Priznanje Muslimana i pitanje BiH

Fuad Đidić
Autor 22.1.2023. u 09:47

Priznanje Muslimana i pitanje BiH

Foto: Fuad Đidić

Iva Lučić “U ime nacije” – Politički proces revaloriziranja Muslimana u socijalističkoj Jugoslaviji (1956-1971), izdanje University Press – Magistrat, Sarajevo 2022. god str.322. Prevod sa njemačkog Dr. Sulejman Bosto

Piše Fuad Đidić

Knjiga koju smo dugo čekali. Neumoljiv, tečan i besprijekoran istraživački rad. Briljantna Iva Lučić, pred bosanskohercegovačku javnost donijela je rad osobene naučne vrijednosti i budućeg uticaja. U ovom djelu strogo naučno su razrađeni ključni i, do sada javnosti nepoznati momenti koji su vodili priznanju posebnosti Muslimana unutar jugoslovenske federacije u okviru najbitnijih 15 godina njenog epohalnog redefinisanja (1956 -1971).

Iva Lučić, mladi istraživač sa adresom na Univerzitetu Stockholm u Švedskoj, poslije skoro deceniju istraživanja uvodi u jedan do sada nama, nepoznati svijet. Ona otvara zatvorene partijske koridore, i na svjetlo dana donosi nikada ranije viđene partijske dokumente, zapisnike, odluke i, vodi nas kroz svu nama nepoznatu povijesnu dramaturgiju: Kada i kako, uz koje otpore, granice i koja protivljenja je tekao proces unutarpartijskog pregovaranja “revalorizacije” Muslimana; Zašto uopšte “priznanje” i, zašto baš u tom trenutku; Zbog čega i sa kojim ciljevima, Kako to da se desi 2 decenije poslije ZAVNOBiH-a kada je bila deklarisana “posebnost” Muslimana.

Iva Lučić otkriva prave, autentične aktere, mjesta i ciljeve određenja posebnosti Muslimana, ona postavlja novu, zapadnu metodologiju i standarde istraživanja, ona koriguje dosadašnja saznanja i uvriježene mitove, ruši jeftine predodžbe, usmjerava i otvara puteve u istraživački arhivski rad, te, nudi i izazove za buduće rasprave  koje će posve sigurno, uslijediti poslije ove knjige.

Iva Lučić je u ovoj knjizi uspjela uraditi to što naši istraživači, a ona se posebno osvrće na 2 najvažnija i, najautoritativnija – Kamberović i Filandra… nisu ili, su pak, previdjeli ili, propustili uraditi u svojim dosada objavljenim istraživanjima. Njen uspjeh zapravo, sastoji se u tome što je ponudila jednu novu, mnogo širu, opštiju perspektivu. Ona je zapravo cijeli problem dovela u jedan novi, širi kontekst, kontekst federacije tako što istražuje dostupnu arhivu, dokumente CKSKJ (Beograd) a koji se tiču priznanju posebnosti Muslimana u Bosni i Hercegovini te, proučava relevantnu literaturu koja osigurava široku perspektivu u ovom pitanju.

Na tragu njenog istraživanja u kojeg je uloženo mnogo truda i energije, mi saznajemo kako je sve zapravo, bilo mnogo ranije pokrenuto, raspravljeno i dogovoreno u Beogradu i, to u godinama počev, od davne 1956. godine. Tada je drug Cvijetin Mijatović, član najužeg rukovodstva CKSKJ prvi istaknuo mogućnost priznanja posebnosti Muslimana u BiH. Poslije ovog “mišljenja” na 3. Kongresu SKJ od 25.-28. maja 1959. god za riječ se javio drug Andrija Krešić iz Komisije za ideologiju koji je tom prilikom istaknuo kako je potrebno priznati “posebnost većinskog stanovništva u BiH kako se ne bi nastavila njegova izolacija”.

Iva Lučić je skrenula pažnju svom čitaocu na činjenicu kako je u dugim pregovorima i iscrpljujućim raspravama o priznanju Muslimana u tom periodu učestvovalo svih 6 republika i 2 autonomne pokrajine sa ciljem da se postigne potpuni konsenzus u ovom vitalnom pitanju. Sve je naravno, nosilo pristanak i odobrenje Tita kao i, najvišeg rukovodstva SKJ.

Tek na kraju, mnogo kasnije, svi potrebni zaključci i smjernice spuštene su na republički nivo rasprava, kada su periodu 1964.-65 od strane SK BiH bili angažirani “intelektualci…”, “vjerski radnici” “pisci” i, naravno, političari koji su ušli među narod kako bi osigurali postizanje konsenzusa i ostvarili provedbu dogovorenih ciljeva. Dakle, bilo bi pogrešno, vezati početak procesa priznanja Muslimana za inicijative nekih ovdašnjih “angažiranih intelektualaca” ili političara unutar republike. Svi su oni zapravo, bili puko sredstvo Partije za ostvarenje njenih ranijih ciljeva i zaključaka.

Iva Lučić ruši još jedan tvrdokorni mit o priznanju Muslimana.Nije to bila samo igra oko imena Musliman. Nisu u svemu bili primarni Muslimani per se. U pitanju je bila, znatno šira i ozbiljnija igra To je zapravo, bilo pitanje sudbine i karaktera jugoslovenske federacije. To je bilo pitanje svih pitanja. Transformacija federacije koja je započela još tih davnih godina.To je pitanje vrhunilo sa prijetnjom da dovede  cijelu federaciju u kolaps u vrijeme velike ekonomske krize 60-tih godina kada se privredni rast strmoglavio sa 15% na jedva nekih 3-4%. Ovo stanje “bijelog usijaja” bitno je pojačalo fokus na republičke interese, tj na interese koji su se formulisali isključivo kao – nacionalni interesi.

I sada smo tu – u središtu oluje. Partijsko rukovodstvo BiH da bi održalo svoju relevantnost u toj i takvoj federaciji, moralo je redefinisati BiH po nacionalnim ključu. BiH konačno, kao tro-nacionalna zemlja. Zemlja Srba, Hrvata i Muslimana. BiH kao zemlja u kojoj je potpuno devalvirano jugoslovenstvo. Očito, Muslimani su bili u svemu tome samo – sredstvo da bi republičko partijsko rukovodstvo zadržalo svoje mjesto.

Zato je “revalorizacija Muslimana bila shvaćena samo nominalno” kao piše Iva Lučić. Uprkos statusu etničke grupe Muslimanima se nisu pripisivala nikakva kulturna obilježja.

“Ako je ovdje Muslimanima bila prigodno posvećena pozornost onda je to uvijek bilo uvjetovano ulogom koju su trebali odigrati unutar te zadaće. Na ovom ključnom mjestu Iva Lučić jasno pokazuje kako je Partija u BiH povezala revaloriziranja Muslimana kao nacije sa procesom konsolidacije SR BiH kao samostalne republike.

Ova knjiga u sebi sadrži puno izazova, i otvara brojna pitanja u vremenu u kojem sada živimo. Posve sigurno, knjiga će se suočiti sa dosta bure u akademskom ali, možda i u političkom životu zemlje.

Prvi znaci ove bure sadržani su u izlaganjima nekih promotora tokom izvanredno posjećene promocije u sali Muzeja za Historiju u Sarajevu održanoj u petak 20. Januara 2023. god.

Promotori su bili dr Mirko Pejanović, dr Enes Durmišević, dr Dragan Markovina.

Naizgled, sve je među promotorima, autorom i publikom prošlo u atmosferi slaganja i kompromisa. Međutim, pažljivi slušalac mogao je zapaziti neke divergentne tonove ali, i pogrešno tumačenje pa čak, i zloupotrebe teksta ovog naučnog rada.

Dr Pejanović je od 8 poglavlja knjige koje je pojedinačno opisao, ukazao na značaj poglavlja br. 7 (1965-1969) za koje je rekao da je centralni dio ove knjige jer govori o postizanje unutarpartijskog i opšteg konsenzusa o priznanju Muslimana te, ukazao je (što je važno za kasniji tok promocije) i na poglavlje 5. gdje su Muslimani u tim godinama (1961-63) prepoznati kao “čvrst element”  stabilnosti zemlje. Pejanović je posvjedočio o vlastitom iskustvu procesa priznavanja Muslimana iz 60-tih godina kada je bio student i ukazao je na rad i ulogu izvanrednog istraživača Envera Redžića koji je 1961. objavio vlastiti naučni rad na 30-ak stranica kojem je posebnu pažnju posvetila Iva Lučić u svom istraživanju.

Međutim, dr Dragan Markovina je u prezentaciji knjige ukazao na poglavlje 5 i tom prilikom uzburkao duhove svojim tezama o priznanju Muslimana. On je iznio jednu posve šokantnu i, rekao bih, posve netačnu interpretaciju ove knjige.

On je između ostalog ustvrdio kako je “Bosna i Hercegovina čedo SK BiH… i, sve, o čemu ova knjiga govori, proizvod je službene politike CKSK BiH…” Drugim riječima Markovina je ustvrdio kako su Muslimani zapravo, “proizvod” Partije i time je odrekao činjenicu o Muslimanima kao “samosvojnom” i “samosvjesnom elementu” što je Lučić ispravno dokazala na više mjesta. Ove nedopustive tvrdnje Markovine zasnovane su na potpuno pogrešnom čitanju knjige Ive Lučić i u suštini su bili zloupotreba nalaza i zaključaka do kojih je ona došla tokom svog skoro decenijskog rada.

Markovina je također, prenebregao činjenice, jasno argumentovane u knjizi, kako su se Muslimani u prvim poratnim godinama uspjeli oduprijeti pritiscima koji su dolazili sa svih strana da se deklarišu bilo kao Srbi ili Hrvati zbog čega je i propao koncept BiH koja je od strane Beograda i Zagreba u poratnim decenijama posmatrana kao “puki provizorij” namijenjen za kasniju podjelu.

Markovina je dosta vremena posvetio komentarima o “poraženom jugoslovenstvu” i pri tome predratne proteste izbezumljenog i nenaoružanog naroda 90-tih u Sarajevu nazvao “plemenitom tragedijom ideje jugoslovenstva” kao da je većinski narod u BiH stradao zbog ove ideje jugoslovenstva” a ne zbog činjenice što su bili Muslimani.

Dr. Markovina je na kraju zaključio kako treba istraživanja nastaviti na temu – “da li bi uopšte BiH bila moguća bez socijalizma” braneći  tezu o tome da je “BiH partijski projekat” na koju za živo čudo, iz publike niko nije reagovao.

Istraživanje Ive Lučić, istaknuo je Dr. Durmišević, nalazi se na magistralnom pravcu “revaloriziranja” Muslimana i, to je “probijanje leda” na temu o kojoj smo do sada malo znali i, njena knjiga po svojoj preciznosti i poznavanju detalja doima se “kao da je živjela u to vrijeme”.

Presudan momenat za nacionalno određivanje Muslimana ističe Dr. Durmišević je popis od 1971. godine kada je došlo do epohalnog, kako on kaže, “skokovitog” rasta broja Muslimana od 842 hiljade do 1.482.000 što je čak 9% što je potvrda subjektiviteta muslimanskog naroda i njegovog otpora pred asimilicajom. S tim u vezi Durmišević je podsjetio na imena kasnijih bh. autora Čemerlić, Purivatra, Suljević.

Nije Partija željela, primjedba je Durmiševića, da priznanjem Muslimana stavi islamsku zajednicu pod kontrolu kao što je ukazala Iva Lučić. Iz vlastitog iskustva u Krajini znam da je tih godina islamska zajednica bila jedino sačinjena od ljudi “pred tabut” i da nisu mogli predstavljati bilo koju vrstu opasnosti niti prijetnje za sistem, zaključio je Dr Durmišević.

 

Fuad Đidić
Autor 22.1.2023. u 09:47