Točka na U, zarez iza H

Izdvajamo

• Paradoks je u ovome: što kvalitetniji i borbeniji esej, to temeljitija šutnja na koju je osuđen. Je li, naime, “Točka na U” referentnom temom u ijednoj od beskrajnih užagrenih rasprava “o ustašama i partizanima” što se posljednjih godina prigodno razvlače po hrvatskim medijima? Ukucajte naslov u google tražilicu: samo komercijalne ponude knjižara
• nigdje citata, nigdje rasprave, nigdje polemike, nigdje argumentacije, tek tu i tamo pokoji rijetki, ali zakašnjeli prikaz. Svih proteklih godina, tako slično sudbini cijeloga Feral Tribunea u Hrvatskoj, “Točka na U” traje kao svojevrsni “ne-esej”, tekst koji se javno “ne-čita”, čak kad ga se i čita u udobnosti večernje fotelje. Postoji li, možda, razlog tom “ne-čitanju”? Vrlo vjerojatno: Ivančić o nepodnošljivome piše – nepodnošljivo dobro.

Povezani članci

• Svećenik iz Rijeke zlostavljao 13 dječaka: Molim da mi oproste, a Bog zaliječi rane
• Vjekoslav Perica: POMIRENJE DO UMIROVLJENJA
• PREDSTAVA: MALI MI JE OVAJ GROB
• Imbecili pred Ustavnim sudom
• Bijeli tunel
• KAPE, KRPE, OKRPINE AGITPROPA I BLEJEĆE STADO K TOME

Foto: š.g

Svaki put kad se neka od tih “fašistoidnih praksi” razlije ovdašnjim ulicama – od ustaške ploče u Jasenovcu do tipično ustaške prijetnje navodnih navijača da će “jebati srpske žene i djecu” – ovo se društvo zgrči u slutnji onoga što Ivančić opisuje kao “stanje u kojemu, kako kaže filozof, najgori gube strah, a najbolji nadu”.

Piše: Boris Pavelić

“Danas se matematički može dokazati: da nije postojala NDH četiri godine rata, nikada ne bi moglo doći do 30. svibnja 1990. NDH je bila temelj na kojemu je izgrađena današnja Hrvatska.” Tu je rečenicu, u intervjuu listu Magazin u veljači 1995, izgovorio Dinko Šakić, bivši zapovjednik ustaškog koncentracijskog logora smrti u Jasenovcu. “Morate znati: da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske.” Tu je rečenicu, na komemoraciji poginulim pripadnicima bojne HOS-a 10. travnja ove godine u Splitu, izgovorio izaslanik Ministarstva hrvatskih branitelja, brigadir Hrvatske vojske Matko Raos. U mračnom međuprostoru omeđenom tim dvjema izjavama, pa dalje u mrak od prvog općeg Sabora HDZ-a 1990. u Lisinskom, na kojemu je Franjo Tuđman objavio kako NDH “nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću’”, i još dalje u tamu jasenovačkih močvara četrdesetih, proteže se “Točka na U – Slučaj Šakić: anatomija jednog skandala”, esej o inherentnom radikalizmu hrvatskog nacionalizma, koji je u povodu suđenja Šakiću prije 24 godine objavio urednik Feral Tribunea Viktor Ivančić, da ga ovih dana, u vidu trećeg izdanja s aktualnim predgovorom, obnovi Ivančićev izdavač Ex Libris iz Rijeke.

“Točka na U” esej je paradoksalne sudbine, kakvu već nose mnogi Ivančićevi tekstovi: referentan a nepriznat, precizan a prešućen, istinit a krivotvoren, virtuozan a zaboravljen. Prvo izdanje objavljeno je 1998., kao jedno od ranih izdanja Biblioteke Feral Tribune, napisano s namjerom “hitre reakcije” – napisat će sam Ivančić u aktualnom predgovoru – “zapravo kao poduži, nabrušeni, mozaički komponirani novinski tekst” na činjenicu da je Dinko Šakić, visoki ustaški oficir i jedan od zapovjednika jasenovačkog logora smrti, ujesen 1998., nakon nesmotrenog intervjua inozemnim novinarima iz spokojne mirovine u argentinskom ljetovalištu, razotkriven, uhićen i izručen Hrvatskoj da mu sudi za ratne zločine u Jasenovcu. Drugo izdanje “Točke ne U” objavljeno je godinu dana kasnije, u listopadu 1999., obogaćeno esejima što ih je Ivančić napisao tijekom suđenja Šakiću pred Županijskim sudom u Zagrebu, te trećim dijelom knjige, koji je “napisan tokom dvije noći po donošenju presude u listopadu 1999..” I to je do danas, što se javne recepcije “Točke na U” tiče, uz pokoju iznenađujuću iznimku, manje-više sve.

Paradoks je u ovome: što kvalitetniji i borbeniji esej, to temeljitija šutnja na koju je osuđen. Je li, naime, “Točka na U” referentnom temom u ijednoj od beskrajnih užagrenih rasprava “o ustašama i partizanima” što se posljednjih godina prigodno razvlače po hrvatskim medijima? Ukucajte naslov u google tražilicu: samo komercijalne ponude knjižara; nigdje citata, nigdje rasprave, nigdje polemike, nigdje argumentacije, tek tu i tamo pokoji rijetki, ali zakašnjeli prikaz. Svih proteklih godina, tako slično sudbini cijeloga Feral Tribunea u Hrvatskoj, “Točka na U” traje kao svojevrsni “ne-esej”, tekst koji se javno “ne-čita”, čak kad ga se i čita u udobnosti večernje fotelje. Postoji li, možda, razlog tom “ne-čitanju”? Vrlo vjerojatno: Ivančić o nepodnošljivome piše – nepodnošljivo dobro.

U profesionalnom, novinarskom smislu, “Točka na U” nevjerojatan je pothvat. Ne događa se često, ako uopće, da urednik novina, paralelno s događajima, objavi esejističku knjigu o onome što se upravo događa, ne prekidajući svoj glavni urednički posao. Viktor Ivančić to je poduzeo dvaput u godinu dana: prvo izdanje “Točke na U” obuhvatilo je oko 130 stranica; drugo, objavljeno nakon suđenja, u listopadu 1999., više od 250. Oba je Ivančić napisao paralelno s uređivanjem tjednika, “jednim vidom autorske mahnitosti”, napisat će u predgovoru novom izdanju, “potaknutom uredničkom mahnitošću moga druga”, urednika Feralove biblioteke, Predraga Lucića. Svak tko je imao posla s pisanjem novinarskog teksta zna kakav je to autorski ritam. Utoliko, čak da je knjiga puko kronološko, elementarno izvjestiteljsko navođenje činjenica “slučaja Šakić”, bio bi to velik posao. Ona, međutim, s poslom suhoga sudskog izvještavanja nema baš nikakve veze: “Točka na U” fascinantan je esej u kojemu autor, posluživši se suđenjem ustaškom zločincu kao povodom, karakterističnom ivančićevskom intelektualnom prodornoću razobličuje vječnu latentnu sposobnost nacionalizma da uvijek – čak i kada kažnjava zločin – izmigolji i vrati se natrag svojoj jedinoj pravoj istini: spremnosti da ga počini i opravda, kako bi vlastite fantazme očuvao na životu. “Točka na U” nije novinarski tekst – naročito ne u značenju onoga što se danas zove novinarstvom – nego političko-filozofski esej o nasilju i sistemskoj moći par excellance, i pripada u red najboljih što ih je dalo zločinima opterećeno europsko dvadeseto stoljeće, onamo gdje su Krležine rebelijanske emfaze, ili, godinama kasnije, jeruzalemski izvještaj Hannah Arendt – pri čemu se Arendt, hajde da kažemo i to, pišući svog “Eichmanna u Jeruzalemu”, nije morala, poput Ivančića, baktati s uređivanjem tekstova za sljedeći broj, i odlascima na ročišta zbog suđenja s uglednicima kakav je bio, sjećate ga se, Tomislav Merčep.

Danas, četvrt stoljeća kasnije, ipak se nasreću našao izdavač, riječki Ex Libris, koji je “Točku na U” spasio od zaborava. Novo je izdanje nepromijenjeno je u odnosu na prva dva, a Ivančić, u aktualnom predgovoru objašnjava i zašto: “Budući da bih u ‘Točki na U’ sada mijenjao gotovo sve, odlučio sam ne promijeniti ništa.” S obzirom da se čini kako tom rečenicom implicitno najavljuje novu knjigu, zasad je sretna okolnost i to što je “Točka na U” iznova objavljena u izvornom izdanju: furiozni, krležijanski ritam njegova eseja svjedočanstvo je stvaralačke groznice, potaknute apsurdom trenutka, koja ispisuje “stranice bliže žanru krika nego staložene analize.” Danas ta euforija, osim što pruža strastan čitateljski užitak, zvuči kao iskrenost, kao angažman i kao humanost, nipošto kao urlanje. Preživjela je, uostalom, test vremena, pa Ivančić, s vedrom pomirenošću iskusnih godina, danas u predgovoru može napisati i ovu rečenicu, kada objašnjava zašto svojoj davnoj knjizi ništa nije dodavao: “Napokon, nema nikakvih dokaza da s viškom godina ide i višak pameti; češće se radi o žalosnim pokušajima da se rezignacija i isparavanje iluzija reklamiraju kao mudrost”.

A zašto je “Točka na U” uspjela ostati aktualnom, jednostavno je odgovoriti: Ivančićeve su anticipatije i zaključci točni, ma koliko ih preparirane uši tuđmanovske i posttuđmanovske Hrvatske ne željele čuti. O tome svjedoči početak ovoga teksta: to što je u travnju ove godine izaslanik Ministarstva branitelja – koje vodi potpredsjednik Vlade i jedan od najbližih premijerovih suradnika – na komemoraciji borcima poginulima devedesetih u postrojbi imenovanoj po ustaškom zločincu, gotovo od riječi do riječi citirao Dinka Šakića, jedno je od brojnih svjedočanstava kako je današnja Hrvatska, Ivančićevim riječima, “sveobuhvatni socijalni stroj” koji “proizvodi antifašistički ugođaj za konzumaciju fašistoidnih praksi”. A svaki put kad se neka od tih “fašistoidnih praksi” razlije ovdašnjim ulicama – od ustaške ploče u Jasenovcu do tipično ustaške prijetnje navodnih navijača da će “jebati srpske žene i djecu” – ovo se društvo zgrči u slutnji onoga što Ivančić opisuje kao “stanje u kojemu, kako kaže filozof, najgori gube strah, a najbolji nadu”. Zato njegov esej, u ova četvrt stoljeća, ignoriranju usprkos – ili baš zbog njega – od “Točke na U” prerasta u “Zarez iza H”. Zarez, ili tri točke.