Admiral Mahić, izbor iz poezije

tačno.net
Autor 20.3.2015. u 14:49

Admiral Mahić, izbor iz poezije

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA

Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.

 

PEJSAŽ ISPRED NAPUŠTENOG MLINA

Dud pao u rijeku
Na valovima
pačići sa majkom idu u šetnju
Djevojčica ljubi krompirovu zlaticu

Poškropljen ljepotom svom!
Mlinski kamen zaljubljeno gleda zrna:
iz bedra, iz pupoljka, iz koljena, iz brda –
Odasvud besmrtnost sja!

 

OBNAVLJANJE

Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom predsjedništva, u daljini
bijeli se planinski vrh.
kao visibaba.
Kako bi bilo da se i ja zaposlim
u zgradi predsjedništva?
Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća
i otići stražarima da traži posao.
Mogao bih biti solidan stražar, moguće
i solidan predsjednik.
Ipak, prvo bih se oženio.
Da nisam zalutao negdje
između sfera.
Treba popraviti prislušne uređaje
između neba i zemlje.
Sve su me sfere natopile
i mene ne trebaju provjeravati, meni
treba vjerovati. Iako ne znam
otkud sol u moru
meni treba vjerovati.

 

KOLOČEP

Noge u moru.
Kuće u zelenim udubljenjima
planinskog vijenca još bacaju zlatne mreže
u dno mora…
Kao da sam osuđen samo da gledam!
Crni jež pomjera iglice
pod osunčanim lelujanjem prozirne vode
siva alga pipcima pleše…
Trave pod morem mašu
Ono što izroni iz mora zlatno je i svježe.
Sa svjetionika dozivam djevojku
Arhitekt prostranstva se šali sa mnom u meni.
A ja ljubim stjenovito zdravlje iskušenja –
jer moja duša leti ka ljubavnoj daljini
što nježi bol, dok plamen krajnji dostiže!
Lastavice su u munjevitom letu
ka kamenim platnima brda
kao da će srce smrskati.
Treba biti priseban.
U uvali u kojoj sam plivao zamijetio sam
crvenu ribicu i rekao tri želje.
Da izbistrim nagon!
Da su krila duše od svjetlosti!
Da uronim do dna snova djevojačkih!…
Val prekriva noge.
Parovi se mažu uljem.
Bijeli starac sa štapom silazi niz stubište,
svaki mu korak izgovara: Dobro je Vječno!
Golo dijete s pospanom kapicom na glavi
kopa rupu u pijesku
Rumen nad otocima!
U sutonu prestaju dugi pogledi
između samotnika i ljepotice.
I odjednom kao da je suton ispalio raketu –
sva su svjetla zadrhtala!

 

LIČNA KARTA

Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.
Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu…
Mjesto rođenja –  Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Lični broj –  Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce
u mentalnom minskom polju.
Adresa – Put ljubavi…
Moj put je lavirint, moj život je prehlađen,
istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali
moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori…

Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri.
Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije –
da u sebi bljesak božiji ojačam…
Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste ni omirisali…

Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug
po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
da bih platio račune… ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje
ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Zdravstveno stanje – Tuširam se transferom novca Western Union.
Dao sam Oglas u novine da mijenjam jednosoban stan
za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava.
Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu
koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Utopije.

Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!
Obično u Hercegovinu, koja je pčela što liječi akcentima
i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine,
u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja
da je marinac.
Mahić je  plivač izvrnutih džepova
koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…

 

U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU

Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja maestralno otvara kapije poljana
ispred autobusa koji mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježne žeravice,
dok tajni papirusi se suše
pod temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.

Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svoju ništavnost treba zafrkavati.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg se tijelo pretvara u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.

Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen razuđeni miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisa,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa ezoterijski vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…

Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca prema kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?

Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega, ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…

Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
moje budućnosti.

 

MEMOARI MLADOG BANJALUČANINA

Tačno u  9,29  devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta.
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu a potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa –
tačno u 9 i 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke –
probudile su me pionirske marame…
Jer prije  rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce –
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9,31 izlazim iz porodilišta
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem –
Tačno u 9,32 poskupila je struja, ali velikodušni
Dejvid Koperfild  u rukama čuva struju od 220 volti
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon –
Tačno u 9,33 ujela me pčela iz Hercegovine
i prošla me reuma –
Tačno 9,34 nana u nanulama otrčala je
u Opštinu i dala mi ime Admiral –
Tačno u 9,35 naslonio sam se na stablo
i pišao,  a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala
u Rodni list kao Admirala –
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10,36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10,37 milicionara je sravnio zemljotres!
Tačno u 10,38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10,39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i pjevao: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10,40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se
iz začaranog vrtloga –
Tačno u 10,41 razgovarao sam s anđelima  koji vjeruju
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10,42 – pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima
bunar u kojem se danju vide zvijezde –
Tačno u 10,43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10,44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom ženom
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene –
Tačno u 10,45 svukao sam haljinu s njenog tijela
i rekao joj da se ne brine –
Tačno u 10,46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica
da je zaprosim ali njena je majka ispalila
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10,47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10,48 u vozu za Plitvička jezera rođak Suad upoznao me
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj
uzici vodila psinu –
Tačno u 10,49 u vozu za Plitvička jezera u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene
bradavice na danskim grudima –
Tačno u 10,50 ja i Dankinja – u pratnji njene psine –
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10,51 u zadimljenoj birtiji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku
i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poje: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa!
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku.
Pa  kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom.
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične
gramofonske ploče –
Tačno u 10,52 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu –
Tačno u 10,53 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10,54 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice u vedrini.
Tačno u 10,55 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli
driblati… Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10,56 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10,57 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode –
Tačno u 10,58 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10,59  Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk –
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz Švedske!
Tačno u 11 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk –
Tačno u  11,01 predomislio sam se i, letećim tanjirom,
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu…

 

LJUBAVNI DIJALOZI SA BARBAROM

1

Barbara, gdje si!?

Debeli bumbaru – prevodim tvoje pjesme…

Barbara, čuješ li svaki moj osjet?

Vriješ od osjeta. A jasno mi je i da tražiš ženu koja je
sva tvoja i samo tvoja.

Barbara, LJUBAV izgleda POSTOJI!
Ljubav je bila fraza dok se nije pretvorila u tebe.
Želim da te vjenčam u zoru!
Koliko li je to razdoblje materinstva?!
Kolika li je složenost ljudskog jedinstva?!

Radujem se tebi, bumbarčino…

Barbara, meni treba ljubavni dijalog a ne prezervativ.

Radujem se tebi, bumbaru, i polenu ljubavi
kojeg posvuda kupiš…

Barbara, ja sam bumbar iz Sarajeva koji sadi
ljubavne stihove – bumbar zanijet blagošću.

Dragi, trostruko miriše tvoja ruža, to je danas rijetkost.

Barbara, gdje si!?

U zori.

Barbara, ti si najhrabrija bijela zvijezda!

Radujem se tebi, bumbarone.

Barbara, ovaj moj natečeni stomak ima
svoj prostor i sebe usmjerava
prema klasju sred oblaka!

Radujem se tebi, ali trebaš trčati.

Barbara, nečujno se okrećem…

Dragi, tvoja će poezija biti
vrpca među nama.

Barbara, gdje si!? Svoju samoću ti kao pun pehar pružam.
Debeli bumbaru, u vinogradu
svukla sam haljinu kao studen.

Barbara, u ovom životu mora da sam se
otrovao šumovima strasti… Poljubi me!

Dragi, vjeruj u arhitekturu razuma.

Barbara, gdje si!?

Dragi, sni će se vratiti tamo
odakle je započelo tijelo.

Barbara, zašto sve žene vole
OPTIČKE varke?

Stari Admiralu, jučer sam se na biciklu upitala – zašto neki muškarci
Vole OTPIČKE varke u Brazilu.

Barbara, prije dvije godine u Sarajevu, dao sam
dobrovoljno krv bolnici Koševo, ali je
iz krvi isplivala Titova slika u u ulju.

Dragi, hajde ti u partizane – a ja
moram se isključiti iz  ovog ljubavnog dijaloga – jer radim.

Barbara, gdje si!?

Dragi, nešto puno plače priroda, hej – plačem i ja!

Barbara, ja tražim samo tvoj poljubac koji ne laže.

Debeli bumbaru, radujem se tebi.

Uživaj bumbaru u gradu
ali čuvaj se ženske ruke i alkohola
a cigare prepusti kolegama, ljubim te.

2

Barbara, gdje si?
Pod tušem.
Barbara, imam dvije gromovite vijesti: Sinoć u Večernjoj školi, položio sam zadnji ispit za Varioca – a čim je zora poljubila boju neispečene crvene cigle u mojoj staroj zgradi,
poštar mi uručio biometrijski pasoš…! Koji uvodi milicajce u moje zjenice.
Admiralu, Varioče, jahaču biometrijski – čestitam ti zajedno sa mojom majkom i njenom mačkom za dvije najsjajnije vijesti. I sad naštimaj glavu naporedo mojoj glavi i nećeš više živjeti neuredno – u zagrljaju zajedno ćemo slušati grupu Dobro naštimani starci, i neće ti više pasti na pamet da se kockaš sa bijelim dugmadima i da juriš za ženama koje te obilaze kao dobro uštimane provokacije!
Barbara, gdje si!?
Sušim kosu vilinsku. Pitam se – hoće li mi kroz moje zjenice kompjuter čitati mozak.
Barbara, čim doskočim kao zraka sunca na Šengen-granicu – ako me mađijski graničari upitaju: kuda sam krenuo – ili kojoj kravi idem da je pomuzem, reći ću: Mađijski graničari, ja sam se u mojoj šezdeset i trećoj prvi put, materijalno i sentimentalno – uzvodno i nizvodno – uvozno i izvozno – najozbiljnije zaljubio u još nerazvedenu zvjezdanu stopu iz Graza koja divno pjeva staroslovenski i BHS jezik i ujedno prevodi moje sonete koji imaju oblik konjskih sedala… i evo vam pokorno predajem u vaše ozvučene ruke njen ljubavni Poziv…
Dragi, u Štajerskoj je prosvirala puška zime.
Barbara, pročitao sam na Internetu da je Štajerska prignječena vinogradima. U Štajerskoj ja pijem bijelo vino sa nerazvedenom zvjezdanom stopom iz Graza, finim ljudima i radnicima! I rad je provod u Štajerskoj! U Štajerskoj se ne gleda titula. Ali gdje je taj šumski proplanak u Štajerskoj koji će opisati moju depresiju?
Admiralčiću, piši sonete, jer će oni otvoriti oči erotskoj depresiji – da obiđe ljepak sporednim putevima koji su ostali slobodni…
Stara, ja kad umrem, najbolje ću pisati… Tamo će me dočekati muzika za moje sonete.
Stari, ti umjesto „kockarske duše“ imaš hodajuću dušu – tebe su i život i smrt probudili, da pišeš plavetnila. Da budeš dobar i sa svojim nogama, trebaš ih njegovati i dražiti, jer te već 63 godine nose kroz stotine špilova pravrelih karata… Naprimjer, morska sol, grickalica i kreme onostrane svjetlosti preko noći, to će biti mirakul u Grbavičkoj ulici… Za svoju STARU, hoćeš li se malo „renovirati“ – tuširati, „grickirati“, „češljirati“ – nogice polirati?
Barbara, šefice, ja sam niko i ništa, a jedino ti se raduješ meni…
Admiralčiću, nisam pogodna za šeficu, škakljiva sam oko koljena…
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru, krećem na posao i onda bježim u saunu… Dragi, daleko smo i komplicirano je, ali smo uski prijatelji i radujem se da ćemo se vidjeti i da ti mogu uskratiti samoću… Ali nemoj biti razočaran kad sam zauzeta, poslom i familijom. Ne da se to promjeniti. Eto, radila sam non-stop tri dana i gotova sam – kao da nisam imala nijedan slobodan dan – opet me boli grlo, glava, nos curi, JEBENO! A sutra ponovo, ledene kore na knjigama topim…
Draga, u meni je prosvirala lutalice puška oskudice. U Sarajevu, u parku na Koševu, pahulje snijega su na jednom od kontejnera napisale – Gledaj u svoj tanjir…! Ja čekam svaki dan posao – ali poslovi su na kocki! Kako je bolno, biti nezaposlen u voljenom gradu! Prezaposlen sobom. Da mi je barem da na galopirajuću muziku varim sonete koji imaju oblik konjskih sedala…! Ali, gle, draga – jučer se desilo nešto čudno i mađijsko – prosvirala je u meni proleterska želja da te obgrlim, oh, kako ti nisi bila u tom trenu pored mene, gola i vlažna kao testera visine, pa sam obgrlio Veš-mašinu, ali ona je šumeći kao plač djevice koja je izgubila nevinost, iznebuha u mom krilatom zagrljaju, naglas crkla! I evo od juče – sav Gornji i Donji veš – perem na ruke… Barbarius, doveo sam sebe do ljubavnog ludila – recimo da je i ormar od orahovine crkao, jer sam i ormar od orahovine silno zagrlio misleći da tebe grlim… Recimo da je i izrezbareni luster iz Egipta naprasno crkao jer sam i egipatski luster prije dva mjeseca zagrlio, misleći da tebe grlim… Recimo da je i termoakumulacionoj peći crkla električna duša, jer sam i nju prije tri mjeseca obgrlio misleći da sam tebe dogrlio…
Admiralčiću, polubumbarčiću – nosi tople stvari, zima je… Dakle, veži pojas i uživaj u letu… I nemoj da grliš te tople slivove kućnih stvari – jer ću te ja tako božanski toplo UISTINU zagrliti…!!
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru, upravo sam izašla iz banke – odaslala sam ti lovu za putovanje, i za tvoje neplaćene račune…
Barbara, čim počnem raditi kao Varilac, koji će zavariti SVIJET, vratit ću ti lovu…

 

BOSNA

Oči njene
svjetlo što prašta
svagda me vodile…

Silno je ljubim
a ne govorim o toj
Ljubavi.

Sami Bog zna
da se nisam ogriješio o
njeno Cijelo.

U mašti ušao sam
u njeno
Vječno Bijelo.

Oči njene
svjetlo što prašta
opet me rodile!

Na stolu tri tegle slatka od kupina
Jedna kruška pčelice je medom napila
Na prozoru rakija što Bosni veseli dušu.

Blagost će vjekovati ovdje,
više no žestina.

Tiganj je toliko blistav
da se u njemu vidi
zalazak sunca.

 

ZAPJEVALI  LEPTIROVI  NA  PLANINI  ČAVLJAK

Nas tri leptira, Adem, Milan i ja,
na zelenoj planini Čavljak kusamo žutu puru –
a modri Salko harmonikaš
razvukao harmoniku uporedo sa glasom
i sazom sred raspukle vedrine!
Ovo je priča koja je ispala iz sna planini
pošto nam je oprala veš satirom
o gradu Sarajevu što miriše na žestok paprikaš.
I evo – svi smo izljubili divotu divljine
koju je upalio jedan  sunčev zrak.

A onda nas pozdravio užurban turista
koji puši sarajevsku AURU
i smrtovnice lista.
Pitao nas je kako stići do centra grada.
a mi se strancu unijeli u lice:
Zaboga, ne idi u taj lavirint lijenosti i nerada,
bolje su ove planinske litice!
Pitao nas je, prije no što su grm preskočile crne koze,
čije smo mi duše. Šta kroz nas puše?
Rekli smo uglas: Živote naše satrle su mahaluše.
Adem je bio filozof dugokos
koji po žeravi hoda bos
dok zvijezde njuši mu stjenoviti nos.
Milan je autor ukrštenih riječi
koje ni Srbija ne može da riješi.
Na nebu mu je srce i duša
a na zemlji ljubi ga mahaluša.
Ja sam nekada bio pjesnik opojan kao makedonski mak,
rođen u znaku jarca, u podznaku krmak.
Pijem i lumpujem kao sve vojske,
jer ljubim djevu bajnu a jure me mahaluše.
Imam samo jedan izlaz.
Idi na planinu,
reče mi komšija Emir,
tamo budi leptir
sam nosi svoj nemir.

Nas tri leptira, Adem i Milan i ja,
na plavoj planini Čavljak
pojeli smo u slast naradžastu puru,
a Salku harmonikaša povukla je za rukav drugarica:
Izgorila ti džigerica!
Gospodin turista hoće da popuši još jednu Auru
dok savjete srčano dijeli:
Ostavi se priče o bajnoj djevi.

Na kraju nas tri leptira,
popeli smo se u vis još sto metara,
izvadili rilice nečujno da se turist ne bi prepo
i bratski zapjevali: Sa planine Čavljak,
popišat se lijepo!

Admiral Mahić

 

Priredio: Almin Kaplan

 Strane.ba

foto: behar.hr

tačno.net
Autor 20.3.2015. u 14:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija