Uz UK "The Queen is dead, long live the King”

MIŠO MARIĆ: APATRID U ZEMLJI KRALJEVIĆA

Autor/ica 👤Mišo Marić 10.9.2022. u 17:19

Povezani članci

Engleska je zemlja raskošnih tradicija. Dvije dominiraju. Kiša i monarhija. Monarhija od IX, kiša od pamtivijeka. A pljušti, prokletnica, već danima. Šta ću, buljim u TV. Queen Elizabeth II slavi 80. rođendan. I još će slaviti. Od stvarnog 21. aprila koji je počeo u porodičnom krugu, u Windsoru, do zvaničnog 17. juna za 350 zvanica u Bakingamskoj palati. 54 godine nosi krunu i drži žezlo.

Nije se umorila, izgleda kraljevski svježe u pratnji 5 godina starijeg, supruga Filipa, Vojvode od Edinburgha. Ova moja ga ističe kao uzornog muža. Taj ne mrda bez bolje polovine. I ne otvara usta. Princ Charles, prijestolonasljednik, na listi je Job Centre. Mi smo to zvali Biro za zapošljavanje. Preko pola vijeka trenira i čeka upražnjeno radno mjesto.

Bude li mu Njeno Veličanstvo Mama, bože joj zdravlja, zabola i 101. svjećicu u rođendansku tortu kao pokojna baka, booome će se načekati. Ima, Charles, dva mlađa brata, Andrey i Edward. Dobro zaposleni i paradni. Ima i dva zlatna sina. Momci k’o upis. Na mamu. Britney Spears javno uzdiše za starijim, Williamom. Pred studij je kampovao u Čileu. Gledah na TV: kuva, pere suđe, čisti WC šolju… I punice uzdišu za njim. Mlađi, Harry, na collegeu još, bio zločest, pravio magareštine. Išao u pab, pio pivo i malo duvao travu. Tata ga vodio kod ljekara, zvali ga i na policiju. Branio se: samo je probao, s društvancetom.

Njegova generacija salijeva k’o negdanja šampionska ekipa Branka V. Radičevića, Slobe Markovića i Slave Bogojevića u Beogradu. Provjereno, bijah Brankov komšija u Uralskoj, na Karaburmi. A dumagija k’o Dvornikov mali u najboljim danima. I nikom ništa. Prekardašio je kad su ga ulovili na party s kukastim krstom na rukavu. Bruka. Poslali ga u vojsku, da se opameti. Oba su promovisani u potporučnike. Javnost je dugo u dilemi: hoće li u Irak ili Avganistan? Sretan paparazzo riješio dilemu. Fotografisao ih u pabu.

Pošto sam podnio kratak, podanički raport o užem dijelu Royal family koja s ovim apatridom – bezdomovincem uspješno vlada, idemo, što bi rekli stari (i pokoji mlad Latin), in medias res. U sredinu stvari. Sredina je: Hutovo blato. Na vodi čamac. Na čamcu tenda. Pod tendom posluženje. I hladni napitci. Godina je sedamdesetdobra, ljeto, sunce povilenilo. Na čamcu su Luis Mountbatten, domaćini, vaš reporter i prevodilac.

Jer Luis ne zna naš, a mi beknut engleski. Luis je praunuk Queen Victoriae i stric Charlesov. Aktivni Lord, penzionisani maršal, admiral i vicekralj Indije. Imperijalna UK u tradiciji ima i vicekraljeve. Mi smo imali viceve od kraljeva. Lord je predsjednik kraljevskog ribo i lovačkog udruženja. U šorcu i go do pasa. S tucetom ribarskih štapova. Reporter s UHER magnetofonom.

Dok Luis zabacuje, boktim pod tendom… Prvi kraljevski ribolovac nije uhvatio ništa, domaćini su u plićaku digli šarana desetak kilograma, karabinom, a reporter se namirio. Uveče, na Svitavi, okrenuo se šaran na ražnju. Lord je već bio ispečen na suncu pa sam ga mazao kiselim mlijekom. UHER ostao neupotrijebljen, iscurile baterije… Taj prvi susret s članom engleske kraljevske porodice ostao mi nezaboravan. Smirio sam flašu “Chivas Regal” 12 years old, s ledom, merakom i badava…

U vili “Neretva”, u Mostaru, 25. oktobra ’78. s ansamblom “Mostarske Kiše” vodim program za princa Charlesa. Pored Charlesa sjedi UK ambasador s jedne, Ivo Jerkić član predsjedništva SRBiH s druge strane. Dalje, po protokolu. Preko puta Princa prevodilac. Sve što kažem, djeca otpjevaju, zgodna blonda prevede. Trebali pjevati tri pjesme, Princ želi bis. Nepripremljen, najavljujem kako mi šta padne napamet. Dvorska atmosfera.

Odjednom, vidim, smrknuo se ambasador, pratnja, naši. Shvatim da sam uprskao k’o ćuran. Pjevamo: “Republika”. Kud ću republiku budućem kralju, kukala mi majka. U refrenu, djeca plješću rukicama. Uhvatim mu pogled pa ga očima molim da se priključi. Prihvati. Svi prihvatiše. I tako naguramo 19 pjesama. Poslije zovu na sprat, želi da me upozna. Odem. Smješka se, rukuje, zahvaljuje. Tu ćemo nešto i popiti. Odmah se svalim u fotelju. Oni okolo opet se namrgode. Kažem mu kako sam nadrljao jer sam dvaput kršio protokol. Ljubazno se smješka, veli kako veoma poštuje SFRJ, a da ne zamjera što sam sjeo prije njega.

– Ja sam cijelo vrijeme sjedio, a vi stajali, umorniji ste.

Prenesem mu pozdrave djevojčica sretnih što su upoznale pravog princa.

– Sreća je obostrana, upoznao sam prave djevojčice – džentlmenski uzvraća. Pa priča kako je oduševljen Mostarom. Kako tako lijep grad dugo nije vidio… Stari most i Stari grad, boja rijeke, neba, Partizanski spomenik, brda okolo – sve ga oduševilo… Kad su nakon prvih slobodnih, demokratskih izbora od BiH počeli praviti Švajcarsku, svi su se zdušno angažovali da nas oslobađaju. S brda “razvlače pamet” i prospu pokoji mozak. Iznutra nas oslobađaju ATBT (automobil, televizor, bijela tehnika) patriote. Noć gladna čovjeka, blesav ševi zbunjenog. Opšta, krvava frtutma. Ispraćam dječiji konvoj kad banu BBCTV ekipa. Žele intervju. Došli mi taman k’o naručeni da potegnem svoje kraljevske veze. Kukam u objektiv direktno Charlesu kako se moj grad urušava i ona djeca s njim. Molim za pomoć… Nema odgovora. Par dana potom neko donese “Slobodnu Dalmaciju”. Pišu kako imaju probleme s Krajiškim Srbima, a princ Charles sa suprugom. Zaboravi, Mariću, kažem sebi. Ko ima problema sa sopstvenom ženom nema vremena za kenjkanje čovječanstva… Delva Šimunović je Bihaćanka. Drag čovjek i ugledan londonski dizajner. Radi enterijer dnevnog boravka novog odjeljenja bolnice za rak na Hammersmithu, pozove me na otvorenje. Dnevni boravak je u kombinaciji bijele kože i metala, veselo oslikani zidovi. Na jednom memorijalna ploča pod zavjesom. Pacijenti, u tišini, srču čaj… Čekaonica smrti… Dolazi Princess Anne, s pratnjom. Kratak govor obasjan blicevima, pa povlači zavjesu… Zaštekalo… Delva pripomogne. Tako jedna Bakingamka i jedna Bihaćanka otvore novi odjel. Onda Princess razgovara s umornim, blijedim fajterima. Nosioci pojasa Sudnji dan. Ja tek došao iz one rerne. Dijagnoza: rak duše, ne pripadam tu, povukao se u pozadinu. No, priđe i meni. Pita, kako sam? Od vremena čamca s Hutova rat je unapredio moj maternji i očinski jezik u obilje prostih i još prostije proširenih, a engleski u nekoliko subjekat – predikat rečenica. Pa sričem da sam jako loše.

– Važno je imati nadu – tješi me. – Biće bolje.

Pošto smo se tako siti ispričali, ode dalje… Tri godine kasnije radim za UN. BiH situacija na jugu Engleske. Vježba britanske jedinice koja ide sačuvati kojeg živa stanovnika za obećanu Novu Švajcarsku. Sa nekoliko SFRJ siročadi, izigravam kretene koji su nas nogirali… Nije nebo, nego vodokotlić. Mokar sam, zima mi je, mučno mi je… Kad odjednom: grupa oficira i Anne. I oni pokisli. Opet se pristojno predstavim, rukujemo. Pita kako sam? Kažem, po duši, kako sam nikako. Pita: kako je u Bosni? Tad se tamo još krvavo šenluči; kažem nije dobro.

– Važno je imati nadu, tješi me. – Biće bolje.

I pošto smo se po drugi put siti ispričali, ona odgaca kroz blato, u transporter… Interesuju se oni naši šta sam razgovarao na kraljevskom nivou.

– Rekao sam joj – velim – treći put častite!

Treći put, po običaju, Bog pomogao. Ne pljušti. Pod vedrim, ljetnjim nebom i pod UN zastavom isti glumci, isti statisti. Sad je Kosovo na jugu Engleske. Tutnje tenkovi, gruva, štekću automati, rasprskuju ćorci, guši prašina i ujeda dim. I opet: evo Anne. Ne izgleda da uživa u predstavi, ali je počasni pukovnik i komandant jedinice, tako je zapalo. Opet se predstavim, rukujemo. Pita, kako sam? Stid me slagati, kažem da sam jako loše.

– A kako je na Kosovu? – pita.

– I tamo ne cvjetaju božuri, ali ja nisam s Kosova, ja sam iz Bosne iz Hercegovine – odgovorim. Ima Anne neobično lijepe, zelenotamne i tužne oči. U kojim bljesnu iznenađenje.

– O, bila je posljednji put užasna kiša, kod Tidwortha, prehladila sam se – veli. Drago mi da me se sjetila, a kažem da ni sam nisam bolje prošao. Pita gdje živim? Kažem da sam živio u Jugoslaviji, u Mostaru, a sad umirem u Exeteru.

– Nemojte tako, i ovdje se može lijepo živjeti. Moj sin je studirao, sad predaje u Exeteru, lijep je, tih grad.

Pošto već baratam i složenim rečenicama, a ponosan sam dad, pohvalim se da i moja kćer, Milena, studira u Exeteru. Nastavili smo ćaskati sasvim obično kao roditelji čija djeca glačaju iste klupe. Nit je ona bila Princeza nit sam ja bio izbjeglica. A da časti, nisam pitao. Niti sam je poslije, sem par puta na TV, vidio. Ona ne dolazi kod mog Italijana, Tonia u rosticeriu na espreso, ja ne svraćam u Bakingamsku palatu, mimoilazimo se…

Prije par godina se zatekoh u Londonu na Highe Street Kensington. Ogladnio, pa ću kupiti sendvič. Na semaforu crn Rolls, k’o brod. Iza stražnjeg prozora poznato lice. Buljim u čovjeka, nepristojno. Pogleda i on mene. Charles! Klimnem glavom kao starom znancu, klimne i on. Malo mu mahnem rukom i osmjehnem se. Uzvrati isto. U to se upali zeleno. Rolls bešumno otklizi… Utrpali mi neki vegetarijanski sendvič, sama salata…

Moj prvi znanac iz vladajuće dinastije, Lord Mountbatten, nije imao sreće u ribolovu. IRA mu ’79. montirala bombu na ribarski brod. Na Hutovu je još dobro prošao. Pomoglo kiselo mlijeko. Te ’79. ni bog mu više nije mogao pomoći. Žao mi čovjeka. Kud baš da nastrada tamo gdje mu je za života bilo najljepše. Ta mi sudbina poznata. Jednaka za kraljeviće i apatride.