“TO ŠTO TE NEMA, ČINI DA SI UVIJEK TU”

Povezani članci

• Rundek Cargo Trio: Mostovi spajaju ljude
• Predrag Matvejević predložen za Nobelovu nagradu za književnost
• Božica Jelušić: O NEDODIRLJIVOSTI
• MALJANI OBRAZI I MUSAVI OBRASCI
• Festival mira’23: Mir je prihvatanje raznolikosti drugih osoba
• ZAŠTO OMER I MERIMA A.D. 2016?

O rukopisu “SKICE IZ UNICEF SVESKE” Emine Kovačević)

Piše: Željko Grahovac

O prvim, o najjednostavnijim, o ishodišnim stvarima, dojmovima, sjećanjima i osjećanjima najteže je misliti, govoriti i pisati; štaviše, njih je isto tako najteže (negdje duboko u sebi očuvane) uprtiti i nositi kroz to što zovemo životom. Spoznaja je proces koji traje, koji ima svoju dinamiku i svoje etape: prva je – osjetiti; druga – shvatiti; treća – prihvatiti; i četvrta, napokon, uprtiti sve to… i nositi. Pritom, plodovi, rezultati ili učinci svih redom tih faza ne smiju se izgubiti, zapostaviti, zaboraviti, zanemariti: ako je uopšte ima, spoznaja, ovako dinamički razastrta, ima kao svoje u-jeziku-najbolje-pogođeno određenje (kao najbolji mogući natpis/otisak na svojoj majici), to: JEDINO SVE. 

Emina Kovačević je tekstove koji sačinjavaju rukopis njezine prve knjige poezije ispisivala imajući upravo to JEDINO SVE na duši, u srcu i na umu. Šta pod tim mislim? U samoproziranju bića zapućenog ka svojoj is-punjenosti (na-vršenosti) mora nam biti dostupan mitski prostor početka: sjećanje nam omogućuje da se u taj prostor uvijek možemo vratiti, da ga uvijek imamo ispunjenog sadržajima i da uvijek iz njega ponovo možemo krenuti dalje, stazama koje obilježavaju ili premrežavaju polje naše životne realnosti. Nema zaborava, postoje samo sadržaji koji su nas obilježili; kao što važi da je sve ono što se desilo, moralo da se desi (a sve ono što nije bilo, nije ni moglo biti) – tako i ovdje važi slično: od prohodnosti puteva ka vlastitom ishodištu ili ka prapočetku izravno zavisi i prohodnost svih onih u suprotnom smjeru okrenutih puteva… onih kojima idemo dalje, naprijed, u budućnost. Zato je ova prva knjiga na najbolji način ispunila i potvrdila smisao svoje prvosti: sva je sačinjena od zareza, od ožiljaka, od posjekotina, od zahvata i prodora sa kojima je otpočelo oblikovanje upojedinjenog bića, duše i svijesti. U tri ciklusa je autorica sakupila sve te sadržaje: “Prve stvari”, “Igre i strahovi” i “Porodični album”. To nisu pjesme, to su kao neke ekstrakcije, amalgami, finalni produkti hemijske reakcije sagaranja onog davno-prošlog-i-zaboravljenog: stihovi ostaju kao najgušći mogući izraz pradoživljaja svijeta i života (naravno, iz infantilizirane vizure), kao ona jedna jedina u potezu izvučena linija koja stoji (i mora da stoji, kao granična oznaka!) između svih dubleta apsolutne polarizacije: između ništa i nešto, između ja i drugi, između života i smrti, između bola i radosti:

“Škola je mirisala na kreč i varikinu/ Kredu i mokru spužvu/ Prelakirane drvene stolice // Kada je stradao makedonski premijer,/ Helikopter je prošao nisko/ Blizu Šehovine // Sjedila sam kraj prozora/ I gledala u Hum // Da li su vojnici u helikopteru Eufor,/ Ili je neko drugi opet došao,/Pa da bude rat?!” (“Školska, prvi a”)

“Bile su narukvice neonske iz humanitarne/ sa mačijim okom, da se vide kada djeca idu cestom/ Udariš u zapešće i ona se svine oko zgloba // Ne boli nikoga/ Osim Maju // Ona stalno plače/ I sve je boli // (Roditelji joj se razvode)” (“Humanitarna”)

Kad se uzmu pojedinačno, nijedan tekst iz ove knjige ni nema pretenziju da bude sklopljen kao pjesma: stilizacije i poetska sublimacija rezultat su sražavanja vizura (infantilne, dječije i one naknadne dozrele autorske svijesti). Gotovo sve riječi i sintagme su “do bola” obične, svakodnevne i “elementarne”, kao izraz svakom jasnog govornog jezika, sa vrlo kratkim i “suhim” izjavnim rečenicama. Očuđenje nadolazi iščitavanjem pjesama jedne za drugom, prvo kao spoznaja vrlo stroge, dosljedne i precizne redukcionističke autorske strategije – u kojoj bogatstvo oneobičavanja i teret spoznaje pripadaju doživljaju i njegovoj autentičnosti (a nastanjuju se između riječi, između stihova i između pjesama). Upravo to između fascinira nas kao čitaoce i interpretatore ove poezije, kao vrhunsko umijeće izražajnosti:

“Birale smo imena iz crtanih filmova i sa televizije/ Kada prelaziš most i ideš na onu stranu/ Uzmeš drugo ime da te ne prepoznaju! // To su pravila igre imena/ Tamo je Emina postajala Vjekoslava/ ili Nikolina // Kasnije sam saznala da je ovamo/ Luka postajao Haris/ ili Kenan” (“Igra imena”).

“Živjele smo pet minuta jedna od druge/ Ona je govorila hrvatski, ja bosanski // Isti smo jezik pričale/ kad nas je/ zbog priče/ sa časa izbacila/ nastavnica solfeđa” (“Naš jezik”)

Poetsko oduhovljenje dođe nam ovdje kao vruća i mokra šamarčina – upravo zato što evocira i supstancijalizira i s t i n u  koja je do bola jednostavna (i istovremeno-istobremeno do bola teška-i-nepodnošljiva). Već je sama stvarnost u toj mjeri poprimila karakter “oneobičenja” ili očuđenja – da je potrebno samo izgovoriti to “čudo” (na koje su nas silom nakanili naviknuti, kao da je to tako i kao da treba biti tako): autorica dopušta djetetu u sebi da to “samo izgovori” (a potom, kao zrela kreativna svijest, da sve to “samo-izgovoreno” na pravi način posloži – vodeći računa o “narastanju motiva”, o neiskazivosti i dubini bola koji nas je definirao i oblikovao). S tim u vezi pojedini tekstovi su ispisani “u nastavcima” (sa oznakama rednih brojeva, od jedan do tri ili četiri), jer se nije moglo drugačije nego prvo “pokupiti zrno po zrno” pradoživljaja i, potom, od tih zrna “zamijesiti pogaču” spoznaje i kondenzacije samoosjećanja bića. Najbolji primjer za to su tri teksta pod naslovom “Čas ontologije” (prvi, drugi i treći):

“Uplakana petogodišnjakinja u babinom krilu:/ “Ja nisam dobra muslimanka./ Kako ja mogu vjerovati u Boga/ ako ga ne vidim?” // “Miško, vjeruješ li u ljubav?” // Tišina. // Bez riječi, prestaje da plače i ide na spavanje.” (“Prvi čas ontologije”)

“Otac prima inzulin desno/ Blizu pupka/ Prima inzulin jer ima šećer/ Ima šećer jer je bio u logoru/

u logoru je bio jer se zove Mehmed/ Mehmed se zove jer mu se dedo tako zvao/ Dedo mu je bio partizan/ Otac mu je bio hodža // Mehmeda su odveli u logor/ jer u svijetu, među tolikim ljudima,/ možda je premalo ljubavi/ što znači da je premalo Boga/ jer Bog je ljubav/ ili ljubav ne znači zagrljaj,/ tople ruke oko uplakane kćerkice,/ ili Bog ne znači ljubav // Jer ljubav sigurno ne znači/ ožiljke po plećki i stomaku/ krivo zarasla rebra/ i noćne more?! // Desno,/ Blizu pupka/ Blizu pupka/ Desno // Ožiljci” (“Drugi čas ontologije”) 

“To što ga nema/ čini da je uvijek tu. // (To što te nema/ čini da si uvijek tu.)” (“Treći čas ontologije”).

O preranoj smrti oca nema izravnog saopštenja; ima ovaj trotaktni nijemi vapaj – sa uzvišenom, ezoterijskom spoznajom na kraju, koja je pritom iz-srca-spoznaja (poput onog “Bog ne postoji; upravo zato i upravo tako On jest”). Dodatni kvalitet besprijekornoj kompoziciji ove knjige dalo je upravo to autoričino odustajanje od gradiranja-nominiranja osjećanja-i-stanja iz kojih izranjaju pradoživljaji svijeta: nije ničim “podvučeno” niti na bilo koji način naglašeno – naprimjer to da je “primarnije” (po intenzitetu doživljaja to jest bola) to što je rano ostala bez oca, spram drugih nekih, pa čak i sasvim beznačajnih na prvi pogled gubitaka, dvojbi i iskustava. Time se postiže onaj najdragocjeniji efekat – da ne govori pjesnički subjekt to što riječi u nizu znače, već se zapravo radi o iz-kazivanju same stvari (“to nešto” samo nam se govori, između riječi). 

Možda izgleda paradoksalno, ali nepretencioznost u jezičkoj i u formalno-izražajnoj ravni direktno je proporcionalna gotovo s-nogu-obarajućoj silini oduhovljenja u strukturnoj (kompozicionoj) ravni: vrhunsko je umijeće i nesvakidašnja kreativna snaga upravo u tome – da u slijedu i prepletu memorijskih krhotina (fragmenata, prosijanja) dobijemo na kraju punu, voluminoznu sliku (kompoziciju) sve-smisla ili bez-smisla epohe površinom koje su ti fragmenti razbacani:

“Plave teke dođu prazne/ Ti tek treba da ih popuniš/ Igrama, zadaćom, crtežima/ Školski rad nezgrapnim pisanim slovima // Teke, kao i sve druge/ Djeci, kao i svoj drugoj/ Sa prizvukom humanosti/ I pomoći pri velikim katastrofama/ (Kao što je rat) // Možeš napraviti i spomenar,/ Ako želiš, samo misli brzo/ I nemoj odustati kada ti/ Alen iz zadnje klupe/ Nacrta ćunu // U plavim tekama/ Nema recepata za tortu od blata/ Nema mape do blaga ili priručnika/ Za pobjeđivanje u igri Sandokana/ Nećeš u njoj pronaći/ Plan za izgradnju najbolje loge u mahali/ Ne. // Plave teke/ 

Dođu/ Prazne// Koliko god da smo od toga napravili mitologiju/ U plavim tekama nema uputstva / Kako napraviti bolji svijet” (“Djeca, kao i sva druga”).

Kad sričeš i ispisuješ pjesmu, vodiš brigu o tom koja je riječ na kojem mjestu nužna, neizbježna; a kad sastavljaš knjigu poezije, s još većom brižnošću oduzimaš sebi svaku riječ pa i svaki stih, koji su, možda, i našli mjesto u pjesmi – ali narušavaju na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri arhitekturu knjige. Nisam kao čitalac odavno iskusio tu, takvu i toliku brižnost, u autora/autorice koji ispisuju svoju prvu knjigu poezije – kao što je to slučaj s ovim prvijencem. I, na kraju, da dam sebi oduška i da dam svoj prilog slavlju: pala mi je suluda ideja na pamet – da se uvede moratorij na sve prve knjige poezije, dokle god Emina Kovačević ne ispiše i ne objavi svoju drugu knjigu! Što će se, apsolutno sam siguran, vrlo brzo i dogoditi.

PJESME EMINE KOVAČEVIĆ IZ RUKOPISA “SKICE IZ UNICEF SVESKE”

GDJE ŽIVE BAJE

U trešnjama u holandezi

Žive uhaladže

Na makljenu i na stolu ispod

Žive mravi

U krznu mačka Tigra

Žive buhe

U parku, na betonskom zidiću

Žive vatrene stjenice

(rokenrol bubamare)

U podstanarima, u korpi sa krompirima

Žive žohari

Za razliku od peteročlane porodice koja s njima živi,

Oni se ne boje

Deložacije

MLIN

Babo vodio mene

jer sam bila najstarija

U Šćipe

Na teren

Bio doktor

U selu ga svi fino znali

Fino se sa njim pitali

Sjećam se da je bio mlin negdje gore,

u šumi, kraj puta prema selu

Naš mlin, tako smo ga zvali

Drveni, mali, na potoku

Ne znam put do tamo

Ne znam gdje otići

Da provjerim

Niti imam koga pitati

Stvarno ne znam

Krivo mi je

Koji je to potok

Da li mlin još uvijek stoji

I da li je još uvijek

Naš?

PAVLOVLJEVA UNUČAD

Iz džamije kad se vrati

hodža namigne

iz džepa izvadi čunga lunge

i dobaci ih kao što

u onom crnobijelom filmu

čovjek u odijelu ispred hotela

baca novčić portiru

Osmero unučadi 

Puše balone

i kvari zube

Kad se čuje ezan

Nakon prvog “Allahu ekber”

Pljuvačne žlijezde

reaguju prije nego izgovoriš;

“Aziz Allah Džellešahnuhu”

DAN KADA SAM POSTALA STARIJA SESTRA 

Sarajevo, 

13. maj 1998.

Vozimo se u regati

Na zadnjem sjedištu

Debela tetka Sabina

Korpa sa bebom

I ja

Zgrade rupave kao pletivo lijene domaćice

Padala je kiša

Kroz oblake probadaju snopovi svjetlosti

Obećanje razvedravanja

One rupe od gelera

Svjetlucaju na tom suncu

Kažem joj

“Srestro, vidi kako lijepih zgrada imamo!”

I nije mi jasno što se odrasli tome tako glasno nasmiju

MAMA I ŠARAN

Adža danima donosio pastrmke i bjelice

Mama jednom sišla do jezera

i upecala velikog šarana

Što bi rekli odrasli –

Feminizam

BALSKA HALJINA

Majka Rabija imala je dvije haljine

iz humanitarne, od satena, za curice

Jedna je bila kao kod Heidi iz crtanog

Crvena, puf rukavi, svilenkasta

Kao balska, kao princess

Nosile smo je sve tri

Kad bi išle s majkom preko livada

do stare tetke Hajre

ili kod tete Lele

Kad smo je sve tri prerasle

završila je u Čavaricama

Tamo

I dan danas 

podvezuje vinograd

EMINA KOVAČEVIĆ, rođena u Jablanici 1995.; školovala se u Mostaru I u Sarajevu. Nedavno diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti (Odsjek za dramaturgiju), u Sarajevu. Piše poeziju I bavi se dramom, dramaturgijom I radiodramom. Dobitnica stipendije iz Fondacije “Karim Zaimović” za 2019/20. Godinu. Dobitnica druge nagrade na ovogodišnjem “Slovu Gorčina”.