NOMADI BARBANE

Povezani članci

• Božica Jelušić: MODROSAN PORED DRAVE
• ‘Osvajanje sreće’ na platou ispod Starog mosta
• ODLAZAK ZABAVLJAČA
• Komunistička hipoteza
• Damir Babajić: ‘Moj pogled na život iz kolica’
• DARKO CVIJETIĆ: ORFEJEVA

Piše: Jovan Nikolaidis

       – Grčko nome: ispaša, nomades – pastirski narod bez stalnog boravišta, nomadikos – skitački,  lutalački, bez svog doma. Nomadizam – pojam o nagonu da se mijenjaju mjesta, mogućnosti, raznoliki primjeri ljudskog skitaranja, dok se kreće karavana i mijenjaju se postole svetog šetača. Nomadizam – odluka da se nešto učini od svog tijela, svoje duše, ispunjenje sanja ili održavanje zavjeta, prokletstvo kretanja, osama unutar tog stalnog gibanja, strast za pržinom drumova, ali i potreba za skrivanje u pećine. Najzad,  daleko od zavičaja novopronađena koliba za umornog čovjeka koji se nagledao pokolja. Laka sjeta dok se gledaju ustalasana pšenična polja tuđe teritorije za koju će opet sudbina biti kriva ako ne postane vlasništvo onog koji tu ustalasalost još zelenog kruha gleda.

Nomadi, one grupe ljudi koje imaju više mjesta boravka u isto vrijeme: pokretanje ogromnog stada dva puta godišnje, vrletno brdo i dosada ravnice, na sjever kad zazelene oblaci, na jug kad zabijeli strah; vještina jahanja, jak zvižduk i nerazumljiv jezik kojim se vabe putokazi papaka. Sušeno meso i varenika u kazanu kraj pletenog tora, njuškanje u noć poglavara male zajednice: je li nam isteklo polugodišnje konačište? I nakon svega – oblaci, oblaci koji svu tu muku života svojom sijenkom nadkriljuju.

Bila jednom jedna prošlost, jedne grupe ljudi, jednog plemena i jednog naroda od zajednice plemena. Bili su sudari u jezicima, u molitvama, u vrisku i šaputanju. Sad smo se smeli drugim seobama, novim potragama, na novim letećim konjima lebde naše nevolje, a nove se gladi, plutajući, primiču smradnim maglama nespokoja. Niko više ni da se sjeti da je sreća u malim stvarima i u prostoti, sitnim životima koji ne miču.

Međunarodni putnici, doktori nauka, a u koferima njihove disertacije na kružnoj traci svjetskih aerodroma, milioni izbjeglica, turizam vjerski, turizam kulturni, turizam ekstremnih sportova, turizam porno, turizam sindikalni i turizam elitnih bunara u koga se spušta komocija srednje klase. Ljudski soj oblijeće svijetom kao da nije geografski zavisan, istorija ratovanja miješa seljačku putanju sa radničkim štrajkom, strojevi korak site djece naših evropa i amerika sjevernih. Migranti, azilanti, ekspatridi gastarbajteri, beskućnici Njujorka i beskućnici Balkana kao antipodi. Sve se stopilo u obijest ove civilizacije koja ne puca po šavovima već u središtu koje nije znalo smiriti svoje energije napretka. Ni politički, ni socijalno, ni parcijalno, ni globalno, ni vjerski ni ateistički. Bezdomnost u vremenu koje je doma sito, koje se domaćeg kutka gnuša. Svi bi danas da migriraju, od volje ili nevolje, svi bi da se utope u more nomadizma, plovidbom ludom ka mitskom cilju, ne znajući kamo nomadizam smjera, kamo ih put nosi, ko je i šta je on – nomadizam, ta majka nevolje i maćeha naivnosti. Studenti su nomadi na svjetskim skalinama znanja, birokrate balkanske uče stupice birokrata evropskih, američki novinar srče avganistansko kiselo mlijeko, naučnik sa Harvarda uči rumunskog seljaka kako se premošćuje prašuma Transilvanije, a umjetnici, ah! ti najuzvišeniji nomadi apstrakcija – kamo sve ne skitara ta ponesena, zanesena kolona.

Deklaracija o ljudskim pravima, zakucana na mesinganoj pločici zgradurine ujedinjenih naroda uči se u kazahstanskim prizemljušama bivših kolhoznih kupleraja, mediteranske religijske suprotnosti svode se na brodelovske maksime despotske prosvijećenosti, glineni listovi sa hijeroglifima ucrtani su u svaki prodati kompjuter bez poreza na promet, politička prava briselskog pravnog lavirinta majka su saznanja crnogorskoj dječici iz plemena Kuča. A ekonomske slobode, draga gospodo nomadi – to će vam najbolje objasniti budistički monah u službi dalajlamskog konfuziona.

Ima li još pitanja, gospodo? Prije nego se date na put, uvaženi nomadi, pojasem se vežite, mobilne telefone ugasite i, molim vas, bez dodirivanja putnika do sebe.

Postmodernizam je otuđio mudrace naše majčice Zemlje, proizveo je zapadnjake bez korijena, slomio tradiciju ‘istočnog pitanja’ – primjećujete li da više niko ne pamti istočni divan i pjesnika sa juga, a krivo, površno jačanje vjere i ekstremno narastanje terorizma dokida prirodnost i pristojnost generacijsku. Sva se planeta grči od nomadske kulture koja je često po definiciji nekulturna, ne samo onima koji su je slutili, već više onima koji su je izazvali, sve se uzurpira, oduzima, okupira. Sve se kupuje budzašto. Mi smo zaboravili kako da se vratimo, jer se sve manje osvrćemo na ono što nas je učilo stajanju u mjestu. Košmar višemilijardske seobe, teror ljudi koji se kreću! Strah od mirnoće ustuknuo je pred definitivnom smrti mongolske  konjice pred vratima one Evrope. Sad se Istok ceri pred ekonomskim kolapsom Zapada, čija su ga svjetla nekoć namamila. Idemo na put, podrigujući na istambulskom trgu od kokakole sa turskim pismenima, a među Arapima će nas dočekati dobro upakovana švajcarska čokolada sa revnosno upisanim arapskim pismom. Nema više istinske, realne, prave kontrole teritorija iako vele da, recimo, samo u Londonu ima nekoliko miliona kamera. Engleski video nadzor najbolji je na svijetu. Nesporno! Amerika se, pak, nada, da će svim islamcima u skromnoj crkvi metodista omogućiti da usele svoj miris komprimiranog bosiljka koga su fundamentalisti prošvercovali u okruglim kapicama.

Diskriminacija nad Bogom se uspostavlja, pogotovo kod vjernika koji  misle da su Njemu odani. Samo da se nomadizmu ne desi što loše, da ne čuju dušmani. Dosta je nama podjela na zemlje prvog, drugog i trećeg svijeta. Podjela više nema. Ima lavirinta.”

Sve ovo Sandro je promrmljao u hipu, maltene u jednom dahu, srčući vrelu gorku kafu od preprženih zrnaca arabike, ukočenog tijela na plastičnoj stolici sa osunčane terase, čekajući da se spora služba iz lučkog terminala smiluje i putnike istisne do izlaza iz carinskog depoa. Kao da se žuri da ga silina kazanog ne prekrije i uguši, hranio je sreću što se vratio, jednako bijesan što se nije ranije vratio, osjećajući slabost kojoj je malo nedostajalo da se pretvori u dugi jecaj, pretvorivši mu ispovijest o nomadima u mnogo slika: hučni smradni vodopad, ispunjen blatom, plastičnim kesama, dugim zelenim najlonskim koncima, otpacima limarije sve u rđi, ponekim kosturom kokoške sa koga su visile krpe kože i pokoje pero, još bijelo, ljigav plašt od derivata koje je ledena voda splela sa otpadkom od griva nekad lijepih konja – svega mrtvog je u toj zamišljenoj slici, bujici od riječi i sjećanja na bezdušno vrijeme koje mu se otelo, moglo biti, dok sam ga ja pozivom ruke zvao da krenemo. Zastao je u nevjerici pa sam morao viknuti njegovo ime,  kuražio ga. Znao je: čim napustimo pristanište, idemo u šumu, u bunar, pod litice, u voltove starih utvrda u brdima koja su se mogla nazrijeti iza naših leđa, ne osvrćući se na začuđene poglede prolaznika naglas sam mu obećavao da još ima vremena da se otme bezdušnoj nelagodi, a on jednako oklijevao, vadeći iz džepova iskorišćene avionske karte i priznanice za vožnju metroima, itinerere iz brodskih salona i jednu geografsku kartu svijeta, dobro izgužvanu, s rubova nagriženu od dugog okretanja, obrtanja, istezanja i savijanja.

Bilo mu je, vidjelo se, osjetilo se, po svemu na njemu i iz njega, dosta otpadništva, seljakanja beskrajnim tunelima nauke, sit bijaše grozote od obećanih ugovora o sigurnosti u tuđim staništima velegradova, te sad nije umio da se snađe pred onim što sam mu obećao dati, ako mu se to mogne vratiti, kad se već našao kraj mene, nomad nakon toliko godina izbivanja; kad je sišao sa broda koji se ukotvio u crnogorsku luku, istovarivši domoljubne apatride, političke mrzovoljnike, radnu i manje radnu gastarbajtersku braću i sestre, doktorante i ugledne medicinare, poneku estradnu zvijezdu i islužene holivudske statiste, bez imena na odjavnoj vrpci filmova o kaubojima.

       – Ne treba nam ništa od tih preciznih putokaza kojim su te mamili, baci te reklamne listine o labirintima, poderi mape i uputstva za putovanja, stazom kojom te pozivam naša će stopala sresti tople prašine sjećanja i vjetrove prošlosti. Želim da kreneš unazad, nemamo vremena da se nadgornjavamo, ubjeđujemo i nadmećemo, zna se da je sve o čemu govoriš otišlo k vragu – rekoh mu, iznova ga zivkajući mrdanjem kažiprsta, okrećući se zamlatarah rukama kao krilima vjetrenjače ka poljanama (bez namjere da poletim), iza kojih se njihala stara mreža vremena koju nisu utukli brzina, nervoza i uporne reklame konzumerija liberalizma…

       – Kreni, starino, jednako samnom i ti se pokreni, odvoj od nomadske navike, hajde Galebu Sandro, imam volju da ti kod prvog i posljednjeg odmorišta, kolibe koja je moja sigurna kuća, ispričam male priče o mrtvom vijeku prostote. Da te vratim, ako nije kasno. Jer ti možda ne znaš: dok si odsutan bio, i moje je tijelo lomljeno, a duša se cijedila po svijetu, po gradovima u kojima sam volio i u kojima nisam volio da živim. Znaš, ne mogu da živim u gradu.  Niukojem. Gradovi su zatvori pogleda, tamnice kretanju, utočišta za sužnje. Gradovi su okupatori svih sloboda. Sve što mogu, kad me pozovu da o gradovima mislim i o njima pišem, jeste da tek zamišljam da za ljude, ipak,, još postoje ta seoska čvorišta u kojima bi oni željeli da žive, bez betonskih utvrda u kojima ne bi voljeli da žive. Mogu da o tome ispričam ili napišem priču ili esej, kantilenu ili filozofsku raspravu, ali tek kad sam sred pustare koja je moje prirodno stanište. Da pošaljem urlik u svijet i gradove iz kojih si ti izvukao pogrbljenu figuru i malo preostalog srca u njoj, literarnu špekulaciju o gradovima u kojima ne bi volio da useliš preostalu gomilicu kostiju, mesa i nerava. Da se kao pisac poigram sa nemogućim – voljeti ili ne voljeti kazamate? U njima, kaznionicama, ne živi se, može se u njima samo umirati. Namah, ili na rate, tek, smrt je drugi naziv za grad. A znam kako izgledaju gradovi, nisi samo ti čamio u njima, velikim i malim mučilištima, boravio među betonom, asvaltom, kulama od cigala i stakla. Kojekakve Evrope i Amerike, darivale su mojim unezverenim očima i zasićenom tijelu gradove svoje, lavirinte nabijene beznađima. Sve sam odbio sa gnušanjem, i ti ćeš ozdraviti jednako.

Gledao me u čudu, drhteći usnama, u uglovima očiju kupile su se suze, ali im nije dao da se nastane na obrazima. Ja sam nastavljao da ga kinjim.

       – Gradovi u kojima bih, recimo tako, želio da živim, imaju kvartove u kojima bi život do kraja bio tuga i mučenje. Obilazio sam i te stanice, zaticao se na zlokobnim mjestima gradova u kojima bih inače, recimo tako, možda volio da živim. Ta nelagodna staništa unutar gradova koje, recimo, volim, nisu mogla da promijene moju želju, moju volju da iz nelagoda što prije izađem, protutnjim kroz grad u kome bih, recimo, volio da živim. Znaš što hoću da ti kažem: sve ovisi od ljudi koje srijećeš, oni u tebi rode osjećanja koja osjetiš kao rez nožem, pa sebi kažeš: ovo je grad koga ne mogu voljeti jer je nastanjen ološom, ali sa kvartovima u kojima bih bio dijelom zadovoljan, jer je skrio dušice i smiješke koje osjetih i vidjeh… Moje su domovine i svi moji gradovi brdo jedno samotno i kućica na njemu u koje te vodim, bulevari su  nam staze kroz maslinjake a trgovi vjetrovite goleti s rijetkim žbunjem brnistre.

Nije odgovorio već pokrenuo svoje tanke nožice, najprije usporeno a potom sve hitrije, birajući da gazi po tragovima mojih bosih peta, koji su u pijesku ostavljali i šaru sa ispucalih tabana. Slijedio me uporno, sve sigurnije ulazeći u ševar, kroz tanku barsku trstiku, sve do prvih zavoja brijegova njegovog i mog djetinjstva. On mu se, kao u uspomenu, vraćao zbunjen, ja sigurna kroka grabio svom utočištu, svojoj teritoriji. U goste mi je dolazio drug iz ranog djetinjstva, kome je sjećanje na to doba bilo zaklano tupim oštricama svijeta koga su zvali civilizovanim i naprednim. Vodio sam ga u zabran koga je zaboravio.

       – Vraćam se tu, dakle, odakle su krenuli naši nomadi? – upita me gotovo mazno, kao zbunjeno dijete, on, starac pristigao iz svijeta. Sa rukama u džepu, praznog takulina, a punog otrova duše.

       – Ne samo naši, svi nomadi svijeta s ogoljenih stanica svojih domovina, okrenuli su leđa početku. Seobe su bile, ali su umrla vraćanja. Sandro, starino, hodaj, lijevo-desno pružaj krok, ali samo naprijed. Udiši svoju prošlost, možda se vrate mirisi.

I ušli smo u blaženi mrak neznavenosti, noć nas je plaštom ugurala u zlatnu tišinu.

(PRIPOVIJESTI, „Dom pisca“ 2022.)