A čovjeka nigdje

Suzana Sekulović- Kadirić
Autor/ica 22.3.2018. u 15:13

A čovjeka nigdje

Foto: obviousmag.org

Pokušala sam da zgrčim šaku. Da pomjerim ruku. Ništa od toga nisam uspjela.

Grad je ćutao pokriven mirisom duvana koji se širio po ulicama punim vlage i otopljenog snijega.

Šćućurila sam se negdje u ponovnu samoću i bilo mi je divno po prvi put u zadnje vrijeme. Turbulencije i laži odraslog i ozbiljnog svijeta nisu bile za mene. Shvatila sam to nekako previše grubo. Ali, shvatila sam.

Bol je bila nepodnošljiva, iscrpljuća, nezaslužena, prisutna u svakoj sekundi tog dugog dana.
Znala sam. I trebalo me je zaštiti, spriječiti, ali eto nije.

Sad ni šaku ne mogu da stisnem. Sve dok sam nju stiskala, moglo je. Moglo je dalje. Sad ne mogu ni to. A voljela bih.

Nije se jednostavno dalo. Bilo je pomalo zvrcnuto, pomalo kao povjerarac, bilo je nekako nježno…A sad više nije ništa. Sem prljavštine koja osta ljepljeći se za znojnu kožu. Zato bi voljela pomjeriti ruku da mogu da otresem i saperem laži. Ali, ne mogu. Ni šaku ne mogu pomjeriti.

A možda sam samo zapala kao jedna od hiljadu princeza u nekoj od bajki. Pa, to bi bilo fenomenalno! Leći, zaspati i sanjati nešto lijepo sve dok vas neki lažov ne probudi želeći baš vama ispričati svoju priču. Kakav trip!

Ali, vraga, nisam ja princeza i ne može kod mene tako. Ja nasjednem na priču. I slušam. I vjerujem. I patim. Vjerujem da još ponegdje postoji čovjek, onako ljudski, iskren i čist. Onako, da ispunjava zadatu riječ i da se pomalo smije. I zagrli me kad je hladno. Onako, iza leđa. Eto, takav čovjek da postoji, vjerovala sam. A sad znam da je nemoguće čak i šaku pokrenuti, zaštititi je.

Trip je bio potpun, ako Vas interesuje. Došao je kobno jedno poslijepodnevno veče u Stockholmu, kad nisam imala previše posla. Onako, informacija bezveze, polusaslušano, poluinteresantno.

Brzo vrijme prođe. Pretvori se to u nešto drugo. Pretvori se u čekanje. A čekanje najviše iscrpi. Noć pomalo. Nadaš se kako će jutro ipak donjeti nešto novo, a neće, nikad neće. I onda opet čekaš da padne noć i tako u beskraj, dan za danom.

Još uvijek nekad stanem pored prozora i osjetim miris ruža u nozdrvama dok ruku počinjem da spuštam nisko niz tanki rub tkanine zastora sobe u kojoj spavam. Samo ga još na trenurak osjetim, prije nego li bol naglo nahrli u moje srce, prije nego li shvatim da sam izigrana.

Pogledam u moju šaku na stolu i još uvijek je ne mogu stisnuti.

Vrijeme brzo prolazi…..

A čovjeka nigdje.

Suzana Sekulović- Kadirić
Autor/ica 22.3.2018. u 15:13