„Siluj, država te voli. Država te siluje jer te voli “

Povezani članci

• PREDSTAVA “ANTIGONA – 2000 GODINA KASNIJE“ PONOVO PRED SARAJEVSKOM PUBLIKOM
• Jovan Nikolaidis: ČUVAJ SE SENJSKE RUKE!
• U Mostaru u nedjelju predstavljanje zbornika “Kada se sretnu feminizam i religija”
• O Muzici i šeretima
• Grand Prix 2016 / Nagrada radnicima Zemaljskog muzeja BiH: Oni su anđeli čuvari kulture
• Božica Jelušić: SVETO PROLJEĆE

Premijerno sarajevsko izvođenje pozorišne predstave „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“ Ane Isaković i Ramiza Huremagića, u režiji Ninoslava Šćepanovića, a u produkciji Reflektor teatra iz Beograda i Centra Samouprava iz Sarajeva, zakazana je večeras u 20.00 sati u Sarajevskom Ratnom Teatru SARTR. Prva repriza je sutra.

Dramski tekst u poeziji „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“ je u postpost dramskoj formi sa elementima verbatim drame, prati glavnu akterku, anti-žrtvu silovanja Anu Isaković – gdje je i sama kategorija žrtve produkt struktura moći. Glavna junakinja se nosi sa omniprisutnim žigom krivca, umjesto žrtve, u izrazito patrijarhalnom i militaristički nastrojenom društvu, gdje je žrtva stigmatizovana, a odnos žrtva – krivac postavljen inverzno i sablažnjavajuće.

Izvođači u predstavi su Aleksandra Veljković, Gordana Đokić, Mirjana Jelić, Dragan Stokić, Đorđe Živadinović Grgur, Igor Filipović, Nikola Živanović.

Sa Ramizom Huremagićem i Anom Isaković je razgovarala Vanja Šunjić

Ramize, kako je došlo do toga da ste se Ana i Vi sreli i počeli zajedno da pišete? Ana je žrtva silovanja, a Vi ste isljeđivali žrtve. Poznavajući naše pravosuđe, prvo što bismo mogli pomisliti je da ne želi još jednom da sa Vama prođe kroz sve to.

Spojila nas je poezija. Slučajno smo se sreli na čitanju u Zagrbeu, onda nas je povezao zajednički prijatelj i ja sam otišao u Beograd na Anin Festival poezije ARGH. Spoznali smo da imamo slične priče i poželjeli da stvaramo zajedno. Od ideje da napišemo jednu pjesmu, do toga da su se u dvije godine izdešavale stvari koje su dovele do toga da večeras u Sarajevu, nakon Beograda imamo premijeru naše predstave.

U predstavi kažete da „u ovoj državi ne žive ljudi, nego strahovi… strah od toga da bi moglo da ti bude dobro.“ Da li je strah korjen svega i koliko sistem strah pojedinca koristi kao oruđe, a koliko planski siluje svoje podanike i podanice?

Moja pjesma „Zemlja straha“ govori o tome.

„Ovo je zemlja u kojoj ne žive ljudi,

Njenim poljima, kao uskovitlani zrakovi,

Kroče i huče njihovi strahovi…

 … strah zemlje da bi mogla biti država,

strah od osjećaja da si svjestan da strah vlada,

strah da bi ti sutra moglo biti dobro.“

Mi živimo strah.

Meni su glas i autorefleksija dovoljni da ga osvijestim i izborim se s njim. Ljudi su preživjeli rat, a i dalje se sve svodi na to šuti, može biti gore. I 30 godina nakon rata se ponavljaju iste stvari. To je strah. Kod nas djecu vaspitavaju negacijom, djetetu se govori nemoj, nemoj ovo, nemoj ono… niko ne kaži de, trči, padni, hodaj bos.

Naopako smo postavljeni i počinjem da vjerujem da nosimo matricu samoproklamovane žrtve. Kao da se dobro osjećamo samo kada smo žrtve, a da bismo bili žrtve onda moramo imati strah. To je sistem spojenih posuda, poslovi, krediti, uspjeh. Za sve to vrijeme zaboravljamo da živimo.

Bojimo se vlasti, sistema, politika, a niko ne shvata da je naše najmoćnije oruđe koje postoji glas. Ujedinimo se samo za vrijeme nesreće i opasnosti, a nakog toga se vraćamo u zone komfora i čahure.

Pitam se kako bi izgledalo kad bi u Sarajevu svaki dan 120 000 ljudi stajalo na ulicama. Koja je to sila i moć i represivni aparat koji ne bi pokleknuo i morao uvažiti ono što ljudi hoće ali, ja se plašim da ovdje ljudi ne znaju šta hoće.

Šta bi bilo da nam bude dobro? Gdje bi bila opravdanja? Kako bismo se nosili s tim?

Imam osjećaj da bismo tada trebali uraditi kolektivnu lobotomiju. Niko ne bi bio sposoban da živi jedan normalan život, da se možeš probuditi sa osmjehom i ići na posao. Kapitalizam je zasnovan na tome da sve ima svoju cijenu, ali pri tom zaboravljamo da se može smijati, putovati i pričati sa ljudima o dobrim stvarima.

To i jeste jedan od razloga zašto smo počeli da radimo predstavu i to je ono što ja radim sa svojom poezijom, u kojoj je osnov odnos prema samome sebi. Početak i ishodište je unutar nas. Ako sebe ne oslobodimo, onda ništa nećemo postići. Pitam se šta treba da se desi da 3000 ljudi koji trenutno u Sarajevu sjede po kafanama i ništa ne rade dođu na jedeno mjesto i ujedine glas u potraži za drugačijim. Hrabri smo samo iza 4 zida i iza tastatura, ali kada treba nešto poduzeti, onda nas nema.

Kad govorimo o silovanju, ali i bilo kojem drugom krivičnom djelu, šta nakon pravnog postupka, izvođenja dokaza, utvrđivanja počinioca… propituje li iko motive? Šta je svrha kažnjavanja bez suštinskog pristupa i šta je kazna bez suštinskog pristupa?

Svaki krivično-pravni sistem ima postulate zasnovane na načelima pravičnosi i zaštite žrtve zato i postoje norme koje ukazuju da odrđeno ponašanje jeste ili nije prihvatljivo, kako bi se uspostavio red i osjećaj sigurnosti među građanima. Sistem zaštite prava postoji da bi ljudima bilo bolje. Međutim, mi svjedočimo instrumentalizaciji procesa gdje se sve svodi na ispunjavanje forme. Sudski postupci su poistovijećeni sa tehnološkim procesima u fabrikama. Od početka do kraja se uviđa da nema empatije za čovjeka i nema humanističkog pristupa. Kod nas su rijetke službe za zaštitu i pružanje podrške svjedocima. Kad građanin prvi put dolazi u sudnicu, to je nešto novo i strano. Postoji strah od sistema, od viktimizacije žrtve itd.

U djelima i ponašanjima kao što su nasilje i silovanje, nema adekvatnog tretmana ni prema izvršiocima. Niko ne pita zašto je neko postao serijski silovatelj, a pri tom je imao normalan porodični život i posao. Kad se pogleda sudska dokumentacija, vidi se da to nikoga nije interesovalo, a možda je taj počinilac trebao veću brigu i tretman nego sama žrtva.

Ana je našla puteve kako da se izbori sa svim tim, ali mi ne znamo šta se desilo sa izvršiocem. Mi ne odustajemo od njega kao čovjeka, bez obzira na pravosnažnu presudu. On će se sutra vratiti u društvo i sistem treba biti jednak, koliko zbog njega, toliko i zbog drugih. Željeli smo donijeti atmosferu sistema iza zida, jer to je građanima daleko. Mi pjevamo zakone i obrazlažemo postupak, kako bismo dočarali da to nije priča iz holivudskih serija i filmova.

Kazna sama po sebi nema nikakvu svrhu iz pozicije žrtve. Sama kazna ne donosi satisfakciju. Ono što svaka žrtva puno više treba su utvrđivanje istine da nije silovana što je u suknji i majici na bretele išla sama na 30 stepeni i da je zato sebi neko uzeo za pravo da radi šta hoće, te da je se tretira ne kao predmet i svjedoka koji je dao iskaz da bi neko dobio kaznu, nego kao čovjeka.

Vrhovni sud Srbije je još ’91. donio presudu u kojoj je nepobitno isključio svaku odgovornost i značaj ponašanja žrtve i njenog izgleda u djelu silovanja. Ono što je danas Istambulska konvencija, mi smo imali u praksi te Jugoslavije, koju danas pljuju.

Ono što se danas radi po zakonu je mnogo strašnije od onoga što se radi protiv onoga kako je u zakonu. Zakoni su postali sredstva izvršenja naogavnjih stvari. Smrtna kazna u Srbiji je amnestirala najozbiljnije kriminalce. Ukinuta je kazna od 20 do 40 godina, koja je bila najozbiljniji vid kazne. Sada imamo kazne zatvora do 20 godina i smrtnu kaznu, odnosno doživotni zatvor. No, ova kazna se neće  izvršiti nikada, ili će se izvršiti jednom u 10 godina. Umjesto 100 ljudi koji bi dobili 35-40 godina, sada ćemo imati jednog optuženika sa doživotnim zatvorom, ili smrtnom kaznom. Sve je napravljeno da bi se povlađivalo sistemu.

Silovanje kao fenomen otktiva mnoge devijacije kako u strukturama moći kroz potpuno dehumanizovanje žrtve, tako i u društvu uopšte. Statistike govore da su 3-4 od 5 silovanja uglavnom izvršena u krugu porodice i bliskih ljudi. Prije nekoliko dana su objavljene statistike Fakulteta političkih nauka u Beogradu, gdje svaki peti mladić u Srbiji smatra da prinudni sex u braku nije silovanje.
Kako gledate na to i gdje mladi pronalaze te modele; je li to porodica, ulica, obrazovna institucija, vjerska ustanova?

Nismo svjesni koliko je u našem najbližem okruženju zlostavljanje najbližih i djece praksa. Registar pedofila  o kojem se u posljednje vrijeme mnogo govori ništa neće riješiti.

Neophodna je stalna edukacija. Trebamo pojedinačne slučajeve žena i djevojčica koje su ustale i prijavile nasilje. Ti slučajevi moraju biti predstavljeni na afirmativniji način, s podrškom, a ne predmet izrugivanja i viktimizacije žrtve. Za to vrijeme, za počinioca, koji vjerovarno i dalje radi iste stvari, niko ne pita. To povlači odgovornost sredine, medija, institucija, obrazovnih sistema…

Gotovo ni jeda profesor koji je zlostavljao studentice nije odgovarao i nije mu zabranjeno da predaje. Kada bi ih 10 bilo suspendovano, tad bi kazna imala svrhu, jer bi se drugi zapitali hoće li uraditi isto.

Kod nas je sramota obratiti se socijalnim službama, psiholozima, psihijatrima… kao da smo mi birali svoje poremećaje, ili kao da smo krivi za tuđe nasilje nad nama.

Centri za socijali rad su potkapacitirani, a ne smatra se da iz budžeta treba izdvajati sredstva i za nevidljive oblasti iz kojih se ne mogu kupiti politički poeni. Rad sa disfunkcionalnim porodicama traje nekoliko godina i ne vide se, za razliku od paketa, koji se demonstrativno nosaju pred predizborne kampanje.

Kad govorimo o nasilju i silovanjima u vjerskim institucijama, tu je na snazi pakt stado-vlast-vjerski lideri. To su perfidno sračunate kalkulacije i podjele interesnih zona. Vjerski lideri treba da budu više izloženi, jer obavljaju funkcije, standardi bi morali biti veći,  prag tolerancije nulti. Unutar zajednica još nema stava da oni takve stvari neće tolerisati i da će oni determinisati svakog popa, fratra ili hodžu koji zlostavlja i siluje djecu.

Problem je i generalna nesolidarnost i needukovanost. Značajan broj žena u žudnji da se dokažu prihvataju modele ponašanja muških predatora i da bi se dokazale, idu preko granica tih muških predatora. To vidimo u pravosuđu, obrazovanju, zdravstvenom sistemu…

Nije potrebno samo zakonski izjednačiti prava muškaraca i žena, muškarci moraju biti veći feministi nego žene, jer su današnja društva militaristički-patrijarhalno postavljena.

Dug je put, ali mora početi prvim korakom.

Naš doprinos je predstava i do kraja života ćemo to zagovarati i boriti se za to da se naš glas čuje.

Kako su se glumci osjećali dok su igrali predstavu i kako ste se Vi osjećali, da li ste svi zajedno prolazili kroz proces katarze?

Fascinantna je bila posvećenost glumaca i odnos prema tekstu. Sve vrijeme u procesu stvaranja Ana i ja smo bili s njima. Za mene su ti ljudi heroji za cijeli život. Previranja, lomovi, kopanje po nutrini, spremnost da se ide, da se suoči sa vlastitim iskustvom i strahovima, da Aninu priču donesu na što je moguće bolji, tačniji i autentičniji način su fascinantni. Sa velikim pijetetom prema teksu i Ani su  spremali i igrali predstavu. Bili su svjesni da ne rade još samo jedna dramski komad kao bezbroj drugih pozorišnih predstava. Ovdje su imali osjećaj da je mnogo veći  ulog, da je veća funckija svega, jer je ovo neobična situacija; tu su neposredni akteri, dokumentaristička građa, lično svjedočenje, vlastiti procesi i iskustva i sve to treba donijeti na scenu.

Ja ne mogu dočarati koliko sam ponosan na te ljude.

 Ana, Vi za sebe kažete da ste antižrtva silovanja. Kako ste to postigli?

Sistem stvara žrtve. U ovom slučaju su to oni koji za taj sistem rade, pa i sami silovatelji. Nisam htela da svedem svoju priču na onu tipičnu: Jadna žrva i monstruozni silovatelj. Niko se ne osvrne na čoveka i šta se zbiva posle. Sam sistem proizvodi silovatelja, ne prišavši mu kao čoveku i ne misli se na to kako se može prići njemu, raditi sa njim kako bi se posle svega vratio u društvo „popravljen“, Ne kao u mnogim slučajevima: gde se silovatelji vraćaju na „mesto zločina“.

 Kako ste smogli hrabrosti da progovorite o svom slučaju silovanja?

Vaša priča me nerado vratila u vrijeme kada sam imala 19. Nikada o tome nisam govorila. Bio je to ugledan mladić koji je studirao vani, sin lokalnog biznismena, kod kojeg su bili zaposleni članovi moje familije. Smatrala sam da mi niko neće vjerovati i da će svi propitivati koliko sam mu dala povoda. Majka me drugi dan pitala za modrice, ali sam brzo odgovorila da su od naguravanja na svirci i ostatak avgusta sam provela u dugim rukavima. Ni u jednom trenutku nisam imala namjeru da joj kažem da sam samo 10 sati ranije doživjela pokušaj silovanja.

 Jedina osoba koja do sada to zna je moj dečko. U jednom od razgovora s njim, dok mi je prepričavao priču koju dovršava, sasvim sponatno sam rekla: „Znaš, i meni se to ddersilo.“ Nisam znala tada da li da zaćutim, ili nastavim.

 Koliko nas to ćutanje drži u zoni komfora i spašava nas, a koliko s druge strane, počiniteljima daje prostora i povoda da nastave?

Ja nisam htela da prijavim silovatelja. Ne iz straha, nego zato što mi je prišao s leđa i sve vreme mi nije dozvoljavao da s okrenem. Nisam mu videla lice. Pomislila sam: Baš će njega da uhvate, nisam mu videla lice. Ne mogu da opišem“ Onda sam se čula sa drugaricom kojoj se ista stvar desila sa 22 godine. Ona je bila i fizički povređena, ali iz straha nije prijavila slučaj. Ona mi je rekla: Ana, uradi to. Ja nisam. Pomisli na druge devojke koje će možda biti silovane. Zbog njih uradi“. I onda mi je kliknulo: Da, zbog njih ću. Ako postoji i najmanja šansa da to sprečim –uradiću.

 Zašto je tabu pričati o silovanju? Otvoreno pričamo o prvom sexu, o braku koji je iza nas, vezama, o posljednjem sexu; samo o silovanju i pokušaju silovanja nismo spremni otvoreno govoriti. Šta tu žrtva toliko pogrešno učini, pa ima toliku krivnju i strah od nerazumijevanja?

Opet je sistem stvorio taj strah i nepoverenje, tako da se često javlja onaj glas društva koji je povezan sa krivnjom: Da li sam mogla da pobegnem. Zašto sam se vraćala tim putem. Nisam baš bila prikladno obučena. Ja sam kriva.

 Kada ste odlučili da prijavite silovanje, koja pitanja su Vam postavili?

Zašto odmah niste došli u stanicu? Gde ste bili te večeri? Kako vam se zove i preziva drugarica? Zar ne mislite da je kasno da idete tuda? Kako ste bili obučeni? Zar ne mislite da je to provokativno? Dokle vam je bila suknja?Šta vam je ostalo tamo gde ste silovani?

Jesu li Vam bliski ljudi postavljali pitanja tipa jeste li morali biti u tome, naći se tu, jeste li se mogli odbraniti? Kako ste se tada osjećali i kako ste reagovali na to?

O, da. Pitali su me zar pak nisam mogla da ga udarim, izvučem se ili pobegnem. Osećala sam u početku krivicu, posle ljutnju. Odgovarala bi im: Ne, nisam. Moja zaleđenost me je spasla. Nisam mogla da znam šta on ima kod sebe nakon što mi je pripretio.

Koliko su žene odgovorne za svoj položaj u društvu i koliko naše ponašanje podstiče na tlačenje i mizoginiju?

Patrijahart vrlo vešto stvara sliku o ženi kao nižem biću. Sistem preko medijskih slika vrlo jasno šalje poruku o odgovornosti žene. Ograničeno kretanje, govor, usmeravanje i ispravljanje pojavnosti i ponašanja ukazuju na moć (kako ju je Mišel Fuko definisao) –„Svemoguću, a nevidljivu“. Žena nikada nije kriva.

U trenucima dok se Vi zajedno sa Marijom Lukić, Tanjom Šljivar i drugim hrabrim ženama borite protiv balkanskog mraka i bezumlja, Mirka Vasiljević izgovara da svoje kćerke uči kada treba da zaćute, da bi spasile brak.

Naravno. Oni pokorni, oni koji ćute su uvek bili željena kategorija. Ućutkati žene, ubiti svaku želju za promišljanjem stvaraju idealne podanice. Zato nikada ne treba prestati govoriti. Nikada.