijek osjećaju, pripadnicima šire, u mnogo čemu civilizacijski superiorne zajednice južnih Slovena na tom području.

Otkud taj strah od šačice, većinom obrazovanih i kreativnih ljudi, i to u društvima čiji “podanici”, u pravilu, uopšte ne čitaju knjige, niti  u bilo kojem obliku “konzumiraju kulturu”? Otkud i danas nastojanje da ih se “zaboravi”, pa čak i zatre? Dragan Markovina pita, ali i odgovara:

“[… po čemu bi nečije jugoslovensko opredjeljenje bilo zabranjeno u suvremenoj demokratskoj državi? Zar se hrvatski nacionalizam i Hrvatska kao država u konačnici osjećaju toliko nesigurnima, da se boje da će ih srušiti desetak pisaca i intelektualaca? […] da li je jugoslovenstvo toliko jako ili su novonastale države […] toliko slabe da se boje svakoga tko im javno ne pjeva laude i doživljava jugoslovenstvo kulturno jedinstvenim?”

Završnu sintagmu sam podvukao kako bih naglasio da ni Markovini, kao ni bilo kom drugom razboritom i realističnom poborniku našeg zajedničkog civilizacijskog kruga, ne pada na pamet prizivanje neke nove zajedničke države. Takve tvorevine – Kraljevina Jugoslavija, SFRJ, “mala”, kratkotrajna Miloševićeva “Juga”, a neki autori pominju i četvrtu, “Kardeljevu Jugoslaviju”, proizišlu iz Ustava 1974. godine – sve su one neslavno propale. Zato nikom od tih ljudi ne pada na pamet da zagovara takvu stvar. Ne. Jugoslovenstvo poslije svega je, po Markovini, kosmopolitski osjećaj duhovne povezanosti ljudi bliskih stavova i manje-više zajedničkog jezika na širim prostorima bivše zajedničke države. Tu tezu elaborira i majstorski brani Dragan Markovina, ne zaboravljajući pritom napomenuti da je bivša, Titova Juga, sa svim njenim vrlinama i manama, u odnosu na današnje protektorate, bila, kako to lijepo reče prof. dr. Enver Kazaz, “ozbiljna civilizacija, u kojoj su ovdašnji narodići zapravo doživjeli svoj historijski i civilizacijski maksimum.”

Kad je već tome tako, čega se onda današnji lideri toliko plaše? Evo kako na to pitanje odgovara Dragan Markovina:

“Emancipacijski potencijal ideje jugoslovenstva […] do te mjere zastrašuje nacionaliste u svim bivšim republikama da su od zastrašenosti jednostavno zanijemjeli.”(podvukao GS)

Dakle, stvar je u “emancipacijskom potencijalu”! Osim toga, “narodne vođe” se panično boje usporedne analize prošlog (SFRJ), i sadašnjih društava, svjesni da bi ih ona na (skoro) svim poljima naprosto satrala. Zato se plaše svake kreativne razmjene ideja između Beograda, Sarajeva, Zagreba…Pa nisu džaba svi veliki pisci, pobornici, kako to Markovina zove, “humanističke antinacionalističke platforme” gurnuti u stranu: Krleža, Andrić, Ujević, Skender, Davičo… ustupivši mjesto piščićima poput Aralice ili, gluhobilo, Budaka?!

Na tom tragu, Markovina tvrdi da je nepostojanje jedinstvenog tržišta knjiga na ex-Ju prostoru proizvod jasne političke volje da to tako bude, to jest zebnje od uvezivanja jugoslovenski nastrojenih intelektualaca. Ipak, u svim bivšim republikama postoji malo, ali veoma aktivno jezgro koje radi na probijanju birokratskim prepreka na tom prostoru. U Hrvatskoj je to “ekipa” oko državnom presijom ugašenog tjednika Feral tribune. Ali. gašenjem Ferala Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Heni Erceg i drugi nisu bacili pero u trnje. Oni i danas nesmanjenim žarom pišu i govore protiv nacionalizma. U Srbiji su to (bili, a neki i ostali) Naša Borba, Vreme, Danas, radio B92…Markovina u Bosni i Hercegovini ističe tjednik Dani i izdavačku kuću Buybook, u Crnoj Gori Monitor, u Sloveniji Mladinu. Ja bih tom spisku danas dodao i, po mom mišljenju, najbolji sedmični list na ex-Yu prostorima čita, tjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Novosti, za koji piše i jedan broj bivših feralovaca. Tu je i čitav niz nezavisnih sajtova koji na cijelom prostoru rade na povezivanju ljudi i razmjenjivanju ideja.

Markovina jedan dio knjige “Jugoslovenstvo poslije svega” posvećuje istaknutim predstavnicima ideje jugoslovenstva u Hrvatskoj: pored feralovaca, tu su i pokojni Stipe Šuvar, pa Vicko Krstulović, Miloš Žanko, Goran Babić, pa čak i buntovni Pavel, Branimir Johnny Štulić!

Premalo je ovdje prostora da bi se osvjetlili svi pozitivni aspekti ove veoma interesantne i uzbudljive knjige. Zato je možda najbolje da završimo još jednim efektnim citatom iz ove knjige, retoričkim pitanjem gore spomenutog velikana  Viktora Ivančića:

Tko može biti toliko glup da misli kako je Jugoslavija mrtva samo zato što ne postoji?”

Drugim riječima: malo nas je, ali im se tresu gaće!

Goran Sarić
Autor 31.3.2019. u 18:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija