Adam i Eva – meni nekoć bajka za nedorasle odrasle

tačno.net
Autor 3.3.2014. u 13:47

Adam i Eva – meni nekoć bajka za nedorasle odrasle

Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu  u originalu, u Bibliji, pa u Tori i opet u Kur’anu. No, i pored  svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u  starozavjetnu priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako. Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjce ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja. Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, koje se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju. To pouzdano znam iz vlastita iskustva. Bilo kako bilo, odložih nastranu  tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.

Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama. Mišljah šta bi  moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega što stoji u tako perfektnoj harmoniji, i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – LJUBAVI koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara.Samo lijepo.Pa tako i ovaj prekrasni svijet. Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh nastavih na taj način misliti o svemu.  Pa i o Adamu i drugi njegovoj.

Srcem sam vidio, razumio, da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o stvoritelju svega i svja) stvaran  hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije. A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red i na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane  začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kosmosom. I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja. No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.

Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena još prije nas, ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci  čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života  i   još kraća nam tjelesna užitka.

Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo  radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tle ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge, a sve samo da bismo proizveli i posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih i tjeraju u propast i nesreću. Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Oca i Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljom. Mi, male figurice čiji  um i vidik  ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak  stvaranja ne shvativši da su za to potrebne  milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.

I šta biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija. Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize  misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je poremećen Adamovom neposlušnošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće. Postao je to život pun straha i beznađa zbog čega je onda posegnuo za lažnom  utjehom  u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.

Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako  mislim ja, tako osjećam, tako mi  srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu  zabludu, našu iluziju da  možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja  perfektno. Apsolutno perfektno. Kada to raščistimo sa sobom, pa se  onda vratimo prirodi i  sebi  samima shvatajući  vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kosmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da LJUBEĆI sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svakog živog stvora nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene  kreacije, šansa da se u nju utopimo i ponovo počnemo ŽIVJETI ŽIVOT. Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja  ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca teče.

[1] ‘Love is what binds us all together in perfect harmony’ – Collossians, 3:14, New Life Bible, Tyndale House Publishers, 1996

Foto: Peter Paul Rubens (1628): Adam i Eva – Čovjekov grijeh (The Fall of Man)

 Branislav MIKULIĆ

[email protected]

tačno.net
Autor 3.3.2014. u 13:47