Adnan Repeša: I mrtvi su umirali

tačno.net
Autor 16.12.2013. u 19:02

Adnan Repeša: I mrtvi su umirali

 

Adnan Repeša: Kratke priče za dugo umiranje

Dobra Knjiga, Sarajevo 2013.

Piše: Almin Kaplan

Čovjek često razmišlja o mrtvima, ali rijetko se pita kako su umirali. Jer od toga pitanja ni mrtvi nemaju koristi, a kamo li  oni koji još uvijek vjeruju da će njihovi životi nadmudriti njihove daleke smrti. Čin umiranja je stvar koja se podrazumjeva i najčešće objašnjava (ako se nekad ko prevari i zapita) sasvim logičnim objašnjenjem – umrli su kako se već umire: od bolesti, od ruke zločinca, od glere, od vlastite ruke… Ali kako su to oni usitinu umirali, odnosno, kako se to u njihovim očima gasilo ovo sunce koje mi kao živi (ako živi jesmo) još uvijek vidimo? Pita li se to iko?

Adnan Repeša u svojoj knjizi Kratke priče za dugo umiranje priča o ljudima koji, za povjesne tokove, nit su od kakvog značaja, niti ih ti tokovi uzimaju za ozbiljno. Oni su tek nesretne sudbine, i njihovi životi  samim tim su neinteresantni.  Kao takvi, ni po čemu zanimljivi, oni ni nemaju mjesta u svakodnevnim razgovori koje ljudi vode. O njima se rjetko kad povede priča, možda na godišnjicu njihove smrti ili već ako ih se usput spomene, i ide tek do nekih milimetar-dva, u dubine njihovih beskrajnih života. I to se ne može (koliko god da je čovjek ograničeno biće) tolerisati.

Baš je Repeša odlučio tu stvar popraviti napisavši ovu knjigu kratkih priča. Naravno da u njoj nije mogao obuhvatiti sve one čija umiranja treba rekonstruisati, ali jeste sve ono što živom čovjeku treba da bi prestao smrt doživljavati gotovom stvari. Repeša je dakle svojom knjigom učinio da njegov čitatelj, nakon čitanja, stane i malo se zamisli nad nišanom ili već spomenikom davno preminulog mu brata-čovjeka; i možda o njegovoj smrti dozna koju riječ više. I to je humana poruka.

Likovi u Repešinim pričama su skoro pa nemogući u stvarnom životu, a ujedno su i živa istina. To možda govori o tome koliko je Repeša između svih tih tragedija kojima je kao autor fasciniran, pomno birao one najtragičnije, odnosno one najnemogućnije. Jer nemoguće jeste to da osim ovih osam priča, koje je Repeša objavio u svojoj knjizi, nema ih bar još tri puta toliko u njegovoj glavi. Jer sposobnost kojom ovaj autor vlada prostorom i atmosferom priče, mogla je proizaći jedino iz predanosti navedenoj temi. Repeša se, u što će se svaki čitalac uvjeriti, tragičnih priča nagledao i u svojoj ih glavi ispisao toliko da ima bar za još dvije ovakve knjige; i zaitm ih vješto pretvorio u ovih osam koje su, sve do jedne, uspjele.

Njegovi likovi rijetko gdje da su opisani, a čitatelj će ih ipak vidjeti. Nikakve dvojbe nema oko toga kako izgledaju njegovi junaci: Dušan Rogozin, Olga Fric i Ines Marlot – izgledaju tačno onako kako bi izgledali da smo ih kojim slučajem umjesto u Repešinoj prozi, sreli negdje na ulici. Možda čitalac nema jasne konture njihovih lica, ali ima, i to je sigurno, jasan miris tuge koja iz tih lica zaudara. Možda bi bolje bilo reći da čitatelj Repešine likove ne vidi koliko ih osjeti, a njihova fizionomija je uslovljena njihovim nesretnim sudbinama. Repeša te svoje likove ustvari opisuje indirektno; dok neki od tih likova razgovara, riječi koje mu Repeša stavlja u usta, riječi koje su pomno birane i koje su svakodnevnica, određuju izraz njihovih lica i ona se kao takva, zajedno sa onim mirisima, urezuju u svjest čitatelja, i ostaju tu kao nekakvo zrno sjete.

Svijet u kojem Repešini likovi žive kao da je sazidan  od iskustava koja se stiču čitanjem književnosti. Pa tako jedan od tih nesretnika, u jednoj će od Repešinih priča, dubinu nečije tuge usporediti sa jamom dubljom od Goranove. I to će zazvoniti u uhu čitatelja, pa će se on dugo nadnositi nad tu jamu, odnosno nad tu pjesmu, i možda pomisliti da se ni o čemu važnom ne može govoriti van okvira književnosti. Taj što tugu poredi sa jamom dubljom od Goranove,  ustvari je Adnan Repeša. Iskustvo koje ovaj pisac ima sa literaturom ravno je bilo kom drugom iskustvu; Borhesovski rečeno, nema razlike između čitanja knjige i, recimo, putovanja.

U Repešinim pričama nećemo naići na opis nekakvog povjesnog konteksta u koji su te priče smještene. Ili nećemo naići na nekakve opise koji su tu s ciljem da onom koji čita nametnu nekakvu istinu. Međutim, konteksta ćemo biti itekako svjesni, autor će nam ga predočiti kroz nekakve detalje, ili već kroz nekakve za njega bitne povjesne činjenice, kakva je recimo smrt Ive Andrića koju u novinama čita jedan od njegovih likova dok putuje vozom na relaciji Velenje – Mostar. Ta činjenica oko koje nema dvojbe, jer je ispisana u novinama, tačka je oko koje se vrti univerzum u Repešinoj prozi.

Za sve te nesretnike koji lutaju Repešinim pričama, moglo bi se reći da su usamljeni, jer njihova nesreća je nešto što ih udaljava od žviota, odnosno od njih tjera ljude koji su sa životom imali više sreće. Tako oni, ti nesretnici, sami su u svojim životima i svoje tragedije, odnosno tragične priče,  nosaju kao majke svoju osakaćenu djecu. S njima, s tom njihovom feleričnom djecom, svi se solidarišu, ali niko ih ni na trenutak ne želi uzeti u svoje naručje- jer nesreća je kao i svaka druga bolest: zarazna. Nesretnici u Repešinim pričama su uvijek sami i često im se desi da u pola priče svoj pogled izgube u ulici koja im se pruža s druge strane prozorskog stakla. Tada, kad se neki od tih likova izgubi s pogledom u ništa– i ti ćeš, čitaoče Repešinih priča, osjetiti samoću, jer si i sam u tom trenutku napušten, napušten od junaka priče koju čitaš. Jedino što u tom trenutku ostaje je glas naratora, koji poput vremena drži konstantu i sve, uključujući i tvoj trodimenzinalni svijet, zatire.

I da, pita li se ko jesu li naši mrtvi umirali? Koliko je to nama živima bitno? Ko od toga ima koristi? Ne znam i nije bitno. Ali znam da je Adnan Repeša napisao knjigu o umiranju i s njom nas sve opomenuo. I to je bitno!

tačno.net
Autor 16.12.2013. u 19:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija