Vezuv kao ljutiti svjedok ljudskog bestijarija

Goran Sarić
Autor/ica 29.4.2019. u 13:50

Vezuv kao ljutiti svjedok ljudskog bestijarija

Kurcio Malaparte: Koža, Beograd, Laguna, 2016. (Prevod sa italijanskog: Jelena M. Ristić)

Piše: Goran Sarić

Italija 1943. Epidemija kuge buknula je u Napulju istoga dana kada su jedinice savezničke vojske ušle da ga oslobode. Junak romana sarađuje sa Amerikancima kao oficir za vezu. On se brine o pukovniku Džeku Hamiltonu, „Amerikancu u najuzvišenijem smislu reči: jednom od ljudi najdostojnijih poštovanja“, koji govori francuski i citira klasike, a grozi se užasnog smrada sirotinje na ulicama grada u ruševinama, gde je „oslobođenje“ samo sinonim za očajanje. Kuga koja se iz Napulja širi malo-pomalo po celoj Italiji i celoj Evropi ne kvari telo, nego dušu. Epicentar epidemije, Napulj je pretvoren u pakao degradacije. Veterani raspuštene italijanske vojske mole za rad. Prostitucija je široko rasprostranjena. Izgladnele majke iznele su na ulicu svoju mizernu robu: dečake i devojčice od desetak godina. Sve se svelo na borbu za puko preživljavanje – ne za slobodu, dostojanstvo, čast, za spasenje duše, nego za spas gole kože.

Suptilan, ciničan, neuhvatljiv, zastrašujući i uvek iznenađujući, pisac Kože je vrhunski umetnik neizvesnosti i svedok rađanja jednog novog sveta.

Ovaj citat sa izdavačevog sajta, čini mi se, radoznalog čitaoca – ako takvih još uopšte ima u ovom svijetu masovnog fejsbučenja?! – najbolje upoznaje sa faktičkim sadržajem ovog veoma neobičnog djela.

Veliki italijanski pisac koji je svoje knjige potpisivao pseudonimom Kurcio Malaparte (pravo ime mu je Kurt Erich Suckert, 1898 – 1957) sve do ovog djela je, koliko ja znam, bio skoro nepoznat čitalačkoj publici na prostorima B/S/H jezičkog područja. A o kakvom se velikom literati radi dovoljno govori podatak da je relativno opširan pogovor ovoj knjizi napisao niko drugi neko veliki evropski i svjetski pisac Milan Kundera! S druge strane, svojevrstan je kuriozitet da je upravo ovo Malaparteovo djelo Katolička crkva (vjerovatno zbog “blasfemije?!) stavila na Index librorurm prohibitorum, spisak zabranjenih knjiga, praveći mu time, naravno, najveću moguću reklamu.

A zašto su kod nas tek nedavno prevedena njegova dva najznačajnija djela: ovo, i možda još poznatiji, takođe na mnoge svjetske jezike prevedeni roman Kaputt, koji se, kod istog izdavača, iz štampe pojavio tek prošle, 2018. godine? Bojim se da bi odgovor na ovo pitanje mogao biti dosta jednostavan. Obje ove knjige, naime, govore o Drugom svjetskom ratu, a tada je Malaparte – barem do pada Italije 1943. godine – bio na pogrešnoj strani! Iako oba djela imaju izrazito pacifističku notu, pa ih mnogi zato nazivaju remek-djelima antiratne književnosti, bojim se da je to bilo presudno što su ove knjige kod nas decenijama bile prešućene, tim više što je autor u najranijoj mladosti malo “očijukao” sa Musolinijevim fascio.

No, Malaparte to nije zaslužio. Em se vrlo brzo “otrijeznio” od simpatije za crnokošuljaše – pa je čak, kao “komunista”, docnije nekoliko godina proveo na robiji – em se radi o doista vrhunskom umjetniku, esteti prvoga reda.

Jer, čak i kad govore o groznim stvarima, Malaparteova djela čitate lako, u jednome dahu. Sjajan stilista, bogatog vokabulara, razuđene sintakse, neočekivanih poređenja i metafora, lirskog jezika i, nerijetko, ciničnih primjedaba, ovaj pisac naprosto “tjera” čitaoca da njegove romane-koji-to-nisu “proguta” od korica do korica.

Zašto se ovdje, kako sam upravo napisao, radi o “lažnim” romanima? Žaprosto zato što se i u Kaputtu i u Koži radi o, velikim dijelom, autobiografskoj prozi, dakle neizmaštanim djelima. Pa zašto ih onda Milan Kundera i većina književnih kritičara širom svijeta uporno naziva(ju) romanima? Zato što u njima pisac na tako majstorski način “plete mrežu” faktičkog i izmaštanog, stvarnog i mogućeg, da je čitaocu skoro nemoguće razoputiti šta je umjetnik sanjao, a šta mu se doista, na javi, poizdešavalo.

A kao oficir Musolinijeve vojske i ratni izvještač Malaparte je u Drugom svjetskom ratu doista svašta vidio i doživio. Prošao Evropu uzduž i poprijeko – Staljingrad, Dnjepar, Norveška, Varšava, NDH (grozomorni susret s Antom Pavelićem!)… – borio se na frontu, ali i, kao oficir i novinar, prisustvovao mnogim sijelima i terevenkama na kojima su pijane nacističke glavešine do kraja ogoljavale ono malo duše što im je još, u klanici koju su sami izazvali, bješe preostalo. Sve je to, uz mnogo drugih stvari, veoma plastično i do u detalje opisano u romanu Kaputt.

A u Koži je, uz kraće epizode s drugih mjesta i bojišta, centar zbivanja Napulj.

Istoga dana, dakle, kad i američki oslobodioci, u taj nekoć lijepi, ali u Drugome ratu “antifašističkim” bombama skoro potpuno porušeni grad stiže opaka bolest, sa svim onim što prati opštu kataklizmu: siromaštvo, prljavština, zaraze svih vrsta, ali i moralna dekadencija: besramno laganje i ulizivanje pobjednicima, prostitucija, “prodaja” vlastite djece… Sve to Malapartea, sada oficira za vezu u službi Amerikanaca, ispunjava krajnjim prezirom, očajem i indignacijom. Je li to ta dugo očekivana sloboda?!

Ima u ovoj nezaboravnoj knjizi, izvrsno prevedenoj od strane Jelene M. Ristić, mnogo prizora od kojih se čovjeku ledi krv u žilama. Ovdje bi ih bilo teško čak i samo djelimično nabrojati. Ali, vjerujte mi na riječ, i na takvim mjestima se vide ruka i pero velikog umjetnika.

No, kao i u gotovo svim velikim djelima, paleta boja nije sasvim crna. Ima u njoj i bijele, zelene, sive, crvene… Kao ono kad Vezuv, Napuljov opasni “komšija”, probuđen ljudskim bestijarijem jedne večeri počne da bljuje crvenu vatru. Šume, livade, sela, plodni pašnjaci i vinogradi, čak i more – sve se boji jarkom bojom krvi! I onda definitivno umukne, taj bijesni džin. Džaba molitve, džaba procesije i bogati darovi žitelja, džaba obredna bacanja životinja u njegovo žrelo… (Jer, Vezuv je i izvor života, darovatelj plodnoga tla.) Vulkan je riknuo, upozorio nas, a onda zauvijek “zaspao”. Dixit!

Priroda je i inače u Koži na mnogim mjestima onaj, da tako kažem, korektivni kontrapunkt ljudskim zlopačinama. Nezaboravni su, između bitaka i krvoprolića, Malaparteovi opisi pejzaža, sumraka, mirne i uzburkane vode, lijepih fasada neobičnih kuća….

Ipak, razumije se, s obzirom na temu koju pisac obrađuje, u knjizi prevladavaju mračni tonovi. Pogotovo pošto, kako sluti Malaparte, poslije ovakvog rata dolazi vrijeme bez ideala. Vrijeme u kome više neće biti toliko važne ni zastave, ni trube, ni snovi i slatke zablude, već samo i jedino koža. Sopstvena koža. Pa hajde onda da ovaj tekst i završim jednim citatom o njoj, koji po meni predstavlja suštinsku poruku ove velike knjige. U njemu je Kurcio Malaparte, govoreći o Napulju, intuicijom velikog umjetnika doslutio kakav nam se, da prostite, kijamet sprema:

“Ne  volim da gledam do koje mere čovek može da se spusti da bi živeo. Više sam voleo rat od ‘kuge’ koja nas je posle osobođenja sve uprljala, pokvarila, ponizila, sve, ljude, žene, decu. Pre oslobođenja smo se borili i patili da ne bismo umrli. Sada smo se borili i patili da bismo živeli. Ljudi koji se bore da ne umru zadržavaju svoje dostojanstvo, brane ga ljubomorno, svi, ljudi, žene, deca, groznom upornošću. […] Ali posle oslobođenja ljudi su morali da se bore da bi živeli. Ponižavajuća je stvar, užasna, to je prosto sramna nužnost, boriti se da bi se živelo. Samo da bi se živelo. Samo da bi se spasla sopstvena koža.

Goran Sarić
Autor/ica 29.4.2019. u 13:50